Trebali bismo također upamtiti da je prava zajednica javna dobrobit (commonwealth ): mjesto, resurs, ekonomija. Ona služi kako praktičkim tako i društvenim i duhovnim potrebama svojih članova – među njima i potrebi da trebamo jedni druge. Odgovor na današnje izjednačenje političke moći sa bogatstvom jest u obnavljanju identiteta zajednice i ekonomije. – Wendell Berry
Sveti način života povezuje nas s ljudima i mjestima oko nas. To znači da sveta ekonomija mora većim dijelom biti lokalna ekonomija u kojoj imamo višedimenzionalni, osobni odnos sa zemljom i ljudima koji zadovoljavaju naše potrebe i čije potrebe mi zadovoljavamo zauzvrat. U protivnom, patimo od podijeljenosti između društvenog i materijalnog u kojoj našim društvenim odnosima nedostaje srž i u kojoj su naši ekonomski odnosi bezlični. Kada kupujemo generičke usluge udaljenih stranaca i standardizirane proizvode iz udaljenih zemalja, neizbježno osjećamo gubitak povezanosti, otuđenje, i čini nam se da smo zamjenljivi poput stvari koje kupujemo. Mi smo zamjenljivi do one mjere do koje je standardno i bezlično ono što nudimo.
Jedan od učinaka homogene nacionalne ili globalne valute jest homogenizacija kulture. Kako se područje novca širi obuhvaćajući sve više i više materijalnog i društvenog života, naši materijali i odnosi postaju standardizirana potrošna roba, jednaka posvuda kuda doseže novac. Nigdje to nije tako očigledno kao u Sjedinjenim državama, “krajoliku izlazne rampe”, gdje isti dućani, isti restorani i ista arhitektura dominiraju svakom scenom. I posvuda smo mi isti zaposlenici i potrošači koji žive u sužanjstvu udaljenih ekonomskih moćnika. Lokalna osebujnost, autonomija i ekonomska prilika nestaju. Poslovne profite sišu udaljene uprave korporacija i, u konačnici, Wall Street. Umjesto živahnih, ekonomski raznolikih zajednica s vlastitim lokalnim karakterom, mi imamo monokulturu u kojoj su sva mjesta jednaka.
Novčani sustav do sada opisan u ovoj knjizi, otklanja mnoge zapreke ekonomskoj nezavisnosti i slabi prinudu na globalizaciju. Ovdje su tri načina:
- Veći dio globalne trgovine je ekonomičan zbog skrivenih društvenih i ekoloških potpora koje bi internacionalizacijom troškova bile eliminirane.
- Valuta sa pokrićem u javnom dobru vraća ekonomsku moć u okvire lokalnog, zbog toga što su mnoga javna dobra po prirodi lokalna ili bio-regionalna.
- Novac s negativnom kamatom otklanja prinudu održavanja rasta putem konverzije jedinstvenih lokalnih odnosa i prirodnog bogatstva drugih zemalja u potrošnu robu. U krajnju ruku, lokalne razlike stoje na putu komodifikacije, a time i rasta.
Međutim, budući da su običaji i infrastruktura lokalne ekonomije uglavnom nestali, nužne su dodatne mjere da bi se ponovo izgradile ekonomije koje se temelje na zajednici i mjestu. U ovom poglavlju razmatra se jedna od tih mjera: lokalizacija samog novca.
Ja ne zagovaram napuštanje globalne trgovine. Premda su mnoge stvari koje bi trebale biti lokalne, kao što je hrana, postale globalne, postoji mnogo područja ljudske kreativnosti koja po svojoj prirodi zahtijevaju globalnu koordinaciju rada. Štoviše, doktrine ekonomista o učinkovitosti razmjera (efficiency of scale) i komparativnoj prednosti (da neka mjesta i kulture bolje odgovaraju određenim vrstama proizvodnje) nisu u potpunosti neutemeljene. (1) Općenito, međutim, sveta ekonomija će potaknuti nabavu iz lokalnih izvora za mnoge robe koje se danas transportiraju preko oceana i kontinenata.
Premda do sada opisane promjene umanjuju ekonomičnost globalizacije, moja sklonost lokalnoj ekonomiji nije prvenstveno motivirana ekonomskom logikom: maksimizacija nekih mjerljivih količina blagostanja. Ona prije proizlazi iz čežnje za zajednicom. Dvije su vrste niti u pređi zajednice: dar i priča, osnova i potka. Ukratko, snažna zajednica istkana je od društvenih i ekonomskih veza. Ljudi o kojima ovisimo i koji ovise o nama isti su ljudi koje poznajemo i koji poznaju nas. To je upravo tako jednostavno. Isto vrijedi za širu zajednicu svih bića: zemlju i ekosustav. U nedostatku zajednice mi patimo od bolnog deficita bića zato jer upravo te višedimenzionalne veze definiraju tko smo i proširuju nas izvan jadnog, osamljenog, odvojenog ega, “mjehura psihologije u tamnici tijela”. Mi žudimo obnoviti izgubljene veze, naše izgubljeno biće.
Lokalna ekonomija obrće smjer milenijskog trenda prema homogenizaciji kulture i povezuje nas s ljudima i mjestima koja vidimo svaki dan. Osim što ispunjava našu čežnju za zajednicom, ona je također korisna za društvo i okoliš. Ne samo da donosi manju potrošnju energije, već čini da je teže ignorirati socijalne i ekološke posljedice ekonomskih odluka. Danas je uistinu lako pretvarati se da naše ekonomske odluke nemaju nikakvih posljedica. Stvari koje olako koristimo temeljni su uzrok urođenih mana novorođenčadi u kineskim gradovima, površinskog rudarenja u planinama Zapadne Virginije i dezertifikacije nekada bujnih regija. No, ti učinci su udaljeni, stižu do nas samo kao pikseli na TV ekranu. Potpuno prirodno, mi živimo kao da se oni ne događaju. Ako ljudi koji uzgajaju vašu hranu i izrađuju vaše stvari, žive na Haitiju ili u Kini ili Pakistanu onda su njihovo blagostanje ili patnja nevidljivi. Ako žive u blizini, možda ih i dalje možete iskorištavati, ali ne možete lako izbjeći da to znate. Lokalna ekonomija nas suočava s posljedicama naših djela sužavajući krug karme i njegujući osjećaj sebstva koje uključuje druge. Lokalna ekonomija je stoga u skladu s dubokom duhovnom promjenom našeg vremena.
