Socijalizam je propao jer nije mogao reći ekonomsku istinu; kapitalizam bi mogao propasti jer ne može reći ekološku istinu.
Ovo je sigurno: linearno pretvaranje resursa u otpad nije održivo na konačnom planetu. Još je više neodrživ eksponencijalni rast, bilo iskorištavanja resursa, novca ili populacije.
Ne samo da je to neodrživo; to je i neprirodno. Ni u jednoj ekologiji, nijedna vrsta ne proizvodi otpad koji druge vrste ne mogu iskoristiti, “Otpad je hrana.” Niti jedna druga vrsta ne proizvodi rastuće količine tvari koje su otrovne za ostatak živog svijeta poput dioksina, PCB tiskanih pločica i radioaktivnog otpada. Naša ekonomija linearno/eksponencijalnog rasta očigledno narušava prirodni zakon povrata, recikliranje otpada.
Sveta ekonomija je proširenje ekologije i ona poštuje sve njene zakone, među njima i zakon povrata. Konkretno, to znači da se svaka tvar proizvedena industrijskim procesom ili nekom drugom ljudskom aktivnošću koristi u nekoj drugoj ljudskoj aktivnosti ili se, u krajnjem slučaju, vraća ekologiji u obliku i u omjeru koji druge vrste mogu preraditi. (1) To znači da ne postoji takva stvar kao industrijski otpad. Sve kruži natrag prema svom izvoru. Kao i u prirodi, naš otpad postaje nečija hrana.
Zašto ja takvu ekologiju nazivam “svetom” radije nego prirodnom ili ekološkom? To je zbog svetosti darova. Slušati zakon povrata znači poštovati duh Dara zato jer mi primamo ono što nam je dano, a od tog dara mi dajemo zauzvrat. Darovi su namijenjeni da se prenose. Bilo da ih zadržimo neko vrijeme i onda ih prosljeđujemo dalje ili ih koristimo, probavljamo, integriramo i prosljeđujemo u promijenjenom obliku. Iz teističke, kao i ateističke, perspektive očito je da je ta odgovornost sveta.
Iz teističke perspektive, razmotrite odakle potječe svijet koji nam je dan. Bila bi kobna greška reći, kao što su mi govorili neki evangelisti, da je u redu da se priroda koristi destruktivno jer, u krajnju ruku, dana nam je od Boga. Potratiti dar, koristiti ga na loš način, znači obezvrijediti ga i uvrijediti darovatelja. Ako nekome nešto poklonite i on to uništi pred vašim očima, možda ćete se osjećati uvrijeđeni ili razočarani; u svakom slučaju prestat ćete darivati takvu osobu. Ja mislim da se nitko tko uistinu vjeruje u Boga ne bi usudio prema Božjem djelu postupati na taj način nego bi, umjesto toga, na najljepši mogući način koristio život, zemlju i sve što je na njoj. To znači da s tim postupamo kao s božanskim darom što on i jeste. Iz zahvalnosti, to koristimo dobro i dajemo zauzvrat. To je teistički razlog da ekonomiju bez otpada nazivam svetom.
Iz ateističke perspektive, ekonomija bez otpada je ekonomska realizacija međupovezanosti svih bića. Ona utjelovljuje istinu da ono što radim drugima, radim sebi samom. Do one mjere do koje shvaćamo istovjetnost, mi težimo naše darove proslijediti dalje, ne činiti štetu i voljeti druge kao sebe same.
