Mi imamo veće kuće, ali manje obitelji
više udobnosti, ali manje vremena.
Imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, ali manje rasuđivanja;
više stručnjaka, ali više problema;
više lijekova, ali manje zdravlja.
Mi smo bili skroz do mjeseca i natrag,
ali imamo problem prijeći ulicu da bismo upoznali novog susjeda.
Izgradili smo više kompjutera da čuvaju više kopija no ikad,
ali imamo manje komunikacije no ikad.
Povećali smo kvantitetu,
a smanjili kvalitetu.
Ovo su vremena brze hrane, ali sporije probave;
Visokih ljudi, ali malih karaktera.
Visokih profita, ali plitkih odnosa.
Vrijeme je kad je mnogo toga na prozoru,
ali ničega u sobi. – Nepoznati autor.
Financijska kriza s kojom se danas suočavamo proizlazi iz činjenice da gotovo ništa nije ostalo od socijalnog, kulturalnog, prirodnog i duhovnog kapitala što bi se moglo pretvoriti u novac. Stoljeća neprestanog stvaranja novca ostavila su nas u takvoj neimaštini da više ništa nemamo za prodaju. Naše šume su bespovratno uništene, naše tlo iscrpljeno i isprano u more, naša ribarska lovišta izlovljena, a zemljina sposobnost pomlađivanja ili recikliranja našeg otpada prezasićena. Naše kulturalno bogatstvo pjesama i priča, slika i ikona opljačkano je i zaštićeno autorskim pravima. Bilo koja pametna fraza koju možete smisliti već je zaštićeni slogan. Sami naši ljudski odnosi i sposobnosti oduzeti su nam i natrag prodani tako da smo sada ovisni o strancima, a to znači o novcu, za stvari koje je donedavno malo ljudi plaćalo: hranu, sklonište, odjeću, zabavu, brigu o djeci, kuhanje. Sam život je postao potrošni artikl.
Mi danas rasprodajemo zadnje mrvice našeg božanskog dara: naše zdravlje, biosferu i genom, čak naše umove. Pitagorova maksima, “Sve stvari su brojevi,” skoro postaje istina: svijet je pretvoren u novac. U današnje doba taj proces kulminira. On je skoro završen, posebno u Americi i u “razvijenom” svijetu. U zemljama “u razvoju” (uočite kako ovi izrazi pretpostavljaju naš ekonomski sustav kao odredište za ostala društva) još uvijek je ostalo ljudi koji uglavnom žive u kulturi darivanja gdje prirodno i društveno bogatstvo još nije postalo vlasništvo. Globalizacija je proces struganja ove imovine kako bi se nahranila neutaživa egzistencijalna potreba novčane mašine za rastom. No, to ogoljivanje drugih zemalja također se bliži svojim granicama zbog toga što više ništa nije ostalo da se uzme, a i zbog rastućih džepova efektivnog otpora.
Rezultat toga je da su zalihe novca – i pripadna količina duga – nadmašile proizvodnju obećanih roba i usluga za nekoliko desetljeća unaprijed. To je duboko povezano s problemom prekapacitiranosti u klasičnoj ekonomiji. Kako bi odgodili marksističku krizu kapitala u budućnosti – pakosni krug padajućih profita, padajućih nadnica, snižene potrošnje i hiperprodukcije u zrelim industrijama – mi moramo stalno razvijati nove visokoprofitne industrije i tržišta. Nastavak kapitalizma kakvog poznajemo ovisi o beskonačnoj ponudi tih novih industrija koje u biti moraju pretvoriti beskonačna nova područja socijalnog, prirodnog, kulturalnog i duhovnog kapitala u novac. Problem je što su ti resursi konačni i što se više bliže svom iscrpljenju to tegobnija postaje njihova ekstrakcija. Zbog toga istodobno s financijskom krizom imamo i ekološku krizu i krizu zdravlja. One su intimno isprepletene. Mi ne možemo mnogo više zemlje pretvoriti u novac ili mnogo više našeg zdravlja pretvoriti u novac, a da ne ugrozimo samu osnovu života.
