Poglavlje 4: Problem s vlasništvom

Koji bi rezultat bio u samom raju da su oni koji su tamo stigli prvi uspostavili privatno vlasništvo nad površinom raja i međusobno ga razdijelili u parcele s apsolutnim vlasništvom kao što mi parceliramo površinu zemlje? –Henry George

Čovjek nije načinio zemlju pa, iako ima prirodno pravo da ju nastanjuje, on nema pravo bilo koji njen dio proglasiti svojim trajnim vlasništvom; niti je Stvoritelj otvorio zemljišno-knjižni ured gdje bi se trebali izdavati prvi vlasnički listovi. – Thomas Paine

Žar za posjedovanjem

Mi smo živjeli u Doba odvojenosti. Jedna po jedna, naše veze sa zajednicom, prirodom i mjestom rastočile su se ostavljajući nas same u tuđem svijetu. Gubitak ovih veza više je od umanjivanja našeg bogatstva, to je umanjivanje samog našeg bića. Osiromašenje koje osjećamo, odsječeni od zajednice i odsječeni od prirode, je osiromašenje naših duša. To je stoga što, suprotno tvrdnjama ekonomije, biologije, političke filozofije, psihologije i institucionalne religije,  mi u suštini nismo odvojena bića koja imaju odnose. Mi smo odnos.

Jednom sam čuo Martina Prechtela kako, pričajući o svom selu u Gvatemali, objašnjava, “U mom selu, ako idete vraču s bolesnim djetetom, nikada nećete reći, ‘Ja sam zdrav, ali moje dijete je bolesno.’ reći ćete, ‘Moja obitelj je bolesna.’ Ili, ako se radi o susjedu, možda ćete reći, ‘Moje selo je bolesno.'” Nema sumnje da bi u takvom društvu bilo jednako nezamislivo reći, “Ja sam zdrav, ali šuma je bolesna.” Misliti da bi bilo tko mogao biti zdrav kada njegova obitelj, njegovo selo, ili uistinu zemlja, voda ili planeta to nisu, bilo bi toliko apsurdno kao da se kaže, “Imam smrtonosnu bolest jetre, ali to je samo moja jetra – ja sam zdrav!” Upravo kao što moj osjećaj sebstva obuhvaća moju jetru tako njihov obuhvaća njihovu društvenu i prirodnu zajednicu.

Nasuprot tome, moderno sebstvo je diskretan i odvojeni subjekt u univerzumu koji je Drugo. To sebstvo je Ekonomski čovjek Adama Smitha; to je utjelovljena duša religije; to je sebični gen biologije. Ono je osnovni uzrok gomilajućih kriza našeg vremena koje su sve varijacije na temu odvojenosti – odvojenosti od prirode, od zajednice, od izgubljenih dijelova sebe. Ono leži u osnovi svih uobičajenih krivaca koji se okrivljuju za postojeće razaranje ekologije i političkog poretka, kao što su ljudska pohlepa ili kapitalizam. Naš osjećaj sebstva podrazumijeva, “Više za mene je manje za tebe”; odavde imamo novčani sustav temeljen na kamati koji je oličenje upravo tog principa. U starijim društvima, baziranim na darivanju, istina je bila suprotno.

Žar za posjedovanjem raste kao prirodni odgovor na otuđujuću ideologiju koja raskida osjećajne veze i ostavlja nas same u svemiru. Kada iz sebstva isključimo svijet, sićušan, usamljen identitet koji ostaje ima proždrljivu potrebu da za sebe sama zahtijeva koliko god je moguće od tog izgubljenog bivanja. Ako čitav svijet, sav život na zemlji, više nije ja, mogu to nadoknaditi bar tako da ga učinim svojim. Druga odvojena sebstva čine isto pa živimo u svijetu natjecanja i sveprisutne tjeskobe. To je ugrađeno u našu definiciju samih sebe. To je manjak bića, manjak duše s kojim smo rođeni.

Uhvaćeni u stupicu logike meni i moje, mi težimo povratiti jedan sićušni dio našeg izgubljenog bogatstva šireći i štiteći odvojeno sebstvo i njegovo proširenje: novac i imovinu. Oni kojima nedostaju ekonomska sredstva za napuhavanje sebstva često umjesto toga napuhuju svoje fizičko sebstvo što je jedan razlog da pretilost disproporcionalno više muči siromašne. Ovisnost o kupovanju, novcu i stjecanju proizlazi iz istog osnovnog izvora kao i ovisnost o hrani: obje dolaze od usamljenosti, od boli zbog pukog postojanja, odsječenosti od glavnine onoga što jesmo.

Promatrajući otvorene rudnike i sječu šuma i mrtve zone i genocide i izopačenu potrošačku kulturu, pitamo, koje je porijeklo ove monstruozne mašine koja žvače ljepotu i pljuje novac? Diskretno i odvojeno sebstvo, procjenjujući svemir koji je fundamentalno Drugost, naravno da je prirodni i ljudski svijet tretiralo kao hrpu iskoristivih, slučajnih stvari. Ostatak svijeta u osnovi je ne-sebstvo. (1) Zbog čega bismo trebali za to mariti osim u smislu koristi koju bi nam moglo donijeti? Tako je i Descartes, pionir koji je artikulirao moderni smisao sebstva, artikulirao također i ambiciju da se postane “gospodarom i vlasnikom” prirode. Kao što ove zadnje riječi govore, ideja imovine se kod odvojenog sebstva javlja sasvim prirodno.

