DIO I: EKONOMIJA ODVOJENOSTI
Sve brojnije krize našeg doba imaju isti korijen kojeg bismo možda mogli nazvati Odvojenost. Poprimajući različite oblike – raskol između ljudi i prirode, razjedinjenje zajednice, podjela stvarnosti na materijalno i duhovno – Odvojenost je utkana u svaki aspekt naše civilizacije. Ona je također neodrživa: ona generira velike i rastuće krize koje nas tjeraju naprijed u novu eru, Doba ponovnog sjedinjenja.
Odvojenost nije neka konačna stvarnost već ljudska projekcija, ideologija, priča. Kao i u svim kulturama Priča o narodu koja nas definira ima dva duboko povezana dijela: Priču o sebstvu i Priču o svijetu. Prvo je zasebno i odvojeno sebstvo: mjehur psihologije, duša učahurena u kožu, biološki fenotip gonjen svojim genima u potrazi za reproduktivnim samo-interesom, racionalni akter koji teži ekonomskom samo-interesu, fizički promatrač objektivnog svemira, trunak svijesti u tamnici tijela. Drugo je priča o Usponu: čovječanstvo, krenuvši iz stanja neznanja i nemoći, kroti sile prirode i istražuje tajne svemira neumoljivo napredujući prema svojoj sudbini potpunog ovladavanja i nadilaženja prirode. To je priča o odvajanju ljudskog carstva od carstva prirode pri čemu se prvo širi, a drugo se postupno pretvara u resurse, robu, vlasništvo i na kraju novac.
Novac je sustav društvenih dogovora, značenja i simbola koji se razvijaju kroz vrijeme. Jednom riječju to je priča koja postoji u društvenoj stvarnosti zajedno sa stvarima poput zakona, nacija, institucija, kalendara i vremena mjerenog satom, religije i znanosti. Priče u sebi nose ogromnu kreativnu moć. Kroz njih mi koordiniramo ljudske aktivnosti, usredotočujemo pažnju i namjere, definiramo uloge i prepoznajemo što je važno, pa čak i što je stvarno. Priče životu daju značenje i svrhu, pa time motiviraju djelovanje. Novac je ključni element priče o Odvojenosti koja definira našu civilizaciju.
Dio I Svete ekonomije rasvjetljuje ekonomski sustav koji je nastao na temeljima priče o Odvojenosti. Anonimnost, depersonalizacija, polarizacija bogatstva, beskonačni rast, ekološko pustošenje, društvena previranja i nerješive krize ugrađeni su u naš ekonomski sustav tako duboko da ga neće izliječiti ništa manje do transformacije naše definirajuće Priče o narodu. Moja je namjera da prepoznavanjem suštinskih odlika ekonomije Odvojenosti steknemo moć da zamislimo ekonomiju Ponovnog sjedinjenja, ekonomiju koja obnavlja cjelovitost naših razbijenih zajednica, odnosa, kultura, ekosustava i planete.
* * *
Poglavlje 1: Svijet darivanja
Čak i nakon sveg ovog vremena
Sunce nikada zemlji ne kaže,
“Duguješ mi.”
Pogledaj što se događa
s ljubavlju poput te,
Ona obasjava Cijelo Nebo.
—Hafiz
U početku bijaše Dar.
Rođeni smo kao bespomoćne bebe, stvorenja puke potrebe s malo toga za dati, a ipak su nas hranili, štitili, oblačili nas i tješili bez da smo išta činili da bismo to zaslužili, bez da smo nudili išta zauzvrat. To iskustvo, zajedničko svima koji su proživjeli djetinjstvo, oblikuje neke od naših najdubljih duhovnih intuicija. Naši životi su nam dani; stoga je zahvalnost naše početno stanje. To je istina našeg postojanja.
Čak i u slučaju da je vaše djetinjstvo bilo grozno, ako u ovom času ovo čitate, dobili ste bar dovoljno da vas održi do odrastanja. U prvim godinama života ništa od toga niste zaslužili ni proizveli. Sve je to bilo dar. Zamislite da ovaj tren izađete kroz vrata i nađete se uronjeni u tuđi svijet u kojem ste potpuno bespomoćni, nesposobni da se hranite ili oblačite, nesposobni da koristite udove, nesposobni čak i da razaberete gdje vaše tijelo završava i počinje svijet. Onda dolaze ogromna bića i podižu vas, hrane vas, brinu o vama, vole vas. Ne biste li osjećali zahvalnost?