Jedan drevni kineski mit pomaže rasvijetliti što se događa. Postojalo je jedno čudovište, priča se, zvano tao tie koje je imalo nezasitni apetit. Pojelo je sva stvorenje oko sebe, čak i samu zemlju, no još uvijek je bilo gladno. Na kraju se okrenulo vlastitom tijelu i počelo jesti svoje ruke, noge, trup, ostavivši samo glavu.
Glava ne može živjeti bez svoga tijela. Suočen s iscrpljenjem nemonetiziranog općeg dobra koje konzumira, financijski kapital je krenuo proždirati vlastito tijelo: industrijsku ekonomiju kojoj bi trebao služiti. Ako je prihod od proizvodnje roba i usluga nedovoljan za otplatu duga, kreditori umjesto toga oduzimaju imovinu. To je ono što se odgađa u Američkoj ekonomiji i globalno. Hipoteke su, na primjer, originalno bile put za posjedovanje vlastitog doma, slobodnog i čistog od tereta, počevši s 20 posto kapitala. Danas je malo onih koji sanjaju da će jednog dana uistinu otplatiti svoju hipoteku. Oni je beskonačno refinanciraju, ustvari, unajmljuju kuću od banke. Globalno, zemlje Trećeg svijeta nalaze se u sličnoj situaciji kada su prisiljene prodavati nacionalnu imovinu i rezati socijalne službe u okviru programa štednje MMF-a. Baš kao što biste se vi osjećali da vaš cjelokupni produktivni rad služi za otplatu duga, tako je njihova cjelokupna ekonomija usmjerena proizvodnji potrošne robe za otplatu vanjskog duga.
Mjere štednje MMF-a upravo su analogne planu otplate duga koji nameće sud. One kažu, “Morat ćeš se snaći sa manje, raditi napornije i veći dio svog prihoda odvajati za otplatu duga. Dat ćeš mi sve što posjeduješ i svoja buduća primanja prebacit ćeš na mene!” Radničke mirovine, učiteljske plaće, minerali, nafta – sve se usmjerava za servisiranje duga. Oblici ropstva su se tijekom godina mijenjali, no ne i suštinski smjer. Ironija je da dugoročno mjere štednje ne idu u korist ni samim kreditorima. One guše ekonomski rast smanjujući potrošnju, potražnju i mogućnosti poslovnog ulaganja. Poslovi hlape, cijene roba padaju, a dužnici, ljudi i nacije, sve su manje u stanju izvršavati otplatu.
Nesposobni za razmišljanje izvan kratkog roka, interesi novca vole mjere štednje zato jer dužnici ustvari govore, “Više svoga rada i sredstava namijenit ćemo servisiranju duga.” Time se omogućava da neotplativi dugovi budu otplaćeni samo u malo duljem razdoblju. To se upravo događa u Evropi dok ovo pišem (2010) gdje vlade režu mirovine i pristaju na privatiziranje socijalnih službi ne bi li uvjerile obvezničare da će biti isplaćeni. Potmula tutnjava mjera štednje može se čuti i ovdje, u Americi, u vidu uzbune zbog federalnog deficita. Iz okvira logike tržišta dionica i budžetskih deficita razlozi za veću fiskalnu odgovornost su nepobitni. Izvan te logike to je apsurdno: zar će nas puke brojke, puka interpretacija bitova, natjerati da podrivamo životni standard mnogih kako bismo očuvali bogatstvo nekolicine?