Naše kruto, usko razlikovanje sebe od drugih primiče se kraju, žrtva vlastitih premisa. Kao što su učili mistici, odvojeno sebstvo može se održati samo privremeno i po visoku cijenu. A mi smo ga održavali dugo vremena i na njemu izgradili civilizaciju koja teži podjarmljivanju prirode i ljudske prirode. Sadašnje nagomilavanje kriza razotkrilo je jalovost tog cilja. To navješćuje kraj civilizacije kakvu poznajemo i uspostavljanje novog stanja ljudskog bivanja definiranog fluidnijim, inkluzivnijim osjećajem sebstva.

Jedna teorija o porijeklu vlasništva dovodi ga u vezu s pojmom autonomije ili samo-suvereniteta koji je polako izronio iz naše zajedničke plemenske prošlosti. Charles Avila objašnjava tu logiku na ovaj način: “Ako sam ja samo svoj i moja radna snaga pripada meni onda je ono što napravim moje. ” (2) Ovdje je, dakle, ideološki preduvjet za bilo koji koncept vlasništva, da “sam ja svoj vlastiti,” što je nadasve univerzalni nauk u ljudskim društvima. U drugim društvima klan, pleme, selo ili čak zajednica svega živoga mogli su imati prioritet pred individualnom koncepcijom sebstva i u tom slučaju vaša radna snaga ne pripada vama već nečem većem. (3) Institucija vlasništva, prema tome, nije korijen naše sadašnje boljke već simptom naše nepovezanosti i izolacije. Cilj ove knjige, prema tome, nije ukidanje vlasništva (jer bi to bilo usmjereno na simptom umjesto na uzrok) već njegova transformacija kao dio veće transformacije ljudskog bivanja.

Drugi mislioci, napose Wilhelm Reich i Genevieve Vaughn, porijeklo vlasništva povezuju s pojavom muške dominacije i patrijarhalnog društva. (4) Iako vjerujem da ti argumenti imaju vrijednost, odlučio sam da ovdje ne istražujem seksualne dimenzije novca i vlasništva, temu koja zaslužuje vlastitu raspravu. Svaka institucija u našem Dobu odvojenosti vezana je za sve druge; otuđenost od prirode, tijela i svetog ženskog odjek je otuđenosti od svijeta koje vlasništvo podrazumijeva kada stvari čini odvojivim objektima trgovine.

Žar za posjedovanjem gasi se kada raste naš osjećaj povezanosti i zahvalnosti i mi shvaćamo da naša radna snaga nije naša vlastita i ono što napravim nije zapravo moje. Nije li moja sposobnost za rad i sam moj život također dar? Shvaćajući to, mi želimo naša ostvarenja dati svima koji su pridonijeli našem biću i podarili nam dar života.

Određeni filozofi socijalisti su umjesto toga ovu želju, motiviranu zahvalnošću, pretvorili u obavezu i opravdanje za eksproprijaciju individualnog rada od strane države. Mi imamo “dug prema društvu”, a država postaje sakupljač duga. U manje ekstremnom obliku to opravdava porez na dohodak koji je također eksproprijacija individualnog rada. U oba slučaja mi smo uz pomoć sile primorani da dajemo. Ne bismo li umjesto toga mogli stvoriti ekonomski sustav koja oslobađa, slavi i nagrađuje urođeni poriv za davanjem? To ono što opisuje ova knjiga: sustav koji nagrađuje protok, a ne akumulaciju, stvaranje, a ne posjedovanje, davanje, a ne imanje.

Prvobitna pljačka

Suverenitet pojedinca bio je samo prvi korak prema modernom konceptu vlasništva jer većina stvari na svijetu nije plod nečijeg rada. Po logici “ono što ja načinim je moje”, sve što postoji neovisno o ljudskom trudu ne bi pripadalo nikome. Svojatanje vlasništva nad takvim stvarima – zemljom, rijekama, životinjama, drvećem – bilo bi jednako krađi, isto kao što sam ja lopov ako prisvojim nešto što ste vi napravili.

Istaknuti pravac ekonomske misli čiji su najslavniji protagonisti bili P. J. Proudhon, Karl Marx, Henry George i Silvio Gesell, proizašao je iz tog  shvaćanja. “Vlasništvo je pljačka,” izjavio je Proudhon: prateći porijeklo bilo kojeg komada vlasništva kroz sukcesiju “legitimnih” prijenosa dolazimo na koncu do prvog vlasnika – onog koji ga je jednostavno uzeo, onog koji ga je izdvojio iz carstva “našeg” ili “Božjeg” u carstvo “mojeg”. Obično se to događalo silom kao što je to prisvajanje prostrane zemlje Sjeverne Amerike u zadnja tri stoljeća. Ta se priča odigravala u različitim oblicima širom svijeta milenijima. Konačno, prije vremena Rimljana nije postojalo nešto kao dokument o vlasništvu. Zemlja je bila poput zraka i vode; nije se mogla posjedovati. Prema tome, prvi vlasnici nisu ju mogli steći legitimnim putem. Morali su ju uzeti.

Često se tvrdi da je vlasništvo nad zemljom prirodna posljedica zemljoradnje. Dok je lovac-sakupljač malo ulagao u svoju zemlju, zemljoradnik je ulagao rad kako bi je učinio produktivnijom (za ljudsku hranu, to jest). Bila bi to očita nepravda prema zemljoradniku koji čitavu godinu radi kada bi u vrijeme žetve došli “sakupljači” i živjeli od te žetve. Privatno vlasništvo trebalo bi ljudima dati poticaj da zemlju poboljšaju. No, ne bi li bilo pravednije kada bi bar postojao neki način da se posjeduju poboljšanja, a ne sama zemlja?

