Poglavlje 11, Valuta općeg dobra

Sav novac stvar je vjerovanja.  —Adam Smith

Mi živimo na prirodno bogatom planetu koji je izvor darova za održanje života svih nas. Kao što je navedeno u Poglavlju 4, bogatstva planete – tlo, voda, zrak, minerali, genom – nije stvorio čovjek pa stoga nisu ničije vlasništvo, već su u službi svih bića. Isto vrijedi za akumulaciju ljudske tehnologije i kulture koja je ostavština naših zajedničkih predaka, izvor bogatstva koje ni jedna živa osoba ne zaslužuje manje od druge.

No što učiniti sa ovom spoznajom? Te istine usko su povezane s marksističkom i anarhističkom kritikom vlasništva, no marksističko rješenje – kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju pod upravom države – ne seže dovoljno duboko; niti se bavi stvarnim problemom. (1) Stvarni problem u komunističkim kao i u korporacijsko-kapitalističkim sustavima je u tome da moćna elita donosi i ima korist od odluka o raspoređivanju društvenog bogatstva. Konvencija vlasništva – zajedničkog i privatnog – u oba se slučaja koristi za opravdavanje i olakšavanje alokacije bogatstva i moći.

Metamorfoza ljudske ekonomije koja se odvija u naše vrijeme ide dublje od marksističke revolucije jer Priča o ljudima koju ona plete neće biti tek nova izmišljena priča o vlasništvu već priznavanje njegove fiktivne, ugovorne prirode. Što je vlasništvo do društveni sporazum da određena osoba ima određena prava da nešto koristi na određene, propisane načine? Vlasništvo nije objektivna odlika stvarnosti, a materijalizacija i pretvaranje toga u nešto elementarno, kao što to čine kapitalistička i komunistička teorija, znači sebe same nesvjesno sputavati pričom o tome. Ja ne mislim da sveta ekonomija može započeti vlasništvom kao elementarnim svojstvom, zato jer ta koncepcija preuzima svjetonazor, priču o sebstvu i svijetu, koja nije istinita ili koja više nije istinita – diskretno i odvojeno sebstvo u objektivnom svemiru. Pa umjesto da kažemo, kao što bi možda rekao marksist, da nasljeđe prirode i kulture treba biti zajedničko vlasništvo, hajde da sasvim prestanemo primjenjivati koncept vlasništva na te stvari i umjesto toga razmislimo kako pravedno, kreativno i lijepo utjeloviti njihovu vrijednost u jedan ekonomski sustav.

Danas je novac, putem kredita, dostupan onima koji su kadri proširiti domenu roba i usluga. U svetoj ekonomiji ići će onima koji doprinose ljepšem svijetu. Iako se ne moramo svi slagati o tome kako izgleda taj svijet, u današnje vrijeme pojavljuju se mnoge važne zajedničke vrijednosti. U svojoj interakciji s ljudima iz svih dijelova političkog spektra sa zadovoljstvom sam otkrivao skoro univerzalno poštovanje za zajednicu, prirodu i prekrasne proizvode ljudske kulture. Oko tih zajedničkih vrijednosti, koje politički jezik nastoji prikriti unoseći podjele u našu zajedničku humanost, izronit će valuta svete ekonomije.

U ovom poglavlju spominjat ću “vladu” u kontekstu valutnih pitanja, no imajte na umu da će se vlada, kao i sve naše institucije, dramatično promijeniti u nadolazećim godinama. Naposljetku, ja predviđam decentralizirane, samo-organizirane, nepredviđene, ravnopravne, ekološki integrirane izraze političke volje. Paralelno s tim predviđam i ekologiju novca, ekonomski sustav s mnogo komplementarnih vidova cirkulacije i razmjene. Među njima će biti novo širenje darivanja koje će rad osloboditi od prisile i garantirati zadovoljenje životnih potreba za sve.

Koji god bio njen oblik, bitna svrha vlade – možda jedina bitna svrha vlade – je da služi kao upravitelj općeg dobra. Opće dobro uključuje površinu zemlje, minerale ispod zemlje, vodu na i ispod zemlje, bogatstvo tla, elektromagnetski spektar, planetarni genom, biotu lokalnih i globalnih ekosustava, atmosferu, ljudsko znanje i tehnologiju akumuliranu stoljećima te umjetnička, muzička i literarna blaga naših predaka. Kao što već dvije tisuće godina tvrde socijalni reformatori, niti jedna pojedina osoba ne polaže zakonito pravo ni na jednu od ovih stvari.