U trenucima bistrine, možda nakon bliskog susreta sa smrću ili nakon što smo pratili voljenu osobu kroz proces umiranja, mi znamo da je život dar. Osjećamo golemu zahvalnost što smo živi. Hodamo čudeći se bogatstvima, nezasluženim i slobodno raspoloživim, koja dolaze sa životom: radost disanja, užici boja i zvukova, zadovoljstvo pijenja vode da bi se utažila žeđ, ljupkost lica voljene osobe. Taj osjećaj izmiješanog strahopoštovanja i zahvalnosti jasan je znak prisutnosti svetog.
Isto duboko poštovanje i zahvalnost osjećamo kada uviđamo veličanstvenost prirode, čudesnu složenost i red ekosustava, organizma, stanice. Oni su nevjerojatno savršeni, daleko iznad sposobnosti našeg uma da pojmi, stvori, čak i da razumije išta više do njihovog sićušnog dijela. Ipak, oni postoje bez da smo ih mi morali stvoriti: čitav jedan svijet da nas održava i okružuje. Mi ne moramo točno razumjeti kako sjeme klije i raste; mi ne moramo djelovati da se to dogodi. Čak i danas, funkcioniranje stanice, organizma, ekosustava, uglavnom je tajna. Bez potrebe da to osmislimo, bez potrebe čak i da razumijemo unutarnje funkcioniranje toga, mi ipak dobivamo darove prirode. Možete li zamisliti čuđenje, zahvalnost naših davnih predaka kada su promišljali nezasluženo porijeklo koje im je svijet tako darežljivo dao?
Nije čudo da su drevni religiozni mislioci rekli da je Bog stvorio svijet i nije čudo da su rekli da nam je Bog dao svijet. Prvo je izraz poniznosti, drugo zahvalnosti. Nažalost, kasniji teolozi iskrivili su to shvaćanje tako da znači, “Bog nam je dao svijet da ga iskoristimo, da njime vladamo, da namećemo svoju volju.” Ovakvo tumačenje suprotno je duhu prvobitnog shvaćanja. Poniznost zna da ovaj Dar premašuje našu sposobnost da njime vladamo. Zahvalnost zna da poštovanje ili nepoštovanje prema darovatelju iskazujemo načinom na koji koristimo dar.
Moderna kozmologija također potvrđuje mitološko priznavanje svemira kao dara. Nije li Veliki prasak nešto (ustvari sve) za ništa? (1) Ovaj osjećaj učvršćuju precizna ispitivanja raznih fizikalnih konstanti (brzina svjetlosti, masa elektrona, relativna snaga četiri fundamentalne sile itd.) koje sve neobjašnjivo imaju točno onu vrijednost koja je nužna da bi svemir sadržavao materiju, zvijezde i život. To je kao da je čitav svemir sagrađen za nas, da bismo mi mogli postojati.
U početku je bio Dar: u arhetipskom početku svijeta, na početku naših života i u djetinjstvu ljudske vrste. Stoga nam je zahvalnost prirodna, tako prvobitna, tako elementarna da ju je teško definirati. Možda je to osjećaj primanja dara i želje da damo zauzvrat. Zato možda i očekujemo da je primitivni narodi, povezani s tom prvobitnom zahvalnošću, propisuju u svojim društvenim i ekonomskim odnosima. Uistinu su to činili. Većina prikaza povijesti novca započinje primitivnom razmjenom, no razmjena je relativna rijetkost među lovcima-sakupljačima. Najvažniji vid ekonomskog razmjenjivanja bilo je darivanje.
Koliko god prvobitna, zahvalnost i darežljivost koja iz nje proizlazi koegzistiraju s drugim, manje ukusnim, aspektima ljudske prirode. Iako vjerujem u fundamentalnu božanstvenost ljudskih bića, ja također priznajem da smo se ukrcali na dugačak boravak u odvojenosti od te božanstvenosti i stvorili svijet u kojem se okrutni sociopati uspinju do bogatstva i moći. Ova knjiga ne hini da takvi ljudi ne postoje niti da takve tendencije ne postoje u svakome. Njen je cilj da probudi duh darivanja koji je prikriven u nama i sagradi institucije koje utjelovljuju i ohrabruju taj duh. Današnji ekonomski sustav nagrađuje sebičnost i pohlepu. Kako bi izgledao ekonomski sustav koji bi umjesto toga, poput nekih drevnih kultura, nagrađivao darežljivost?