Na sasvim praktičnoj razini ova vizija svete ekonomije zahtijeva eliminiranje onoga što ekonomisti spominju kao “eksternalije”. Eksternalizirani troškovi su troškovi proizvodnje koje plaća netko drugi. Na primjer, jedan razlog zašto je u Pennsylvaniji kupovna cijena povrća iz središnje kalifornijske doline niža od cijene lokalnih proizvoda jest to što ona ne odražava njegovu punu cijenu. Budući da proizvođači nisu dužni plaćati sadašnje i buduće troškove iscrpljenja podzemnih voda, trovanja pesticidima, salinizacije tla i drugih efekata svojih agrarnih metoda, ti troškovi ne doprinose cijeni glavice salate. Štoviše, troškovi transporta tih proizvoda preko kontinenta također su znatno subvencionirani. Cijena rezervoara goriva ne uključuje cijenu zagađivanja koje ono proizvodi ni troškove ratova koji se vode za njega kao ni troškove izljeva nafte. Troškovi transporta ne odražavaju izgradnju i održavanje autocesta. Kada bi svi ti troškovi bili sadržani u cijeni glavice salate, kalifornijska salata bi bila nepodnošljivo skupa u Pennsylvaniji. Iz udaljenih mjesta bismo kupovali samo vrlo specijalne stvari.
Mnoge današnje industrije mogu funkcionirati jedino zato jer su im troškovi eksternalizirani. Na primjer, propisana gornja granica odgovornosti za izljeve nafte i topljenje jezgri nuklearnih reaktora čini profitabilnima nuklearnu energiju i bušenja na otvorenom moru, unatoč negativnom efektu za društvo. Nema načina da BP plati, ili da može platiti, cjelokupne troškove izljeva u Meksičkom zaljevu, čak i da u tom nastojanju bankrotira. Društvo će platiti troškove tako da javno bogatstvo prenese investitorima kompanije. (2) Svaka industrija s potencijalno katastrofalnim gubicima u suštini je ozakonjenje prijenosa javnog bogatstva u privatne ruke, od mnogih nekolicini. Te industrije rade s besplatnim osiguranjem. One preuzimaju profit, mi pretpostavljamo i rizik. Isti je slučaj u financijskoj industriji gdje najveći operateri mogu preuzimati ogromne rizike znajući da će biti sanirani ako ti rizici ne uspiju. Eksternalizirani troškovi prikazuju ekonomičnima stvari koje su zapravo neekonomične, kao što su podmorske naftne bušotine i nuklearna energija.
Eliminacija eksternalija omogućuje poslovni plan svih vremena: “Ja zadržavam prihod, a netko drugi plaća troškove”. Ja svoje polje gnojim dušičnim gnojivom, a ribar plaća trošak eutrofikacije riječne vode nizvodno. Ja sagorijevam ugljen da bih proizveo električnu energiju, a društvo plaća medicinske troškove emisija žive i troškove zagađenja okoliša kiselim kišama. Sve te strategije su varijacije na temu koju sam već opisao: monetizacija zajedničkog dobra. Kapacitet zemlje za apsorbiranje različitih vrsta otpada jedan je oblik zajedničkog dobra, kao što je plodnost tla, mora i podzemnih voda. Kolektivno vrijeme dokolice društva moglo bi se također smatrati zajedničkim dobrom koje je osiromašeno kada zagađivači naprave nered koji moraju počistiti svi ostali.
“Ja zadržavam prihod, a netko drugi plaća troškove” odražava svjetonazor odvojenog sebstva po kojem je vaše blagostanje fundamentalno odvojeno od mojeg. Zašto bi bilo važno što se vama događa? Ako ste siromašni ili bolesni ili u zatvoru, zašto bi to meni bilo važno, sve dok se mogu dovoljno izolirati od vanjske toksičnosti društva i okoliša? Zašto bi meni bilo važno ako Meksički zaljev umire pod naftnim mrljama? Ja ću jednostavno živjeti negdje drugdje. Zašto je meni važno što u Tihom oceanu postoji tisuće kilometara širok otok plastike? Iz perspektive odvojenosti to nije važno – mi se općenito možemo izolirati od posljedica svojih akcija. Profitiranje od eksternalizacije troškova integralni je dio te perspektive. No iz perspektive povezanog sebstva, povezanog s drugim ljudima i zemljom, vaše je blagostanje neodvojivo od mojega jer vi i ja nismo fundamentalno odvojeni. Internalizacija svih troškova jednostavno je ekonomsko ostvarenje principa međupovezanosti: “Ono što činim drugima, činim samom sebi.”
