Kada je sve obloženo egoizmom ne postoji ništa osim prašine, a u dolasku oluje ništa osim blata. —Benjamin Constant
Moć da izazove kolektivnu halucinaciju oskudice, samo je jedan od načina na koji novac utječe na naše percepcije. Ovo poglavlje istražit će neke od dubokih psiholoških i duhovnih učinaka novca: način na koji vidimo svijet, našu religiju, našu filozofiju, pa čak i našu znanost. Novac je utkan u naše umove, naše percepcije i identitete. To je razlog da kada udari novčana kriza izgleda kao da se i tkanje stvarnosti para – kao da se svijet raspada. Ipak, to je također razlog za veliki optimizam jer je novac društvena konstrukcija koju smo sposobni promijeniti. Kojim bi novim vrstama percepcija i kojim bi novim vrstama kolektivnih akcija bila popraćena nova vrsta novca?
Evo nas već u Poglavlju 3, a još nisam čak ni definirao “novac”! Većina ekonomista novac definira prema njegovim funkcijama kao što su medij razmjenjivanja, jedinica obračuna i pohrana vrijednosti. U skladu s tim, oni porijeklu novca dodjeljuju vrlo rani datum, možda prije pet tisuća godina s pojavom standardnih roba poput žita, nafte, stoke ili zlata koji su služili toj funkciji. No ja, kada govorim o novcu, govorim o nečem potpuno različitom, nečem što se prvo pojavilo u Grčkoj u sedmom stoljeću prije Krista. To je vrijeme kada je novac prvi puta prešao iz obične robe u zasebnu kategoriju bivanja. Od tog trenutka mogli bismo govoriti ne samo o tome što novac čini, već također o tome što on jest.
Ekonomski folklor drži da su kovanice smišljene kako bi predstavljale garanciju za težinu i čistoću temeljnog potrošnog metala. Njihova vrijednost, kaže ta priča, u potpunosti je proizlazila iz vrijednosti zlata ili srebra od kojih su bile načinjene. U stvari, poput tumačenja porijekla novca kao sredstva razmjene i poput pretpostavke oskudice i ova priča o porijeklu kovanica izmišljotina je ekonomista. Bez sumnje, to je izmišljotina slavnoga porijekla. Aristotel je pisao:
Zbog toga što razne potrepštine nije lako nositi naokolo ljudi su se dogovorili da u svom međusobnom trgovanju koriste nešto što je intrinzično korisno i lako primjenljivo za svakodnevne svrhe, na primjer, željezo, srebro i slično. Njihova vrijednost je u početku mjerena jednostavno po veličini i težini, no u procesu vremena na to su stavili žig kako bi uštedjeli trud oko mjerenja i označili vrijednost.(1)
Ova priča je sasvim razumna, no povijesni dokazi kao da joj proturječe. Sama prva kovanica, iskovana u Lydiji, načinjena je od electruma (legura srebro-zlato) koji je jako varirao po sastavu. (2) Kovanje novca ubrzo se proširilo na Grčku gdje su kovanice, čak iako su bile prilično konzistentne po težini i čistoći, često imale veću vrijednost nego što je bila robna vrijednost srebra od kojeg su bile iskovane. (3) Uistinu, neki gradovi-države (uključujući Spartu) kovali su novčiće od osnovnih metala poput željeza, bronce, olova ili kositra: takve kovanice imale su zanemarivu intrinzičnu vrijednost, ali su unatoč tome funkcionirale kao novac. (4) U svakom slučaju, obilježene kovanice imale su veću vrijednost (koju ćemo prema povjesničaru Richardu Seafordu zvati “fiducijarna vrijednost”) nego identični neobilježeni metalni disk. Zašto? Kakva je to bila tajanstvena moć sadržana u običnoj oznaci? To nije bila garancija težine ili čistoće niti je to bilo proširenje osobne moći vladara ili vjerskog autoriteta. Seaford primjećuje,
“Iako oznaka žiga naizgled utjelovljuje moć vlasnika žiga, oznake na kovanicama ne stvaraju nikakvu zamišljenu vezu između kovanica i njihovog izvora.” (5)Zapravo, oznake na kovanicama dokazuju da taj metal ima određenu vrijednost. I one to čine ne tako da prenose moć (magičnu ili neku drugu) na komad metala, već namećući mu formu koja ga na prepoznatljiv način svrstava u zasebnu kategoriju stvari, kategoriju autentičnih kovanica … Oznaka kovanice …stoga ima funkciju običnog znaka. (6)
