Beskonačni rast materijalne potrošnje u konačnom svijetu nije moguć. –E. F. Schumacher
Ponovo razmatranje održivosti
Zadnja dva poglavlja ocrtala su jednu ekonomiju koja je održiva: ona utjelovljuje ekološka ograničenja planete i napreduje bez strukturne potrebe za beskonačnim rastom potrošnje. No, treba li održivost biti naša najviša težnja?
Dugo sam bio nestrpljiv s “održivošću” kao da je to cilj sam po sebi. Nije li važnije misliti o onome što želimo održati, a time o onome što želimo stvoriti? Mnoge prekrasne, potrebne stvari nisu održive: trudnoća, na primjer. Veseli me skorašnji pomak razmišljanja sa održivosti prema tranziciji. Ono na što prelazimo biti će mnogo održivije od našeg današnjeg načina života, no to nije krajnji cilj, kao što ni krajnji cilj života nije ostati na životu.
Suštinski koncept svete ekonomije jest da je ona proširenje ekologije prije nego njena iznimka. Zato moramo pitati, je li priroda u osnovi stabilna, održiva ili harmonična? Ima li ona karakteristike koje želimo u društvu? Neki ljudi odbacuju ideju da je priroda harmonična ili uravnotežena, naglašavajući umjesto toga njene surove, natjecateljske i rasipne aspekte. Taj stav ima duboke ideološke implikacije, zato jer opravdava program Uspona: dominirati i gospodariti prirodom putem znanosti i tehnologije. Obično ljudi naklonjeni ovom stavu imaju također i Hobbess-ovski stav o primitivnom društvu i ljudskoj prirodi i vide civilizaciju, s njenim raznim metodama društvene kontrole, kao veliko poboljšanje u odnosu na brutalna, primitivna vremena. To je dio priče o Usponu – uzdignuti se iznad naše animalne prirode do isključivo ljudskog carstva.
Pogled na prirodu kao na prostranu natjecateljsku arenu, darvinističku borbu za preživljavanje između diskretnih natjecateljskih organizama, odzvanja kroz cijelu ekonomsku teoriju. U biologiji je ta paradigma predmet sve veće kritike, no njeno ekonomsko tumačenje još uvijek superiorno prevladava među profesionalnim ekonomistima i kreatorima politika. Upravo kao što darvinistički “sebični geni” navodno maksimiziraju svoje reproduktivno koristoljublje, tako i “ekonomski čovjek” Adama Smitha teži maksimiziranju ekonomskog koristoljublja. To je suštinska pretpostavka ekonomije koja ima značajnu ulogu u formuliranju zakona ponude i potražnje.
U zadnja dva desetljeća u biologiji se pojavila značajna promjena paradigme koja naglašava suradnju, simbiozu i homeostatsko održavanje cjelina većih od pojedinačnih organizama. Štoviše, sama ideja genetskog integriteta došla je u pitanje, dok nova otkrića ukazuju na važnost dijeljenja gena izvan granica organizama i vrsta. Propast paradigme konkurentskih, odvojenih sebstava u biologiji odgovara sličnim zbivanjima u psihologiji, sociologiji i da – ekonomiji. Natjecanje i “preživljavanje najsposobnijih” ne može više biti aksiom niti u jednom polju.
To ne znači da je natjecanje nevažno ili da je priroda nepromjenljiva. Neodrživi procesi se uistinu događaju u prirodi i oni nisu devijacije. Oni također imaju svoju svrhu: da poguraju sustav iz jedne faze u drugu.
Na nedavnoj konferenciji netko je prigovorio mom stavu o zakonu povrata napominjući da prirodni sustavi ponekad proizvedu velike količine otpadnih produkata koje niti jedan organizam ne može iskoristiti i koji svima truju okoliš. Vjerojatno je mislio na Katastrofu kisika u prekambriju kada su se pojavili fotosintetički organizmi i “zatrovali” atmosferu svojim otpadnim produktom, kisikom. Prema klasičnom stajalištu ta greška prirode značila bi kraj života na zemlji da nije bilo izuzetno sretne pojave aerobnih organizama koji su mogli ukloniti kisik iz atmosfere. To nije bila harmoničnost prirode – to je bila vrlo nevjerojatna slučajna mutacija. Zaključak je da se ne možemo pouzdati u harmoničnost prirode, da smo uvijek na rubu katastrofe i zato moramo provoditi tehnološku kontrolu nad prirodom, nad tijelom i nad ljudskom prirodom. To je ideologija Uspona koja se podudara s ekonomskom ideologijom rasta i protivna je idealu ekonomije stabilnog stanja. Moj ispitivač nije išao tako daleko; njegova je poanta u osnovi bila, “Nemoj tražiti da prirodni zakon opravdava ekonomiju nultog rasta.”