Prvobitno se smatralo da su zemljišna prava zajednička, pridijeljena selu ili plemenu, a ne pojedincu. U velikim agrarnim civilizacijama poput Egipta, Mezopotamije i Zhou dinastije u Kini jedva da je postojao pojam privatnog vlasništva nad zemljom. Zemlja je bila vlasništvo kralja, a budući da je kralj bio božanski predstavnik na zemlji, sva zemlja je bila Božje vlasništvo.

Postoji golema konceptualna provalija između prava na plodove svog rada na zemlji i prava na samu zemlju. Na Zapadu, izgleda da je apsolutni koncept vlasništva nad zemljom potekao iz Rima, oplođen možda grčkim shvaćanjem individualnog. Upravo je u Rimu zemlja prvi puta potpala pod nešto što su oni zvali dominium, “konačno pravo, pravo iza kojeg nema drugog prava, pravo koje proglašava zakonitim sva druga dok samo po sebi nema potrebe da bude proglašeno zakonitim … pravo na ‘korištenje, uživanje i zloupotrebu’ – ius utendi, fruendi, abutendi.” (5)

Na Istoku je eksplicitno vlasništvo nad zemljom  počelo nešto ranije, bar kao koncept. U Kini ono datira sve tamo od vladavine Shang Yanga u četvrtom stoljeću prije Krista, a možda i prije iako je čak i onda vrijeme prije vlasništva nad zemljom bilo još uvijek stvar povijesnog pamćenja što se vidi iz Konfucijevih izjava da je u “drevna vremena” bilo neprilično prodavati zemlju. (6) India također poznaje privatno vlasništvo nad zemljom od šestog stoljeća prije Krista iako su dokazi pomalo kontradiktorni. (7) U svakom slučaju, veliki dio zemlje u Indiji bio je u vlasništvu zajednica do vremena britanske vladavine. (8)

U srednjevjekovnoj Evropi veliki dio zemlje bio je u ili u vlasništvu zajednice ili u vlasništvu feudalnih gospodara koji nisu zemlju “posjedovali” u posve modernom smislu, kao otuđivu robu koja se može slobodno kupovati i prodavati. Oni su nad zemljom imali određena prava koja su se mogla prenositi na podanike u zamjenu za razne usluge, udjele u žetvi i u krajnjem slučaju za novac. U Engleskoj slobodno otuđivanje zemlje općenito nije bilo moguće do petnaestog stoljeća. (9) Od tada su goleme površine komunalne zemlje ubrzo postale privatno vlasništvo zahvaljujući Zakonima o ograđivanju. Paralelni procesi odvijali su se širom kontinenta kroz “emancipaciju” kmetova na primjer. lewis Hyde piše,

Dok je čovjek prije mogao loviti ribu u svakom potoku i loviti divljač u svakoj šumi sada je otkrio da postoje pojedinci koji tvrde da su vlasnici tih zajedničkih dobara. Promijenila se osnova zakupa zemlje. Srednjevjekovni kmet bio je takoreći suprotnost vlasnika imovine: on zemlja je imala vlasništvo nad njim. On se nije mogao slobodno kretati od mjesta do mjesta, a ipak je imao neotuđiva prava na komad zemlje za koji je bio vezan. Sada su ljudi tvrdili da posjeduju zemlju i nudili su je u najam za naknadu. Dok kmet nije mogao biti uklonjen sa svoje zemlje, zakupac je mogao biti istjeran ne samo zbog neplaćanja zakupa već i hirom najmodavca. (10)

Kao i kod mnogih društvenih reformi, oslobađanje kmetova bio je još jedan korak prema  konsolidaciji ekonomske i političke moći u rukama onih koji su već bili moćni. Na ovaj ili onaj način, ljudi koji su generacijama slobodno napasali svoju stoku, skupljali ogrjev i lovili na zemlji koja ih je okruživala, više to nisu mogli raditi. (11) Ta zemlja bila je zajedničko dobro, imovina svih i nikoga. Od tog doba nadalje postala je posjed.

Ako je imovina pljačka onda je pravni sustav namijenjen zaštiti prava nad privatnom imovinom, sustav koji ovjekovječuje pljačku. Proglašavajući imovinu neprikosnovenom mi potvrđujemo pravomoćnost prvobitne pljačke. To ne bi trebalo previše čuditi ako su zakone sastavljali lopovi sami kako bi legitimizirali svoje nelegalno stečene dobitke. Tako je stvarno i bilo: u Rimu i drugdje upravo su bogati i moćni bili oni koji su ugrabili zemlju i napravili zakone.