Hajde da započnemo boljim razumijevanjem dinamike darivanja. Gore sam spomenuo ekonomsko razmjenjivanje, no to općenito nije točan opis ekonomije darivanja. Bolja riječ je kruženje. Mi danas često razmjenjujemo darove, no razmjenjivanje darova već je korak prema razmjeni. U drevnim se zajednicama darivalo prema pomno razrađenim običajima, običajima koji danas postoje u društvima koja nisu potpuno izgubila svoju vezu s prošlošću. Mreže darivanja su obično usko povezane s rodbinskim mrežama. Običaji određuju tko daruje koga. Neke rodbinske kategorije možda od vas očekuju da date; od drugih možda vi očekujete da primite; a kod drugih darovi teku u oba smjera.
I dok darovi mogu biti recipročni, jednako često oni teku u krugovima. Ja dajem vama, vi dajete nekom drugom … i na kraju netko daje natrag meni. Čuveni primjer je kula sustav na Trobrijandskim otocima u kojem ogrlice kruže u jednom smjeru sa otoka na otok, a narukvice u drugom smjeru. Kula običaj, kojeg je prvi detaljno opisao antropolog Bronislaw Malinowski, doslovno znači “krug” i on je osovinska spojka golemog sustava darivanja i drugog ekonomskog razmjenjivanja. Marcel Mauss opisuje ga na sljedeći način:
Sustav darivanje-kroz-razmjenjivanje prožima čitav ekonomski, plemenski i moralni život trobrijandskog naroda. On je njime “impregniran”, kako to Malinowski lijepo kaže. To je neprestano “davanje i primanje”. Proces je obilježen stalnim kolanjem darova koji se daju, primaju i uzvraćaju u svim smjerovima.”(2)
Dok je vrhunac kula sustava visoko ritualizirano razmjenjivanje ceremonijalnih narukvica i ogrlica između poglavica, mreža darivanja koja ga okružuje širi se na sve vrste korisnih stvari, hranu, rad i tako dalje. Direktna razmjena, kaže Mauss, nije uobičajena. U svakom slučaju, “Općenito, čak i ono što netko primi i time postane njegova svojina – na bilo koji način – ne zadržava za sebe, osim ukoliko mu nije neophodno nužno.”(3) Drugim riječima, darovi neprestano kolaju zaustavljajući svoje kruženje jedino kada naiđu na stvarnu, tekuću potrebu. Evo poetskog opisa ovog principa darivanja koji je dao Lewis Hyde:
Dar se kreće prema praznom mjestu. Kružeći, on se okreće prema onome koji je najduže bio praznih ruku, a ako se negdje pojavi netko s većom potrebom, on napušta svoj dotadašnji tok i kreće prema njemu. Naša darežljivost može nas ostaviti praznima, no naša praznina nježno poteže cjelinu sve dok se stvar u kretanju ne vrati da nas ponovo napuni. Društvena se priroda gnuša vakuuma. (4)
Dok danas jasno razlikujemo poklon i komercijalnu transakciju, u prošlim vremenima ta razlika nikako nije bila jasna. Neke kulture kao Toaripi i Namau imale su samo jednu jedinu riječ koja je označavala kupnju, prodaju, pozajmicu, uzajmicu (5), dok je drevna mezopotamska riječ šám značila oboje, “kupiti” i “prodati”. (6) Ta višeznačnost još uvijek postoji u mnogim modernim jezicima. Kineski, njemački, danski, norveški, holandski, estonski, bugarski, srpski, japanski i mnogo drugih imaju samo jedan termin za uzajmljivanje i pozajmljivanje, vjerojatno ostatak iz nekih drevnih vremena kada se to dvoje nije razlikovalo. (7) To je još prisutno čak i u engleskom jeziku među slabije obrazovanim govornicima koji nekad koriste riječ “uzajmiti” u značenju “pozajmiti”. “Uzajmio sam mu dvadeset dolara.” Kako to može biti? Kako se ista riječ može odnositi na dvije različite operacije?