Želio bih fenomen katastrofe uklopiti u širi kontekst. Istina je da pozitivne povratne veze, kao što je katastrofa kisika u prekambriju, postoje u prirodi. No, one dolaze u posebnim momentima – momentima transformacije. To je, na primjer, pozitivna povratna kaskada hormona koji sami sebe jačaju i uvećavaju pokrećući proces rađanja djeteta. Porodiljni trudovi su nepodnošljivi – da predugo traju ubili bi majku – no jednom kada postignu svoj cilj, majka se vraća u homeostazu. Pozitivne povratne faze vode organizam ili ekosustav iz stare faze stabilnog stanja u neku novu.
Točno na isti način možemo gledati na novac. Novac, zajedno s tehnologijom, jedan je od ključnih “hormona” ljudskog meta-organizma koji nas pokreće prema novom stanju u jednom neodrživom smjeru. Tehnologija se nadograđuje na prošlu tehnologiju i stvara probleme koji zahtijevaju još više tehnologije. Kapital se gomila na prošli kapital i stvara se putem kamatonosnog duga koji zahtijeva da se u budućnosti stvori eksponencijalno više kapitala. Neodrživo, da, ali neprirodno jedino ako to pokušamo održavati nakon što je prošlo njegovo vrijeme. Procesi pozitivnog povrata uvijek dosežu granice. Zemljine kontrakcije jačaju samo do jedne točke – onda se rađa beba. Ono što u panici vidimo kao krivulju eksponencijalnog rasta ustvari je dio krivulje faze tranzicije.
Tranzicija u trajno stanje: Udar ili sudar?
Slike 2 do 5 ilustriraju ovu tvrdnju. Puna linija predstavlja rast novca, populacije, potrošnje energije, korištenja resursa, emisije CO2 i mnogo drugih stvari sve do današnjeg vremena. To je eksponencijalna krivulja. Crtkane linije predstavljaju četiri moguće budućnosti. Slika 2 predstavlja tehno-topijski mit o Usponu koji kaže da se osvajanjem galaksije i svemira eksponencijalni rast može i hoće vječno nastaviti. On kaže da kada prerastemo granice zemlje kolonizirat ćemo zvijezde i nove planete oblikovati po uzoru na zemlju; da će beskonačnost svemira obuhvatiti naš beskonačni eksponencijalni rast.
Sadašnja ekonomska politika još uvijek slijedi krivulju na Slici 2. Iako danas mnogi ljudi uviđaju da stalni eksponencijalni rast prijeti osnovi života na zemlji, to shvaćanje se još nije infiltriralo u vodeće ekonomske rasprave koje se još uvijek usredotočuju na rast.
Pesimisti se boje da nastavak dosadašnje eksponencijalne krivulje ne može biti ništa drugo do Slika 3 – katastrofalni pad natrag na baznu liniju. U suštini je to predviđanje mislilaca “kolapsista” u anticivilizacijskim i Peak Oil pokretima koji naše sadašnje stanje uspoređuju s demografijom životinja, poput skakavaca, koji imaju ogromnu eksploziju populacije, kada se njihov broj povećava daleko iznad zemljine razine zasićenosti, nakon čega slijedi populacijski slom. Mi također, kažu oni, živimo daleko iznad zemljine razine zasićenosti i zato je implozija stanovništva neizbježna.
Mračna zla kob, scenariji kolapsista po uzoru na Armagedon, popularizacija predskazanja za 2012. godinu ili drugi kataklizmički događaji za kraj svijeta imaju određenu emocionalnu privlačnost, privlačnost koju, priznajem, i sam ponekad osjećam. Dio mene želi napolje. U tome nisam sam. Mnogi od nas umorni su od modernog svijeta s njegovim nasiljem, otuđenošću, siromaštvom i mrtvilom i mi gubimo nadu da ćemo ga ikada promijeniti. Događaj koji bi tu promjenu svijeta učinio umjesto nas izgleda primamljivo, bilo da je to neka čudesna tehnologija koja dolazi da nas spasi, ili Isus dolazi da nas spasi, ili NLO-ovi, ili neka geološka, društvena ili ekonomska kataklizma. Mnoge mislioce kolapsiste također privlači ono što možda slijedi nakon kolapsa: niža tehnologija, komunalno društvo povezano s prirodom, duh i stari načini života. Štoviše, izglednost ekonomskog ili ekološkog kolapsa ugađa onom osvetoljubivom dijelu u nama koji želi reći, “Pa, rekao sam vam!” – onom dijelu koji želi vidjeti da su pokvareni kažnjeni.