Kvaka-22 lokalne valute
Lokalna valuta često se predlaže kao način za revitalizaciju lokalnih ekonomija, njihovu izolaciju od sila globalnog tržišta i obnavljanje zajednice. Trenutno širom svijeta ima ih na tisuće, neslužbene valute koje emitiraju grupe običnih građana. U teoriji lokalna valuta nudi nekoliko ekonomskih prednosti:
- Ona potiče ljude da kupuju u lokalnim trgovinama budući da su jedino one voljne prihvaćati i koristiti lokalnu valutu.
- Ona povećava lokalnu zalihu novca što povećava potražnju i pospješuje lokalnu proizvodnju i zapošljavanje.
- Ona zadržava novac unutar zajednice budući da ga udaljene korporacije ne mogu izvući.
- Pojedincima i poduzećima omogućava zaobilaženje konvencionalnih kanala kreditiranja, te tako nudi alternativni izvor kapitala čija će se kamata (ako postoji) vratiti natrag zajednici.
- Ona olakšava cirkulaciju roba i usluga među ljudima koji možda nemaju dovoljan pristup nacionalnoj valuti, ali bi mogli ponuditi svoje vrijeme i umijeća.
Recimo da imate lokalnu valutu i želite kupiti hamburger. Vjerojatno ćete ga kupiti u restoranu lokalnog vlasnika prije nego u McDonaldsu, čak i ako je cijena viša, zato jer McDonalds neće prihvatiti lokalnu valutu. Što nakon toga kiosk s hamburgerima radi s lokalnom valutom? Pa, može s njom kupiti govedinu od nacionalnog lanca dobavljača, ali možda bi mogao kupiti govedinu od lokalnog farmera ili s njom pokriti dio plaća zaposlenika. A što će farmer ili zaposlenici s njom raditi? Kupovati stvari od drugih lokalnih dobavljača uključujući ljude koji jedu u kiosku s hamburgerima. Tako lokalne valute osnažuju lokalne ekonomije.
Nažalost, praktični rezultati inicijativa s lokalnom valutom su razočaravajući. Uobičajeni je obrazac da se valuta lansira s velikim entuzijazmom i nastavlja cirkulirati sve dok je osnivači promoviraju. No, oni na kraju sagore, faktor novoga se istroši i ljudi je prestanu koristiti. Prema jednoj studiji, do 2005. godine 80 posto svih lokalnih valuta lansiranih od 1991. godine je umrlo. (2) Drugi uobičajeni obrazac je da se lokalni novac akumulira u rukama nekolicine lokalnih trgovaca na malo koji su ga voljni prihvaćati i koji nemaju načina da ga potroše. Na kraju, čak i tamo gdje su lokalne valute bile relativno uspješne, one čine beznačajni dio ukupne ekonomske aktivnosti. (3) Da bismo shvatili teoretske prednosti lokalnih valuta nužno je da priznamo da one danas ne funkcioniraju i da ustanovimo zašto. Napokon, one su prilično dobro funkcionirale u devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću. U devetnaestom stoljeću papirnati novac su činile “bankovne priznanice” koje je izdavala lokalna banka i koje su prihvaćane samo u ekonomskoj regiji u kojoj su banke bile smještene. Ne tako davnih 1930-ih godina lokalne valute su bile toliko uspješne da su ih središnje vlade aktivno gušile. Što se to od tada dogodilo da ih je pretvorilo (s nekoliko vrijednih iznimaka) u igračku socijalnih idealista? (4)
Radi se o nekoliko faktora. Prvi je da je ekonomija postala toliko delokalizirana da je teško održavati cirkuliranje lokalne valute. Riječima jednog vlasnika trgovine u Njemačkoj, govoreći o Chiemgaueru, jednoj od uspješnijih lokalnih valuta, “Mi je prihvaćamo, ali ne znamo što s njom činiti.” Njegovo prihvaćanje je nevoljko – razumljivo kada je samo nekoliko njegovih dobavljača lokalno. Lokalna valuta se može održati na životu samo do one mjere do koje proizvođači proizvode robe i usluge koje lokalno konzumiraju ljudi koji i sami proizvode robe i usluge koji se konzumiraju lokalno. 1930-ih godina ekonomije su još uvijek bile uglavnom lokalne. Ljudi su imali robe i usluge za razmjenu, ali zbog propasti banaka i zgrtanja nisu imali novca da ga koriste kao medij razmjene. Danas je situacija sasvim drugačija. Mnogi ljudi pružaju usluge koje imaju smisla jedino u golemoj, često globalnoj, koordinaciji rada. Lokalna valuta ne može promicati lance nabave i proizvodnje koji uključuju milijune ljudi na tisućama mjesta.
Međutim, dok su neki proizvodi, poput elektronike, po prirodi svoje izrade inherentno globalni, mnogi proizvodi bi se mogli proizvoditi lokalno, pa ipak su dio globalnih sustava proizvodnje. To podrazumijeva značajni netaknuti potencijal za lokalne valute. Nažalost, veći dio infrastrukture za lokalnu proizvodnju i distribuciju je nestao. Lokalne valute bi mogle imati ulogu u ponovnoj izgradnji te infrastrukture, no same po sebi one nisu dovoljne. Ako se ništa drugo ne promijeni, one su osuđene na vrlo marginalnu, obično nevažnu ulogu. Kako stvari stoje, lokalni novac nam nije od velike koristi jer gotovo sve što koristimo uvozimo iz područja izvan naše regije.
Prije svega, zašto bi netko bio voljan prihvaćati lokalnu valutu? Jedan razlog je idealizam, no ako ćemo se pouzdati u idealizam, zašto onda jednostavno ne primijenimo idealizam na postojeću valutu i koristimo ga da “kupujemo lokalno”? Čemu se gnjaviti s komplementarnom valutom? Ono što želimo jest uskladiti svoje ideale s onim što je praktično, ne držati ih u opreci. Osim toga, skorašnja povijest komplementarnih valuta ukazuje da idealizam nije dovoljan, da one stagniraju i nestaju kada se istroši početni idealistički entuzijazam. Pitanje je onda, kako bi se lokalne valute mogle uskladiti s ekonomskim koristoljubljem?