Na kraju dužnicima ponestaje raspoloživog prihoda i imovine koja se može plijeniti. Slom koji je danas u tijeku trebao se ustvari dogoditi prije mnogo godina, samo što se bila stvarala razna lažna i napuhana imovina kako bi se stvar mogla nastaviti malo dulje dok je financijski tao tie proždirao sam sebe pokrivajući dug s još više duga. Napori da se podupre to zdanje ne mogu funkcionirati zato jer ono mora stalno rasti – svi ti dugovi nose kamatu. No, vlast je i dalje pokušavala. Kada čujete izraz “spasiti financijski sustav” u svojoj glavi to prevedite u “zadržati dugove u knjigama”. Oni pokušavaju naći način da vi (a također i zemlje dužnici) nastavite plaćati i da dug nastavi rasti. Piramida duga ne može rasti zauvijek jer kada se konačno potroši cjelokupna imovina dužnika i svi njihovi raspoloživi prihodi namijenjeni otplati duga kreditori nemaju drugog izbora nego dužnicima posuditi novac za otplatu duga. Uskoro je nepodmirena bilanca tako visoka da oni moraju posuđivati novac čak i za plaćanje kamate što znači da novac više ne teče, i ne može više teći, od dužnika prema kreditoru. To je finalno razdoblje, obično kratko, iako u naše vrijeme produljeno financijskim “čarolijama” Wall Streeta. Krediti i svi derivati izgrađeni na njima počinju gubiti svoju vrijednost što rezultira deflacijom duga.
U osnovi, neposredna financijska kriza i dublja kriza rasta civilizacije povezane su na dva načina. Novac od duga koji nosi kamatu prinuđuje na ekonomski rast, a dužnička kriza je simptom koji se pojavljuje kad god se taj rast uspori.
Postojeća kriza je finalna faza onoga što je počelo u 1930-tima. Sukcesivna rješenja fundamentalnog problema, održati korak s novcem koji se s kamatnom stopom povećava, bila su iskorištena i iscrpljena. Prvo učinkovito rješenje bio je rat, permanentno stanje od 1940-tih. Nažalost ili bolje na sreću, nuklearno naoružanje i promjena svijesti ljudi ograničili su to rješenje beskonačne vojne eskalacije. Rat između velikih sila više nije moguć. Druga rješenja – globalizacija, tehnološki podržan razvoj novih roba i usluga koje bi zamijenile ljudske funkcije koje još nisu komodificirane, tehnološki podržano pljačkanje prirodnih resursa koji su prije bili nepristupačni i konačno financijski samo-kanibalizam – išli su sličnim smjerom. Osim ako još postoje područja bogatstva koja nisam spomenuo i nove dubine siromaštva, bijede i otuđenja u koje bi mogli uroniti, ono neizbježno ne može se još dugo odgađati.
Kreditni mjehur koji se okrivljuje kao izvor postojećih ekonomskih nevolja uopće nije bio njihov uzrok već samo simptom. Kada je početkom 1970-ih počela padati dobit od kapitalnih ulaganja kapital je počeo očajnički tražiti druge načine za održanje svog širenja. Kada je puknuo svaki mjehur – potrošne robe krajem 1970-ih, investicije Udruženja za štednju i zajmove (S&L) u nekretnine 1980-ih, dotcom dionice u 1990-ima i nekretnine i financijski derivati 2000-ih – kapital je odmah krenuo na sljedeće održavajući iluziju ekonomske ekspanzije. No, realna ekonomija je stagnirala. Nije bilo dovoljno potreba za prekapacitiranost proizvodnje niti društvenog i prirodnog kapitala koji bi se pretvorio u novac.
Da bi se održao eksponencijalni rast novca nužno je da količina roba i usluga ide u korak s njim ili da imperijalizam i rat beskonačno eskaliraju. Sve je to doseglo svoje granice. Nema se više kuda okrenuti.