Kako čitatelj ne bi pomislio da lansiram marksističku tiradu dozvolite da smjesta dodam da ja ne zagovaram ukidanje privatne imovine. Prije svega, cijeli mentalitet ukidanja podrazumijeva gorljivu, iznenadnu, neskladnu promjenu silom nametnutu onima koji to ne žele. Drugo, privatna imovina simptom je dublje boljke (Odvojenosti), a ako se tim simptomom bavimo iz misaonog sklopa Odvojenosti, osvajanja, prevladavanja zla, završiti ćemo s istim nepravdama u drugačijim oblicima. Konačno, čak i na ekonomskoj razini, problem nije privatna imovina per se nego nepoštene prednosti njenog vlasništva. Premda je neispravno da netko uživa korist od samog vlasništva nad nečim što je jednom bilo zajedničko dobro, svi imaju koristi kada sredstva idu onome koji će ih najbolje iskoristiti. To uključuje zemlju, tlo, minerale, vodonosnike i kapacitet atmosfere za apsorbiranje otpada. Nama treba ekonomski sustav koji ne dozvoljava ostvarivanje profita od vlasništva već nagrađuje poduzetnički duh koji kaže, “Ja znam način kako to bolje iskoristiti,” i daje tom duhu slobodne uzde. Marksistički sustavi ne samo da eliminiraju profit od ekskluzivne kontrole nad oskudnim kapitalnim sredstvima; oni također eliminiraju profit od njihovog djelotvornog korištenja. Rezultat je neučinkovitost i stagnacija. Možemo li nagraditi one koji koriste sredstva na najbolji način bez da nagrađujemo samo činjenicu vlasništva? Ova knjiga opisuje novčani sustav koji će sačuvati slobodu privatne imovine bez da njenim vlasnicima dozvoljava stjecanje nepravednih prednosti.

Gdjegod i kadgod se dogodila privatizacija zemlje ona ubrzo sobom donosi koncentraciju vlasništva. U ranim danima starog Rima zemlja je bila zajednička (ne osobna) imovina, osim malih okućnica: “Zemlja na kojoj se uzgajao kukuruz potpadala je pod javno pravo.” (12) Kako se Rim širio osvajanjima nova zemlja nije zadugo ostajala “javna” već je uskoro migrirala u ruke bogatijih familija – patricijske klase – postavljajući normu za mnogo stoljeća unaprijed. Njihova su imanja također rasla na račun prvobitne plebejske besteretne imovine (freeholds) čiji su vlasnici često bili pozivani da služe u legijama i koji se u svakom slučaju nisu mogli ekonomski natjecati s jeftinim radom robova na patricijskim imanjima. Oni su kumulirali neotplative dugove i, uslijed toga što je zemlja postajala otuđiva roba, bivali su protjerani sa svojih domaćinstava prisiljeni da se odaju prosjačenju, pljačkanju ili, ako su imali sreće, urbanim zanatskim profesijama.

Kada se sreća Imperija okrenula i presušile zalihe robova mnogi veliki zemljoposjednici okrenuli su se seljacima zakupcima za naseljavanje i obrađivanje svojih polja. Vezani dugom, ti zakupci su na koncu postali srednjevjekovni kmetovi. Razmislite o tome to na ovaj način: ako vi meni dugujete neotplativ dug tada ste obavezni platiti bar onoliko koliko možete. Od tada pa nadalje prinos od vašeg rada pripada meni. Kako je to samo slično američkim zakonima o bankrotu donesenim 2005. godine u okviru Reformiranog zakona o bankrotu (Bankruptcy “Reform” Act) koji obvezuje osobu koja proglasi bankrot da dio budućih zarada prepusti kreditorima. (13) Kako je to također slično situaciji zemalja Trećeg svijeta koje su obavezne restrukturirati svoje ekonomije i cijeli svoj ekonomski višak ulagati u beskonačno servisiranje duga. To su moderni pandani kmetova, prisiljeni da rade za vlasnike novca kao što su kmetovi radili za vlasnike zemlje. Njihova situacija poznata je kao “dužničko ropstvo”.

Zapanjujuća je sličnost između starog Rima i današnjih dana. Sada, kao i tada, bogatstvo je sve više koncentrirano u rukama nekolicine. Sada, kao i tada, ljudi moraju ulaziti u doživotne dugove koje nikada ne mogu otplatiti samo da bi zadovoljili životne potrebe. Onda je to bilo kroz raspolaganje zemljom; danas je kroz raspolaganje novcem. Robovi, kmetovi i zakupci davali su cijelo-životni rad za bogaćenje zemljoposjednika; danas prihodi od našeg rada idu vlasnicima novca.

U povijesti radikalne misli shvaćanje da je imovina pljačka često je popraćeno bijesom i željom za osvećivanjem lopovima. No, stvari ipak nisu tako jednostavne. Vlasnici bogatstva, bilo naslijeđenog ili ne, rođeni su u ulogu koja je stvorena i uvjetovana velikim nevidljivim pričama naše civilizacije koja nas nagoni da svijet pretvorimo u imovinu i novac bez obzira jesmo li svjesni da to činimo ili ne.

Hajde da ne trošimo svoju psihičku energiju mrzeći bogate niti čak prvobitne pljačkaše. Da smo u njihovoj koži i mi bismo igrali istu ulogu. Dapače, većina nas sudjeluje, na ovaj ili onaj način, u pljački zajedničkih dobara koja je upravo u toku. Hajde da ne mrzimo kako ne bismo dalje produljivali Doba odvojenosti i kako ne bismo, poput boljševika, provodili revoluciju koja je nedovoljno duboka i tako ponovo uspostavljali stari poredak u drugačijoj, iskrivljenoj formi. Ipak, nemojmo gubiti iz vida prirodu i učinke nesvjesnog zločina imovine kako bismo naš svijet mogli vratiti prvobitnom i još uvijek latentnom obilju.