Lokalnu valutu moramo promatrati u širem ekonomskom kontekstu. Ako regija ima vlastitu valutu, a ipak je toliko integrirana u globalnu robnu ekonomiju da skoro svu svoju proizvodnju prodaje vani i sve što troši nabavlja izvana onda se uopće ne bi trebala gnjaviti s vlastitom valutom. U takvim uvjetima valuta mora biti slobodno konvertibilna (budući da cirkuliranje ide prema globalnom tržištu i od njega) što ju čini skoro jednakom zamjenskoj valuti za dominantnu globalnu obračunsku jedinicu (sada je to američki dolar). Takvo mjesto je malo više od kolonije i, zapravo, takva su postala većina mjesta, posebno u Sjedinjenim državama, gdje su gradovi izgubili svoj lokalni karakter i služe samo kao središta proizvodnje i potrošnje za globalnu ekonomiju. Da bi regija, grad ili zemlja imali svoju vlastitu snažnu valutu nužno je da isto tako imaju svoju vlastitu snažnu ekonomiju. Ključno za izgradnju takve ekonomije je ono što je ekonomistica Jane Jacobs nazvala “zamjena uvoza” – lokalni izvor za nabavu komponenti i usluga te razvoj odgovarajućih vještina i infrastrukture. U protivnom je mjesto podložno hirovima globalnih financija i ovisno o robnim cijenama nad kojima nema nikakvu kontrolu.
U zemljama “u razvoju” koje još uvijek imaju jaku lokalnu ekonomsku infrastrukturu, lokalne valute pomažu u očuvanju te infrastrukture i štite je od globalne financijske grabežljivosti. Ali u visoko razvijenim ekonomijama kojima dominira nacionalna ili nad-nacionalna valuta, svatko tko nastoji uvesti lokalnu valutu suočava se s nekom vrstom kvake-22. Lokalne valute funkcioniraju jedino ako postoji lokalni sustav lokalno cirkulirajuće proizvodnje u kojoj ta valuta može biti posrednik u razmjeni. No, da bi takav sustav napredovao i odolijevao pritisku globalne robne ekonomije, nužna je zaštićena lokalna valuta. Zamjena uvoza se ne može dogoditi ako se lokalni proizvođači moraju natjecati s neograničenim jeftinim uvozom. Zbog toga se takva ekonomija može pojaviti samo kao namjerni izbor motiviran novom Pričom o ljudima koja generira zajedničku viziju, vrijednosti i ciljeve. Drugim riječima, to će se dogoditi jedino kroz neki oblik demokracije, popularne akcije i vlade koja reagira na volju svog naroda, a ne na volju međunarodnih banaka, investitora i tržišta dionica. Te sile su uvijek spremne ponovo ponuditi staru priču o ljudima: natjecanje, rast, odvojenost, osvajanje i uspon.
Nekoliko povijesnih primjera potvrđuje ovaj stav. Usporedite pogubne rezultate u zemljama koje su zadnjih godina “otvorile svoja tržišta” “slobodnoj trgovini” sa ranijim uspjehom Tajvana, Južne Koreje i Japana koji su namjerno čuvali lokalne industrije zamjenom uvoza, tarifama i industrijskim planiranjem ograničavajući pritom konvertibilnost svojih valuta. Meni je najbolje poznat slučaj Tajvana jer sam 1990-ih prevodio knjigu od više svezaka o povijesti razvoja njihovih malih i srednjih poduzeća. (5) Tajvan je 1950-ih i 1960-ih postavio oštre uvjete na strana ulaganja. Tvornice izgrađene stranim investicijama morale su visoki postotak komponenti dobavljati lokalno potičući razvoj domaće industrije. U Japanu, Južnoj Koreji i Singapuru formalni i neformalni mehanizmi također su davali privilegirani status domaćim poduzećima. (6) Istovremeno su nametali valutne kontrole i restrikcije na repatrijaciju profita. Strani investitori su mogli slobodno konvertirati svoje valute u won, tajvanski dolar, i slične, ali ih nisu mogli jednako tako slobodno konvertirati nazad. Danas te zemlje imaju veliku srednju klasu, industrijske pogone svjetske klase i golemo sveobuhvatno bogatstvo, unatoč tome što su nakon Drugog svjetskog rata počeli u velikom siromaštvu.
Usporedite te politike sa slučajem Meksika koji je stranim investitorima dozvolio podizanje tvornica u Maquiladora zoni bez poreza, bez ograničenja na ekspatrijaciju profita i bez ikakvih zahtjeva u vezi nabave komponenata iz Meksika. Otvarajući takve “slobodne trgovinske zone”, Meksiko i mnoge druge zemlje samo su osiguravali jeftinu radnu snagu i slobodu od restrikcija za očuvanje okoliša, u suštini rasprodajući svoj prirodni i društveni kapital bez da su zauzvrat dobili neka veća praktična znanja ili infrastrukturu. Umjesto da su obogatili svoje ekonomije oni su im puštali krv. Onda su se tvornice preselile kako bi negdje drugdje iskoristile još jeftiniju radnu snagu. Prvo GATT – Opći sporazum o carinama i trgovini onda NAFTA – Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini i WTO – Svjetska trgovinska organizacija i EMU – Ekonomska i monetarna unija, u jednoj zemlji za drugom uništavali su zaštite koje su sprečavale da lokalne ekonomije postanu bespomoćne kolonije za izvoz i konzumaciju potrošne robe. Jedini koji su imali koristi bile su elite koje su relativno neovisne o lokalnoj ekonomiji. Za razliku od masa, oni mogu uvoziti što im treba i preseliti se ako prilike postanu suviše grozne.
Monetarna autonomija je kritični dio političkog suvereniteta. Naposljetku, politički suverenitet ne znači puno, ako vanjske korporacije mogu eksploatirati prirodni i društveni kapital te zajednice – njene resurse, vještine i rad – i izvoziti ih na globalna tržišta. U vrijeme dok ovo pišem Brazil, Tajland i druge zemlje poduzimaju mjere za zaštitu svojih ekonomija od poplave jeftinih američkih dolara koja je rezultat programa kvantitativnih olakšica Fed-a. Ostavljeni bez kontrole, ti dolari omogućili bi strancima da kupuju domaće dionice, rudnike, tvornice, komunalna poduzeća i tako dalje. Te zemlje su prepoznale da je smisleni suverenitet, ekonomski suverenitet.
Ono što vrijedi za nacije vrijedi i za manje regije. Međutim, u usporedbi sa podešavanjem kamatnih stopa ispod nulte donje granice, prijedlog da lokalne i regionalne vlade emitiraju svoju vlastitu valutu može izgledati naivno nepraktičan. U stvari, to je vrlo pristupačno rješenje koje je stalno potiskivano. Iako u Sjedinjenim državama i mnogo drugih zemalja nije legalno da države emitiraju valutu, ljudi pronalaze načine da zaobiđu zakon kada se ukaže potreba.