Oznake nemaju intrinzičnu moć, već ona proizlazi iz ljudske interpretacije. Do one mjere do koje društvo drži takve interpretacije zajedničkima, znakovi i simboli imaju društvenu moć. Vrijednost nove vrste novca koja se pojavila u drevnoj Grčkoj proizašla je iz društvenog dogovora što dokazuju oznake na kovanicama. (7) Taj dogovor je bit novca. To bi danas trebalo biti očito kada je većina novca u elektronskom obliku, a ostatak ima približnu intrinzičnu vrijednost listića toaletnog papira, no novac je bio dogovor još od dana starih Grka. Oni reformatori koji zagovaraju zlatni kovani novac kao način da se vratimo dobrim starim danima “stvarnog novca”, pokušavaju se vratiti nečemu što nikada nije postojalo, osim možda u kratkim povijesnim trenucima skoro kao neki ideal. Ja vjerujem da sljedeći korak u evoluciji ljudskog novca neće biti povratak na neki raniji oblik valute, već njegova transformacija iz nesvjesnog u hotimično utjelovljenje naših dogovora.
Tijekom preko 5.000 godina novac je evoluirao od čiste potrošne robe do simbola koji počiva na materijalu, do današnjeg čistog simbola. Cilj Svete ekonomije nije da poništi ovu evoluciju, već da je ostvari. Dogovor koji novac predstavlja ne stoji izolirano od drugih sustava znakova i simbola po kojima funkcionira naša civilizacija. Novac može obuhvatiti nove dogovore o planeti, vrstama i onome što držimo svetim. Dugo vremena smo “progres” smatrali svetim, napredovanje znanosti i tehnologije, porobljavanje carstva prirode. Naš novčani sustav podržavao je te ciljeve. Sada se naši ciljevi mijenjaju, a s njima i velike meta-priče čiji dio predstavlja i dogovor zvan novac: Priča o Sebstvu, Priča o Ljudima i Priča o Svijetu.
Svrha ove knjige je da vam ispriča novu priču o novcu; da rasvijetli koje nove dogovore bi možda mogli predstavljati ti fiducijarni talismani tako da novac bude saveznik, a ne neprijatelj ljepšeg svijeta za koji naše srce zna da je moguć.
Nije slučajno da je stara Grčka, mjesto odakle potječe simbolički novac, rodila također modernu koncepciju pojedinca, pojmove logike i razuma i filozofske temelje moderne misli. U svom učenom remek djelu Novac i misao starih Grka profesor klasične književnosti Richard Seaford istražuje utjecaj novca na grčko društvo i misao rasvjetljavajući one karakteristike koje novac čine jedinstvenim. Neke od njih su da je on istovremeno konkretan i apstraktan, homogen, bezličan, univerzalni cilj i univerzalno sredstvo i da je neograničen. Ulazak ove nove jedinstvene snage u svijet imao je duboke posljedice od kojih su mnoge sada toliko utkane u naša vjerovanja i kulturu, psihu i društvo da ih jedva možemo opaziti, a kamoli dovesti u pitanje.
Novac je homogen na način da bez obzira na fizičku razliku između kovanica, kovanice qua (u svojstvu) novac su identične (ako su iste denominacije). Novi ili stari, pohabani ili glatki, svi novčići od jedne drahme su jednaki. U šestom stoljeću prije naše ere to je bilo nešto novo. Dok se u arhaična vremena, primjećuje Seaford, moć prenosila jedinstvenim čarobnim predmetima (na primjer žezlo dobiveno od Zeusa), s novcem je drugačije: njegova moć prenosi se standardnom oznakom koja briše razlike u čistoći i težini. Kvaliteta nije važna, samo kvantiteta. Zbog toga što je novac zamjenljiv za sve druge stvari on na njih prenosi iste osobine pretvarajući ih u potrošnu robu – stvari koje se, sve dok zadovoljavaju određene kriterije, smatraju identičnima. Jedino je važno koliko čega ili koliko komada. Novac, kaže Seaford “potiče osjećaj istovrsnosti stvari općenito.” Sve stvari su jednake jer se mogu prodati za novac koji se s druge strane može iskoristi da se kupi bilo koja druga stvar.