Internalizacija troškova odražava percepciju kulture darivanja. U krugu darivanja, vaša sreća je moja sreća, a vaš gubitak je moj gubitak jer ćete prema tome vi imati manje ili više za dati. Prema takvom pogledu na svijet, uključivanje štete za društvo ili prirodu u bilancu stvar je zdravog razuma. Ako ja ovisim o vama za darove koje mi dajete, tada je nelogično da se ja bogatim osiromašujući vas. Najbolja poslovna odluka u takvom svijetu jest ona koja obogaćuje sve: društvo i planetu. Sveta ekonomija mora sadržavati taj princip, izjednačujući profit s općim dobrom.
Shvaćajući taj princip, neki vizionarski poslovni ljudi pokušali su ga ostvariti dobrovoljno kroz koncepte poput “modela trostruke bilance” (TBL – Triple Bottom Line- People, Planet, Profit) i “računovodstva ukupnih troškova” (EFCA – Environmental Full Cost Accounting). Zamisao je da će njihove kompanije djelovati tako da maksimiziraju ne samo vlastiti profit, već cjelinu ljudi, planete i profita – tri bilance. Problem je u tome što se te kompanije moraju natjecati s drugima koje čine suprotno: eksportiraju svoje troškove na ljude i planetu. Model trostruke bilance i računovodstvo ukupnih troškova korisni su kao način za procjenu javnog poretka (zato jer uključuju više od samih ekonomskih prednosti), no kada je u pitanju privatno poduzeće, prva dva P (People, Planet) često su u suprotnosti s trećim (Profit). Da sam ja ribar koji pokušava ribariti brinući za okoliš, u konkurenciji s industrijskim kočama koje imaju mreže dugačke stotine kilometara, moji veći troškovi učinit će me nesposobnim za nadmetanje. Zbog toga su nužne neke mjere koje bi nametnule internalizaciju troškova i integrirale model trostruke bilance u jedinstvenu bilancu koja bi uključivala sve tri. Ne možemo se samo nadati da ljudi to “kuže”. Mi moramo stvoriti sustav koji izjednačava samo-interes s općim dobrom.
Jedan način da se eksternalizirani troškovi (i eksternalizirana korist) uvedu u bilancu stanja jest putem cap-and-trade sustava (ograničenje kvota i trgovina emisijama) i drugim utrživim dozvolama za emisiju stakleničkih plinova. (3) Iako su takvi sustavi u praksi pokazali mješovite rezultate (plafon za sumporni dioksid relativno je uspješan dok su ugljični krediti EU katastrofalni), oni nam u principu omogućuju provođenje kolektivnog sporazuma o tome koliko je dosta. “Dosta” ovisi o kapacitetu planete ili bioregije da asimilira tvari koje su u pitanju. Evropa i Amerika bi mogle imati zasebne plafone za kontrolu kiselih kiša; Los Angeles bi mogao imati vlastiti plafon za ozon i dušični oksid; planeta bi mogla imati jedinstveni plafon za CO2 i CFC. Nametanje skupnih plafona zaobilazi Jevonsov paradoks koji kaže da poboljšanje efikasnosti ne vodi nužno manjoj potrošnji nego može dovesti čak do veće potrošnje zbog smanjenja cijena i oslobađanja kapitala za još veću proizvodnju. (4)
Današnji cap-and-trade prijedlozi prilično su kontraverzni i ja se uglavnom slažem s njihovim kritičarima. Istinski učinkovit program emisijskih dozvola bio bi sustav aukcije bez kompenzacija, bez besplatnih kredita, bez klauzula o izuzeću zatečenog stanja (grandfather clauses) i sa strogim sankcijama za zemlje koje ga se ne pridržavaju. Čak i tada ostaju problemi: kolebljivost cijena, trgovina špekulativnim derivatima i korupcija. Provođenje je posebno ozbiljan problem jer cap-and-trade model veliku prednost daje proizvođačima u mjestima s labavim mjerama za provođenje što bi moglo rezultirati sa još više zagađenja nego sadašnji regulatorni režim. (5) Drugi problem je da u cap-and-trade sustavu individualna ograničenja oslobađaju resurse ili dozvole koje onda može koristiti netko drugi što dovodi do osjećaja osobne nemoći.