Slučaj financijske krize u Argentini 2001. – 2002. godine je najilustrativniji. Kada je provincijskim vladama ponestalo novca za plaćanje zaposlenika i dobavljača, plaćali su im umjesto toga obveznicama na donosioca malih denominacija (obveznica od jednog ili pet pesosa …) Lokalna poduzeća i građani spremno su prihvatili te obveznice, čak iako nitko nije stvarno očekivao da bi se one ikada mogle otkupljivati za tvrdu valutu, i to zato jer su se mogle koristiti za plaćanje provincijskih poreza i naknada. Prihvaćanje obveznica za plaćanje poreza pojačalo je društvenu percepciju vrijednosti, a kao i sa svim novcem, vrijednost i percepcija vrijednosti su identični. Valute, koje su sve bile denominirane u zajedničkoj obračunskoj jedinici, cirkulirale su daleko izvan regija emitiranja. One su oživjele ekonomsku aktivnost koja je potpuno stala jer, uostalom, ljudi su još uvijek imali kapacitet za proizvodnju roba i usluga koje su drugi ljudi trebali, nedostajala su im samo sredstva za vršenje razmjene. To je bilo moguće samo zato jer je Argentina u suštini bogata zemlja koja nije u potpunosti bila prešla na proizvodnju robe za izvoz. U isto vrijeme argentinska vlada je odbila priznati svoj strani dug, privremeno ga odbijajući od uvoza i uvećavajući potrebu za lokalnom samo-ovisnošću. U tom času uskočio je MMF s interventnim kreditima kako bi ponukao zemlju da zadrži svoje dugove u evidenciji.
- godine država Kalifornija bila je na dlaku blizu da učini gotovo istu stvar. Suočena s budžetnom krizom koja joj je onemogućila da isplati povrate poreza i dugove dobavljačima, država je umjesto toga emitirala zadužnice (IOU). Slične obveznicama, te su vrijednosnice bile otkupive po nominalnoj vrijednosti plus kamata na dan ili su se mogle koristiti za plaćanje državnih poreza. Iako su te zadužnice bile denominirane u američkim dolarima, banke su prijetile da ih neće otkupljivati što bi ih učinilo zasebnom valutom. Međutim, program je prekinut nakon nešto više od mjesec dana kada je država dobila kratkoročne kredite od banaka. Ova epizoda pokazuje da tik ispod površine postoje sile koje nameću drugačiji monetarni sustav. Nepojmljive u normalnim vremenima (tj. normalnost eksponencijalnog rasta koji se više nikada neće vratiti), mjere u ovoj knjizi sve više postaju stvar zdravog razuma.
Od 2011. godine mi još uvijek živimo, ako ne više u normalnim vremenima, ono bar u inerciji navika iz tih vremena. Zato lokalne valute još uvijek vode mučnu bitku venući bez podrške vlade. Još gore, vlade ih kroz porezne zakone daruju ozbiljnim hendikepima. Valute koje stvaraju građani neprihvatljive su za plaćanje poreza, no transakcije koje se obavljaju u tim valutama ipak su podložne porezima na dohodak i promet. To znači da čak i kada isključivo koristite lokalnu valutu, poreze morate plaćati u američkim dolarima – čak iako niste zaradili niti jednog! (7) Oporezivanje ljudi u valuti koju ne koriste je despotski – to je bio uzrok Američke revolucije i ključni instrument kolonijalizma ( vidi diskusiju “poreza na kolibu” u Poglavlju 20).
U mjestima gdje su lokalne valute bile učinkovite imale su podršku vlade ili su niknule u ratnim zonama i drugim ekstremnim prilikama. U Argentini 2001. – 2002. godine te u Sjedinjenim državama i Evropi za vrijeme Depresije, lokalne vlade su ustvari same emitirale valutu. Štoviše, u tim mjestima i u tim vremenima postojalo je još uvijek mnogo lokalne proizvodnje, poljoprivrede za osnovne životne potrebe, lokalnih mreža distribucije i nabave te lokalnog društvenog kapitala općenito. Lokalne valute su ondje imale stvarnu šansu, ali su, očekivano, izazvale neprijateljstvo središnjih vlasti. U slučaju Argentine, MMF je zahtijevao njihovo ukidanje kao preduvjet za pružanje pomoći.
Usprkos tome, nastojanja aktivista na lokalnoj valuti tijekom zadnjih dvadeset godina nisu bila uzalud. Oni su stvorili model – mnogo modela, ustvari – koji se mogu primijeniti kada bukne sljedeća kriza i nezamislivo postane stvar zdravog razuma. Oni stvaraju novu logiku, novi predložak, rješavajući zapetljane probleme, stječući iskustvo koje će uskoro postati vrlo bitno. Hajdemo stoga ispitati neke vrste komplementarnih valuta koje se danas istražuju, a mogle bi imati ulogu u nadolazećoj svetoj ekonomiji.
Eksperimenti s lokalnim novcem
Zamjenske valute (proxy currency)
Prva vrsta lokalne valute koju ću razmatrati je zamjenska valuta za dolar (ili euro) kao što je Chiemgauer ili BerkShare. Stotinu BerkShare-a možete kupiti za 95$ i s njima kupovati po uobičajenoj dolarskoj cijeni; trgovac nakon toga mijenja stotinu BerkShare-a za 95$ u bankama članicama. Zbog te lake konverzije trgovci ih rado prihvaćaju jer je popust od 5 posto vrijedan dodatnog povećanja prometa. Međutim, ista ta lakoća konverzije ograničava utjecaj te valute na lokalnu ekonomiju. U principu, trgovci koji primaju BerkShare valutu imaju poticaj od 5 posto da robu kupuju lokalno, no zbog nepostojanja lokalne ekonomske infrastrukture obično se ne žele gnjaviti.
Zamjenske valute malo čine za revitalizaciju lokalnih ekonomija ili za povećanje lokalnih zaliha novca. One služe kao dokaz želje da se kupuje lokalno, ali daju vrlo mali poticaj za to. Budući da je BerkShare potekao iz dolara i može se za njega zamijeniti, svatko tko ima na raspolaganju prvo također ima na raspolaganju drugo. Međunarodni ekvivalent susreće se u zemljama koje usvajaju fiksni tečaj. Mi takve nazivamo dolarizirane ekonomije jer su se praktički odrekle bilo kakve monetarne neovisnosti. Zamjenske valute poput BerkSharea korisne su kao alat za podizanje svijesti kako bi ljude upoznali sa idejom komplementarnih valuta, no same po sebi one nisu učinkovite u promoviranju živahnih lokalnih ekonomija.
