Namjera ove knjige je da novac i ljudsku ekonomiju učini svetima poput svega ostalog u svemiru.
Danas novac povezujemo s profanim i to s razlogom. Ako je išta na ovom svijetu sveto onda to sigurno nije novac. Čini se kao da je novac neprijatelj svih naših plemenitih nagona što se očituje svaki puta kada pomisao “Ne mogu si priuštiti da” blokira neki poriv za dobrotom ili plemenitošću. Čini se kao da je novac neprijatelj ljepote što ilustrira uvredljivi izraz “prodana duša”. Čini se da je novac neprijatelj svake vrijedne društvene ili političke reforme budući da korporativne snage usmjeruju zakonodavstvo prema povećavanju vlastitih profita. Čini se kao da novac uništava zemlju jer pljačkamo oceane, šume, tlo i sve biljne i životinjske vrste kako bismo nahranili pohlepu kojoj nema kraja.
Još od vremena kada je Isus iz hrama izbacio mjenjače novca naslućujemo da u novcu ima nešto bezbožno. Kada se političari zalažu za novac umjesto za javno dobro, kažemo da su korumpirani. Pridjevi poput “prljav” i “nečist” prirodno opisuju novac. Smatra se da redovnici s njim ne bi trebali imati puno veze: “Ne možeš služiti Bogu i Mamonu.”
U isto vrijeme, ne može se poricati da novac ima također i misteriozno, magično svojstvo, moć da mijenja ljudsko ponašanje i koordinira ljudsko djelovanje. Od pradavnih vremena mislioci su se divili sposobnosti puke oznake da metalnom disku ili komadiću papira dodijeli tu moć. Nažalost, gledajući svijet oko nas, teško je izbjeći zaključak da je čarolija novca jedna zla čarolija.
Očito je da ako želimo novac učiniti nečim svetim, za to neće dostajati ništa manje do jedna masovna revolucija, transformacija njegove esencijalne prirode. Nisu samo naši stavovi u vezi novca ti koji se moraju mijenjati, kao što bi neki gurui za samopomoć željeli da vjerujemo; zapravo, mi ćemo stvoriti nove vrste novca koje će otjeloviti i učvrstiti promijenjene stavove. Sveta ekonomija opisuje novi novac i novu ekonomiju koja će izrasti oko njega. Ona također istražuje preobrazbu ljudskog identiteta koja je istovremeno uzrok i posljedica transformacije novca. Promijenjeni stavovi o kojima govorim sežu sve do srži onoga što znači biti čovjek: oni uključuju naše razumijevanje svrhe života, ulogu ljudske rase na planeti, odnos pojedinca prema ljudskoj i prirodnoj zajednici; čak i značenje jedinke, sebstva. Konačno, mi novac (i imovinu) doživljavamo kao produžetak nas samih; otuda posvojna zamjenica “moje” kojom ih opisujemo, ista ona zamjenica koju upotrebljavamo da bi identificirali svoje ruke i glavu. Moj novac, moj auto, moja ruka, moja jetra. Razmotrite također dojam oskvrnuća koji osjećamo kada nas pokradu ili “oderu”, kao da su nam oduzeli dio nas samih.
Transformacija novca od profanosti do svetosti – nečeg što je toliko duboko dio našeg identiteta, nečeg što je toliko središnje za funkcioniranje svijeta – imala bi uistinu vrlo duboke učinke. No što to za novac, ili bilo što drugo, znači da je svet? To je, u presudnom smislu, suprotno od onoga što je postalo značenje svetog. Nekoliko tisuća godina koncept svetog posvećenog i božanskog odnosio se sve više na nešto odvojeno od prirode, svijeta i puti. Prije tri ili četiri tisuće godina bogovi su počeli migrirati iz jezera, šuma, rijeka i planina na nebo postajući imperijalni vrhovni gospodari prirode umjesto njena suština. Kako se božanstvo odvojilo od prirode, preduboko uključivanje u svjetovne stvari postalo je bezbožno. Ljudsko biće se od žive otjelovljene duše pretvorilo u njenu profanu omotnicu, tek običnu posudu za dušu, dostižući vrhunac u Kartezijanskoj čestici svijesti koja promatra svijet ali u njemu ne sudjeluje dok newtonovski Bog-urar radi isto. Biti božanski značilo je biti nadnaravan, nematerijalan. Ako je Bog uopće sudjelovao u svijetu bilo je to kroz čuda – božanska posredovanja koja su narušavala ili ukidala prirodne zakone.