Rješenje ove zagonetke leži u dinamici darivanja. Osim rijetkih, možda teoretskih iznimaka koje je Derrida nazivao “besplatni pokloni”, pokloni su popraćeni ili nekom vrstom zaloga razmjene ili moralnom ili društvenom obavezom (ili s obje). Za razliku od moderne novčane transakcije koja je zatvorena i ne ostavlja nikakve obveze, transakcija darivanja je otvorenog-kraja stvarajući stalno prisutnu vezu između sudionika. Drugi način gledanja na ovo je da dar u sebi nosi svojstva davatelja i kada dajemo dar mi dajemo nešto od sebe sama. To je suprotno od moderne robne transakcije u kojoj je prodana roba tek imovina odvojena od onoga tko je prodaje. Svi možemo osjetiti razliku. Sigurno imate neke vama dragocjene predmete koje ste dobili, koji se možda objektivno ne razlikuju od nečega što ste mogli kupiti, ali su jedinstveni i posebni zbog osobe koja vam ih je dala. Tako su i drevni narodi znali da zajedno s darovima cirkulira ta čarobna osobina, duh.
Beskorisni predmeti poput kauri školjaka, dražesnih perlica, ogrlica i tako dalje bili su prvi novac. Razmijeniti ih za nešto od utilitarne vrijednosti jest, naivno rečeno, samo način za olakšavanje darivanja – nešto za ništa. Oni su to pretvarali u nešto-za-nešto, no time se ne umanjuje odlika dara jer oni samo daju fizičku formu osjećaju preuzete obaveze; oni su znakovi zahvalnosti. Iz ove perspektive lako je razumjeti poistovjećivanje kupnje i prodaje, uzajmljivanja i pozajmljivanja. To uopće nisu suprotne operacije. Svi darovi kruže natrag prema davatelju u drugom obliku. Kupac i prodavač su jednaki.
Danas u komercijalnim transakcijama postoji asimetrija koja kupca poistovjećuje s onim koji daje novac i prima robu, a prodavača s onim koji prima novac i daje robu. No jednako tako bismo mogli reći da “kupac” prodaje novac za robu, a “prodavač” kupuje novac za robu. Lingvistički i antropološki dokazi upućuju da je ova asimetrija nova, mnogo novija od novca. Što se to onda dogodilo novcu da stvara ovu asimetriju? Novac se razlikuje od bilo koje druge potrošne robe na svijetu i, kao što ćemo vidjeti, upravo je ta razlika bila presudna u njegovom pretvaranju u profano.
S druge strane, mi darove intuitivno priznajemo kao svete zbog čega je, čak i danas, davanje poklona povezano s ceremonijama. Darovi utjelovljuju ključne osobine svetoga koje sam opisao u uvodu. Prvo, jedinstvenost: za razliku od današnje standardizirane robe kupljene novcem u zatvorenim transakcijama i otuđene od svojeg porijekla, darovi su jedinstveni zbog toga što nose osobine davatelja. Drugo, cjelovitost, međuovisnost: darovi proširuju krug sebstva uključujući cijelu zajednicu. Dok novac danas utjelovljuje princip “Više za mene je manje za tebe”, u ekonomiji darivanja više za tebe je također više za mene jer oni koji imaju daju onima kojima treba. Darovi učvršćuju mistično poimanje sudjelovanja u nečem većem od sebe sama, a koje ipak nije odvojeno od mene. Aksiomi racionalnog samo-interesa mijenjaju se jer se sebstvo proširilo tako što uključuje nešto od drugoga.
Konvencionalno objašnjenje kako se novac razvio, koje se može naći u ekonomskim tekstovima, podrazumijeva razmjenu kao polazište. Od samoga početka pojedinci se međusobno nadmeću u težnji da maksimiziraju svoj racionalni samo-interes. Antropologija ne podržava taj idealizirani opis. Prema Maussu, razmjena je bila rijetka u Polineziji, rijetka u Melaneziji, a na sjeverozapadu Pacifika o njoj nema spomena. Ekonomski antropolog George Dalton izrazito naglašava, “Razmjena u strogom smislu beznovčanog razmjenjivanja nikada nije bila kvantitativno važan ili dominantan model ili transakcija u bilo kojem prošlom ili postojećem ekonomskom sustavu o kojemu imamo čvrste informacije.” (8) Jedini slučajevi razmjene, kaže Dalton, odnosili su se na beznačajne, rijetke ili hitne transakcije – upravo kao što je i danas slučaj. Osim ovih, beznovčane transakcije jedva su nalikovale neosobnim transakcijama za maksimiziranje koristi iz fantazija ekonomista, nego su prije “imale tendenciju da zahtijevaju trajni (ponekad ritualizirani) osobni odnos potvrđen običajem i karakteriziran reciprocitetom.” (9) Takve transakcije se uopće ne bi smjele nazivati razmjenom, nego prije ritualiziranim razmjenjivanjem darova.