Transformacija od prava na uživanje do izravnog vlasništva nad zemljom bila je postepena, njena krajnja stanica je praksa prodaje zemlje za novac. Imajmo na umu da je to bila konceptualna transformacija (zemlja nije dozvolila da bude posjedovana), ljudska projekcija stvarnosti. Vlasništvo nad zemljom (i zapravo svi oblici vlasništva) govore više o našoj percepciji svijeta nego o prirodi stvari koja se posjeduje. Prijelaz od ranih dana kada je vlasništvo nad zemljom bilo nezamislivo kao vlasništvo nad nebom, suncem i mjesecom, do današnjeg dana kada je gotovo svaka kvadratna stopa zemlje vlasništvo ove ili one vrste, uistinu je samo priča o promijeni našeg pogleda na sebe same u odnosu na svemir.

Georgijanska tradicija

Razlika između prava na korištenje i izravnog vlasništva odjek je primitivne distinkcije između onoga što se proizvodi ljudskim trudom i onoga što već postoji; ona danas još uvijek postoji u distinkciji između “stvarne” i “osobne” imovine i to je osnovica tisućugodišnje reformističke misli.

Budući da je Rimski imperij ustanovio pravnu osnovu imovinskih prava kakve danas poznajemo tada ne iznenađuje da je proizveo i neke od najranijih kritika imovine. U trećem i četvrtom stoljeću prvobitni vođe Kršćanske crkve bili su posebno jasni tvrdeći da stvari zemlje pripadaju svima da ih dijele. Ambrozije je pisao, “Bogati kao i siromašni uživaju blistave ukrase svemira … Božja kuća zajednička je bogatima i siromašnima,” i “Želja Gospodina našeg Boga je da ova zemlja bude zajednička svojina sviju i da njeni plodovi hrane svih.” (14) Na drugom mjestu on piše da privatna imovina

nije u skladu s prirodom jer priroda je rodila sve stvari za sve zajedno. Tako je Bog sve stvorio na takav način da se sve stvari posjeduju zajednički. Stoga je priroda majka zajedničkog prava, prisvajanja privatnog prava. (15)

Drugi među Kršćanskim Očevima, napose John Chrysostom, Augustin, Bazilije Veliki i Klement, dijelili su slične poglede ohrabrujući sljedbenike da gotovo doslovce slijede Isusova učenja i svu svoju imovinu daju siromašnima. Oni nisu bili odijeljeni od svoje filozofije: mnogi od tih vođa činili su upravo to. Ambrozije, Bazilije i Augustin bili su prilično bogati ljudi prije pristupanja svećenstvu i sve su razdijelili.

Bez obzira na učenja svojih osnivača, Crkva je na koncu stekla značajnu imovinu i ušla u savezništvo s imperijalnim silama. Isusova učenja postala su nezemaljski ideali koji se nikome nisu ozbiljno preporučivali, a Kraljevstvo Božje preneseno je sa zemlje u Raj. To je bio najvažniji korak u konceptualnom odvajanju duha od materije koji je pridonio današnjem profaniranju materijalnosti pogotovo novca. Još je veća ironija da je većina ljudi koja danas javno priznaje da slijedi kršćanska učenja sve preokrenula naopako i socijalizam povezuje s ateizmom, a privatno bogatstvo s Božjom milošću.

Rani Crkveni očevi često su napominjali distinkciju između onoga što ljudi proizvedu vlastitim trudom i onoga što je Bog dao čovječanstvu da svi zajedno koriste. Mnogi socijalni i ekonomski kritičari u zadnjih nekoliko stoljeća bili su odjek ove rane indignacije prisvajanjem zajedničkih dobara i razvili su kreativne prijedloge za ispravljanje toga. Jedan od tih ranih kritičara, Thomas Paine je pisao,

Nemoguće je odvojiti poboljšanje postignuto kultivacijom od same zemlje na kojoj je to poboljšanje ostvareno pa je i ideja stečene imovine proizašla je iz te neodvojive povezanosti; no, unatoč tome, istina je da jedino vrijednost poboljšanja, a ne sama zemlja, predstavlja individualnu imovinu … Stoga svaki posjednik kultivirane zemlje duguje zajednici baznu najamninu (jer ne znam niti jedan bolji izraz da bih izrazio ovu ideju) za zemlju koju drži. (16)

Prvi ekonomista koji je dublje razvio ovu ideju bio je Henry George u svom elokventnom klasiku Napredak i siromaštvo iz 1879. On je u biti započeo s istom pretpostavkom kao Paine i rani kršćani:

No, tko je napravio zemlju da bi bilo koji čovjek mogao tvrditi da ima takvo vlasništvo nad njom ili bilo kojim njenim dijelom ili pravo da je daje, prodaje ili nekome zaviješta? Budući da mi nismo napravili zemlju već je ona samo privremeno obitavalište na kojem generacije ljudi slijede jedna drugu; budući da smo se ovdje našli, očito smo ovdje jednakom dozvolom Stvoritelja, očito je da nitko ne može imati ekskluzivno pravo vlasništva nad zemljom i da prava svih ljudi na zemlju moraju biti jednaka i neotuđiva. Mora postojati ekskluzivno pravo posjedovanja zemlje jer čovjek koji je koristi mora imati sigurno posjedovanje zemlje kako bi žeo plodove svoga rada. No, njegovo pravo posjedovanja mora biti ograničeno jednakim pravom za sve i zbog toga bi trebalo biti uvjetovano posjednikovim plaćanjem zajednici protuvrijednosti za posebno vrijednu privilegiju koja mu je time odobrena. (17)