Paradoksalno ta odvojena, apstraktna stvar zvana duh trebala bi biti ono što pokreće svijet. Upitajte religioznu osobu što se mijenja kada netko umre i ona će reći da je duša napustila tijelo. Upitajte ju tko čini da pada kiša ili puše vjetar i ona će reći to je Bog. Nesumnjivo je da su Galileo i Newton naizgled maknuli Boga iz tih svakodnevnih aktivnosti u svijetu tumačeći ga umjesto toga kao satni mehanizam goleme mašine s bezličnom silom i masom, no i njima je trebao Urar koji će ga na početku naviti, koji će svemir prožeti potencijalnom energijom koja ga sve od tada pokreće. Ta ideja je i danas još uvijek s nama u vidu Velikog praska, praiskonskog događaja koji je izvor “negativne entropije” koja omogućava kretanje i život. U svakom slučaju, pojam duha u našoj kulturi jest nešto što je odvojeno i vanzemaljsko, ali što ipak može čudesno intervenirati u materijalnim poslovima i što ih čak pokreće i usmjerava na neki misteriozan način.
Posebno je ironično i posebno značajno da jedna stvar na planeti koja najviše nalikuje na gore spomenutu koncepciju božanskog jest novac. To je nevidljiva, besmrtna sila koja okružuje i usmjerava sve stvari, svemoguća i bezgranična, “nevidljiva ruka” koja, tako se govori, pokreće svijet. Pa ipak, novac je danas apstrakcija, u najboljem slučaju simboli na komadu papira, ali obično samo bitovi u računalu. On postoji u carstvu koje je daleko od materijalnosti. U tom carstvu on je izuzet od najvažnijih zakona prirode jer on se ne raspada i ne vraća u tlo kao što to čine sve druge stvari već je očuvan, nepromjenljiv u sefovima i računalnim datotekama, čak i raste s vremenom zahvaljujući kamatama. On ima osobine vječne očuvanosti i trajnog rasta koje su obje duboko neprirodne. Prirodna tvar najbliža ovim osobinama je zlato koje ne hrđa, ne gubi sjaj i ne raspada se. Zbog toga se zlato još od davnina koristilo kao novac i kao metafora za božansku dušu, onu koja je nepokvarljiva i nepromjenljiva.
Božanske osobine novca poput apstrakcije i nepovezanosti s realnim svijetom stvari dostigle su svoj vrhunac u prvim godinama dvadeset i prvog stoljeća kada je financijska ekonomija izgubila svoje uporište u realnoj ekonomiji i počela živjeti vlastitim životom. Ogromna bogatstva Wall streeta nisu bila povezana s materijalnom proizvodnjom bilo koje vrste postojeći naizgled u odvojenom svijetu.
Gledajući odozgo, sa olimpijskih visina, financijeri su sebe nazivali “gospodarima svemira” usmjeravajući moć boga kojemu su služili tako da masama donosi bogatstvo ili propast, da doslovce pomiče planine, sravnjuje šume sa zemljom, mijenja riječne tokove, uzrokuje uspon i pad naroda. No novac se uskoro pokazao kao hirovit bog. Dok pišem ove riječi, pokazuje se da su uzaludni sve mahnitiji rituali koje financijsko svećenstvo koristi kako bi umirilo boga Novca. Kao kler umiruće religije, oni svoje sljedbenike nagovaraju na sve veće žrtve dok za njihovu nesreću okrivljuju bilo grijeh (pohlepne bankare, neodgovorne potrošače) bilo misteriozne Božje hirove (financijskih tržišta). No neki već okrivljuju svećenike same.
Ono što mi nazivamo recesijom ranije kulture su možda nazivale “Božjim napuštanjem svijeta.” Novac nestaje, a s njim i druga osobina duha: pokretačka sila ljudskog carstva. Dok ovo pišem, diljem svijeta mašine stoje. Tvornice su prestale raditi; građevinski strojevi stoje zapušteni po stovarištima; parkovi i knjižnice se zatvaraju; a milioni su bez domova i gladni dok stambeni objekti stoje prazni i hrana trune u skladištima. A ipak, sav ljudski potencijal za gradnju kuća, distribuciju hrane, pokretanje tvornica još uvijek postoji. Kao da je pobjeglo nešto nematerijalno, taj pokretački duh. Ono što je pobjeglo jest novac. To je jedina stvar koja nedostaje tako nematerijalna (u obliku elektrona u računalu) da se teško može reći da uopće postoji, a ipak tako moćna da bez nje ljudska produktivnost prestaje. Isto tako na osobnoj razini možemo vidjeti demotivirajuće učinke nedostatka novca. Razmotrite stereotip nezaposlenog čovjeka, financijski gotovo propalog, pogrbljenog u potkošulji ispred televizora, pijući pivo, jedva sposoban da se digne iz fotelje. Izgleda da novac animira ljude kao i strojeve. Bez njega mi gubimo duh.