Nažalost, scenariji kolapsa uključuju neizmjerne patnje: stotine milijuna ili milijardi žrtava. Štoviše, oni uključuju brisanje čitave civilizacijske građevine, dobrog zajedno s lošim. To bi bilo u redu da su uistinu tehnologija i kultura bile greška, no ja mislim da naši darovi, kao i darovi svih drugih bića, imaju svrhu, svrhu koju tek moramo otkriti. Mi sada izrastamo iz djetinjstva, a krize koje smo stvorili nude prvu priliku da naše darove primijenimo za njihovu pravu svrhu. Na suptilan način, odbijati opću rasprodaju naših darova upravo je svjetonazor Odvojenosti kao i što je njihovo uzdizanje iznad ostatka prirode. Oboje je neka vrsta antropocentričkog izuzimanja. Zar se ne možemo ponovo ujediniti s prirodom kao zrela odrasla vrsta?
Imajući to na umu, nudim još dvije krivulje koje podjednako odgovaraju opažanjima koje imamo do sada. Slika 4 prikazuje krivulju koja je prilično česta u prirodi: vrijeme naglog rasta koji se na koncu usporava i približava trajnom stanju. Ova krivulja bi mogla ocrtavati rast odraslog ljudskog bića, ukupnu količinu biomase vegetacije koja ponovo raste na neplodnoj zemlji, ili populaciju bakterija nedavno unesenih u petrijevu posudu uz konstantnu opskrbu hranom. Slika 5 predstavlja drugi uobičajeni uzorak: vrhunac iznad dugoročno održivih razina nakon kojeg slijedi postepeno opadanje prema trajnom stanju.
Faze naglog rasta potaknute natjecanjem nakon kojih slijedi faza tranzicije u trajno stanje, prilično su česte u prirodi. Sjetite se nezrelog ekosustava s korovom i mladicama koje jure za suncem. To je tek faza većeg procesa koji kulminira u simbiotsku, složenu, nelinearnu i stabilnu šumu. Uronjeni u ekonomiju i ideologiju koje odgovaraju nezrelom ekosustavu, mi smo njegovo strmoglavo natjecanje vidjeli kao način prirode. Vjerojatno i čovječanstvo sazrijeva organizirajući se u mutualističke cjeline u kojima natjecanje i rast više nisu primarni.
Zaista, novije demografske statistike izgleda pokazuju, ne nagli pad populacije, ali naglo usporavanje rasta. Možemo vidjeti ili niveliranje populacije kako se ona približava asimptoti od 8 do 9 milijardi ljudi (Slika 4), ili vrhunac na otprilike toj razini nakon kojeg slijedi opadanje prema trajnom stanju od nekoliko milijardi (Slika 5). U ekonomskim terminima to bi značilo da će se monetizacija života usporiti i stati (npr. ekonomski rast će se postepeno usporiti dok ne dostignemo ekonomiju stabilnog stanja, nultog rasta) ili će se prvo malo umanjiti prije no što se stabilizira na nižoj razini (nižem BDP-u po glavi stanovnika) nego danas. Slika 4 pokazuje prvi scenarij, Slika 5 drugi. U oba slučaja, populacije i ekonomije, ja predviđam ovaj zadnji.