U prošlosti sam možda rekao da je svrha vlade da upravlja ovim blagom u korist svih ljudi. To je dobar početak, ali danas, dok stupamo u odnos sa Zemljom ljubavnicom, umjesto toga kažem da vlada utjelovljuje našu kolektivnu upravu nad ovim blagom u ime same zemlje, što uključuje čovječanstvo kao njen najnoviji organ. Na čovječanstvo više ne možemo gledati kao na samo još jedan oblik života na planeti, zato jer mi imamo moć da mijenjamo ili čak uništimo planetu što niti jedna druga vrsta dosada nije imala.

Što bi mogao biti bolji temelj novčanog sustava – priče o vrijednosti – nego ove stvari koje su tako dragocjene, tako svete, tako vrijedne? Prema tome, dio zalihe novca imat će pokriće u onim stvarima čiji smo mi kolektivni upravitelji. Evo jednog načina na koji bi to moglo funkcionirati: prvo, postignemo kolektivni, politički posredovan, sporazum o točnoj količini prirode koja će se koristiti za ljudske svrhe: koliko morskih proizvoda, koliko tla, vode; koliko kapaciteta atmosfere za apsorpciju i transformaciju otpada; koliko zemljine sposobnosti za oporavak od ožiljaka zbog ekstrakcije minerala; koliko fosilnih goriva koji su nam darovani, metalne rudače i drugog bogatstva; koliko mnogo tišine prirode prepustiti buci strojeva; koliko mnogo tamnog noćnog neba prepustiti svjetlima grada. Ove odluke često zahtijevaju znanstveno razumijevanje, no isto tako često utjelovljuju vrijednosne prosudbe. Oboje doprinosi našem kolektivnom sporazumu o tome koliko ćemo prirodnog kapitala konzumirati.

Takva je odluka nešto potpuno novo. Nesumnjivo, vlade danas koriste propise i poreze da bi zaustavile ili usporile potrošnju određenih dijelova općeg dobra, no nikada do sada nismo se sastali da bismo se upitali, “Koliko mnogo je dovoljno?” Drevna sela štitila su svoje opće dobro tradicijom, običajima i društvenim pritiskom (“tragedija općeg dobra” uglavnom je mit) (2), no u razmjerima današnjeg društva mi moramo angažirati politički proces da bismo postigli i proveli konsenzus. Taj proces bi uzeo u obzir znanstveni konsenzus o tome koje korištenje općeg dobra je održivo, kao i društveni konsenzus o relativnoj važnosti, recimo, prednosti strojeva s unutarnjim izgaranjem koji štede radnu snagu u odnosu na užitke mirnog jesenskog dana.

Jednom kada smo odlučili koliko bi svakog općeg dobra trebalo biti raspoloživo za iskorištavanje, možemo izdavati novac s tim “pokrićem”. Na primjer, mogli bismo odlučiti da atmosfera može izdržati ukupno dva milijuna tona sumpornog dioksida godišnje. Tada prava na emisiju možemo koristiti kao valutno pokriće. Isto vrijedi i za ostala opća dobra. Rezultat bi bio dugačka lista koja bi obuhvaćala sve elemente općeg dobra za koje smo se složili da ćemo ih koristiti u ekonomske svrhe. Konceptualno bi to moglo izgledati otprilike ovako:

Vrijednost našeg novca proizlazi iz prava na ulov 300.000 tona bakalara iz Newfoundlandskog ribolovnog područja, prava na crpljenje 30 milijuna galona vode mjesečno iz Ogallala vodonosnika, prava na emitiranje 10 bilijuna tona CO2, prava na vađenje 2 bilijuna barela nafte iz zemlje, korištenje pojasa od  X megaherca elektromagnetskog spektra …

Kako to provesti u praksi? Jedan način bi bio da vlada jednostavno stvori novac i utroši ga u ekonomiju kao što danas vlade troše prihod od poreza. Novac bi cirkulirao kroz ekonomiju i na kraju se vratio natrag vladi kada ga proizvođači otkupe artiklima iz pokrića. To bi moglo biti putem aukcije ili se unaprijed mogu odrediti relativne cijene za artikle iz pokrića i onda svake godine usklađivati sa stvarnim cijenama na sekundarnom tržištu. Na bilo koji način, otkup novca artiklima iz pokrića funkcionirao bi upravo kao porez na resurse i zagađivanje.

Pogledajmo jedan konkretan primjer kako bi to moglo funkcionirati. Lokalna vlada isplaćuje plaće policiji, vatrogascima i lokalnim radnim grupama za ekološko čišćenje. Jedan od njih potroši svoju plaću na hranu, struju i novi mjenjač za svoj auto. Hrana dolazi sa lokalne farme koja dio novca utroši za pravo na pumpanje 300.000 galona vode godišnje iz lokalnog vodonosnika. Ta uplata ide lokalnoj vladi koja upravlja tim dijelom općeg dobra.