U svijetu potrošnih roba stvari su jednake novcu koji ih može zamijeniti. Njihov primarni atribut je njihova “vrijednost” – jedna apstrakcija. U frazi “Uvijek možeš kupiti drugi,” ja osjećam distanciranje, poniženje. Možete li opaziti kako to promiče anti-materijalizam, odvajanje od fizičkog svijeta u kojem je svaka osoba, mjesto i stvar posebna, jedinstvena? Nije čudo da su u to doba grčki filozofi počeli uzdizati apstraktno nad stvarnim što je kulminiralo u Platonovom poimanju svijeta savršenih formi, stvarnijih od svijeta osjetila. Nije čudo da do današnjeg dana svijet tretiramo tako bezobzirno. Nije čudo da smo nakon dvije tisuće godina uronjenosti u mentalitet novca navikli na nadomjestivost svih stvari pa se ponašamo kao da bismo mogli, ako uništimo planetu, jednostavno kupiti drugu.
Ovo poglavlje sam nazvao “Novac i um”. Poput fiducijarne vrijednosti novca, um je jedna apstrakcija koja jaše na fizičkom sredstvu. Poput novčane fiducijarnosti, ideja uma kao odvojene nematerijalne srži bića razvijala se tisućama godina što je dovelo do modernog koncepta nematerijalne svijesti, bestjelesnog duha. Ova apstrakcija je definitivno u sekularnoj i vjerskoj misli postala važnija od fizičkog sredstva upravo kao što je “vrijednost” stvari važnija od njenih fizičkih atributa.
U uvodu sam spomenuo ideju da smo stvorili boga prema slici našeg novca: jednu neviđenu silu koja pokreće sve stvari, koja animira svijet, jednu “nevidljivu ruku” koja zapovijeda ljudskoj aktivnosti, nematerijalnu, a ipak sveprisutnu. Mnogi od ovih atributa Boga ili duha potječu od grčkih filozofa prije Sokrata koji su svoje ideje razvili točno u vrijeme kada je novac osvojio njihovo društvo. Prema Seafordu, oni su čak prvi koji su pravili razliku između esencije i pojavnosti, između konkretnog i apstraktnog – distinkcija koje kod Homera uopće ne postoji (čak ni implicitno). Od Anaksimanderovog aperiona do Heraklitovog logosa, do Pitagorove doktrine “Sve je broj,” rani Grci naglašavali su primat apstraktnog: nevidljivog principa koji upravlja svijetom. Ta se ideologija infiltrirala u DNA naše civilizacije do te mjere da veličina financijskog sektora zasjenjuje stvarnu ekonomiju; gdje je ukupna vrijednost financijskih derivata deset puta veća od svjetskog bruto domaćeg proizvoda; gdje najveće nagrade našeg društva odlaze čarobnjacima Wall Streeta koji ne rade ništa drugo do manipuliranja simbolima. Za trgovca koji sjedi uz svoje računalo uistinu vrijedi ono što je rekao Pitagora: “Sve je broj.”
Jedna manifestacija ovog raskola duh-tvar koji prvenstvo daje prvom, jest ideja “Svakako, ekonomska reforma je vrijedan cilj, no ono što je važnije je transformacija ljudske svijesti.” Ja mislim da je takvo gledište pogrešno jer se temelji na lažnoj dihotomiji svijesti i akcije i u konačnici, duha i tvari. Na dubljoj razini novac i svijest su isprepleteni. Prvo je usko povezano s drugim.