Mi danas darove i kupovinu stavljamo u odvojene, ekskluzivne kategorije; bez sumnje, za svaku od njih primjenjuje se različita ekonomija i psihologija. No u vrlo drevna vremena takva dihotomija nije postojala niti je bilo današnje distinkcije između poslovnog odnosa i osobnog odnosa. Pričajući o povijesti novca, ekonomisti imaju tendenciju da projiciraju modernu distinkciju unatrag, a s njom i neke duboke pretpostavke o ljudskoj prirodi, sebstvu i svrsi života: da smo mi diskretna i odvojena sebstva koja se natječu za oskudne resurse kako bi maksimizirali vlastiti samo-interes. Neću reći da te pretpostavke nisu istina. One su dio definirajuće ideologije naše civilizacije, Priče o ljudima, koja se sada bliži kraju. Ova knjiga je dio pričanja nove Priče o ljudima. Transformacija novca dio je šire transformacije zasnovane na vrlo različitim pretpostavkama o sebstvu, životu i svijetu.
Ljudska ekonomija nikada nije daleko od kozmologije, religije i psihe. Nije samo drevna ekonomija bila temeljena na darivanju: takve su također bile kozmologija i religija. Jednako je tako danas naš novac, sa svojim odlikama standardizacije, apstrakcije i anonimnosti, usklađen s mnogo drugih aspekata ljudskog iskustva. Koje bi se nove znanstvene, religijske ili psihološke paradigme možda mogle pojaviti u kontekstu drugačije vrste novca?
Ako novac ne proizlazi iz imaginarnog svijeta ekonomista kao proračunata razmjena s ciljem maksimiziranja interesa, iz čega onda proizlazi? Moja je pretpostavka da se on pojavljuje kao sredstvo koje olakšava darivanje, dijeljenje i darežljivost ili da, u najmanju ruku, nosi nešto od tog duha. Kako bi se nanovo stvorila sveta ekonomija nužno je novcu vratiti taj originalni duh.
U svojoj suštini novac je prekrasan koncept. Dozvolite da na trenutak budem vrlo naivan kako bih razotkrio tu suštinu, tu duhovnu (ako ne povijesnu) bit novca. Ja imam nešto što vi trebate i želim vam to dati. To i činim i vi osjećate zahvalnost i želju da mi date nešto zauzvrat. Ali nemate ništa što meni ovaj čas treba. Zato mi umjesto toga dajete dokaz svoje zahvalnosti – beskorisnu, dražesnu stvar poput ogrlice od školjaka ili komadić srebra. Taj dokaz kaže, “Ja sam zadovoljio potrebe drugih ljudi i zaslužio njihovu zahvalnost.” Kasnije kada ja dobijem poklon od nekog drugog ja njemu dajem taj dokaz. Darovi mogu cirkulirati diljem golemih društvenih razdaljina i ja mogu dobiti nešto od ljudi kojima nemam ništa za dati, a ipak mogu ispuniti svoju želju da učinim nešto iz zahvalnosti koju su ti darovi pobudili u meni.
Na razini porodice, klana ili skupine lovaca-sakupljača novac nije nužan za funkcioniranje ekonomije darivanja. Isto tako nije nužan ni za sljedeću veću jedinicu društvene organizacije: selo ili pleme od nekoliko stotina ljudi. Ondje, ako ja trenutno ne trebam ništa od vas, ili ćete mi dati (čineći to iz zahvalnosti) nešto što će mi trebati u budućnosti ili ćete dati nekom drugom, tko će dati nekom drugom, tko će dati meni. To je “krug darivanja”, temelj zajednice. U slučaju plemena ili sela opseg društva dovoljno je malen da oni koji daju meni prepoznaju moje darove drugima. To nije slučaj u masovnom društvu kao što je naše. Ako ja vama velikodušno dajem, farmer na Havajima koji uzgaja moj đumbir ili inženjer u Japanu koji je dizajnirao ekran moga mobitela neće ništa o tome znati. Stoga, umjesto osobnog priznavanja darova mi koristimo novac: slikovito predočenje zahvalnosti. Društveno svjedočenje darivanju postaje anonimno.