U međuvremenu dio novca za mjenjač ide nekoj tvornici koja dijelom toga plaća kvotu zagađenja nužnu za njen rad. Taj trošak uključen je u cijenu mjenjača koja također odražava kvote zagađenja za benzin koji se koristi za njegov transport, mineralna prava za željeznu rudaču potrebnu za proizvodnju čelika i tako dalje. Ta plaćanja idu raznim upraviteljima općeg dobra bilo lokalnim, regionalnim, nacionalnim ili globalnim. Svaka tvornica koja smisli način da koristi manje općeg dobra – na primjer da manje zagađuje ili koristi reciklirani metal iz odlagališta otpada – bit će u mogućnosti da smanji svoje troškove i ostvari veći profit. Motiv profita postaje, dakle, saveznik, a ne neprijatelj naše želje da izliječimo planet.

Upamtite princip da svaka roba koju koristimo kao novac postaje vrijedna pa je želimo sve više. Kada je zlato novac, kopamo više zlata, više od svake praktične potrebe za njim. U društvima gdje je stoka novac, ljudi drže stada veća no što im trebaju. Ako za valutno pokriće koristimo naftu ili energiju, kao što neki predlažu, tada ćemo nastojati proizvesti i nagomilati više nafte. No što ako za valutno pokriće koristimo naftu koja je još u zemlji, zlato još uvijek ispod planine i šume još uvijek u svom prastarom stanju? Nećemo li podići i njihovu vrijednost i težiti da ih stvorimo sve više i više? Mehanizam nije nimalo tajanstven. Ako morate plaćati cjelokupne troškove zaštite okoliša zbog vađenja nafte, marljivo ćete pronalaziti načine da ju zadržite u zemlji. Ako morate plaćati za svaku jedinicu zagađenja, nastojat ćete manje zagađivati.

Alternativni način koji vodi istom cilju bio bi da vlada stvori kreditni novac posuđujući s nultom kamatom od središnje banke i zajmove otplaćuje novcem od prodaje artikala općeg dobra koje joj je povjereno. Vlada može također izdavati obveznice investitorima i središnjoj banci provodeći monetarnu politiku, kao što i danas čini, kupnjom i prodajom različitih količina tih obveznica na otvorenom tržištu. Presudno je da te obveznice nose nultu (ili negativnu) kamatu, mogućnost koju ću objasniti u sljedeća dva poglavlja. U protivnom bi se stvorila potreba za stalnim rastom u korištenju općeg dobra.

Na svaki način, proizvođači bi imali financijski poticaj da minimiziraju svoju potrošnju općeg dobra. Danas ne postoji niti jedan takav poticaj ili, ako postoji, postoji samo slučajno. Taj sistem bi u potpunosti internalizirao društvene i ekološke troškove. Kada danas rudarska kompanija iscrpi neki vodonosnik ili flota kočarica izlovi neko ribolovno područje, troškovi za društvo i planetu su eksterni u odnosu na bilancu proizvođača. S ovim sustavom to više ne vrijedi. Budući da bi se ti troškovi prenosili na sve djelatnosti u nizu od prerade sirovina sve do potrošača, potrošači ne bi više bili suočeni s današnjom nedoumicom zbog toga što su najjeftiniji proizvodi oni koji uzrokuju najviše društvene ili ekološke štete, dok su pravedna trgovina (fair-trade) i ekološki (eco-friendly) proizvodi neusporedivo skuplji. Umjesto toga, proizvodi pri čijoj se proizvodnji izbjegavalo zagađivanje bili bi jeftiniji jer bi kvote zagađenja stajale mnogo novca. Proizvodi bi bili skuplji ovisno o količini prirodnog općeg dobra utrošenog u njihovoj proizvodnji.

Neki bi mogli prigovoriti da bi ovaj sustav mogao iziskivati mnogo birokracije i papirologije budući da zahtijeva praćenje svakog zagađivača i društvenog troška nastalog u procesu proizvodnje. Moj odgovor na ovo je dvojak. Prvo, ovaj sustav utjelovljuje novi stav ekološke odgovornosti koji želi znati i preuzeti odgovornost za učinke našeg djelovanja na druga bića. Pogledajte što se događa zemlji kada zaboravimo na rizik od izlijevanja nafte i nuklearnih katastrofa. Mi sve više želimo znati što radimo, želimo znati koje su sve posljedice naših akcija i želimo za njih preuzeti odgovornost. Taj stav je sasvim prirodan za povezano sebstvo koje zna da “Ono što činim drugome, činim sebi”.