Razvoj monetarne apstrakcije uklapa se u cjelokupni meta-povijesni kontekst. Novac se nije mogao razviti bez utemeljenja apstrakcije u obliku riječi i brojeva. Broj i oznaka već nas distanciraju od stvarnog svijeta i upućuju naše umove da misle apstraktno. Korištenje imenice već podrazumijeva identitet u odnosu na mnogo drugih stvari jednako nazvanih; kada se kaže ima pet komada neke stvari to svaku od njih čini zasebnom jedinkom. Mi o objektima počinjemo misliti kao o predstavnicima kategorije, a ne kao o jedinstvenim bićima po sebi. Dakle, iako standardne generičke kategorije nisu nastale s novcem, novac je uvelike ubrzao njihovu konceptualnu dominaciju. Štoviše, homogenost novca pratila je brz razvoj standardizirane potrošne robe za trgovinu. Takva standardizacija je bila kruta u pred industrijskom razdoblju, ali danas su proizvedeni objekti toliko identični da laž novca pretvaraju u istinu.
Razmatrajući oblik novca budućnosti trebamo imati na umu moć novca da homogenizira sve što dotakne. Možda bi se novac trebao koristiti samo za ono što je ili bi trebalo biti standardno, mjerljivo ili generičko; možda bi za cirkuliranje onih stvari koje su osobne i jedinstvene trebalo uključiti drugačiju vrsta novca ili uopće ne novac. Cijene možemo uspoređivati jedino na temelju standardnih količina; tako da kada dobijemo više od toga, nešto nemjerljivo, dobili smo bonus, nešto za što nismo platili. Drugim riječima, dobili smo dar. Da pojasnim, možemo kupiti umjetninu, no osjećamo da ako je to samo roba, plaćamo previše; a ako je to istinska umjetnost, plaćamo beskonačno premalo. Slično tome, možemo kupiti seks, ali ne ljubav; možemo kupiti kalorije, ali ne pravu hranjivost. Mi danas patimo od neimaštine nemjerljivih stvari, neprocjenjivih stvari; neimaštine stvari koje novac ne može kupiti i od prezasićenosti stvarima koje može (iako je ta prezasićenost tako nejednako raspoređena da mnogi pate i od neimaštine tih stvari također). (8)
Upravo kao što homogenizira stvari koje dotakne, novac također homogenizira i depersonalizira svoje korisnike: “On omogućava onu vrstu komercijalne razmjene koja je izdvojena iz svih drugih odnosa.” (9) Drugim riječima, ljudi postaju tek stranke u transakciji. Za razliku od različitih motivacija koje karakteriziraju davanje i primanje darova, u čisto financijskoj transakciji svi smo identični: svi želimo najbolje proći. Ovu homogenost među ljudskim bićima koja je učinak novca, ekonomisti smatraju njegovim ciljem. Cijela priča o evoluciji novca kao sredstva razmjene pretpostavlja da je fundamentalna ljudska priroda želja za maksimiziranjem vlastitog interesa. Pretpostavlja se da su ljudska bića u tome jednaka. Kada ne postoji standard vrijednosti različiti ljudi žele različite stvari. Kada je novac zamjenljiv za svaku stvar tada svi ljudi žele istu stvar: novac.
Seaford piše, “Ogoljen od svih osobnih asocijacija, novac je promiskuitetan, sposoban da bude zamijenjen za bilo što od bilo koga, indiferentan za sve ne-novčane među-personalne odnose .” (10) Za razliku od drugih objekata, novac ne zadržava nikakav trag svog porijekla niti onih kroz čije ruke je prošao. Dok dar izgleda kao da nosi osobine svog davatelja, bilo čiji novac je jednak. Ako u banci imam 2000$, pola od mog prijatelja, a pola od mog neprijatelja, ja ne mogu odabrati da prvo potrošim neprijateljevih 1000$ i uštedim novac svog prijatelja. Svaki dolar je identičan.
Možda mudro, mnogi ljudi iz principa odbijaju miješati posao s prijateljstvom, oprezni zbog suštinskog konflikta između novca i osobnih odnosa. Novac depersonalizira odnos pretvarajući dvoje ljudi u puke “stranke u razmjeni” vođene univerzalnim ciljem maksimiziranja vlastitog interesa. Ako ja težim maksimiziranju vlastitog interesa, možda na tvoj trošak, kako možemo biti prijatelji? I kada u našem visoko monetiziranom društvu zadovoljimo sve naše potrebe novcem koji osobni darovi tada ostaju od kojih bismo gradili prijateljstvo?