Problemi s cap-and-trade sustavom navode na drugačiji pristup: direktni porez na zagađivanje kao što Paul Hawkenov porez na ugljik. Fosilna goriva bi se mogla oporezivati pri uvozu, a prihod refundirati javnosti. To je drugi način za nametanje internalizacije troškova i bio bi posebno prikladan u situacijama kada se društveni i ekološki troškovi mogu jednostavno kvantificirati i popraviti. Međunarodno provođenje je veliki problem kao i kod cap-and-trade sustava jer bi proizvodnja postala profitabilnija u zemljama koje odbijaju nametnuti porez ili ga neučinkovito naplaćuju. Također bi možda bilo nužno često usklađivanje stope kako bi se postigao željeni plafon.
Oni čitatelji koji se užasavaju na prijedlog još jednog poreza neka uzmu u obzir da ova dva mehanizma koja sam opisao, cap-and-trade sustavi i zeleni porezi, nisu ustvari novi nameti na društvo. Bez obzira, netko će morati platiti troškove uništavanja okoliša. U sadašnjem sustavu taj “netko” je ili nevini prolaznik ili buduće generacije. Ovi prijedlozi samo prenose ove troškove na one koji ih stvaraju i na njima ostvaruju profit.
Kako god da se to postigne, kada se troškovi zagađenja internaliziraju, najbolja poslovna odluka izjednačena je s najboljom ekološkom odlukom. Pretpostavite da ste izumitelj i padne vam na pamet krasna ideja za 90-postotno smanjenje zagađivanja bez gubitka produktivnosti tvornice. Danas ta tvornica nema nikakav poticaj da provede vašu ideju zato jer ona ne plaća troškove tog zagađenja. No, kad bi troškovi zagađenja bili internalizirani, vaš bi izum bio vruća stvar. Cijeli novi skup ekonomskih inicijativa izvire iz internalizacije troškova. Dobrota naših srca koja želi srezati zagađenje, čak i ako to nije ekonomično, ne bi više morala voditi bitku protiv pritiska novca.
Osim toga što cap-and-trade programi kao i ekološki porezi imaju svoju ulogu u internalizaciji društvenih i ekoloških troškova, mogli bismo ih također integrirati u samu strukturu novca kao jednu hotimičnu vrstu novca koja utjelovljuje naše poštovanje prema planeti i naš novonastali osjećaj uloge i svrhe čovječanstva na zemlji. Ona ujedinjuje internalizaciju troškova s ispravljanjem velike nepravde vlasništva opisane u Poglavlju 4, vraćajući ljudima zajedničko dobro dok ipak ostavlja slobodne ruke duhu poduzetništva. Ona provodi principe iz Poglavlja 9: da novac čini svetim tako da mu daje pokriće u stvarima koje su nam postale svete. Među njima su upravo one iste stvari koje se žele očuvati zelenim porezima i sličnim. I dok detalji cape-and-trade programa, pitanja valute i tako dalje, nose u sebi tehnokratsku crtu, u njihovoj podlozi leži impuls da se novac izjednači sa stvarima koje smatramo svetima, što će biti osvijetljeno u sljedećem poglavlju.