Zašto bi netko ostvarivao profit od upotrebne vrijednosti zemlje samom činjenicom da je ona njegovo vlasništvo, posebno kada se porijeklo tog vlasništva temelji na drevnoj nepravdi? U skladu s tim, Henry George je predložio svoj čuveni Jedinstveni porez (Single Tax) – u osnovi stopostotni porez na “ekonomsku rentu” za zemlju. To bi trebalo biti provedeno kroz porez na vrijednost zemlje za razliku od poboljšanja na njoj; na primjer, oporezivala bi se zemlja, ali ne zgrade ili usjevi. Bio je nazvan “jedinstveni” jer je zagovarao ukidanje svih drugih poreza smatrajući da jednaka krađa oporezivati legitimnu privatnu imovinu kao i ostvarivati profit od nečega što pripada svima. Georgovo pisanje zapalilo je iskru masovnog političkog pokreta ko ga je skoro doveo na mjesto gradonačelnika New Yorka, no, naravno, moćni novčarski establišment borio se protiv njega na svakom koraku. (18) Njegove su ideje sporadično usvojene diljem svijeta (dva mjesta u kojima sam proveo veći dio svog života, Tajvan i Pennsylvanija, oba su nametnula poreze na inherentnu vrijednost zemlje) i uvelike su utjecale na ekonomsku misao.

Jedan od njegovih obožavatelja, Silvio Gessell predložio je bliski ekvivalent Georgovom porezu na zemlju: javno vlasništvo nad svom zemljom s mogućnošću privatnog lizinga po stopi koja bi bila približno jednaka ekonomskoj renti. (19) Gessellovo razmišljanje je izuzetno i neobično dalekovidno u svom razumijevanju ekologije i povezanog sebstva. Pročitajte ovaj izvanredni odlomak iz 1906.:

Često čujemo frazu: Čovjek ima prirodno pravo na zemlju. No, to apsurdno jer bi jednako tako bilo točno da kažemo da čovjek ima pravo na svoje udove. Ako govorimo o pravima u tom smislu moramo također reći da bor ima pravo svoje korijenje položiti u zemlju. Može li čovjek svoj život provesti u balonu? Zemlja pripada i organski je dio čovjeka. Ne možemo zamisliti čovjeka bez zemlje ništa lakše nego bez glave ili želuca. Zemlja nije ništa manje do jedan dio, jedan čovjekov organ kao njegova glava. Gdje počinju i završavaju čovjekovi probavni? Oni nemaju ni početka ni kraja već čine zatvoreni sustav bez početka i kraja. Tvari koje čovjek treba da bi se održao na životu neprobavljivi su u svom sirovom stanju  i moraju proći pripremni probavni proces. A taj pripremni posao ne rade usta već biljka. Biljka je ta koja prikuplja i pretvara tvari kako bi one mogle postati hrana u svom daljnjem napredovanju kroz probavni kanal. Biljke i prostor koji one zauzimaju jednako su tako dio čovjeka kao i njegova usta, njegovi zubi ili njegov želudac …

Pa kako onda možemo nanositi patnju pojedinim ljudima konfiscirajući za sebe dijelove zemlje kao svoju ekskluzivnu imovinu, podizati barijere i uz pomoć pasa čuvara i uvježbanih robova da nas drže dalje od dijelova zemlje, dijelova nas samih – otkidati, na neki način, cijele udove s naših tijela? Nije li takvo postupanje jednako samo samoozljeđivanju? (20)

Gesell nastavlja s retoričkim zanosom govoreći da je to ozljeđivanje čak i gore od amputacije dijelova tijela jer tjelesne rane zacjeljuju, ali

rana od amputacije dijela zemlje gnoji se zauvijek i nikada se ne zatvara. Sa svakom otplatom rate, na svaki Kvartalni dan, rana se otvara i zlatna krv kulja napolje. Čovjek krvari blijed i posrće naprijed. Amputacija dijela zemlje s našeg tijela najkrvavija je od svih operacija; ona ostavlja zjapeći, zagnojenu ranu koja ne može zacijeliti osim da se ukradeni ud ponovo ne nakalemi.

Ja mislim da je to rana koju svi osjećamo, ne samo dok se zakup ugrađuje u trošak svega što kupujemo već također kao duhovnu obespravljenost. Prije nekog vremena vozio sam se s jednom ženom iz Francuske po seoskim putovima središnje Pennsylvanije. Blagi brežuljci i široke doline pozivale su nas pa smo odlučili njima prošetati. Izgledalo je kao da tlo moli za naše stope, želi da po njemu gazimo. Odlučili smo pronaći mjesto uz cestu da stanemo i prošećemo. Vozili smo sat vremena no nismo našli niti jedno polje ili šumu koja nije okićena s znakovima “Zabranjen prolaz”. Svaki puta kada ugledam jedan od njih ja osjetim oštru bol, gubitak. Svaka je vjeverica slobodnija od mene, svaki jelen. Ti se znakovi odnose samo na ljude. U tome leži jedan univerzalni princip: režim imovine, ograđivanje zemlje bez vlasnika, sve nas je učinilo siromašnijima. Obećanje slobode inherentno tom širokom, bujnom pejzažu bilo je iluzija. Riječi pjesme Woody Guthrija zvuče iskreno:

Veliki visoki zid pokušao me zaustaviti.

Na znaku je pisalo privatni posjed.

Ali sa stražnje strane nije pisalo ništa.