Da je profit kao motiv protivan svakom blagotvornom osobnom motivu, gotovo da je neoborivo – odatle fraza “Ne uzimaj to osobno, to je samo posao.” U današnje vrijeme pokret za etičko poslovanje i pokret za etičko investiranje nastoje zaliječiti tu opoziciju između ljubavi i profita, no koliko god iskreni motivi, takva nastojanja često mutiraju u odnose za javnost, “zeleno-ispiranje” ili hipokriziju. To nije slučajno. U kasnijim poglavljima opisat ću fatalnu kontradikciju u pokušaju da se etički investira, no za sada samo obratite pažnju na prirodnu sumnjičavost prema tome kao i prema svakoj izjavi “dobro zarađivati čineći dobro”.
Kada god naiđemo na naizgled altruističko poduzetništvo skloni smo razmišljati, “U čemu je kvaka?” Na koji način oni potajno zarađuju na ovome? Kada će me tražiti novac? Sumnja, “On to ustvari radi za novac” skoro je univerzalna. Mi smo brzi u pronalaženju financijskih motiva u svemu što ljudi rade i duboko smo dirnuti kada netko radi nešto toliko velikodušno ili toliko naivno plemenito da takav motiv očito nije prisutan. Izgleda iracionalno, čak i čudesno, da bi netko stvarno davao bez planiranja povrata. Kako je to sročio Lewis Hyde, “U carstvima lihvarenja sentimentalnost čovjeka meka srca opominje nas jer govori o onome što je izgubljeno.” (1)
Skoro univerzalna sumnja na skriveni motiv profita odražava novac kao univerzalni cilj. Zamislite se ponovo u školi kako razgovarate sa savjetnikom za profesionalnu orijentaciju diskutirajući o svojim nadarenostima i kako bi ih mogli iskoristiti zarađujući za život (tj. pretvoriti ih u novac). Ovaj način razmišljanja seže duboko: kada mi moj sin Jimi pokazuje kompjuterske igrice koje radi ponekad se zateknem kako razmišljam o tome kako bi ih mogao komercijalizirati i koje bi vještine programiranja mogao razviti da bi bile još bolje utržive. Skoro uvijek kada netko ima neku uzbudljivu kreativnu ideju odmah iza slijedi misao, “Kako bismo na ovome mogli zaraditi?” No kada profit postaje cilj, a ne samo popratna pojava umjetničke kreacije, kreacija prestaje biti umjetnost i mi postajemo prodane duše. Proširujući ovaj princip na život općenito, Robert Graves upozorava, “Vi odabirete svoje poslove da bi vam osigurali stalni prihod i dokolicu kako bi Božici koju obožavate uzvratili dragocjenim honorarnim služenjem. Tko sam ja, upitat ćete, da vas opominjem da ona zahtijeva ili služenje puno radno vrijeme ili ništa?” (12)
Novac kao univerzalni cilj usađen je u naš jezik. Mi govorimo o “kapitaliziranju” naših ideja i koristimo riječ “poklonjeno”, koja doslovno znači primljeno sa zahvalom (a ne plaćanjem), kao sinonim za nepotrebno. To je u svakom slučaju ugrađeno u našu ekonomiju u pretpostavci da ljudska bića teže maksimiziranju vlastitog interesa koji je ekvivalentan novcu. Ugrađeno je čak i u znanost gdje predstavlja šifru za reproduktivni samo-interes. I ovdje se također učvrstio pojam univerzalnog cilja.