Komplementarne fiat valute
Više obećavaju fiat valute poput Ithaca Hour valute koja zaista povećava lokalnu zalihu novca. U tu kategoriju spada također scrip valuta iz doba Depresije. U suštini, netko jednostavno štampa novac i objavi da on ima vrijednost (npr. jedan Ithaca Hour deklarira se jednakim deset američkih dolara). Da bi to bio novac mora postojati sporazum zajednice da on ima vrijednost. U slučaju Hours valute grupa trgovina, inspirirana osnivačem valute Paulom Gloverom, jednostavno je izjavila da će primati tu valutu, ustvari, da joj daje pokriće u svojim robama i uslugama. Za vrijeme Depresije scrip je obično emitirala glavna lokalna trgovina koja ga je mogla otkupiti za trgovačku robu, ugljen ili neku drugu potrošnu robu. U drugim slučajevima gradska vlada je izdavala vlastitu valutu sa pokrićem u njenom prihvaćanju za plaćanje lokalnih poreza i naknada.
Učinak fiat valuta mnogo je jači od učinka zamjenskih valuta zbog toga jer fiat valute imaju moć da novac stave u ruke onih koji ga inače ne bi imali. Taj učinak je inflatoran jedino ako oni koji imaju dostup do tog novca ne nude zauzvrat nikakve robe ili usluge. (8) U ekstremnim ekonomskim vremenima čest je slučaj da ima mnogo ljudi voljnih da rade i mnogo potreba koje treba zadovoljiti; jedino nedostaje novac za posredovanje u tim transakcijama. Tako je to bilo za vrijeme Velike depresije, a tako postaje i danas. Gradska poglavarstva širom svijeta se zbog nedostatka poreznih prihoda suočavaju s oštrim rezovima budžeta što ih prisiljava na obustavu radova na održavanju i popravcima, pa čak i na otpuštanje policajaca i vatrogasaca; istovremeno, mnogi od njihovih stanovnika koji bi mogli raditi te poslove sjede nezaposleni i besposleni. Unatoč tome što im na putu stoje zakonske prepreke, gradovi mogu, i vjerojatno hoće, izdavati vaučere koji bi se prihvaćali za plaćanje gradskih poreza umjesto dolara, a kojima bi plaćali najam ljudi za obavljanje nužnih poslova. Zašto ne? Mnogi porezi su ionako u zaostatku s plaćanjem. Kada ga izdaje lokalna vlada, scrip puno lakše preuzima “priču o vrijednosti” koja ga pretvara u novac.
Takve valute se često nazivaju komplementarne jer su odvojene od standardnog medija razmjene i komplementarne s njim. Premda su obično denominirane u dolarima ( ili eurima, funtama i sl.), ne postoji valutni odbor kao za pričuve u dolarima koje drži na fiksnom tečaju. Po tome su one slične standardnoj suverenoj valuti s plivajućom tečajnom stopom.
Trgovine su općenito puno više voljne prihvaćati zamjenske valute nego fiat valute ako one nemaju podršku lokalne vlade zato jer se komplementarne fiat valute ne mogu lako mijenjati u dolare. Uzrok tome je što u postojećem ekonomskom sustavu ima malo infrastrukture za nabavu roba od lokalnih dobavljača. Trgovine u lokalnom vlasništvu priključene su na iste globalne lance nabave kao i svi drugi. Trebat će vremena za ponovnu izgradnju infrastrukture za lokalnu proizvodnju i distribuciju kao i za promjenu makroekonomskih prilika poticanu internalizacijom troškova, prestankom prisile rasta i društvenom i političkom odlukom za ponovnu lokalizaciju. Neekonomski faktori mogu utjecati na društveni sporazum o novcu. Idealizam manjine koja danas podupire lokalnu valutu postat će konsenzus većine.
Banke vremena
Postoji jedan resurs koji je uvijek lokalno raspoloživ i uvijek potreban za održavanje i obogaćivanje života. Taj resurs su ljudska bića: njihov rad, energija i vrijeme. Ranije sam rekao da su lokalne valute izvedive samo do one mjere do koje proizvođači nude robe i usluge koje lokalno konzumiraju ljudi koji i sami proizvode robe i usluge za lokalnu konzumaciju. Dakle, mi smo uvijek “proizvođači” našeg vremena (samim aktom življenja), mnogo je načina da to vrijeme koristimo za dobrobit drugih. Zbog toga vjerujem da valute temeljene na vremenu (često nazivane “banke vremena”) mnogo obećavaju bez potrebe za golemim promjenama ekonomske infrastrukture.
Kada netko obavlja neku uslugu putem banke vremena on tada na svoj račun pripisuje jedan vremenski dolar za svaki utrošeni sat i za isti iznos umanjuje račun primatelja usluge. Obično postoji neka vrsta elektronske oglasne ploče sa objavama ponuda i potreba. Ljudi koji na drugi način ne bi mogli platiti usluge majstora za sitne popravke, fizioterapeuta, dadilje i tako dalje, dobivaju pristup osobi koja im može pomoći, a koja je inače možda nezaposlena. Banke vremena obično cvjetaju u mjestima gdje ljudi imaju mnogo vremena, a premalo novca. Posebno su privlačne u djelatnostima koja zahtijevaju malo specijalizacije, u kojima je vrijeme bilo koje osobe ustvari jednako vrijedno. Najbolji primjer je čuvena valuta fureai kippu u Japanu koja ljude nagrađuje za vrijeme provedeno skrbeći za starije osobe. Banke vremena također obimno koriste uslužne organizacije u Americi i Britaniji. To se također može primijeniti na fizičke robe, obično tako da se materijal cijeni u dolarima, a vrijeme u vremenskim dolarima.
U našem atomiziranom društvu ne funkcioniraju više tradicionalni načini da se dozna tko ima što za ponuditi, a komercijalni načini širenja ovih informacija (kao što je oglašavanje) dostupni su samo uz pomoć novca. Banke vremena povezuju pojedince koji na drugi način ne bi ništa znali o potrebama i darovima koje mogu ponuditi jedan drugome. Kao što je rekao jedan korisnik banke vremena:
Svatko ima neku vještinu – neki bi vas možda iznenadili. Jedna invalidna starica koja ne vozi, zna praviti prekrasne svadbene torte. Žena u kolicima koja treba oličiti svoju kuću prije je trenirala policijske pse i sada trenira štence. Umirovljena nastavnica koja treba nekog za skupljanje suhog lišća ima keramičku peć i podučava izradu keramike. Uobičajeno pitanje kada se susrećemo je, “Što vi radite?” “Što vama treba?” ili “Što mogu učiniti za vas?” (9)
Osim zadovoljavanja neposrednih potreba, iz ovog opisa možete vidjeti moć banke vremena da obnovi zajednicu. One generiraju onu vrstu ekonomske i društvene elastičnosti koja održava život u nemirnim vremenima. Kako novac propada, važno je imati alternativne strukture za zadovoljavanje ljudskih potreba.