Drugo, ono što sam opisao ustvari je mnogo manje komplicirano od današnjeg bizantskog i neekonomičnog sustava upravljanja koji ekološku odgovornost i financijski profit postavlja u opoziciju. Iz perspektive korisnika to nije ništa drugo do pomak oporezivanja sa prodaje i prihoda na sirovine i zagađenje. Privatni proizvođači bi morali plaćati za stvari koje su sada “besplatne” – bar za njih besplatne. Mogli biste na to gledati kao na oblik indirektnog oporezivanja, no drugi način da se na to gleda je da proizvođači jednostavno plaćaju za stvari koje uzimaju iz općeg dobra, stvari koje uzimaju od svih nas. To bi bilo pravedno. Mogli bismo reći da je takvo oporezivanje jednostavno uspostavljanje principa da “oni koji ostvaruju korist od šire zajednice života moraju također doprinositi široj zajednici života.” Oni koji uzimaju od javne dobrobiti moraju u jednakoj mjeri doprinositi zajedničkom dobru.

Vrste poreza koje imamo danas, načini nametanja doprinosa zajedničkom dobru, gotovo su suprotni od onoga što želimo stvoriti u našem svijetu. Mi možemo uzimati od općeg dobra – onoga što nitko ne bi smio posjedovati – bez da za to plaćamo, iako jedna stvar za koju se može reći da ju posjedujemo – naš vlastiti produktivni rad – podliježe oporezivanju u obliku poreza na dohodak. Međutim, prisiljeni smo plaćati porez na cirkulaciju roba – porez na promet – dok na akumulaciju bogatstva koje se ne koristi za razmjenu, nema poreza. Mi smo to okrenuli naopačke. Novčani sustav koji opisujem u ovom poglavlju preokreće ulogu poreza na dohodak, prebacujući ga sa onoga što zarađujete na ono što uzimate. Sljedeće poglavlje opisuje slični preokret uloge poreza na promet, prebacujući porezne troškove sa trošenja na zgrtanje.

Unatoč mom odrastanju u politički liberalnom kućanstvu koje opravdava porez na dohodak s obrazloženjem da se time veći teret prebacuje na one koji su najviše u mogućnosti da ga plate, uvijek sam osjećao neku vrstu istinskog ogorčenja u vezi poreza na dohodak. To se čini nepravedno. Zašto bi produktivni i radišni ljudi morali plaćati više? Puno više smisla ima prisiliti ljude da plaćaju za ono što ustvari uzimaju.

Za čitatelja kojemu nije bliska neortodoksna ekonomska misao, želio bih naglasiti da se ovaj prijedlog uklapa u respektabilni povijesni kontekst. On predstavlja sintezu nekoliko elemenata. Ideju prebacivanja poreza na zagađivače i potrošnju resursa razvio je A. C. Pigou početkom dvadesetog stoljeća i dalje su je prenosili ljudi kao Herman Daly, Paul Hawken i brojni aktivisti za zaštitu okoliša. Ideja eliminiranja profita proizašlog iz vlasništva nad općim dobrom potječe još od tradicije Henryja Georga o kojemu sam govorio u Poglavlju 4.3. Mnogi noviji mislioci predlagali su pokriće novca stvarima poput energije i drugih resursa (no, koliko ja znam, oni nisu razmatrali pokriće u vidu energije i resursa koji su još u zemlji). Ono što opisujem u ovom poglavlju prirodno je proširenje ideja Henrya Georga i Silvia Gesella u ovo ekološko doba, čvrsto utemeljeno na dvije ili tri konvergentne tradicije misli.

Najvažnija stavka javne dobrobiti nesumnjivo je sama zemlja, predmet prvobitnih kritika institucije vlasništva. Prijedlozi Georga i Gesella koji proizlaze iz ovih kritika savršeno se uklapaju u novčani sustav koji sam opisao. Jer što je Georgov “jednokratni porez” nego naknada za pravo korištenja općeg dobra (zemlje)? Ovaj porez koji se odnosi na temeljnu vrijednost zemlje, neovisno o poboljšanjima na njoj (4), mogao bi također preuzeti oblik zakupa ili plaćanja prava na korištenje. Očigledno,budući da su poboljšanja na zemlji nepokretna i često su potrebne godine ili desetljeća za njihovu izgradnju, zakupci bi trebali imati prvenstvo kod obnove zakupa. Mnogi postepeni i blagi načini predlagani su za ostvarenje reklamacije zemljišta kao općeg dobra od strane javnosti; nema potrebe za konfiskacijom postojećih nekretnina u posjedu, već samo za ozakonjenjem principa da zemlja pripada svima. (5) To znači da nikome ne bi smjelo biti dozvoljeno da ostvaruje financijsku dobit od posjedovanja zemlje.