Da uopće postoji takva stvar kao univerzalni životni cilj (bio to novac ili nešto drugo) nije uopće očigledno. Ta se ideja izgleda pojavila otprilike u isto vrijeme kao i novac; možda je novac bio taj koji ju je nametnuo filozofima. Sokrat je metaforu novca eksplicitno koristio postavljajući inteligenciju kao univerzalni cilj: “Postoji samo jedna ispravna valuta za koju bismo trebali razmjenjivati sve druge stvari [užitke i boli] – inteligencija.” (13) U religiji to odgovara težnji krajnjem cilju, kao što je spasenje ili prosvjetljenje, iz kojeg proizlaze sve druge dobre stvari. Upravo kao neograničen cilj kakav predstavlja novac! Pitam se kakav bi to učinak imalo za našu duhovnost kada bismo odustali od težnje za jedinstvenim, apstraktnim ciljem za koji vjerujemo da je ključ za sve ostalo. Kakav bi to bio osjećaj kada bismo se oslobodili beskonačnog nastojanja da budemo bolji, da napredujemo prema cilju? Kako bi to izgledalo da se umjesto toga samo igramo, samo jesmo? Poput bogatstva, prosvjetljenje je cilj koji ne poznaje granice, a u oba slučaja potraga za njima može postati ropstvo. U oba slučaja, ja mislim da je svrha potrage lažna zamjena za raznovrsne stvari koje ljudi uistinu žele. (14)
U potpuno monetiziranom svijetu, u kojem je gotovo sve roba ili usluga, novac mnogostrukost svijeta pretvara u jedinstvenost, “jednu stvar koja je mjera skoro svega i koja se može zamijeniti za skoro sve.” (15) Apeiron, logos i slični pojmovi, sve su to bile verzije jedne temeljne jedinstvenosti iz koje su se rađale sve stvari. To je ono iz čega sve dolazi i kuda se sve vraća. Kao takvo, to je skoro identično s drevnim kineskim pojmom Tao iz kojeg se rađaju yin i yang i deset tisuća stvari. Zanimljivo je da je polu-legendarni učitelj Taoisma, Lao Tzu živio otprilike u isto vrijeme kao i pred sokratovski filozofi – što je također manje-više vrijeme početka kovanja novca u Kini. U svakom slučaju, danas je još uvijek novac taj koji rađa deset tisuća stvari. Štogod da želite sagraditi na ovom svijetu, počinjete s investicijom, s novcem. A onda, kada ste završili svoj projekt, vrijeme je da ga prodate. Sve stvari dolaze od novca; sve stvari se vraćaju novcu.
Stoga je novac ne samo univerzalni cilj; on je također i univerzalno sredstvo i ustvari najviše zato jer je univerzalno sredstvo on je također i univerzalna svrha pa ga nikada nemamo previše. Ili ga bar tako percipiramo. Mnogo puta sam bio svjedok diskusija o stvaranju neke namjeravane zajednice ili pokretanju nekog drugog projekta da bi sve završilo obeshrabrujućim prihvaćanjem da se to nikada neće dogoditi jer “Odakle ćemo namaknuti novac?” Na novac se opravdano gleda kao na kritični faktor u određivanju onoga što možemo ostvariti: na koncu, njime se može kupiti praktički bilo koja roba, navesti ljude da obave praktički bilo koju uslugu. “Sve ima svoju cijenu.” Novcem se čak mogu, tako izgleda, kupiti nematerijalne stvari poput društvenog statusa, političke moći i božanske naklonosti (ili ako ne to onda bar blagonaklonost vjerskih autoriteta umjesto toga). Mi smo posve navikli da novac vidimo kao ključ za ispunjenje svih naših želja. Koliko snova imate za koje mislite da biste ih mogli ispuniti samo da (i jedino da) imate novaca? Tako mi naše snove opterećujemo hipotekom novca pretvarajući ga iz sredstva u krajnji cilj.
Ja se neću zalagati za ukidanje novca. Novac je nadmašio svoja vlastita ograničenja, postao sredstvo da se domognemo stvari koje nikada nisu smjele biti zaražene njegovom homogenošću i depersonalizacijom; u međuvremenu, dok smo ga učinili univerzalnim kao sredstvo, one stvari koje novac uistinu ne može kupiti postale su nedostižne i nevažno koliko novca imali mi možemo pribaviti samo njima slične. Rješenje je da se novcu vrati njegova prava uloga. Jer uistinu postoje stvari koje ljudska bića mogu ostvariti samo novcem ili nekim ekvivalentnim sredstvima za koordiniranje ljudske aktivnosti u masovnim mjerilima. U svom svetom obliku novac je oruđe priče, utjelovljeni sporazum koji dodjeljuje uloge i usredotočuje pažnju. Na ovu temu vratit ću se kasnije kada budem opisivao kako bi novac mogao izgledati u svetoj ekonomiji.