Temeljna ideja iza banke vremena duboko je egalitaristička zato što se svačije vrijeme jednako vrednuje i zato jer svi započinju s jednakom količinom. Ako postoji jedna stvar za koju možemo reći da je uistinu posjedujemo onda je to naše vrijeme. Za razliku od bilo koje druge imovine, sve dok živimo, naše vrijeme je neodvojivo od nas samih. Naš izbor kako utrošiti vrijeme jest naš izbor kako živjeti život. I bez obzira koliko netko bio bogat u terminima novca, nemoguće je kupiti više vremena. Novac vam može kupiti spasonosnu operaciju ili na drugi način povećati šanse za dugovječnost, ali vam neće garantirati dug život; niti vam može pribaviti više od dvadeset i četiri sata iskustva svaki dan. U tome smo svi jednaki; novčani sustav koji prepoznaje ovu jednakost intuitivno je privlačan.
Kada valuta bazirana na vremenu zamjenjuje novčane transakcije to je velika izjednačavajuća sila u društvu. Opasnost je da vremenska valuta može također završiti prebacujući aktivnosti koje su se prije temeljile na darivanju u područje mjerljivog. Budućnost, možda, pripada nenovčanim, nemjerljivim načinima za povezivanje darova i potreba. Ipak će, bar još dugo vremena pred nama, banke vremena imati važnu ulogu u liječenju naših fragmentiranih lokalnih zajednica.
Povrat kreditnog zajedničkog dobra
Drugi način za unapređenje lokalne ekonomije i monetarne autonomije je kroz kreditni sustav. Kada ekonomska zajednica primjeni formalne ili neformalne mehanizme za ograničavanje stjecanja kredita i, u s tim u vezi, alociranja novca tada lokalna ekonomija može održati svoju neovisnost upravo kao da je uvela kontrolu valute. Za ilustraciju ovoga razmotrimo jednu inovaciju koja se često spominje u raspravama o komplementarnoj valuti: sustavi uzajamnog kreditiranja uključujući komercijalne barter lance, kreditne klirinške zadruge i trgovinske sustave lokalne razmjene (Local Exchange Trading System LETS). Kada se provodi transakcija u sustavu uzajamnog kreditiranja račun kupca se zadužuje, a račun prodavača kreditira za dogovorenu prodajnu cijenu – bez obzira da li je saldo računa kupca pozitivan. Na primjer, recimo da ja kosim vaš travnjak za dogovorenu cijenu od dvadeset kredita. Ako smo oboje počeli s nulom, ja sada imam saldo od +20, a vi imate saldo od -20. Zatim, ja kupim kruh od Thelme za deset kredita. Sada je moj račun pao na +10, a njen je također +10.
Ova vrsta sustava ima mnogo primjena. Gornji scenarij ilustrira lokalno baziran kreditni sustav malih razmjera često nazivan LETS. Od 1983. godine kada ga je prvi uveo Michael Linton, stotine LETS sustava ukorijenilo se diljem svijeta. Uzajamno kreditiranje jednako je korisno na komercijalnoj razini. Svaka mreža poduzeća koja zadovoljavaju osnovni uvjet da svako proizvodi nešto što neko od drugih poduzeća treba, može formirati komercijalnu barter burzu ili kreditnu klirinšku zadrugu. Umjesto da izdaju komercijalne papire ili traže kratkoročne zajmove od banaka, firme sudionice stvaraju vlastiti kredit.
Na komercijalnim barter burzama firme prodaju suvišni inventar i neiskorištene kapacitete za koje ne postoji trenutno gotovinsko tržište, u zamjenu za trgovinske kredite. Kupac čuva gotovinu, a prodavač nakuplja kredite z korištenje u budućim transakcijama. Nikakva idealistička predanost komplementarnim valutama nije potrebna za motiviranje firmi da se pridruže; u stvari, većina burzi naplaćuje visoke članarine. Danas širom svijeta djeluje oko šest stotina barter burzi sa oko pola milijuna firmi članica.
Uzajamni faktoring je nedavna inovacija koju je osmislio Martin “Hasan” Bramwell. Za nju je karakteristično da se narudžbe zaprimaju znatno prije njihovog naplaćivanja. Kako bi pribavile gotovinu za ispunjenje narudžbe, firme bi inače morale potraživanje kupca prodati s popustom trećoj strani (zvanoj “faktor”), na primjer banci. Uzajamni faktoring mimoilazi banke i omogućava da se potraživanje kupca koristi kao likvidni medij razmjene između firmi sudionica.
Najčuveniji komercijalni sustav uzajamnog kreditiranja nesumnjivo je švicarski WIR koji djeluje od 1934. godine, ponosno broji desetke tisuća članova i obujam trgovine od preko milijardu švicarskih franaka. Od 2005. godine nadmašio je ukupni iznos svih svjetskih komercijalnih barter lanaca zajedno. (11) Prema ekonomistu Jamesu Stodderu, WIR kao i druge komercijalne barter burze pokazuju kontra-ciklički efekt, aktivnija razmjena očituje se za vrijeme ekonomskih usporavanja, činjenica koju on pripisuje njihovoj sposobnosti da stvaraju kredit. (12) Ovo pokazuje sposobnost komplementarne valute i kreditnog sustava da štiti sudionike od makroekonomskih fluktuacija i podupire lokalne ekonomije.
U svakom sustavu uzajamnog kreditiranja članovi imaju pristup kreditu bez uključivanja banke. Umjesto da se korištenje novca plaća novcem kao u kreditnom sustavu koji se temelji na kamati, kredit je besplatno društveno dobro dostupno svima koji su stekli povjerenje zajednice. Zapravo, današnji sustav kreditiranja primjer je privatizacije zajedničkog dobra o kojoj sam raspravljao ranije u ovoj knjizi. U ovom slučaju radi se o “kreditnom zajedničkom dobru” – općenitoj prosudbi zajednice o kreditnoj sposobnosti svakog njenog člana. Izdajući kredite kooperativno, a ne radi stjecanja privatnog profita, sustavi uzajamnog kreditiranja ponovo preuzimaju ovo zajedničko dobro.
Uzajamno kreditiranje više je sredstvo za izdavanje valute nego vrsta valute. U prevladavajućem sustavu primarno su banke te koje odobravaju pristup novcu nudeći kredit. U sustavu uzajamnog kreditiranja tu moć imaju sami korisnici.
Razvoj sustava uzajamnog kreditiranja izuzetno je značajan jer kredit zapravo predstavlja odluku društva o tome tko dobiva pristup novcu i do koliko novca. Uzajamno kreditiranje zamjenjuje tradicionalne funkcije banaka. Ljudi s negativnim kreditnim saldom su pod društvenim pritiskom i pritiskom vlastite savjesti da ponude robu i usluge koji će njihov račun vratiti u pozitivu. No, siguran sam da uočavate potencijalni problem kada se ovaj sustav primjenjuje u širokim razmjerima. Što sprječava nekog od učesnika da gomila sve veći negativni saldo, u biti, da prima robu nizašto? Sustavu je potreban način da to spriječi i eliminira učesnike koji ga zloupotrebljavaju.