Ćorsokak u kojem se našla naša sposobnost za pretvaranje prirode u potrošnu robu i odnosa u usluge nije privremen. Malo je još toga što možemo pretvarati. Tehnološki napredak i rafiniranost industrijskih metoda neće nam pomoći da izvučemo više ribe iz mora – ribe uglavnom više nema. Neće nam pomoći da povećamo žetvu drvne građe – šume su već opterećene do krajnosti. Neće nam omogućiti da crpimo više nafte – rezerve presušuju. Ne možemo proširiti uslužni sektor – teško da još ima stvari koje radimo jedan za drugoga, a za koje već ne plaćamo. Više nema prostora za ekonomski rast kakvog smo poznavali; to jest, nema više prostora za pretvaranje života i svijeta u novac. Stoga, čak i ako slijedimo radikalnije mjere koje propisuju ljevičari, u nadi da će poništenje dugova i redistribucija prihoda rasplamsati obnovljeni ekonomski rast, jedino u čemu možemo uspjeti jest iscrpljivanje onoga što je ostalo od našeg božanskog nasljeđa prirode, kulture i zajednice. U najboljem slučaju, ekonomski stimulans omogućit će skromnu, kratkotrajnu ekspanziju dok se funkcije koje smo demonetizirali u vrijeme recesije ponovo ne monetiziraju. Na primjer, uslijed ekonomske situacije moji prijatelji i ja pokrivamo se međusobno u brizi za djecu, dok smo u sretnijim vremenima možda slali djecu u vrtiće. Naša uzajamnost predstavlja priliku za ekonomski rast: ono što mi besplatno radimo jedan za drugoga može se pretvoriti u plaćenu uslugu. Poopćivši to na cijelo društvo, to je samo mogućnost da ponovo dospijemo do točke u kojoj smo bili prije, a tada opet dolazi do iste krize. “Stisni se da bi rastao,” srž rata i deflacije, učinkovito je, iako sve slabije, samo kao zadrška dok se ne ostvari pristup novim područjima nemonetiziranog društvenog i prirodnog kapitala.
Tekući problem je stoga mnogo dublji nego što se to općenito misli. Razmotrimo tipični primjer iz jednog financijskog časopisa:
“[Paul] Volcker je u pravu. Kolateralizirane dužničke obveze, kolateralizirane hipotekarne vrijednosnice i druge kompjuterski začete složenice i igračke nisu bila rješenja za osnovne potrebe u ekonomiji već za neutaživu pohlepu Wall Street-a. Bez njih banke ne bi imale drugog izbora no nastaviti da svoj kapital i sposobnost koriste za ispunjavanje stvarnih potreba poduzeća i potrošača i tada ne bi bilo nikakve krize, nikakvog sloma i nikakve recesije.” (1)
Ovo opisuje samo najpovršniju razinu mnogo dubljeg problema za koji su kolateralizirane dužničke obligacije (CDO) i tako dalje, samo simptomi. Dublji je problem bio da je postojalo nedovoljno “stvarnih potreba” kojima bi banke mogle namijeniti svoj kapital zato jer samo one potrebe koje će generirati profit veći od kamatne stope predstavljaju valjane kreditne prilike. U ekonomiji izmučenoj hiperprodukcijom takve su prilike rijetke. Zato je financijska industrija umjesto toga igrala igre s brojevima. CDO-ovi i slični bili su simptom, a ne uzrok financijske krize koja je nastala zbog nemogućnosti da ekonomski rast ide ukorak s kamatom.
Razni učeni ljudi uočili su da Ponzi shema Bernarda Madoffa nije toliko različita od piramide hipotekranih derivata i drugih instrumenata financijske industrije koji su sami po sebi stvorili mjehur koji se, kao i Madoffov, jedino mogao održati kroz neprekidni, uistinu eksponencijalno rastući poput Madoffovog, priljev novog novca. Kao takav, on je simbol našeg vremena – čak i više no što ljudi misle. Nije samo kockarska ekonomija Wall Street-a neodrživa piramidalna shema. Širi ekonomski sustav zasnovan na vječnoj konverziji konačnog općeg dobra u novac, također je neodrživ. To je kao logorska vatra koja mora gorjeti sve jače i jače dok potpuno ne ponestane goriva. Samo budala može misliti da će vatra zauvijek gorjeti sve jače kad je zaliha goriva konačna. Proširujući metaforu, nedavna deindustralizacija i financijalizacija ekonomije svode se na korištenje topline da bi se stvorilo više goriva. Prema drugom zakonu termodinamike, stvorena količina uvijek je manja od količine potrošene za njeno stvaranje. Očito je da praksa posuđivanja novog novca da bi se platila glavnica i kamata starih dugova ne može potrajati, a to je ono što ekonomija kao cjelina radi već deset godina.