Budući da ne postoji očita granica za ono što se novcem može kupiti, naša želja za novcem također postaje neograničena. Bezgranična želja za novcem bila je potpuno očita i starim Grcima. Na samom početku ere novca veliki pjesnik i reformator Solon je rekao, “O bogatstvo, nema granice koja se ukazuje ljudima jer oni koji imaju najviše bogatstva žude da ga udvostruče.”Aristofan je pisao da je novac jedinstven po tome što za sve druge stvari (poput kruha, seksa itd.) postoji zasićenost, ali ne i za novac.
“Koliko je dovoljno?” pitao je prijatelj milijardera kojeg je poznavao. Milijarder je bio zbunjen. Razlog da niti jedan iznos novca nikada ne može biti dovoljan je u tome što ga koristimo da bismo njime zadovoljili potrebe koje novac zapravo ne može zadovoljiti. Kao takav, on je poput bilo koje druge tvari koja izaziva ovisnost, privremeno ublažavajući bol zbog nezadovoljene potrebe dok samu potrebu ostavlja nezadovoljenom. Da bi se ublažila bol potrebne su sve veće doze, no niti jedna količina nikada ne može biti dovoljna. Danas ljudi koriste novac kao zamjenu za povezanost, za uzbuđenje, za samopoštovanje, za slobodu i za mnogo drugog. “Kad bih samo imao milijun dolara, bio bih slobodan!” Koliko je talentiranih ljudi žrtvovalo svoju mladost nadajući se ranom odlasku u mirovinu, u slobodan život, tek da bi se u srednjim godinama našli zarobljeni novcem.
Kada je primarna funkcija novca da bude medij razmjene tada je on podvrgnut istim ograničenjima kao i roba za koju se razmjenjuje i naša želja za njim ograničena je našom zasićenošću. Tek kada novac preuzme dodatnu funkciju spremišta vrijednosti naša želja za njim postaje neograničena. Stoga je jedna ideja koju ću istražiti razdvajanje novca kao medija razmjene od novca kao spremišta vrijednosti. Ta ideja ima drevne korijene koji sežu do Aristotela koji je razlikovao dva načina stjecanja bogatstva: u svrhu akumulacije i u svrhu zadovoljavanja drugih potreba. (16) Prva vrsta stjecanja bogatstva je “neprirodna”, čak štoviše, nema granica.
Za razliku od fizičke robe, apstrakcija novca dozvoljava nam u principu da ga posjedujemo u neograničenim količinama. Zbog toga je ekonomistima lako povjerovati u mogućnost neograničenog eksponencijalnog rasta gdje je veličina ekonomije predstavljena tek pukim brojevima. Ukupna suma svih roba i usluga je broj, a koja je granica za rast broja? Izgubljeni u apstrakciji, mi ignoriramo granice prirode i kulture za prilagodbu našem rastu. Prema Platonu, mi apstrakciju činimo stvarnijom od stvarnosti, zbrinjavajući Wall Street dok stvarna ekonomija malakše. Monetarna srž stvari zove se “vrijednost” koja, kao jedna apstraktna, uniformna suština, reducira pluralnost svijeta. Sve stvari svode se na to koliko vrijede. To daje iluziju da je svijet neograničen kao što su brojevi. Za neku cijenu sve se može kupiti, čak i koža ugrožene životinje. (17)
Druga vrsta bezgraničnosti implicitna je neograničenosti novca: to je ljudska domena, dio svijeta koji pripada ljudskim bićima. Na koncu, koje to vrste stvari kupujemo i prodajemo za novac? Kupujemo i prodajemo imovinu, stvari koje posjedujemo, stvari za koje smatramo da nam pripadaju. Tehnologija je neprestano širila tu domenu omogućavajući vlasništvo nad stvarima koje nikad prije nije bilo moguće niti je bilo zamislivo: minerali duboko u zemlji, valna duljina elektromagnetskog spektra, nizovi gena. Istovremeno s tehnološkim širenjem našeg dosega bilo je napredovanje vlasničkog mentaliteta dok su stvari poput zemlje, prava na vodu, muzike i priča ulazile u područje posjedovanog. Neograničenost novca podrazumijeva da područje posjedovanog može beskonačno rasti i da je stoga sudbina ljudske vrste da pokori svemir, da sve dovede u ljudsku domenu, da cijeli svijet učini našim. Ova sudbina dio je onoga što sam opisao kao mit o Usponu, dio naše definirajuće Priče o ljudima. Danas ta priča ubrzano postaje zastarjela i mi trebamo smisliti novčani sustav usklađen s novom pričom koja će je zamijeniti. (18)