Mi ne shvaćamo da je naš pojam božanskog k sebi privukao boga po mjeri tog pojma i dao mu suverenost nad zemljom. Odvajanjem duše od tijela, duha od materije, i Boga od prirode mi smo ustoličili vladajuću silu koja je bezdušna, otuđujuća, bezbožna i neprirodna. Zato kada govorim o tome da se novac učini svetim, ja ne zazivam natprirodno posredništvo da unese svetost u inertne, svakodnevne objekte prirode. Radije, ja posežem u ranija vremena, vremena prije razdvajanja materije od duha, kada je svetost bila svojstvena svim stvarima.
A što je sveto? Ono ima dva aspekta: jedinstvenost i povezanost. Sveti objekt ili biće je ono koje je posebno, jedinstveno, jedino od svoje vrste. Zbog toga je ono neizmjerno dragocjeno; ono je nenadomjestivo. Ono nema nikakav ekvivalent i stoga nikakvu konačnu “vrijednost” jer vrijednost se može odrediti jedino uspoređivanjem. Novac, kao i sve druge vrste mjera, predstavlja standard za uspoređivanje.
Jedinstveno kao što jest, sveto je ipak neodvojivo od svega onoga od čega je sačinjeno, od svoje povijesti i od mjesta koje zauzima u matrici sveg bivanja. Možda biste sada mogli pomisliti da su zapravo sve stvari i svi odnosi sveti. To bi moglo biti istina, no iako možda u to vjerujemo našim umom mi to ne osjećamo uvijek. Neke stvari osjećamo kao svete, a neke ne. One koje osjećamo takvima zovemo svete i njihova je krajnja svrha da nas podsjećaju na svetost svih stvari.
Danas živimo u svijetu koji je bio lišen svoje svetosti tako da nam uistinu vrlo malo stvari pruža osjećaj da živimo u svetom svijetu. Masovno proizvedena i standardizirana roba, istovjetno modelirane kuće, identična pakiranja hrane i anonimni odnosi s institucionalnim dužnosnicima, sve to poriče jedinstvenost svijeta. Udaljeno porijeklo naših stvari, anonimnost naših odnosa i nedostatak vidljivih posljedica proizvodnje i odlaganja naših roba, sve to poriče povezanost. Tako mi živimo bez iskustva svetosti. Naravno, od svih stvari koje poriču jedinstvenost i povezanost, novac je na prvom mjestu. Sama ideja kovanice nastala je u cilju standardizacije, kako bi svaka drahma, svaki stater, svaki šekel i svaki juan bili funkcionalno identični. Štoviše, kao univerzalni i apstraktni medij razmjene, novac je razdvojen od svog porijekla, od svoje veze s materijom. Dolar je jedan te isti bez obzira tko vam ga je dao. Mi bismo smatrali djetinjastim nekoga tko bi u banku položio neki iznos novca i izvadio ga za mjesec dana žaleći se “Hej, pa to nije isti novac koji sam deponirao! Ove novčanice su drugačije!”
Podrazumijeva se dakle da je monetizirani život profani život jer novcu i stvarima koje se njime kupuju nedostaju svojstva svetog. Koja je razlika između paradajza iz supermarketa i onog koji je uzgojen u vrtu mog susjeda i koji mi je poklonjen? Koja je razlika između montažne kuće i one koju je po mojim naputcima sagradio netko tko razumije mene i moj život? Suštinske razlike proizlaze iz specifičnih odnosa koji utjelovljuju jedinstvenost davatelja i primatelja. Kada je život pun takvih stvari, načinjenih s brižnom pažnjom, mrežom priča povezanih s ljudima i mjestima koje poznajemo, to je bogat život, okrepljujući život. Mi danas živimo pod baražnom vatrom jednoličnosti, bezličnosti. Čak i proizvodi prilagođeni korisniku, ako se masovno proizvode, nude samo nekoliko permutacija istih standardnih sastavnih elemenata. Ta jednoličnost umrtvljuje dušu i spušta cijenu životu.