Bez obzira da li će se to postići tradicionalnim oporezivanjem ili cap-and-trade programima ili njihovim integriranjem u sam novac, mi ulazimo u duboko drugačiji odnos sa Zemljom. U danima Uspona, priče o rastu ljudskog carstva i osvajanju divljine u vrijeme djetinjstva čovječanstva kada je izgledalo da na svijetu ima beskonačno prostora za naš rast, nije bilo potrebe za kolektivnim sporazumima oko toga koliko ribe loviti, koliko drveća posjeći, koliko rudače izvaditi ili koliko zemljinog kapaciteta za apsorpciju otpada iskoristiti. Danas se na fundamentalnoj razini mijenja naš odnos prema ostatku prirode jer je nemoguće ignorirati ograničenja okoliša. Ribolov, šume, čista voda i čisti zrak, svi su očito blizu iscrpljenja. Mi imamo moć da uništimo zemlju ili bar da joj nanesemo ozbiljnu štetu. Ona nam je izložena kao ljubavnica ljubavniku. U tom smislu, više nije prikladno da o njoj mislimo samo kao o Majci zemlji. Dijete u svojem htijenju ne uzima u obzir ograničenja svoje majke. Među ljubavnicima je drugačije. Zato ja predviđam budućnost u kojoj ćemo održavati lokalne, regionalne i globalne plafone za korištenje različitih resursa. Ulov ribe, korištenje podzemnih voda, emisije ugljika, sječa šuma, osiromašenje tla, i mnogo drugoga, pažljivo će se nadgledati i čuvati na održivim razinama. Ti resursi – čista voda, čisti zrak, minerali, biota i drugi – biti će nam sveti, toliko sveti da sumnjam da ćemo ih nazivati “resursima” kao što ni svoje vitalne organe ne nazivamo resursima niti sanjamo o tome da ih osiromašujemo.
Ustvari, mi zapravo osiromašujemo naše vlastite vitalne organe iz istih razloga iz kojih osiromašujemo vitalne organe zemlje. Kao što bi se očekivalo iz razumijevanja povezanog sebstva, ono što radimo zemlji, radimo sebi. Paralele sežu duboko, ali kako bih bio što kraći ograničit ću se samo na jednu: paralelu između izvlačenja zemljinih pohranjenih fosilnih goriva i iscrpljivanja nadbubrežnih žlijezda kemijskim i psihološkim stimulansima. Prema tradicionalnoj kineskoj medicini nadbubrežne žlijezde dio su bubrežnog sustava koji se smatrao rezervoarom originalne qi, životne snage, kao i pristupnikom do stalnih zaliha stečene qi. Kada smo u harmoniji sa svojom životnom svrhom širom se otvaraju ti pristupi životnoj snazi i daju nam stalnu zalihu energije. No kada izgubimo to poravnanje tada moramo koristiti sve žešće metode (kava, motivacijske tehnike, prijetnje) da bismo životnu snagu gurnuli kroz nadbubrežne žlijezde. Slično tome, tehnologije koje koristimo da bismo došli do fosilnih goriva postaju sve više i više nasilne – hidrauličko frakturiranje (fracking), površinska eksploatacija planinskih vrhova (mountaintop removal), eksploatacija katranskog pijeska i tako dalje – a ta goriva koristimo u frivolne ili destruktivne svrhe koje očito nisu u skladu sa svrhom ljudske vrste na zemlji. Osobno i planetarno zrcale jedno drugo. Ta veza je više od obične analogije: vrsta rada za koji koristimo kavu i vanjske motivacije (npr. novac) da bismo se natjerali da ga obavimo upravo je jednaka onoj vrsti rada koji doprinosi pljačkanju planete. Mi doista ne želimo to činiti našem tijelu; mi doista ne želimo to činiti svijetu.