Isto vrijedi za elektromagnetski spektar, minerale ispod zemlje, genom i akumulirani fond ljudskog znanja. Oni bi trebali biti raspoloživi za unajmljivanje, ne za posjedovanje, a najamnina bi trebala ići javnosti. Po svoj prilici, oni koji ta dobra mogu najbolje iskoristit bili bi najrevniji da ih unajmljuju. I dalje bi bilo prostora za poduzetništvo – čak i više no jučer jer bi se dostupnost resursa temeljila, ne na prethodnom vlasništvu, već na najučinkovitijem korištenju. Ne bi više bilo izvlačenja profita na osnovu “Ja posjedujem, a ti ne.”

Prethodni opis valutne problematike možda ostavlja dojam da je savezna vlada ta koja će stvarati najveći dio novca. To nije ono što sam zamislio. Najbolji način administriranja za mnoga zajednička dobra na kojima bi se temeljio novac, jest bio-regionalno. Mnogi zagađivači, na primjer, svoje najpogubnije učinke imaju na lokalne ekosustave, a samo indirektno na planetu kao cjelinu. Ima malo vajde od ograničavanja globalnih emisija ozona kada štetu za ljude i drveće uzrokuju njegove regionalne koncentracije. Tako bi valutu sa pokrićem u kvotama ozona izdavala država Kalifornija ili možda neka manja politička jedinica unutar nje. U nekim slučajevima kada postoji preklapanje lokalnih i globalnih učinaka, zagađivači bi morali plaćati dvije različite kvote za isto zagađivalo.

Najvažnije opće dobro, zemlja, također je inherentno lokalno opće dobro – ustvari, sama definicija “lokalnog” temelji se na zemlji. U cjelini, baziranje novca na općem dobru ima za nužnu posljedicu prijenos ovlasti financijskih i, na koncu, političkih vlasti na lokalnu razinu. Naravno, postoje neke vrste javne dobrobiti i neka ljudska nastojanja koja uključuju cijelu planetu; neizbježno je stoga da mora postojati politička moć na globalnoj razini koja bi bila sposobna koordinirati ljudsku aktivnost, vjerojatno uz pomoć novca. No globalne i nacionalne vlade ne bi smjele upravljati niti jednim oblikom općeg dobra koji je inherentno regionalni ili lokalni. Budući da je toliko općeg dobra lokalno – zemlja, porječja, neka ribolovna područja i kapacitet ekosustava da se nosi sa mnogo vrsta zagađivanja – novčani sustav koji opisujem odgovara prijenosu političke moći sa centraliziranih vlada na lokalne vlade. Lokalne vlade imat će moć da izdaju novac sa pokrićem u stvarnom bogatstvu.

Do sada sam opisivao kako bi nacionalne i lokalne vlade mogle izdavati novac na temelju prirodnog bogatstva kojim upravljaju u ime zajednica, čovječanstva i zemlje. No, nije svaki izvor bogatstva dio kolektivnog općeg dobra. Kritičari vlasništva, još tamo od ranih očeva Kršćanstva, priznavali su da osoba posjeduje u najmanju ruku svoje vlastito vrijeme, rad i život. Napokon, rođeni smo bez ičeg drugog, a u grob ćemo se vratiti čak i bez toga. Ako išta, naši životi su naši vlastiti. Ne bi li onda pojedinci mogli izdavati novac ili dobivati kredit sa “pokrićem” u vidu vlastitih produktivnih resursa?

Pa mi to danas već radimo, kada privatne tvrtke i pojedinci stvaraju novac putem bankovnih kredita. Bez obzira možemo li ili ne reći da “posjedujemo” svoje živote, dakako da upravljamo svojim vremenom, svojom energijom i kreativnom snagom koja obitava u nama. Ako vlada može izdavati novac na temelju produktivnog bogatstva koje joj je povjereno na čuvanje, zašto ne bi privatna osoba mogla učiniti isto?