Bez ograničenja negativnog salda, valuta uzajamnog kreditiranja može se stvarati u neograničenim količinama, dovoljna je volja da se izvrši transakcija. To može izgledati kao dobra stvar, ali to neće funkcionirati ako se ta valuta koristi za razmjenu roba koje su nedostatne. (13) Na koncu, novac predstavlja društveni ugovor o tome kao alocirati rad i materijale. Ne može svatko imati mogućnost za dobivanje dovoljno kredita za, recimo, konstrukciju pogona za proizvodnju poluvodiča vrijednog više milijardi dolara ili za kupovinu najvećeg dijamanta na svijetu.
Sofisticiraniji sustavi uzajamnog kreditiranja imaju fleksibilne kreditne limite koji se temelje na odgovornom sudjelovanju. Globalni trgovinski sustav razmjene – Global Exchange Trading System (GETS; privatni kreditno-klirinški sustav) i Sustav razmjene u zajednici – Community Exchange System (CES) koriste komplicirane formule po kojima se kreditni limiti s vremenom povećavaju u ovisnosti o tome koliko je i kako uspješno netko sudjelovao u sustavu. Oni koji su u prošlosti ispunjavali svoje obaveze po negativnom sladu dobivaju viši kreditni limit. Ta formula funkcionira upravo kao konvencionalna procjena kreditne sposobnosti.
Međutim, stvarni svijet se ne ravna uvijek po formuli. Različite vrste poduzeća imaju različite kreditne potrebe, a ponekad se pojavljuju izuzetne okolnosti koje zaslužuju privremeno povećanje kredita. Potrebni su neki mehanizmi za postavljanje limita i dodjelu ili odbijanje zahtjeva za kredit. To bi moglo zahtijevati istraživanje, blisko poznavanje djelatnosti i tržišta i poznavanje reputacije i prilika zajmoprimca. Također bi moglo obuhvaćati socijalne i ekološke učinke investicije. Koje god tijelo vrši ovu funkciju, bilo da je to tradicionalna banka, zadruga ili P2P zajednica, ono mora imati dobro općenito poznavanje poslovanja poduzeća i mora biti voljno da preuzme odgovornost za svoju procjenu.
Novi oblici P2P banaka naišli su na isti problem određivanja kreditne sposobnosti u anonimnom ponoru cyberspacea. Zamislite sustav u kojem baza podataka povezuje vas koji imate 5.000 $ i želite ih nekome pozajmiti na šest mjeseci, sa udaljenom osobom koja želi uzajmiti taj novac na šest mjeseci. Vi ju ne poznajete. Kako znate da je kreditno sposobna? Možda bi sustav korisničkog ocjenjivanja kakav koristi eBay, mogao predstavljati parcijalno rješenje, no takvi sustavi se lako mogu izmanipulirati. Ono što vama treba je pouzdana ustanova koja nju poznaje bolje od vas da bi vas uvjerila u njenu kreditnu sposobnost. Vi pozajmljujete novac toj ustanovi, a ona ga pozajmljuje njoj. Zvuči poznato? To se naziva banka.
Banke, poput novca, imaju svetu dimenziju: bankar je netko tko pronalazi prekrasne načine za korištenje novca. Ako imam više novca no što ga mogu iskoristiti, mogao bih reći, “Izvolite gospodine Bankaru, molim vas nađite nekoga tko može dobro iskoristiti ovaj novac dok ga ne zatrebam natrag.” Propadajuća valuta opisana u Poglavlju 12, izjednačava ovu koncepciju bankarstva sa sebičnošću. To će i dalje biti nužna funkcija čak i kada “bolje” više ne znači “za povećanje mog osobnog bogatstva”.
Bilo putem društvenog konsenzusa, formule ili odluke stručnjaka, neki način za alociranje kredita mora postojati. Bankovne funkcije, bilo implicitne ili eksplicitne, uvijek će postojati. U današnje vrijeme te je funkcije monopolizirao bankovni kartel ostvarujući profit ne samo od svoje ekspertize u alociranju kredita tamo gdje će on biti najunosnije iskorišten, već i od svoje monopolske kontrole nad bivšim kreditnim zajedničkim dobrom. Naposljetku, novi bankovni sustav mogao bi se podići sasvim iz početka, počevši s malim zadrugama uzajamnog kreditiranja koje jedna s drugom sklapaju ugovore o razmjeni. Vruća tema na tom polju je konvertibilnost između različitih sustava uzajamnog kreditiranja, s prototipovima koje su razvili CES i Metacurrency Initiative. (14) Izazov je uravnotežiti konvertibilnost kako bi se omogućila trgovina sa udaljenim mjestima i zaštita interne ekonomije člana od grabeža izvana ili financijskih šokova. To su u suštini isti problemi s kojima se danas suočavaju male suverene valute.
Sustavi uzajamnog kreditiranja preuzimaju funkcije bankovnog poslovanja za lokalnu zajednicu, poslovnu zajednicu ili zadružne jedinice. One unapređuju i štite internu ekonomiju svojih članova izolirajući ih od vanjskih šokova i financijskog grabeža na isti način kao što to rade lokalne valute. Doista, lokalne valute se nikada neće moći proširiti izvan marginalnog statusa ukoliko nemaju kreditni mehanizam koji ih štiti od pokušaja spekulacije od kojih trpe brojne nacionalne valute tijekom zadnjih dvadeset godina. Lokalne i regionalne kreditno-klirinške organizacije mogu vršiti funkcije kontrole kapitala slične onima koje mudrije zemlje nameću kada razvijaju svoje ekonomije putem supstitucije uvoza. Najčuveniji sustav uzajamnog kreditiranja, švicarski WIR, pruža prilično ekstreman model ovog principa: jednom kada kupiš njihove dionice nije ti dozvoljeno da ih prodaš za gotovinu. Na lokalnoj razini to bi prisililo strane investitore da komponente nabavljaju lokalno. Manje ekstremne, ali slične mjere primijenili su Tajvan, Japan, Singapur i Južna Koreja tijekom 1950-ih i 1960-ih kada su ograničile repatrijaciju profita za strane kompanije.