Demografska statistika podržava ovo nagađanje. Kako se neka zemlja približava punoj industrijalizaciji, prirast stanovništva opada – u većini slučajeva ispod stope zamjene. To podrazumijeva nježno, prirodno opadanje populacije, a ne katastrofično izumiranje. Ja mislim da će na planeti koja se liječi, oboje, BDP i stanovništvo, dostići vrhunac unutar sljedeća tri desetljeća, nivelirati se i onda se smanjivati nekoliko postotaka po desetljeću dok ne dostignu održivu razinu. (1) Taj trend je već započeo: prema projekcijama UN-a iz 2006. godine stopa plodnosti je u zadnjem desetljeću pala sa 2,65 na 2,55 živorođene djece po ženi. Tijekom zadnjih pola stoljeća stope plodnosti u većini visoko industrijaliziranih zemalja dramatično su pale, u većini slučajeva duboko ispod razine zamjene od 2,1. Zanimljivo je da se obrnuta korelacija između indeksa ljudskog razvoja neke zemlje (HDI, mjera blagostanja koja izbjegava mnoge nedostatke BDP-a) i njene stope plodnosti, u zadnjih nekoliko godina, obrnula pri gornjem ekstremu HDI-a. Drugim riječima, kako se ekonomski razvoj približava završetku, stopa plodnosti pokazuje znakove povratka skoro na razinu zamjene. (2)
Mislim da ove statistike nisu ništa drugo do nagovještaj mogućnosti. Neću pokušavati predviđati budućnost, no mislim da će pustošenja Odvojenosti, kao što je pretvaranje kapitala zdravlja u novac, rezultirati drastičnim smanjenjem plodnosti i povećanjem smrtnosti tijekom sljedećih pola stoljeća. Svjetsko stanovništvo oko 2100. godine moglo bi biti nešto malo manje no što je danas. U ekonomiji ćemo mnogo monetiziranog, privatiziranog svijeta vratiti u opće dobro i darivanje. Mnogo od onoga što je danas roba neće više biti roba jer će niknuti novi zadružni ekonomski oblici za zadovoljenje lokalnih potreba.
Ozbiljnost “udara” na Slici 5 ovisi o tome koliko ćemo premašiti održivu osnovicu. Vjerujem da smo propustili svoju priliku za laku tranziciju (Slika 4) u 1960-ima koje su stvarno predstavljale prirodni zenit Doba odvojenosti. Ali smo je na tren vidjeli! Na tren smo ljepši svijet vidjeli tako blizu. Hipiji su ga vidjeli i živjeli nekoliko blistavih trenutaka, ali stare priče su bile suviše jake. Umjesto da su nas hipiji povukli u novi svijet, mi smo njih odvukli natrag u naš.
Što dulje opstane Doba odvojenosti to će tranzicija biti bolnija i to dublji i nagliji pad na održivu osnovicu. U graničnom slučaju ona se bliži nevolji na Slici 3. Zbog toga je tako važno zaštititi što god možemo od ostatka općeg dobra, ograničiti rast i sačuvati pravo bogatstvo kako bi se održao život nakon udara – “pospješiti sudar i ublažiti njegovu žestinu”. Čak i danas, četrdeset potraćenih godina nakon Velikog buđenja 1960-ih, još uvijek nije kasno za mekano prizemljenje.
Smanjivanje novca, povećavanje bogatstva
Današnja ekonomska recesija je sablast za kreatore politike koji je, sasvim razumljivo, povezuju s nezaposlenošću, siromaštvom i socijalnim nemirima. Već sam objasnio kako sustav negativne kamate omogućava da kredit cirkulira čak i u ekonomiji koja opada, izbjegavajući time polarizaciju bogatstva i deflacijsku spiralu. Unatoč tome, mnogi ljudi bili bi užasnuti na zahtijevanje negativnog ekonomskog rasta: ne bi li to po definiciji značilo osiromašenje društva? Ne bi li to po definiciji značilo pad količine roba i usluga raspoloživih za javnu korist?
Ne, ne bi. Negativni ekonomski rast ni u kom slučaju ne povlači za sobom pad bogatstva niti pad raspoloživosti onoga što nazivamo “robe i usluge”. Upamtite, robe i usluge se danas definiraju kao stvari koje se razmjenjuju za novac. Ako se one osiguraju putem nekog drugog nemonetarnog mehanizma, tada se statistička “ekonomija” može smanjivati čak i kada realna ekonomija – ono što ljudi prave ili rade jedan za drugoga – postaje sve bogatija.
Neću umanjivati riječi: u ovoj knjizi se zalažem za ekonomski odrast, smanjenje ekonomije, recesiju koja će trajati desetljećima ili stoljećima. Riječ “recesija” očito danas ima negativni prizvuk, iako to ustvari samo znači vrijeme opadanja. Posebno naglašavam da ja ne govorim da radi dobrobiti planete moramo žrtvovati dio kvalitete našeg života. Bolje rečeno, moramo samo umanjiti ulogu novca. Ako naša budućnost uključuje diversifikaciju vidova ljudskog dijeljenja, tada ekonomski rast više nema isto značenje koje ima danas. Mi ne moramo postati više altruistični i požrtvovni, odricati se u korist drugih. Kako se samo čvrsto držimo izjednačavanja novca s vlastitim interesom! No, više neće biti tako. Dozvolite mi da uz pomoć nekih primjera ilustriram kako smanjivanjem domene novca svi možemo postati bogatiji.