Postavljam ovo pitanje zbog toga što neki monetarni reformatori misle da to nije dobra ideja i sagradili su čitave ekonomske filozofije oko zlata i sustava fiat novca u kojima bi bankarstvo frakcijskih rezervi i privatno stvaranje kreditnog novca bilo zabranjeno. Ovim ću se pitanjem baviti malo dublje jer ono predstavlja jedan važan pravac razmišljanja u Novoj ekonomiji. Nedavni prijedlozi novčanog povjesničara Stephena Zarlenga naišli su čak na simpatije na rubovima američke politike, poglavito kod kongresnika Rona Paula. Ukidanje bankarstva frakcijskih rezervi također je dio filozofija određenih sljedbenika pokreta društvenih kredita, Austrijske škole ekonomije i mnogih drugih. Meni je njihova logika u početku izgledala neodoljiva, a oni daju vrlo detaljan opis pogubnih učinaka rasta duga sredinom i krajem dvadesetog stoljeća, kada je novac razdvojen od zlata. Sustav 100-postotnih rezervi, tvrde oni, spriječio bi da dug nadmaši novac – ali kako onda spriječiti koncentraciju bogatstva u prisutnosti kamate?

Osim Austrijske škole, većina predlagatelja 100-postotnih rezervi također podržava neku vrstu ekonomske redistribucije ili monetarne ekspanzije, poput direktne potrošnje vladinog fiat novca u okviru ekonomije, tako da dužnici mogu dobiti dovoljno novca za otplatu glavnice i kamata na zajmove. Frederick Soddy, jedan od prvih modernih ekonomista koji je prepoznao nemogućnost neograničenog eksponencijalnog rasta i razlikovao novac i bogatstvo, predlagao je 100-postotne rezerve za banke, isključujući ih iz stvaranja novca, no također uz uvjet da vlada troši novac u vidu zadužnica (spend money into existence) u razinama dovoljnim da se spriječi inflacija. Irving Fisher, osnivač matematičke ekonomije i nedvojbeno najveći američki ekonomista, iznio je vrlo sličan prijedlog koji je nazvao “100-postotni novac”. Major Douglas otišao je još dalje zalažući se za plaćanje socijalne dividende svim građanima.

Potrošio sam prilično vremena pokušavajući naći odgovor na pitanje, što je konzistentno sa svetom ekonomijom, bankarstvo frakcijskih rezervi ili bankarstvo potpunih rezervi. Nakon borbe s golemim složenostima tog pitanja i čitanja radova još iz 1930.-tih, jednoga dana sam odustao i legao na kauč gdje mi je sinulo, što je bilo za očekivati i pomalo na moju žalost, da se ta dva sustava u osnovi ne razlikuju kao što mnogi misle. Zbrka koja uzima maha na internetu, na jednoj razini dolazi od pretjerano pojednostavljenog i pogrešnog pogleda na to kako bankarstvo frakcijskih rezervi ustvari funkcionira, a na dubljoj razini, od površnog i irelevantnog razlikovanja onoga što je konvencionalno od onoga što je stvarno. U dodatku predstavljam jedan alternativni pogled.

Ovdje je dovoljno reći da se prijedlozi u ovoj knjizi uklapaju u oba sustava. U cjelini, meni je simpatičniji sustav koji uključuje privatne kredite, prvo zbog toga jer on omogućava organsko, endogeno stvaranje novca, neovisno o centralnoj vlasti; drugo, zato jer lakše inkorporira uzbudljive nove oblike ekonomskog zadrugarstva kao što su komercijalni barter prstenovi i sustavi uzajamnog kreditiranja; treće, zato jer omogućava više fleksibilnosti u financijskoj intermedijaciji i kapitalnim investicijama; i četvrto, zato jer pojednostavljuje međubankarsko prebijanje kredita. Štoviše, kao što su neki suradnici Irvinga Fishera počeli shvaćati sredinom 1930.-tih, skoro je nemoguće spriječiti da se depoziti frakcijskih rezervi pojavljuju u prikrivenim oblicima. (6) U dodatku o ovome govorim, no razmislite: čak i ako prijatelju izdate zadužnicu, a vaš prijatelj ju dade drugom prijatelju umjesto gotovine, vi povećavate zalihu novca.

Koje god bile prednosti i manjkavosti privatnog stvaranja novca putem kredita, i bilo da vlada izdaje fiat novac ili stvara kreditni novac u partnerstvu sa središnjom bankom, nesrazmjerno veća količina novca će nastajati izvan privatnog bankarskog sustava nego što je to danas slučaj. Razlog je prilično jednostavan: veliki dio prirodne javne dobrobiti koja se danas koristi kao baza za stvaranje privatnih kredita, postao bi javan. Na primjer, kompanija više ne bi mogla dobiti poslovni zajam baziran na projiciranoj budućoj dobiti od iscrpljivanja nekog vodonosnika. Budući troškovi tog iscrpljivanja bili bi internalizirani i vraćeni javnosti putem plaćanja prava na korištenje. Međutim, i dalje bi bilo prilike za ostvarivanje profita – na primjer, ako netko smisli učinkovitiji i produktivniji način za korištenje iste količine vode. Takve stvari su legitimna baza za stvaranje privatnih kredita; ono što nije legitimno jest stvaranje novca uzimanjem nečega što bi trebalo pripadati svima.