Ta je strana bila za tebe i mene.  (21)

Poslije tri stotine godina ekonomske ekspanzije toliko smo osiromašeni da nemamo bogatstva ni slobode jedne vjeverice. Starosjedilački narodi koji je ovdje živjeli prije no što su stigli Evropljani mogli su ići posvuda. Imali su jednostavnu slobodu da kažu, “Hajde da se popnemo na onu planinu. Hajde da zaplivamo u onom jezeru. Hajde da pecamo u toj rijeci.” Čak ni najbogatiji među nama nemaju danas tu slobodu. Čak i imanje od milijardu dolara manje je od oblasti lovca-sakupljača. (22)

U većem dijelu Evrope situacija je drugačija; u Švedskoj, na primjer, pravo Allesmansrätt dozvoljavam osobama da šeću, beru cvijeće, kampiraju dan ili dva, plivaju ili skijaju na privatnoj zemlji (ali ne preblizu nastambi). Upoznao sam ljubitelja konja koji mi je pričao kako su u Irskoj svi ulazi na privatne farme i pašnjake otključani. “Ometanje posjeda” ne postoji kao pojam; zemlja je otvorena za sve. Sa svoje strane, jahači poštuju farmere i zemlju tako da se zadržavaju u okviru perimetara kako bi se izbjeglo uznemiravanje životinja i pašnjaka. Slušajući o takvom sustavu, mislim da niti jedan Amerikanac ne može gledati ogromna prostranstva ove zemlje s njenim kapijama, ogradama i znakovima zabrane ometanja posjeda bez osjećaja ograničenost ili gubitka. Možete li osjetiti Gessellovu “ranu” – da nam je odrezana sama zemlja.

Veliki Gessellov doprinos nakon Georga bio je tome da je ovaj način razmišljanja o zemlji primijenio i na novac predlažući novu vrstu novčanog sustava koji ću, nakon što objasnim osnovne postavke, opisati kasnije u ovoj knjizi kao ključni element svete ekonomije.

Henry George je smatran kontraverznim među naprednim ekonomistima svog vremena, a njegovo inzistiranje na oporezivanju jedino zemlje ima još manje smisla danas kada toliko mnogo drugih javnih dobara ulazi u kategoriju privatne imovine. (23) Hyde-ovo “trženje nekada neotuđivim posjedima” seže puno dalje od same zemlje obuhvaćajući skoro sve što je suštinsko za ljudsku egzistenciju i ljudsku radost. Naše veze s prirodom, kulturom u zajednicom su pokidane, odvojene od nas i nanovo nam ih prodaju. Ja sam se dosada fokusirao na zemlju, no skoro svako drugo javno dobro dijeli istu sudbinu. Intelektualno vlasništvo nudi najočitiji primjer, a autorska prava koja proizlaze ih njihovog posjedovanja imaju ulogu sličnu zakupu zemlje. (Ako mislite da se intelektualno vlasništvo razlikuje od zemlje zato jer se odnosi na nešto što su stvorili ljudi, čitajte dalje!) No, postoji jedan oblik vlasništva koji sadrži i zauzima mjesto svih ostalih: vlasništvo nad novcem. U području financija kamate imaju ulogu autorskih prava i zakupnine osiguravajući da bogatstvo koje pritječe od ljudske kreativnosti i rada pritječe u prvenstveno onima koji posjeduju novac. Novac je jednako kriminalan po svom porijeklu kao i drugi oblici vlasništva – kontinuirana pljačka koja istovremeno potiče i utjelovljuje eksproprijaciju zajedničkih dobara.

Da bismo ekonomiji vratili svetost mi moramo ispraviti ovu pljačku jer je ona u konačnici krađa i umanjenje božanskog dara. Ona je pretvaranje nečega što je jednom bilo sveto, jedinstveno i osobno u status potrošne robe. Nije smjesta očito da je pravo ostvarivanje profita od samog vlasništva novca upravo jednako neligitimno kao i pravo na ostvarivanje profita od samog vlasništva nad zemljom. Na kraju, novac je, za razliku od zemlje, ljudska tvorevina. Mi zarađujemo novac ulažući svoje ljudske darove, vlastitu energiju, vrijeme i kreativnost. Doista prihod od ovog rada s pravom pripada radniku? Doista, stoga, nije sav novac bespravan po svom krajnjem porijeklu?

Ovaj stav je naivan. U stvari, novac je duboko i nepovratno umiješan u pretvaranje zemlje kao zajedničkog dobra u privatnu imovinu, čija je konačna i definirajuća faza svođenje na status samo još jedne potrošne robe koja se može kupiti i prodati. Tako su također i drugi elementi naše prirodnog i kulturalnog nasljeđa izolirani, pretvoreni u imovinu i na kraju u novac, u vidu “roba i usluga”. Ovo ne znači da je nemoralno raditi za novac već prije da je nemoralno da novac radi za vas. Ono što je najamnina za zemlju, to su kamate za novac. Novac je truplo zajedničkog dobra, utjelovljenje svega što je nekada bilo zajedničko i slobodno, sada pretvoreno u vlasništvo najčistijeg oblika. Sljedećih nekoliko poglavlja potkrijepit će ovu tvrdnju, točno opisujući kako i zašto novac koji donosi kamatu po svojoj prirodi uzurpira zajedničko dobro, uništava planetu i veliku većinu čovječanstva tjera u ropstvo.