Danas već postoji ogromna industrija softvera koja funkcionira uz pomoć vrlo malo novca. Ovu knjigu sam napisao koristeći OpenOffice, softverski paket koji se može dobiti uz dobrovoljnu donaciju i koji je uglavnom napisala zajednica neplaćenih programera. Moglo bi se reći da ti programeri nisu plaćeni u novcu već uvažavanjem od svojih kolega, nekom vrstom društvene valute. Ja na njihovu produktivnost radije gledam kao na ekonomiju darivanja koja prirodno generira poštovanje i zahvalnost među članovima zajednice. Na bilo koji način, ovaj vid proizvodnje ne pojavljuje se u statistikama BDP-a. Lako bismo mogli imati smanjujuću “ekonomiju” koja nudi sve više i više, sve boljih i boljih proizvoda poput ovih. A što ih više ima, to nam je manje potreban novac; što nam je manje potreban novac, to više imamo slobodnog vremena; što više imamo slobodnog vremena, to si više možemo dozvoliti da vlastitom ponudom doprinesemo ekonomiji darivanja.
Granični troškovi proizvodnje za mnoge kategorije roba danas su praktički nula. To vrijedi za skoro sve digitalne proizvode kao što je softver, muzika, filmovi i tako dalje. Znatni troškovi mogu nastati u proizvodnji prve jedinice, no nakon toga, trošak po jedinici je u biti nula. Stoga je industrija pokušala stvoriti umjetnu oskudicu putem zaštite autorskih prava, shema za upravljanje digitalnim pravima i tako dalje. Prilično je nelogično da je jedini način nagrađivanja kreatora digitalnog sadržaja taj da se on daje manjem broju ljudi od onog koji bi od njega mogao imati koristi. Svaka osoba trebala bi imati pristup svakom filmu, pjesmi i softverskom programu koji postoji, a proizvođače to ne bi koštalo ništa više nego što ih košta danas. Roba koja je raspoloživa bez ograničenja (nonscarce goods) ne bi se trebala plaćati valutom koja je podložna nestašici. Zapravo su mnogi proizvođači takve neograničeno raspoložive robe odustali od pokušaja održavanja njene umjetne nestašice i umjesto toga novac pokušavaju zaraditi tražeći dobrovoljne uplate, prodajući prostor za oglašavanje ili naplaćujući tehničku podršku i obuku ili, u slučaju muzike, koncerte uživo. Vrijeme, pažnja, prostor u okviru mjesta održavanja koncerta i tako dalje, sve su to oskudni resursi i puno se lakše uklapaju u domenu novca. Međutim, konačni rezultat je ekonomija odrasta, kako je to sročio jedan autor,
Njihova osnovna ideja, koja je odlična sama po sebi, jest iskoristiti slobodni sadržaj da na svojim leđima nosi monetizirane pomoćne usluge: Linux distros (distribucije) koje nude tehničku podršku i prilagodbu, muzičke kompanije koje prodaju certificirane autentične kopije dostupne na prikladnim lokacijama, muzički sastav Phish koji prodaje karte za svoje koncerte itd. Ipak, jedna stvar o kojoj ne govore na adekvatan način jest ta da je ukupni iznos gotovine koji donose takve pomoćne usluge manji od onoga koji u to donosi zakonom zaštićeni sadržaj … Prodaja Microsftove enciklopedije Encarta nije donijela novčani ekvivalent vrijednosti koju je izgubila enciklopedija Britannica et al. A Wikipedia je uništila milijarde neto monetarne vrijednosti za tiskane enciklopedije kao i za Encartu. (3)
Ako se ovaj trend nastavi (a izgleda da se on širi kako se sve više i više tradicionalnih medija prebacuje online), uistinu ćemo vidjeti savršeni primjer većeg bogatstva popraćenog manjom (novčanom) ekonomijom.