Svojstva novca koje sam razmatrao nisu nužno loša. Pospješujući homogenizaciju ili standardizaciju svega čega se takne, služeći kao univerzalno sredstvo, novac je ljudskim bićima omogućio da postignu čuda. Novac je odigrao ključnu ulogu u usponu tehnološke civilizacije, no možda smo mi, kao i u slučaju tehnologije,tek počeli učiti kako da taj moćni kreativni instrument koristimo za njegovu pravu svrhu. Novac potiče razvoj standardiziranih stvari poput strojnih komponenti i mikročipova – no želimo li mi da i naša hrana bude homogena? Bezličnost novca potiče suradnju koja se proteže preko ogromnih društvenih udaljenosti pomažući koordiniranje rada milijuna ljudi koji su uglavnom stranci jedan drugome – no želimo li mi da naši odnosi s ljudima u našem susjedstvu budu isto tako bezlični? Novac kao univerzalno sredstvo omogućava nam da učinimo gotovo bilo što, no želimo li mi da on bude i ekskluzivno sredstvo tako da bez njega ne možemo učiniti gotovo ništa? Došlo je vrijeme da se ovlada tim alatom dok čovječanstvo namjerno i svjesno stupa u jednu novu ulogu na zemlji.
Napomene
1. Aristotle. Politika (Politics), knjiga 1, dio 9.
2. Seaford, Novac i misao starih Grka (Money and the Early Greek Mind), 132–3.
3. Ibid., 137.
4. Ibid., 139–45.
5. Ibid., 119.
6. Ibid.
7. Iznimka su kovanice korištene za vanjsku trgovinu – kovanice koje su cirkulirale izvan dometa društvenih dogovora. Takve kovanice su uistinu ovisile o intrinzičnoj vrijednosti metala od kojeg su bile načinjene. No čak i ovdje je bila nužna šira društvena percepcija koja bi im dala vrijednost budući da srebro i zlato nisu intrinzično bili veoma korisni kao metali.
8. Ova prezasićenost odražava se u trajnom problemu “prekapacitiranosti” koji pogađa skoro svaku industriju zbog čega rješenja ekonomskih kriza obično uključuju zahtjev za stimuliranjem.
9. Seaford, Novac i misao starih Grka (Money and the Early Greek Mind), 151.
10. Ibid, 155.
11. Hyde, Dar (The Gift), 182.
12. Graves, Bijela božica (The White Goddess), 15.
13. Platon, Theaetetus. 146d. Citirao Seaford, Money and the Early Greek Mind, 242.
14. Jedna od najvećih nezadovoljenih potreba danas je potreba za povezanošću i s drugim ljudima i s prirodom. Ironično je da novac, sa svojom apstrakcijom i bezličnošću slabi našu povezanost s oboje. Duhovnost, kada se shvaća kao individualno zanimanje koje se najbolje obavlja odvojeno od svijeta, čini isto. Možemo li zamisliti drugačiju vrstu novca koja ima suprotne učinke?
15. Seaford, Money and the Early Greek Mind, 150.
16. Aristotel, Politika, knjiga 1, odjeljak 9.
17. Čitatelj je možda uočio paradoks: mi živimo u svijetu obilja, kao što je opisano u Poglavlju 2, a ipak iscrpljujemo ograničenu biosferu. Da bi se razriješio taj paradoks, uočite da najveći dio naše prekomjerne proizvodnje i potrošnje ne služi za zadovoljenje pravih potreba već ih vodi percepcija oskudice i egzistencijalna usamljenost odvojenog sebstva odcijepljenog od prirode i zajednice.
18. Isto vrijedi za drugu definirajuću priču naše civilizacije, “diskretno i odvojeno sebstvo”. Naš novčani sustav konkretizira i tu priču rastapajući osobne veze, potičući nas na natjecanje i odvajajući nas od zajednice i prirode.