Novac postaje nužnost kada se doseg naših darova mora proširiti dalje od ljudi koje osobno poznajemo. Takav je slučaj kada ekonomski opseg i raspodjela rada premašuju razinu plemena ili sela. Uistinu, prvi novac se pojavio u prvim ratarskim civilizacijama koje su se razvile poslije neolitskog sela: Mezopotamija, Egipat, Kina i Indija. Tradicionalne decentralizirane mreže darivanja ustupile su mjesto centraliziranim sustavima redistribucije s hramom ili kasnije kraljevskom palačom kao osovinom. Prilično je vjerojatno da su se oni razvili iz tradicija potlač tipa u kojima su darovi tekli prema poglavicama i drugim vođama, a onda od njih natrag prema njihovoj rodbini i plemenu. Počevši kao centralizirani čvorovi za tijek darivanja velikih razmjera uskoro su se udaljili od misaonog sklopa darivanja jer su prilozi postajali prisilni i kvantificirani, a raspodjela nejednaka. Već sumerski dokumenti govore o ekonomskoj polarizaciji, onima koji imaju i onima koji nemaju, i nadnicama jedva dovoljnim za opstanak. (10) Uz to što je kretanje robe bilo upravljano centraliziranim direktivama (11), a ne tržišnom razmjenom, rani ratarski imperiji također su koristili ono što neki nazivaju novcem: ratarsku i metalnu robu u standardnim jedinicama mjere koja je služila kao medij razmjenjivanja, jedinica za obračun i zaliha vrijednosti. Dakle, već prije četiri tisuće godina novac je iznevjeravao moja naivna očekivanja da će stvoriti više obilja za svih olakšavajući povezivanje darova s potrebama.
Olakšavajući trgovinu, motivirajući učinkovitu proizvodnju i dozvoljavajući akumulaciju kapitala radi poduzimanja opsežnih projekata, novac je trebao obogatiti život: trebao nas je obdariti lakoćom, dokolicom, pravičnom distribucijom bogatstva i osloboditi nas tjeskobe. Konvencionalne ekonomske teorije uistinu predviđaju sve ove rezultate. Činjenica da je novac postao agens za suprotno – tjeskobu, nevolju i polarizaciju bogatstva – predstavlja za nas paradoks.
Ako želimo imati svijet s tehnologijom, s kinom i simfonijskim orkestrima, s telekomunikacijama i uzvišenom arhitekturom, s kozmopolitskim gradovima i svjetskom literaturom, trebamo novac ili nešto poput njega kao način za koordiniranje ljudske aktivnosti u širokim razmjerima nužnim za stvaranje takvih stvari. Stoga sam napisao ovu knjigu kako bih opisao sustav koji novcu vraća svetost dara. Kažem “vraća” jer je novac od najranijih vremena imao svete i magične konotacije. Hramovi su bili ti u kojima su se prvobitno pohranjivali ratarski viškovi i potom preraspodjeljivali: središte religijskog života bilo je i središte ekonomskog života. Neki autori tvrde da su hramovi izdavali najraniji simbolički novac (za razliku od materijalnog novca) i taj se novac mogao otkupiti za sveti seks s hramskim prostitutkama (12); u svakom slučaju, sigurno je da su hramovi bili duboko uključeni u izdavanje ranih kovanica od kojih mnoge nose slike svetih životinja i božanstava. Ta praksa nastavlja se i danas s novčanicama i kovanicama koji nose portrete obožavanih predsjednika.
—
Možda jednoga dana nećemo trebati novac da bismo imali ekonomiju darivanja u razmjerima bilijuna ljudi; možda novac koji ću opisati u ovoj knjizi predstavlja prijelaz. Ja nisam “primitivista” koji zagovara napuštanje civilizacije, tehnologije i kulture, darova koji nas čine ljudskim bićima. Ja, zapravo, predviđam obnovu čovječanstva u sveto stanje koje nosi svu cjelovitost i harmoniju s prirodom kao u vrijeme lovaca-sakupljača, ali na višoj razini organizacije. Ja predviđam ispunjenje, a ne odricanje darova ruku i uma koji nas čine ljudskim bićima.