Digitalne robe ekstremni su primjer jedne općenitije pojave. Granični troškovi mnogih drugih proizvoda imaju tendenciju približavanja nuli. Stvarni granični proizvodni troškovi većine farmaceutskih lijekova iznose tek par penija po piluli. Čak i rinfuzna industrijska roba poput šarafa stoji puno manje nego u prošlosti, ne samo u terminima novca i ljudskog rada, već ponekad čak i u terminima uložene energije. Razlog tome je akumulacija inovacija tijekom desetljeća odnosno stoljeća. To je drugi vid našeg božanskog nasljeđa – u ovom slučaju kulture prije nego prirode – čije blagodati zaslužuju sva ljudska bića podjednako.
Prema svetoj ekonomiji evolucija čini cjelinu s općenitijom civilizacijskom transformacijom. Paralelne promjene događaju se u medicini, obrazovanju, poljoprivredi, vladi, znanosti i svakoj drugoj instituciji naše kulture. Promjena u svakom pojedinom području pospješuje promjenu u ostalima. Isto je i sa ekonomskim učincima pomaka prema prirodnoj medicini. Prije samo jednog ili dva stoljeća tek je nekolicina ljudi plaćala medicinsku skrb jer su je pružale neformalne mreže narodnih iscjelitelja, travara i, u slučaju najčešćih boljki, baka i susjeda. Znanje o ljekovitim biljkama bilo je široko rasprostranjeno i obično se primjenjivalo bez naplaćivanja. Čak i da je bilo potpuno profesionalizirano, potencijalni profit od biljne medicine (i većine drugih oblika prirodne medicine) mnogo je manji od visoko tehnološke medicine. U usporedbi sa složenim, visoko tehnološkim procesima koji se koriste u proizvodnji farmaceutskih lijekova, proizvodnja biljnih lijekova je jeftina. Mnoge od najboljih ljekovitih biljaka su takoreći sveprisutni korov. Pomak prema biljnoj medicini, homeopatskoj medicini i bezbrojnom mnoštvu modaliteta za um i tijelo koji cvatu danas, obećava ekonomski odrast, a ipak ne znači smanjenje kvalitete života. (4)
Drugo područje ekonomskog odrasta je arhitektura i urbani dizajn. Osim što nas isključuju iz zajednice, prirode i mjesta, ekspanzivna, otuđujuća predgrađa u zadnje dvije generacije zahtijevaju ogromnu konzumaciju resursa. Sada ipak planeri i graditelji ponovo otkrivaju odlike urbanog dizajna visoke gustoće, manjih stanova, gradnje cesta prikladnih za masovni tranzit i višenamjenskih urbanih jedinica koje ne zahtijevaju toliko vožnje. Sve te promjene uzrokuju smanjenje ekonomije: manje je potrebno “roba” kao što su ceste, benzin, drvena građa i tako dalje. Uz živahnije javne prostore ljudi imaju manju potrebu da žive u ogromnim privatnim prostorima. Ljudi koji žive u zajednici manje ovise o zabavama proizvedenim izvan nje i imaju više prilike za dijeljenje i pomaganje jedni drugima. Sve to znači pad aktivnosti posredovane novcem.
Disintermedijacija i P2P revolucija
Drugi izvor ekonomskog smanjenja je disintermedijacija koju je omogućio Internet. Disintermedijacija se odnosi na eliminaciju posrednika: agenata, brokera, trgovačkih posrednika i tako dalje. Razmotrite primjer Internet oglasnika Craigslist koji je prema jednoj procjeni uništio 10 milijardi dolara prihoda od malih oglasa u zamjenu za samo 100 milijuna dolara vlastitih prihoda. (5) Google je također oglašavanje učinio učinkovitijim (jeftinijim), ne samo otimajući prihod oglašavanja od postojećih medija, već i smanjujući ukupne troškove oglašavanja cijele djelatnosti. (Ukupni “trošak oglašavanja”, iznos novca potrošenog na oglašavanje u svim medijima pao je za 9 posto u 2009. godini.) Naravno, kako je oglašavanje postalo jeftinije, tako je postalo sveprisutnije; unatoč tome ukupni obim industrije oglašavanja dosegao je svoj vrhunac. Da, zajedničko dobro javne pažnje postaje zasićeno pa prolazimo kroz vrijeme “vrhunca oglašavanja”. Nadam se da niste previše tužni zbog kraja rasta u oglašavanju koje je najviše pridonosilo porastu BDP-a. U međuvremenu, mnoge tradicionalne funkcije oglašavanja i prodaje na tržištu koje su nekada bile plaćene usluge sada se nude besplatno putem društvenih mreža. Slično tome, blogosfera je preuzela mnoge funkcije tradicionalne distribucije vijesti, ali opet po mnogo manjoj cijeni. Isto vrijedi za putničke agencije, trgovanje dionicama i mnoge druge djelatnosti gdje brokeri i agenti više nisu potrebni. Svi ti faktori doprinose ekonomskoj deflaciji.