Napomene

1. Kako gore, tako dolje. Nakon što smo od prirode napravili protivnika ili u najboljem slučaju hrpu “resursa”, nije čudo da jednaki odnos pokazujemo prema svojim tijelima. Glavne bolesti našeg vremena su autoimune bolesti, somatizacija naše zbunjenosti odnosom sebstvo-drugost. Upravo kao što su selo, šuma i planeta neodvojivi dijelovi nas samih koje pogrešno smatramo drugim, tako je i naši imunosni sustavi odbijaju tkiva našeg vlastitog tijela. Neizbježno je da ono što činimo prirodi, činimo sebi samima.
2. Avila, Charles. (2004) Ownership: Early Christian Teaching, s. 5.
3. Čak i danas imamo duhovni osjećaj da naš rad uistinu nije naš vlastiti. On dolazi iz naše želje da radimo za nešto veće od samih sebe – to jest da svoj rad posvetimo cilju koji je iznad našeg racionalnog samo-interesa. Religiozni ljudi bi to mogli opisati kao “davati svoj život za Boga.” Drugi način da se to izrazi je kao potreba da darujemo svoj rad i njegove proizvode i sve vještine i talente koji ga sačinjavaju. Tada se osjećamo ispunjeni, spokojni znajući da ispunjavamo svoju svrhu ovdje na zemlji. Mi intuitivni znamo da svoje darove moramo davati, a ne ih nagomilavati za kratko i iluzorno uvećanje odvojenog sebstva.
4. Za primjer vidi, Wilhelm Reich Sex-Pol i Genevieve Vaughan “Gift Giving as the Female Priniciple vs. Patriarchal Capitalism”
5. Avila (2004) Ownership: Early Christian Teaching, s. 20.
6. Xu, Ancient China in Transition, s. 112. Ova knjiga nastoji interpretirati konfucijansku poziciju kao kritiku koncentracije vlasništva. Deng, “A Comparative Study on Land Ownership,” s. 12. Deng smatra da je prije toga otuđivanje zemlje bilo zabranjeno budući da je sva bila u vlasništvu kralja. Deng također tvrdi da u praksi zemlja općenito nije bilo otuđiva ili zamjenljiva, bar ne za vrijeme srednjevjekovne Song dinastije.
7. Altekar, State and Government in Ancient India, s. 273-4.
8. Kuhnen, Man and Land, pog. 2.1.1 i 2.1.2.
9. Deng, “A Comparative Study on Land Ownership” 10.
10. Hyde, The Gift, s. 121.
11. Naravno, seljaci su pružili otpor izvlašćivanju iz zajedničkih dobara raspirujući krvavu borbu, u Njemačkoj poznatu kao Seljački rat. To je borba koja se uvijek iznova odigrava diljem globusa kada god ljudi pružaju otpor prodiranju vlasničkih prava u još jednu sferu ljudskih odnosa. Kao što je rekao Hyde, “Seljački rat bio je onaj isti rat koji su američki Indijanci morali voditi protiv Evropljana, rat protiv tržišne prodaje imovine koja je prije bila neotuđiva.”
12. Avila, Ownership: Early Christian Teaching, s. 16, citirajući jedan stari izvor iz H. F. Jolowicz and Barry Nicholas, Historical Introduction to the Study of Roman Law, c. 139.
13. Štoviše, bankrot ne utječe na mnoge vrste duga kao što je porezni dug, dug za uzdržavanje i studentski krediti. U času dok ovo pišem dug po studentskim kreditima u SAD-u premašuje dug po kreditnim karticama predstavljajući golemo opterećenje diplomiranim studentima.
14. In Psalmum CXVIII Expositio, 8, 22, PL 15:1303, citat u Avila, Ownership: Early Christian Teaching, s. 72.
15. Avila, Ownership: Early Christian Teaching, s. 74.
16. Paine, Agrarian Justice, par. 11-12.
17. Henry George “The Single Tax.”
18. Još jedan razlog njegovog političkog poraza je bio taj što je George bio strogo dogmatičan odbijajući politički savez sa svakim tko nije beskompromisno podržavao njegov Jedinstveni porez.
19. Ekonomska renta se odnosi na prihod od vlasništva kao što su renta, tantijeme, dividende i kamata.
20. Gesell, The Natural Economic Order, dio 2, poglavlje 5, “The Case for the Nationalization of Land.”
21. Iz pjesme “This Land is Your Land.” Ova strofa se obično izostavlja u pjesmaricama.
22. Čitatelj bi možda mogao navesti teritorijalnost životinja od kojih mnoge nisu slobodne da se slobodno kreću. Međutim, nisu sve životinje teritorijalne, a one koje jesu često pokazuju skupnu teritorijalnost , ne individualnu. Tako je bilo i s ljudima kroz skoro cijelo naše postojanje. U najmanju ruku, svaka je osoba imala slobodu cjelokupnog plemenskog teritorija. Hoćemo li danas smanjiti svoju teritoriju na razinu nuklearne obitelji? Ili ćemo proširiti naše pleme da obuhvaća cijelu zemlju?
23. Postoje drugi značajni problemi s Georgovim programom. Napose, veoma je teško odvojiti vrijednost zemlje od vrijednosti poboljšanja na njoj pogotovo što je intrinzična vrijednost zemlje određena ne samo njenim fizičkim karakteristikama, već također njenom lokacijom u odnosu na druge komade zemlje koji nose ljudska poboljšanja. Gradeći na svojoj zemlji, vi privlačite druge da grade u blizini povećavajući na taj način vrijednost vlastite zemlje i prije svega stimulirajući gradnju. To je jedan od razloga zašto sam ja sklon pristupu Silvia Gesella koji u lizingu vidi rješenje problema ekonomskog najma.