No, čak i okanivši se te gluposti, mi se ipak moramo suočiti s iscrpljenjem goriva (upamtite, ja ne mislim doslovno na izvore energije nego na sve što je povezano s prirodom ili kulturom a što se može pretvoriti u potrošnu robu). Većina prijedloga koji se odnose na sadašnju ekonomsku krizu svodi se na traganje za više goriva. Bilo da je to bušenje više naftnih bušotina, asfaltiranje više zelenih površina ili poticanje potrošnje, cilj je ponovo rasplamsati ekonomski rast – to jest, proširiti područje roba i usluga. To znači naći nove stvari za koje možemo plaćati. Danas, nepojmljivo našim precima, mi plaćamo čak i našu vodu i pjesme. Što je još ostalo da se pretvori u novac?
Koliko ja znam, prvi ekonomista koji je prepoznao fundamentalni problem i njegovu povezanost s novčanim sustavom bio je Frederick Soddy, nobelovac i pionir nuklearne kemije koji je u 1920-ima svoju pažnju usmjerio na ekonomiju. Soddy je bio prvi koji je razobličio ideologiju beskonačnog eksponencijalnog rasta proširujući rezoniranje Thomasa Malthusa sa populacije na ekonomiju. Herman Daly jezgrovito opisuje Soddyjevo gledište:
“Ideja da ljudi mogu živjeti od kamate na svoja međusobna zaduživanja … samo je još jedna perpetuum mobile shema– vulgarna obmana velikih razmjera. Soddy izgleda kaže da ono što je očito nemoguće za zajednicu – da svi žive od kamate – trebalo bi, po principu pravednosti, biti zabranjeno pojedincima. Ako to nije zabranjeno ili bar na neki način ograničeno, tada će u nekom času sve veće pravo zapljene vlasništva ograničenog prihoda dužnika postati veće no što će budući proizvođači tog prihoda biti voljni ili sposobni osigurati i doći će do konflikta. Konflikt poprima oblik repudijacije duga. Dug raste sa složenom kamatom i kao čista matematička veličina nema ograničenja koje bi ga usporilo. Bogatstvo neko vrijeme raste sa složenom kamatom, no budući da ima fizikalnu dimenziju taj rast prije ili kasnije nailazi na ograničenja.” (2)
Ovo povezivanje ekonomskog rasta s potrošnjom resursa danas je posebno rašireno među Peak Oil teoretičarima koji predviđaju ekonomski kolaps kada proizvodnja nafte počne svoj “dugi pad”. Njihovi kritičari to pobijaju tvrdeći da ekonomski rast može postojati, i događa se, neovisno o potrošnji energije zahvaljujući tehnologiji, minijaturizaciji, povećanju učinkovitosti i tako dalje. Od 1960. godine ekonomski rast SAD-a premašio je potrošnju energije, trend koji se pojačao u 1980-ima (Vidi sliku 1.) Njemačka je bila još i bolja s nepromjenljivom potrošnjom energije od 1991., unatoč znatnom ekonomskom rastu. Međutim, ovaj prigovor samo ilustrira širi aspekt. Da, moguće je održati ekonomski rast njegovim premještanjem iz konzumacije jednog dijela zajedničkog dobra u drugi – sagorijevajući plin umjesto nafte ili komodifikacijom ljudskih usluga ili intelektualnog vlasništva umjesto izlovom bakalara – no, ako se sve zbroji u odnosu na ukupnu količinu socijalnih, prirodnih i duhovnih zajedničkih dobara, osnovni argument za Peak Oil ostaje valjan. Umjesto s Peak Oil mi smo suočeni s Peak Svega.