Disintermedijacija i softver otvorenog koda (opensource) oboje su dio mnogo općenitije pojave: jednaki-jednakima (peer-to-peer P2P) revolucije. Starije hijerarhijske i centralizirane strukture distribucije, cirkulacije i proizvodnje zahtijevale su za svoje izvršenje mnogo novca i ljudskog truda. Štoviše, sama njihova priroda izolirala je ljude jedne od drugih unutar uskih specijalnosti čineći razmjenu darova nemogućom.
Disintermedijacija utječe čak i na sustav kredita i potkopava tradicionalnu ulogu banaka kao financijskih posrednika za povezivanje investitora i zajmoprimaca. Korporacije mimoilaze banke pribavljajući financiranje direktno sa novčanih tržišta dok nove P2P web stranice za posuđivanje kao što su LendingClub i Prosper.com sada omogućuju pojedincima da posuđuju direktno jedan od drugoga. Komercijalni kreditno-klirinški lanci, sustavi za uzajamni faktoring i komercijalne barter mreže, o kojima ću govoriti kasnije, drugi su načini na koje informacijska tehnologija umanjuje ulogu centraliziranih posredničkih institucija. Sve te nove tekovine smanjuju trošak “financijskih usluga” i time umanjuju BDP.
Budući da su ove, sve jeftinije, usluge “informacijske ekonomije” faktor proizvodnje u skoro svakom drugom sektoru, odrast je ovdje zarazan. To vrijedi čak i za djelatnosti koje smatramo djelatnostima rasta. Na primjer, u 2000. godini potrošeno je 371 milijarda dolara na PC hardver, uključujući štampače, servisiranje i pohranu podataka. Do 2009. godine to je palo na 326 milijardi. Očito je taj pad nije zato jer kupujemo manje računala; to je zato jer su troškovi dramatično pali.
Najčešći model za stvaranje profita na internetu je oglašavanje zbog čega je, u suštini, obim cijele digitalne ekonomije ograničen razinom oglašavanja koju fizička ekonomija može podržati. No, internet proždire čak i sam sebe: web stranice koje nude besplatne procjene proizvoda i pretrage za usporedbu cijena čine zastarjelim samo oglašavanje koje ih održava.
Ono što se događa jest da se preokrenuo poslovni model koji je funkcionirao kroz cijelu ljudsku povijest (nađi nešto što ljudi rade za sebe ili jedan za drugoga, uzmi im to, i onda im to natrag prodaj). Internet omogućava ljudima da još jednom rade stvari za sebe i jedan za drugoga bez da za to plaćaju. Eric Reasons komentira,
Razlog što se toliko mučimo tražeći načine za monetizaciju raznih Internet servisa poput Twittera, Facebooka i YouTubea, možda je to što oni ne mogu biti monetizirani … ili u najmanju ruku ne po zamjenskim stopama za djelatnosti i usluge koje oni nadomještaju. To je upravo ono što je na teži način otkrio medij tiska pokušavajući prijeći na online model. (6)
Internet je participativna ekonomija darivanja, P2P mreža u kojoj nema jasne razlike između proizvođača i potrošača. Kada dijelimo vijesti, preporuke proizvoda, pjesme i tako dalje sa našim onlinemrežama, mi nikome ne naplaćujemo naše “informacijske usluge”. To je ekonomija darivanja. Sadržaj većine web stranica također je besplatan. Reasons zaključuje,
Rečeno nam je da vjerujemo u našu budućnost u ekonomiji znanja, no nitko nije stvarno shvatio kako na tome zaraditi stvarni novac. Oni koji na tome zarađuju (Craiglist, Google), zarađuju par penija za dolar na starim tržištima koje su svojom inovacijom poremetili ili praktički eliminirali. To nije zato jer još nismo pronašli pravu shemu monetizacije. To je zato jer inovacija vodi učinkovitosti, a ne rastu, i to je vršenje deflacijskog pritiska na napuhane djelatnosti. Štoviše, to smo uglavnom napravili mi, krajnji korisnici, u svoje slobodno vrijeme, zato jer želimo stvarati i dijeliti, ne samo konzumirati.