Obratite pažnju kako je prirodno opisivati naše jedinstveno ljudske atribute kao darove. U skladu s univerzalnim principima darivanja naši ljudski darovi također nose osobine Davatelja. Drugim riječima, to su božanski darovi. Mitologija potvrđuje ovu intuiciju od Prometejevog dara vatre do Apolonovog dara muzike, do dara ratarstva kineskog mitološkog vladara Shen Nonga. Također i u Bibliji, nama je dan ne samo svijet već i dah života i sposobnost stvaranja – jer mi smo stvoreni “na sliku” Stvoritelja samog.
Isto tako na osobnoj razini svi mi osjećamo da su nam naši pojedinačni darovi dani s razlogom, sa svrhom. Štoviše, mi imamo neukrotivu želju da razvijamo te darove i od njih dajemo vlastite darove u svijet. Svi su iskusili radost davanja i nesebičnu darežljivost stranaca. Upitajte za smjer u nekom gradu i većini ljudi biti će drago da vam pomognu. Ni u čijem racionalnom samo-interesu nije da upućuje stranca; to je jednostavni izraz naše urođene plemenitosti.
Uistinu je ironično da je novac, u početku sredstvo za povezivanje darova s potrebama, u početku izdanak svete ekonomije darivanja, upravo ono što danas blokira cvjetanje naše želje da dajemo, držeći nas u umrtvljujućim poslovima radi ekonomske nužde i obuzdavajući naše najplemenitije impulse riječima, “Ne mogu si dozvoliti da to učinim.” Mi živimo u sveprisutnoj tjeskobi rođenoj iz oskudice novca o kojem nam ovisi život – sjetite se izraza “troškovi života.” Svrha našeg postojanja, razvoj i puni izraz naših darova pod hipotekom su potrebe za novcem, zarađivanja za život, preživljavanja. Premda se nitko, nevažno koliko bogat, siguran i dobrostojeći, nikada ne može osjećati ispunjen u životu u kojem ti darovi ostaju prikriveni. Čak i najbolje plaćeni posao u kojem ne koristimo svoje darove, uskoro postaje umrtvljujući i mi pomišljamo, “Nisam postavljen ovdje na zemlju da bih to radio.”
Čak i onda kada u posao ulažemo naše darove, ako je cilj nešto u što ne vjerujemo, ponovo se javlja isti umrtvljujući osjećaj ispraznosti, osjećaj da ne živimo svoje vlastite živote, već one živote za koje smo plaćeni da ih živimo. “Izazovan” i “zanimljiv” nije dovoljno dobro jer naši su darovi sveti i prema tome namijenjeni svetoj svrsi.
Koncept da smo mi zapravo ovdje na zemlji da nešto učinimo vjerski je koncept jer nas konvencionalna biologija uči da smo evoluirali kako bismo preživjeli, da je bilo koji pokušaj prema nečem izvan preživljavanja i reprodukcije u suprotnosti s našim genetičkim programiranjem. Međutim, moglo bi se uvjerljivo braniti neo-Lamarckijanska teza da je stav biologije o bezbrojnom mnoštvu odvojenih sebstava koji se nadmeću – organizmi ili “sebični geni” – više projekcija naše vlastite suvremene kulture nego ispravno razumijevanje prirode. (13) Postoje drugi načini razumijevanja prirode koji, ne ignorirajući očito nadmetanje, prvenstvo daju suradnji, simbiozi i stapanju organizama u veće cjeline. To novo razumijevanje ustvari je prilično staro, odjek domorodačkog razumijevanja prirode kao mreže darova.