Kada je ekonomska kriza prvi puta buknula 2008. godine prvi odgovor vlade, saniranje i monetarni stimulansi, bio je pokušaj podupiranja tornja duga na dug koji je daleko nadvisivao svoj pravi ekonomski temelj. Njegov prividni uspjeh, kao takav, bio je privremen, odgađanje neizbježnog: “pretvaraj se i produži” (pretend and extend) kako su to nazvali neki iz Wall Street-a. Alternativa, ekonomski stimulans, osuđena je na propast iz dubljih razloga. Ona neće uspjeti zato jer smo “dosegli limit”: dosegli limit kapaciteta prirode da primi naš otpad bez uništavanja ekološke baze civilizacije; dosegli limit sposobnosti zajednice da izdrži još veći gubitak zajednice i povezanosti; dosegli limit sposobnosti naših šuma da izdrže još više sječe; dosegli limit kapaciteta ljudskog tijela da ostane vitalno u osiromašenom, zatrovanom svijetu. To što samo također dosegli limit našeg kredita samo odražava da više nemamo ništa što bismo pretvorili u novac. Trebamo li, uistinu, još cesta i mostova? (3) Možemo li ih podnijeti još više i još više industrijske ekonomije koja dolazi uz to? Vladini programi stimulacija će, u najboljem slučaju, produljiti sadašnji ekonomski sustav još dvije ili tri godine, uz možda kratki period rasta dok ne završimo pljačkanje prirode, duha, tijela i kulture. Kada odu i te mrvice općeg dobra tada ništa neće biti u stanju zaustaviti Veliku Propast novčanog sustava.
Iako je nemoguće predvidjeti detalje i vremenski okvir ove propasti, mislim da ćemo prvo iskusiti trajnu deflaciju, stagnaciju i polarizaciju bogatstva nakon kojih će slijediti socijalni nemiri, hiperinflacija ili slom valute. U tom će času alternative koje danas istražujemo doći na svoje nudeći priliku za izgradnju nove i svete ekonomije. Što se dalje bude nastavljao slom, sve privlačniji postajat će prijedlozi iz ove knjige.
Suočeni s prijetećom krizom, ljudi često pitaju što mogu učiniti da bi se zaštitili. “Kupovati zlato? Nagomilati zalihe konzervirane hrane? Sagraditi utvrđenu nastambu u nekom udaljenom području? Što bih trebao učiniti?” Želio bih predložiti drugačiju vrstu pitanja: “Koja je najljepša stvar koju mogu učiniti?” Vidite, nadolazeća kriza predstavlja ogromnu mogućnost. Deflacija, uništenje novca je kategoričko zlo, samo ako je stvaranje novca kategoričko dobro. Međutim, iz primjera koje sam dao možete vidjeti da je stvaranje novca na mnoge načine sve nas osiromašilo. Obratno, uništenje novca ima potencijal da nas obogati. Ono nudi priliku da dijelove izgubljenog općeg dobra vratimo natrag iz domene novca i vlasništva.
Svaki puta kada dođe do ekonomske recesije vidimo da se događa sljedeće, ljudi više ne mogu plaćati razne robe i usluge pa se umjesto toga moraju oslanjati na prijatelje i susjede. Tamo gdje nema novca da olakša transakcije ponovo se javlja ekonomija darivanja i stvara se nova vrsta novca. Premda ljudi i institucije obično pokušavaju dalje zadržati stare načine dok god je to moguće. Uobičajena prva reakcija na ekonomsku krizu je zaraditi i čuvati što više novca – što brže pretvoriti u novac sve što se može. Na sustavnoj razini bujanje duga stvara ogroman pritisak kako bi se proširila komodifikacija općeg dobra. To možemo vidjeti u zahtjevima za eksploataciju nafte na Aljasci, bušenje na otvorenom moru i tako dalje. Iako je u stvari došlo vrijeme da uistinu započne obrnuti proces – micanje stvari iz domene roba i usluga i njihovo vraćanje u domenu darova, reciprociteta, samodostatnosti i dijeljenja unutar zajednice. Dobro upamtite: to će se ionako dogoditi kao posljedica sloma valute, kada ljudi izgube posao i postanu presiromašni da kupuju stvari. Ljudi će pomagati jedni drugima i ponovo će se pojaviti prave zajednice.