Dok je preusmjeravanje prema participatornoj ekonomiji darivanja novo, prijetnja prekapacitiranosti i pod-zaposlenosti mučila je kapitalizam stoljećima, ukazujući da ne moramo raditi tako naporno da bismo održavali ljudski život. Uistinu, neminovno doba dokolice bilo je pred nama još otkad su se počeli koristiti prvi industrijski strojevi, “strojevi koji mogu zamijeniti rad tisuću ljudi”. Ipak, prešutno obećanje da ćemo uskoro svi morati raditi samo jednu tisućinku tako naporno kao do tada, nikako da se manifestira. A ovdje ja to ponovo obećavam. Hoće li se opet pokazati da je i ova vizija tek privid? Ne. Ključna je razlika što se mi nećemo osloniti samo na tehnološka poboljšanja efikasnosti kako bismo omogućili više dokolice. Ključ je odrast, ne učinkovitost. To se naizgled veoma protivi intuiciji: da će odrast – ekonomska recesija – biti ono što nas uvodi u istinsko obilje za sve.
U ekonomiji rasta rad koji bi mogao biti oslobođen kroz tehnološki napredak namijenjen je za proizvodnju sve više stvari. Ako je 1870. godine trebalo deset radnih sati za proizvodnju životnih potrepština za jedno kućanstvo, a danas je potreban jedan radni sat da se proizvede ista količina stvari onda se naš sustav urotio da nas natjera da konzumiramo onoliko koliko je konzumiralo deset kućanstva u 1870. godini. Slušamo kako se govori o američkom potrošaču, pokretačkom stroju globalnog ekonomskog rasta. Implicitna je vizija bogatstva izjednačenog s beskonačno ubrzanom potrošnjom. Novo računalo svakog mjeseca, novi auto svake godine, veća kuća svakih pet godina – novo, više, veće, bolje. To izgleda bezumno, ali je to ekonomski nužno u našem sadašnjem sustavu jer dinamika deflacije vreba nadomak ruke, čekajući dan kada će potrošnja zaostati iza rasta proizvodnje.
Ja ne predviđam nagli prijelaz na ekonomiju koju opisujem. Budimo milostivi prema našoj nježnoj naravi i dopustimo da su navike ropstva dugog vijeka i potrebno je neko vrijeme da olabave. Ja predviđam stopu odrasta od oko 2 posto tako da naše korištenje sirovina, naše zagađivanje zraka i vode i naše vrijeme provedeno radeći za novac, ne ljubav, padne za otprilike polovicu sa svakom generacijom, dok se na kraju tempo odrasta ne uspori kako se ekonomija bude približavala ravnotežnom odnosu s planetom za nekoliko stotina godina od danas.
Sustav koji sam opisao nudi alternativu ovoj budućnosti većeg, boljeg i višeg koju slijedi katastrofalni slom. Negativne kamate omogućavaju nastavak produktivnih ulaganja i cirkulaciju novca, čak i kada je granični prinos od kapitala nula ili manje, dok valuta sa pokrićem u općem dobru oslobađa rad prema nepotrošačkim ciljevima. Nadalje ću opisati treću nit u tapiseriji: društvenu dividendu koja oslobađa kupovnu moć radnika od potrebe za punom zaposlenošću u novčanoj ekonomiji.
Napomene
- BDP će se vjerojatno smanjivati brže i manje glatko nego stanovništvo, možda po 1 do 2 posto godišnje ili oko polovice po generaciji. To je u globalnim razmjerima. U nekim zemljama rast će ustrajati dulje nego u drugima.
- Yong, Ed. “Fertility Rates Climb Back Up in the Most Developed Countries
.” August 5, 2009. ScienceBlogs.
- Caron, Kevin. “Abundance Creates Utility but Destroys Exchange Value.” 2/2/2010
- Bez sumnje, postoje stvari u kojima je tehnološka medicina odlična. Ona je slabija od biljne medicine u liječenju većine kroničnih stanja koja danas pogađaju ljude, ali je nenadmašiva u većini hitnih situacija. Ja ne zagovaram njeno ukidanje, samo njeno povlačenje u njoj primjerenu domenu. Isto vrijedi za mnoge druge napuhane institucije koje dominiraju našim društvom.
- Jarvis, Jeff. “When Innovation Yields Efficiency.” Buzz Machine, June 12, 2009.
- Reasons, Eric. “Innovative Deflation.” July 5, 2009.