Prisutnost svetosti je kao vraćanje domu koji je uvijek tamo i istini koja je uvijek postojala. To se može dogoditi kada promatram nekog kukca ili biljku, čujem simfoniju pjesme ptica ili žablji kreket, osjetim mulj između nožnih prstiju, s divljenjem promatram prekrasno izrađenu stvar, poimam nevjerojatno koordiniranu složenost stanice ili ekosustava, svjedočim vremenskoj usklađenosti ili simbolu u svom životu, gledam veselu djecu u igri ili sam dirnut djelom genija. Koliko god bila neobična ova iskustva, ona ni u kom smislu nisu odvojena od ostatka života. Uistinu, njihova snaga je u bljesku koji nam daju na stvarniji svijet, sveti svijet koji leži u temeljima i koji prožima naš vlastiti.
Što je taj “dom koji je uvijek tamo”, ta “istina koja je uvijek postojala”? To je istina o jedinstvenosti ili povezanosti svih stvari, a osjećaj je onaj osjećaj sudjelovanja u nečem većem od sebe, a koje smo također mi sami. U ekologiji to je princip međuovisnosti: da sva bića za svoje preživljavanje ovise o mreži drugih bića koja ga okružuju, u konačnici se šireći na čitavu planetu. Izumiranje bilo koje vrste umanjuje našu vlastitu cjelovitost, naše vlastito zdravlje, nas same; nešto od samog našeg bića je izgubljeno.
Ako je sveto put do temeljnog jedinstva svih stvari, tada je ono jednako tako put do jedinstvenosti i posebnosti svake stvari. Sveti objekt je samo jedan od svoje vrste; on nosi jedinstvenu suštinu koja se ne može svesti na skup generičkih osobina. Zbog toga redukcionistička znanost kao da krade svijetu njegovu svetost budući da sve postaje jedna ili druga kombinacija šake generičkih sastavnih elemenata. Ovaj koncept odražava naš ekonomski sustav koji se i sam uglavnom sastoji od standardiziranih, generičkih roba, opisa poslova, procesa, podataka, ulaza i izlaza, i – najviše generičkog od svih – novca, krajnje apstrakcije. Nekada to nije bilo tako. Plemenski ljudi gledali su na svako biće ne kao na prvenstveno člana neke kategorije, već kao jedinstvenu, produhovljenu individuu. Čak i kamenje, oblaci i naizgled identične kapi vode smatrani su jedinstvenim osjećajnim bićima. Proizvodi ljudskih ruku bili su također jedinstveni, prenoseći potpis tvorca putem svojih uočljivih nepravilnosti. Povezanost i jedinstvenost dvije su osobine svetog, a veza među njima je sljedeća: jedinstveni objekti zadržavaju oznaku svog porijekla, svog jedinstvenog mjesta u velikoj matrici bivanja, ovisnost svog postojanja o čitavom svijetu. Standardizirani objekti, robe, uniformni su i zbog toga izdvojeni iz odnosa.
U ovoj ću knjizi opisati viziju novčanog sustava i ekonomije koja je sveta, koja utjelovljuje međupovezanost i jedinstvenost svih stvari. Ona više neće biti odvojena, činjenično niti pojmovno, od prirodne matrice na kojoj se temelji. Ona ponovno objedinjuje odavno razdvojena carstva čovječanstva i prirode; ona je proširenje ekologije koja se pokorava svim njenim zakonima i nosi svu njenu ljepotu.
Unutar svake institucije naše civilizacije, bez obzira koliko ružna i korumpirana, postoji klica nečeg lijepog: ista nota u višoj oktavi. Novac pritom nije iznimka. Njegova originalna svrha je jednostavno povezivanje ljudskih darova s ljudskim potrebama kako bismo svi živjeli u većem obilju. Kako se umjesto toga dogodilo da novac generira oskudicu umjesto obilja, odvojenost umjesto povezanosti, jedna je od tema ove knjige. No, unatoč tome što je postao, u tom originalnom idealu novca kao posrednika za darove možemo uhvatiti bljesak onoga što će ga jednoga dana ponovno učiniti svetim. Razmjenu darova prepoznajemo kao sveti događaj zbog čega instinktivno predaju darova povezujemo s ceremonijom. Tako će sveti novac biti medij za davanje, sredstvo koje će globalnu ekonomiju prožeti duhom darivanja koji je vladao plemenskim i seoskim kulturama i još i danas to čini gdje god ljudi rade stvari jedni za druge izvan ekonomije novca.