U našem odnosu sa Zemljom mi želimo postati davatelji, a ne samo primatelji. Imajući to na umu, dotaknut ću se još jednog aspekta zakona povrata i kozmičkog jedinstva davanja i primanja. Moglo bi se činiti da u prirodi postoji jedna sramotna iznimka od zakona povrata, nešto što ekosustavi ne recikliraju, nešto što stalno iznova ulazi i uvijek postoji kao otpad. To nešto je energija. Sunce ju zrači, biljke ju hvataju i duž prehrambenog lanca pretvaraju iz jednog oblika u drugi, nepovratno se kreće prema svojoj konačnoj destinaciji; beskorisnoj toplini. Prije ili kasnije, cjelokupno elektromagnetsko zračenje sunca niske entropije zemlja zrači nazad kao toplinu visoke entropije. (6)
Ne iznenađuje me da su drevni ljudi obožavali sunce, jedinu stvar koju poznajemo koja daje bez očekivanja, pa čak ni mogućnosti, povrata. Sunce je iskaz darežljivosti. Ono pokreće cijelo kraljevstvo života, a u obliku fosilnih goriva, sunčevog svjetla, vjetra i hidroelektrana, može također pokretati i tehnosferu. Diveći se ovom praktički neiscrpnom izvoru besplatne energije, ja osjećam krajnju, gotovo djetinju zahvalnost koju su morali osjećati ti drevni obožavatelji sunca.
No, ima još nešto u toj priči. Kroz duhovnu tradiciju struji jedan ton koji kaže da i mi dajemo natrag suncu; ustvari da sunce nastavlja sjati jedino kroz našu zahvalnost. (7) Drevni rituali sunca nisu iskazivali samo zahvalnost suncu – njihova svrha je bila da održe njegov sjaj. Sunčeva energija je svjetlost zemaljske ljubavi koja se reflektira natrag na nas. Ovdje također djeluje kruženje dara. Mi nismo odvojeni čak ni od sunca i zato možda možemo ponekad osjetiti unutarnje sunce kako sja u nama, obasjavajući sve druge toplinom i svjetlošću plemenitosti.
Napomene:
- To znači da određene tvari, čak i ako su bio-razgradive, krše taj zakon ako ih proizvodimo u pretjeranim količinama.
- Čak i kada kompanija bankrotira i izbriše postojeće vlasnike dionica i obveznica, bivši investitori već su profitirali.
- U takvim sustavima postavljen je plafon za sve emisije ukupno, a pravo na emitiranje dodjeljuje se između država i kompanija. Prava na zagađivanje mogu se kupovati i prodavati na način da tvornica koja smanji svoju emisiju može nekome drugome prodati svoju neiskorištenu kvotu.
- Na primjer, kada padnu troškovi rasvjete zbog uvođenja CFC žarulja, neki segmenti reagiraju povećavajući korištenje vanjske rasvjete. Kada pojeftini kompjuterska memorija, programeri pišu softver koji traži više memorije. Kada se bilo koji resurs koristi efikasnije, potražnja za njim opada i spušta cijenu, zbog čega se potražnja povećava
- Zagađivači u zemljama sa labavijom kontrolom provođenja, mogli bi prodavati svoje dozvole zagađivačima u zemljama sa dobrom kontrolom što bi prvima omogućilo da jeftino zagađuju, a ovim posljednjima da zagađuju iznad plafona za ukupnu emisiju.
- “Kasnije” može biti stotine milijuna godina, na primjer kada sagorijevamo ugljen.
- Zanimljivo je da se radijacija sunca očigledno promijenila u zadnjih trideset godina tijekom kojih je doba nezahvalnosti doseglo svoj vrhunac, a snaga heliosfere se značajno smanjila. Možda je to samo moja mašta, ali sjećam se da je sunce bilo više žuto kada sam ja bio dijete. A od 2008. do 2010. aktivnost sunčevih pjega smanjila se do razina bez presedana (vidi na primjer, Clark, “Zbog odsutnosti sunčevih pjega znanstvenici se pitaju da li vide zatišje pred energetsku buru – Absence of Sunspots Makes Scientists Wonder If They’re Seeing a Calm before a Storm of Energy” Washington Post, 6/22/2010). Može li biti da sunce, epitom darežljivosti, ulazi u svoju turbulentnu fazu odražavajući financijske krize na zemlji, koje u krajnju ruku predstavljaju krizu davanja i primanja?