Svaki organizam i svaka vrsta daju vitalni doprinos totalitetu života na zemlji, a taj doprinos, suprotno očekivanjima standardne evolucijske biologije, samom organizmu ne mora donositi nikakvu direktnu korist. Bakterije koje fiksiraju dušik nemaju direktnu korist od toga, osim što dušik koji daju tlu pomaže rastu biljaka koje puštaju korijenje na kojem rastu gljive koje na kraju osiguravaju hranjive tvari za bakterije. Pionirske vrste utiru put za glavne vrste koje osiguravaju mikro-niše za druge vrste koje hrane opet druge vrste u mreži darova koji se na kraju kruga vraćaju kao korist za pionirske vrste. Drveće crpi vodu kako bi navodnjavalo druge biljke, a alge stvaraju kisik kako bi životinje mogle disati. Maknite bilo koje biće i zdravlje svih dovedeno je u opasnost.
Mogli biste misliti da sam naivan s mojim “kako bi” zaključivanjem. Mogli biste reći to je samo puka sreća da stvari tako dobro funkcioniraju: drveće ne mari za navodnjavanje biljaka oko sebe – radi to samo zbog sebe maksimizirajući svoje šanse za preživljavanje i reprodukciju. To što hrani druga bića nehotični je popratni učinak. Isto vrijedi za alge, za bakterije koje fiksiraju dušik i za bakterije unutar preživača koje im omogućavaju probavu celuloze. U ovom svijetu, mogli biste misliti, svatko je sam za sebe. Priroda je krvoločno nadmetanje, a ista takva ekonomija također je prirodna.
Novac kakvog poznajemo protivan je ekonomiji koja iskazuje duh darivanja, ekonomiji koju bismo mogli nazvati svetom. Kako bismo saznali koja vrsta novca bi mogla biti sveta valuta, pomoći će nam da prepoznamo što točno novac čini prisilom na pohlepu, zlo, oskudicu i pljačku okoliša kao što je to danas.
Baš kao što znanost često kulturu projicira na prirodu tako i ekonomija uzima kulturološki determinirane uvjete kao aksiomatske. Živeći u kulturi oskudice (jer oskudica je ono što doživljavamo kada “borba za život” diktira izražavanje naših darova) mi je smatramo temeljem ekonomije. Kao i u biologiji, svijet vidimo kao nadmetanje odvojenih sebstava za ograničene resurse. Kao što ćemo vidjeti, naš novčani sustav utjelovljuje to vjerovanje na dubokoj strukturalnoj razini. No je li to vjerovanje istina? Živimo li mi u svijetu, svemiru temeljne oskudice? A ako ne, ako je istinska priroda svemira obilje i dar, kako je onda novac postao tako neprirodan?
Napomene
- Čitatelji Uspona čovječanstva (Ascent of Humanity), znaju da ja ne preferiram kozmologije Velikog praska već one poput Halton Arp-ove dinamike svemira stabilnog-stanja u kojoj se materija kontinuirano rađa, stari i umire. No i ovdje to također nastaje spontano iz ničega, kao darovano.
- Mauss, The Gift, 29.
- Ibid., 30.
- Hyde, The Gift, 23.
- Mauss, The Gift, 32.
- Seaford, Money and the Early Greek Mind, 323.
- Kineski termini za kupovinu i prodaju imaju skoro jednaki izgovor i također slične ideograme. Znak za kupovinu, 買, prvobitno je nastao kao opis kauri školjke, ranog oblika novca, dok se znak za prodaju, 賣, razvio kasnije što navodi na ranije podudaranje tih znakova.
- Dalton, “Barter,” Journal of Economic Issues, Vol XVI No.1, ožujak 1982: p. 182.
- Seaford, Money and the Early Greek Mind, 292.
- Nemat-Nejat, Daily Life in Ancient Mesopotamia, 263.
- Seaford, Money and the Early Greek Mind, 123. Seaford navodi uvjerljive dokaze za svoju tvrdnju: rani dokumenti koji su poprimali formu listi, umjetnine koje prikazuju procesije koje nose darove itd.
- Bernard Lietaer u knjizi Budućnost novca (The Future of Money) tvrdi da je brončani šekel najstarija poznata kovanica i da datira iz 3000. godine prije Krista. Međutim, ja u svom istraživanju nisam našao druge navode o tome. Koliko ja znam, najstarije kovanice pojavile su se u Lidiji i Kini otprilike u isto vrijeme, u sedmom stoljeću prije Krista.
- Ovu raspravu ukratko sam izložio u Poglavlju 7 knjige Uspon čovječanstva (Ascent of Humanity) pozivajući se na radove Lynn Margulis, Bruce Lipton, Fred Hoyle, Elisabet Sahtouris i drugih.