Sveta ekonomija opisuje ovu budućnost i razrađuje praktične načine kako da se do nje stigne. Odavno sam se umorio od čitanja knjiga koje kritiziraju neke aspekte našeg društva bez da nude pozitivne alternative. Potom sam se umorio od knjiga koje su nudile pozitivne alternative koje su izgledale neizvedive: “Moramo smanjiti emisije ugljika za 90 posto.” Onda sam se umorio od knjiga koje su nudile plauzibilne načine da se to dostigne, ali nisu opisivale što bih ja, osobno, mogao učiniti da to ostvarim. Sveta ekonomija radi na sve tri razine: ona nudi fundamentalnu analizu onoga što je s novcem pošlo po zlu; opisuje ljepši svijet koji se temelji na drugačijoj vrsti novca i ekonomije; objašnjava koje su kolektivne akcije nužne da bi se stvorio taj svijet i načine na koje se te akcije mogu ostvariti; i istražuje osobne dimenzije transformacije svijeta, promjenu u identitetu i bivanju koju ja zovem “živjeti u darivanju”.
Transformacija novca nije lijek za sve svjetske boljke niti bi trebala imati prioritet pred drugim područjima aktivizma. Puko preslagivanje bitova u računalima neće obrisati stvarno materijalno i društveno pustošenje koje pogađa našu planetu. No ipak, ni rad na ozdravljenju u bilo kojem drugom području ne može biti uspješan bez odgovarajuće transformacije novca, toliko je on duboko utkan u naše društvene institucije i životne navike. Ekonomske promjene koje opisujem dio su opsežnog, sveobuhvatnog pomaka koji neće ostaviti netaknut niti jedan aspekt života.
Čovječanstvo se tek počinje buditi za istinsku veličinu postojeće krize. Ako ekonomska transformacija koju ću opisati izgleda čudesna, to je zbog toga jer ništa manje od čuda nije dovoljno da bi se izliječio naš svijet. U svim područjima, od novca do ekološkog ozdravljenja, politike, tehnologije, medicine, potrebna su nam rješenja koja nadilaze sadašnje granice mogućeg. Na sreću, kako se stari svijet raspada, naše znanje o onome što je moguće raste, a s njim raste naša hrabrost i naša spremnost da djelujemo. Sadašnje gomilanje kriza – novca, energije, obrazovanja, zdravlja, vode, tla, klime, politike, okoliša i još mnogih – jest kriza rođenja koja nas izbacuje iz starog svijeta u novi. Ove krize neizbježno zahvaćaju naše osobne živote, naš svijet se ruši i mi se također rađamo u novi svijet, u novu osobnost. To je razlog što mnogi ljudi osjećaju duhovnu dimenziju planetarne krize, čak i ekonomske krize. Mi osjećamo da se “normalno” više neće vratiti, da se rađamo u novo normalno; novu vrstu društva, novi odnos sa zemljom, novo iskustvo biti čovjekom.
Sav svoj rad posvećujem ljepšem svijetu za koji nam naša srca govore da je moguć. Kažem “naša srca” zato jer nam naš um ponekad govori da on nije moguć. Naši umovi sumnjaju da će stvari ikada biti mnogo drugačije od onoga što nas je naučilo naše iskustvo. Čitajući moj opis svete ekonomije možda ćete osjetiti val cinizma, prezira ili očaja. Možda ćete osjetiti poriv da odbacite moje riječi kao beznadno idealistične. Uistinu, i sam sam bio u iskušenju da malo umanjim ton svog opisa kako bih ga učinio uvjerljivijim, odgovornijim, više usklađenim s našim skromnim očekivanjima onoga što bi život i svijet mogli biti. No takvo umanjivanje ne bi bilo istina. Ja ću, koristeći alate svoga uma, govoriti ono što mi je u srcu. U svom srcu znam da je moguće da stvorimo ovako lijepu ekonomiju i društvo – i da uistinu da nismo dostojni ničeg manjeg od toga. Jesmo li toliko propali da bismo težili ičem manjem od svetog svijeta?