Zbog današnjeg koncentriranog privatnog vlasništva nad javnom dobrobiti, profiti koji se ostvaruju temeljem samog vlasništva također su visoko koncentrirani. Kada proizvođači (i na kraju potrošači) plate puni trošak uložene energije i sirovina i pravičnu cijenu najma zemljišta i drugog općeg dobra, onda će veliki dio bogatstva koje se danas koncentrira u rukama nekolicine, umjesto toga pripasti upraviteljima općeg dobra. Situacija će biti analogna onome što se dešava kada države poput Venezuele ili Bolivije nacionaliziraju svoja naftna polja. Strani proizvođači mogu i dalje raditi na tim poljima, no ostvaruju profit jedino od usluge vađenja nafte, a ne od vlasništva nad samom naftom. Dio profita ide državi. Što se događa s novcem ovisi o politici – on bi mogao ići klikama korumpiranih dužnosnika ili za projekte javnih radova, ili bi se mogao isplaćivati direktno ljudima kao vrsta tantijeme (kao na Aljasci gdje svati stanovnik dobiva godišnji iznos od nekoliko tisuća dolara). Ako se proširi od nafte na cjelokupno opće dobro, to predstavlja ogromne iznose novca koji su na raspolaganju raznim razinama upravljanja, posebno lokalnoj i bio-regionalnoj, zamjenjujući sadašnje oblike oporezivanja.

Još jedna posljedica valute sa pokrićem u općem dobru je ta da bismo plaćali puno više za mnoge stvari koje su danas jeftine jer bi njihova cijena sadržavala troškove koje sada prebacujemo na druge ljude ili buduće generacije. Robe bi postale skuplje u usporedbi s uslugama, osiguravajući ekonomsku inicijativu za popravljanje, ponovo korištenje i recikliranje. Nestala bi ova izvrnuta ekonomija koja čini da je jeftinije kupiti novi televizor nego popraviti stari. Nestala bi današnja financijska inicijativa za planirano zastarijevanje. Procvao bi novi poslovni model (koji se već pojavljuje u nekim djelatnostima): izuzetno izdržljivi, lako-popravljivi strojevi koji se iznajmljuju umjesto da se prodaju potrošačima.

Prije samo dvije generacije kućanski aparati, skromni poput tostera, nosili bi se na popravak. Čak su se i cipele i odjeća krpali. Ne samo što su takve usluge inherentno lokalne, pomažući na taj način oživljavanju lokalnih ekonomija, one također doprinose brizi za naše materijalne stvari koja se širi na materijalnost općenito. Život pun stvari koje se bacaju nije bogat život. Kako možemo imati svetu ekonomiju ako njene predmete – stvari koje ljudi stvaraju i razmjenjuju – ne tretiramo s poštovanjem? Mislim da je jako dobro da novčani sustav koji se temelji na zaštitničkom poštovanju prirode, na individualnoj razini, potiče isti stav poštovanja prema stvarima koje radimo od prirodnih sirovih materijala.

Na kolektivnoj razini to poštovanje poprimit će formu drugačijeg značaja vladine potrošnje. Ogromni resursi, koji postaju raspoloživi kroz povrat općeg dobra za dobro svih, mogu biti namijenjeni iscjeljivanju štete od pljačkanja tog općeg dobra tijekom prošlih stoljeća. Ekološke katastrofe nemilostivo će usmjeravati našu pažnju na hitnu potrebu za iscjeljivanjem šuma, močvara, oceana, atmosfere i svakog drugog ekosustava, od devastacije nanesene u industrijsko doba. Hitnost ove potrebe preusmjeriti će našu energiju sa potrošnje i rata.

Rat je neizbježna prateća pojava ekonomskog sustava koji zahtijeva rast. Bilo kroz kolonizaciju zemalja ili represiju nad ljudima, mi imamo stalnu potrebu da osiguramo dostup novim izvorima društvenog i prirodnog kapitala kao hrane za novčani stroj. Ratovi također povećavaju potrošnju, ublažavajući ranije opisane krize prekapacitiranosti. Natjecanje za resurse i tržišta su tako primarni pokretači ratova u dvadesetom stoljeću, bilo između velikih sila ili protiv svakoga tko se opire kolonizaciji i imperijalizmu. Ograničena potrošnja resursa jedan je od stupova stabilne države i ekonomije odrasta (degrowth economy) koja poništava tu pokretačku silu za rat i oslobađa ogromne resurse u cilju iscjeljivanja planete.