Čak i ako vas najviše brine sigurnost vlastite budućnosti, zajednica je vjerojatno najbolja investicija koju možete napraviti. Kada propada financijski sustav većina investicija postaje samo komad papira ili elektronska datoteka podataka. Njihova vrijednost proizlazi jedino iz mreže društvenih ugovora koji ih sadrže i interpretiraju. Čak ni fizičko zlato ne pruža mnogo sigurnosti kada stvari stvarno postanu loše. U vremenima krajnje krize vlade obično konfisciraju privatne udjele u zlatu – Hitler, Lenjin i Roosvelt su to učinili. Ako se raspadne čak i vlada, doći će ljudi s oružjem i uzeti vam vaše zlato ili bilo koje drugo pohranjeno bogatstvo.
Ponekad čitam financijsku web stranicu Zero Hedge zbog njihovog izvanrednog uvida u izgovore i makinacije financijskih elita moći. Sa mutnog stanovišta te web stranice niti jedna klasa imovine, osim fizičkog zlata i drugih fizičkih roba, nije danas sigurna. Slažem se s njihovom logikom, no ona nije dovoljno opsežna. Ako se sustav uruši do točke hiperinflacije, tada će se institucija vlasništva – društvena konvencija kao i novac – također urušiti. Ne mogu zamisliti ništa opasnije od posjedovanja kile zlata u vrijeme socijalnih previranja. Doista, jedina sigurnost moći će se naći u zajednici: zahvalnost, povezanost i podrška ljudi oko vas. Ako sada posjedujete bogatstvo, ja vam, kao vaš savjetnik za investiranje, preporučam da ga iskoristite kako bi dugoročno obogatili ljude oko sebe.
U međuvremenu, prije sloma postojećeg sustava, sve što činimo da bi neke prirodne i socijalne resurse zaštitili od konverzije u novac istovremeno će i ubrzati slom i ublažiti njegovu težinu. Svaka šuma koju spasite od uništavanja, svaka cesta koju zaustavite, svaka zadružna igraonica koju osnujete; svatko koga naučite da se sam liječi ili sagradi vlastitu kuću, skuha vlastitu hranu ili izradi vlastitu odjeću; svako bogatstvo koje stvorite ili dodate u javnu domenu; sve što ostane nedostupno za Mašinu koja proždire svijet, pomoći će da se skrati životni vijek te Mašine. A kada se slomi novčani sustav, ukoliko već ne ovisite o novcu za neke dijelove svojih životnih potreba i zadovoljstava, tada će slom novca za vas predstavljati puno manje tegobnu tranziciju. Isto vrijedi na društvenoj razini. Svaki oblik prirodnog bogatstva, bila to bioraznolikost, plodno tlo ili čista voda i svaka komunalna ili društvena institucija koja nije sredstvo za konverziju života u novac, potpomoći će i obogatiti život nakon novca.
Ja govorim o novcu kakvog poznajemo. Uskoro ću opisati novčani sustav koji ne vodi konverziji svega što je dobro, istinito i lijepo u novac. Taj sustav donosi fundamentalno drugačiji ljudski identitet, fundamentalno drugačije shvaćanje sebe od onoga koje danas dominira. Više neće biti istina da je više za mene, manje za tebe. Najveća moguća revolucija koju možemo provesti na osobnoj razini jest revolucija u našem shvaćanju sebe, u našem identitetu. Diskretno i odvojeno sebstvo Descartesa i Adama Smitha je završilo i postaje zastarjelo. Mi uviđamo našu vlastitu neodvojivost, jednog od drugoga i od totaliteta cijelog života. Lihvarstvo pobija to jedinstvo jer lihvarstvo teži rastu odvojenog sebstva na račun nečeg vanjskog, nečeg drugog. Vjerojatno se svatko tko čita ovu knjigu slaže s principima međupovezanosti bilo iz duhovne ili ekološke perspektive. Došlo je vrijeme da se ona živi. Vrijeme je da se uđe u duh darivanja koji utjelovljuje razumijevanje neodvojivosti koje osjećamo. Postalo je vrlo očito da manje za tebe ( u svim dimenzijama) također znači manje za mene. Ideologija neprestanog dobitka dovela nas je u stanje siromaštva tako očajnog da se gušimo. Ideologija i na njoj izgrađena civilizacija jest ono što se danas ruši.
Odolijevanje ili odgađanje sloma samo će ga pogoršati. Pronalaženje novih načina za rast ekonomije samo će trošiti ono što je ostalo od našeg bogatstva. Prestanimo se odupirati revoluciji ljudskog postojanja. Ako želimo nadživjeti mnogostruke krize koje se danas događaju, nemojmo tražiti da ih preživimo. To je svjetonazor odvojenosti; to je odupiranje, hvatanje za umiruću prošlost. Umjesto toga, okrenimo se ponovnom ujedinjenju i razmišljajmo u terminima onoga što možemo dati. Čime to svatko od nas može doprinijeti ljepšem svijetu? To je naša odgovornost i naša jedina sigurnost.
Razvit ću ovu temu – ispravan način života i ispravno investiranje – kasnije u knjizi. Mi možemo sudjelovati u svjesnom, namjernom uništavanju novca umjesto nesvjesnog uništavanja novca koje se događa u propadajućoj ekonomiji. Ukoliko još uvijek imate novca za investiranje, investirajte ga u poduhvate koji eksplicitno teže izgradnji zajednice, zaštiti prirode i očuvanju kulturalnog općeg dobra. Očekujte nulti ili negativni povrat od svoje investicije – to je dobar znak da niste nenamjerno pretvorili još više svijeta u novac. Bez obzira imate li ili nemate novca za investiranje, možete također povratiti ono što je prodano tako da poduzimate korake van novčane ekonomije. Sve što naučite raditi za sebe ili za druge ljude, bez da za to plaćate; svaka upotreba recikliranih ili odbačenih materijala; sve što napravite umjesto da kupite, date umjesto da prodate; svaka nova vještina ili nova pjesma ili nova umjetnost koju sami naučite ili naučite nekog drugog, umanjit će vladavinu novca i pospješiti rast ekonomije darivanja kako bi nas mogla ojačati kroz razdoblje nadolazeće tranzicije. Svijet Darivanja kao odjek primitivne ekonomije darivanja, mreža ekologije i vjekovnih duhovnih učenja, tik je pred nama. On zateže strune našeg srca i budi našu darežljivost. Hoćemo li se odazvati njegovom pozivu prije no što bude potrošen ostatak ljepote svijeta?
Napomene
- Coxe, Don. “Financial Heroin” Case Strategy Journal. 11/12/2009: s. 13.
- Daly, Herman. “The Economic Thought of Frederick Soddy,” History of Political Economy 12, br 4 (1980): s. 475.
- Neki bi mogli reći da zemlje Trećeg svijeta stvarno trebaju više cesta i mostova kako bi podigli svoj životni standard. Uzmite, međutim, u obzir da su veliki infrastrukturni projekti, upozoravajući primjer su investicije Svjetske banke, ključ za integraciju prethodno autonomnih ekonomija u globalnu robnu ekonomiju. Možda ono što oni trebaju nije više cesta i mostova. Možda oni trebaju više zaštite od haranja globalne robne ekonomije, a ceste i putovi su tu samo posrednici.