Novčani sustav koji sam opisao duboko zadire u poništavanje vjekovne nepravde vlasništva kao i grabeža nekolicine od mnogih i od budućnosti, što je inherentna karakteristika eksploatacije općeg dobra. Međutim, ima jedan veliki dio koji nedostaje: kao što je utvrđeno u Poglavlju 5, ista nepravda koja je svojstvena vlasništvu, svojstvena je i novcu. Opisao sam novu priču o vrijednosti i kako je utjeloviti u novcu, no zasada nisam dotakao njenu prisilu, koja je neovisna od priče o vrijednosti, a koja potiče rast ili koncentraciju bogatstva (ili oboje). Je li moguće novac tretirati kao opće dobro na isti način kao zemlju ili atmosferu? Je li moguće preokrenuti mehanizam kamate koji, kao i eksproprijacija općeg dobra, omogućava onima koji ga posjeduju da ostvaruju profit od samog vlasništva? Upravo ovim ključnim pitanjem bavit ćemo se u sljedećem poglavlju.

Napomene

  1. Moram ovdje priznati da čista marksistička teorija ne vidi državno vlasništvo kao finalnu fazu komunizma, već kaže da će država na kraju odumrijeti, kao i, po svoj prilici, posjed zajedno s njom.
  2. Tragedija općeg dobra je pseudo-povijesna priča sa svrhom da ilustrira problem “slijepog putnika” (free-rider problem). Problem je u tome što livada, koja je opće dobro sela, biva ogoljena od vegetacije jer svakom seljaku koristi da napasa što je moguće više ovaca. Kada svatko brine samo za vlastitu korist, rezultat je pretjerana ispaša i gubici za sve.
  3. Nepravičnost i ekonomsku neučinkovitost ekonomske rente uočili su već klasični ekonomisti, a bila je predmet kritike u djelima Adama Smitha, Davida Ricarda i Johna Stuarta Milla. Vidi Hudson, Michael “Deficit Commission Follies.” Counterpunch 12/6/10.
  4. Ova distinkcija je pomalo problematična. Vrijednost zemljišta i vrijednost “poboljšanja” na zemljištu ne mogu se uvijek razdvojiti. Kao prvo, ljudska aktivnost može trajno promijeniti zemljište, a time i njegovu “temeljnu vrijednost”. Drugo, poboljšanja mogu privući druge ljude u to područje, podižući cijenu zemljišta općenito bez obzira na poboljšanja. Na taj način, paradoksalno, poboljšavanje zemljišta može podići cijenu osnovnog nepoboljšanog zemljišta, uništavajući tako motivaciju za poboljšanja. Ja mislim da je te teškoće, koje se do neke mjere odnose i na druge vrste prirodnog kapitala, moguće riješiti, no detaljna diskusija izlazi iz opsega ove knjige.
  5. Na primjer, zemljište postepeno može biti otkupljeno iz privatnog vlasništva uvođenjem poreza od 3 posto vrijednosti zemljišta koji se inicijalno plaća postojećim kapitalom, tako da vlasnici počinju plaćati taj porez tek nakon trideset i tri godine.
  6. 1934. godine ekonomist Henry Simons pisao je Fisheru, “Štedni depoziti, potvrde ministarstva financija, pa čak i kratkoročni dužnički vrijednosni papir, skoro su toliko bliski depozitima po viđenju kao što su depoziti po viđenju bliski službenoj valuti. Cijeli problem koji sada povezujemo s komercijalnim bankarstvom mogao bi se lako ponovo pojaviti u drugim oblicima financijskih aranžmana … Malo bi se postiglo postavljajući bankarstvo depozita po viđenju na bazu 100% ako bi tu promjenu pratila povećana dispozicija za zadržavanjem, i povećane mogućnosti zadržavanja, likvidnih “gotovinskih” rezervi u obliku oročenih depozita. Činjenica da takvi depoziti ne mogu služiti kao cirkulacijski medij nije od presudne važnosti; jer oni su učinkovit zamjenski medij za protutežu gotovini. Širenje oročenih depozita, oslobađanje cirkulacijskog medija iz “nagomilanih zaliha”, moglo bi biti upravo jednako inflatorno kao i ekspanzija depozita po viđenju – a njihova kontrakcija upravo jednako deflatorna.”