Sam kredit je jedan od “uvoza” koji lokalne i regionalne vlade mogu zamijeniti. Gore spomenute azijske zemlje su i to učinile držeći bankovnu djelatnost izvan dohvata stranih banaka uz pomoć vladinih mjera i neformalnih kulturalnih barijera. Na regionalnoj ili lokalnoj razini, pa čak i bez lokalne valute, vlade mogu nadomjestiti egzogene kredite upravljajući vlastitim javnim bankama. (15) Ako već moramo platiti za kredit, ne bi li onda taj novac trebao ostati u lokalnoj ekonomiji? Danas, država i lokalne vlade prihod od poreza deponiraju kod multinacionalnih banaka koje ga posuđuju tamo da gdje mogu ostvariti najveći profit; zapravo, u eri konsolidacije banaka one nemaju mnogo izbora budući da se lokalne banke spajaju u veće. Banke u vlasništvu države, kao na primjer Bank of North Dakota, mogu posuđivati lokalno, financirati lokalne projekte bez potrebe za zaduživanjem na tržištu obveznica uz visoku kamatu, izvesti kontra-ciklički učinak posuđujući u vrijeme kreditnih krahova i zadržati bankovne profite lokalno umjesto da ih izvoze Wall Streetu. Banke u javnom vlasništvu ne moraju se voditi profitom, a svaki profit koji ipak ostvare može biti vraćen njegovim vlasnicima, ljudima, obnavljajući tako kreditno zajedničko dobro. Ove prednosti odnose se čak i na postojeći monetarni sustav.
Na nacionalnoj razini javno bankarstvo malo se razlikuje od ovlasti za izdavanje valute, ovlast koje su Sjedinjene države (i mnogo drugih zemalja) odrekle i predale privatnoj instituciji, Saveznim pričuvama. No, u teoriji, one bi mogle osnovati vlastitu banku i same sebi pozajmljivati novac, zapravo štampati novac s nultom ili negativnom kamatom. Ili bi mogle mimoići bankovni sustav i direktno stvoriti novac, kao što je autorizirano Ustavom i ozakonjeno tijekom Građanskog rata. (16) Valutni prijedlozi skicirani i Poglavlju 11 omogućili bi lokalnim vladama da učine isto, izdaju novac sa “pokrićem” u bio-regionalnom zajedničkom dobru pod njihovim nadzorom. Najzad, političke podjele mogu se promijeniti d budu više u skladu s biološkim i kulturalnim regijama. Kada budu imale ovlast za izdavanje svog vlastitog novca regionalne vlade imat će više autonomije no što je imaju danas.
Odluka o tome kako alocirati kapital u širokim razmjerima više je od ekonomske odluke; to je društvena i politička odluka. Čak i u današnjem kapitalističkom društvu odluke o najkrupnijim investicijama ne donose se uvijek s obzirom na profite. (17) Spuštanje čovjeka na mjesec, gradnja mreže autocesta i održavanje oružanih snaga sve su to javne investicije koje ne traže pozitivan prinos kapitala. U privatnom sektoru, međutim, profit banke određuje alokaciju kapitala, što znači alokaciju ljudskog rada, kreativnosti i bogatstva zemlje. Što ćemo mi, čovječanstvo, učiniti na zemlji? Taj kolektivni izbor je zajedničko dobro koje je privatizirano i u svetoj ekonomiji bit će vraćeno svima nama. To ne znači uklanjanje investicijskih odluka iz privatnog sektora, već prije promjenu prirode kredita tako da novac ide onima koji služe društvenom i ekološkom dobru.
Povrat kreditnog zajedničkog dobra poprimit će mnoge oblike: P2P posuđivanje (opisano u prethodnom poglavlju), sustavi uzajamnog kreditiranja, kreditna udruženja i druge zadružne banke, banke u javnom vlasništvu i nove, inovativne vrste banaka poput švedske J.A.K. Bank. Ovi sustavi na različite načine vraćaju moć novca i kredita narodu, bilo posredstvom narodskih P2P struktura kao u sustavima uzajamnog kreditiranja ili kroz politički konstituirane institucije kao što su javne banke. A budući da politička suverenost u odsustvu monetarne suverenosti ne vrijedi mnogo, ponovno afirmiranje lokalne, regionalne i nacionalne kontrole nad kreditima važan je put prema re-lokalizaciji ekonomije, kulture i života.
Napomene
- One su, međutim, preuveličane. Komparativna prednost često je paravan za skrivene potpore, a razmjer učinkovitosti je često paravan za tržišnu prednost i premoć u pogađanju. Jedan primjer za ovo prvo je industrija šećera SAD-a koja uživa oboje, direktne vladine potpore i indirektne potpore u vidu iscrpljivanja tla i vode što joj omogućava da snizi cijene proizvođača u drugim zemljama. Indirektne potpore su posebno pogubne jer one u suštini predstavljaju kompetitivnu prednost za efikasnije izvlačenje prirodnog kapitala. Ako jedan proizvođač uzgaja usjeve održivo, a drugi besplatno iscrpljuje vodonosnike i površinski sloj tla kako bi snizio cijenu drugome, on ustvari dobiva javnu potporu. Mjere opisane u ovoj knjizi poništavaju takve potpore. Internaliziranje troškova iscrpljivanja prirodnog zajedničkog dobra poništava potpore od prirodnog zajedničkog dobra, a prestanak budućeg eskontiranja novčanog toka odvraća proizvođače od iskorištavanja budućnosti da bi se subvencionirala sadašnjost. Obje ove mjere učinit će proizvodnju ekonomski održivijom.
- Collom, Ed. “Community Currency in the United States: The Social Environments in which it Emerges and Thrives” in Environmenta and Planning A 37 (2005): p. 1576.
- Na primjer, prema jednoj studiji (Jacob, Jeffrey, et. al. “The Social and Cultural Capital of Community Currency: An Ithaca Hours Case Study” u International Journal of Community Currency Research 8 (2004)) korisnici jedne od najuspješnijih lokalnih valuta, Ithaca Hours, izjavili su da u prosjeku potroše iznos lokalne valute u vrijednosti od samo 350$ godišnje – i ti korisnici čine vrlo mali dio Ithaca populacije.
- Prema istoj studiji (Jacob Jeffrey, et. al., “The Social and Cultural Capital of Community Currency”) korisnici su obično dobro obrazovani, napredni, aktivisti kontrakulture. Banke vremena i neki LETS sustavi iznimke su od ove generalizacije; banke vremena su posebno prikladni za bolnice, skrb o starijima i drugoj nezaslužnoj populaciji. Druga značajna iznimka su valute komercijalnih kredita kao što je WIR opisane kasnije u ovom poglavlju.
- Lee, C.J. et al., The Development of Small and Medium-Sized Enterprises in the Republic of China. Taipei, Taiwan: Chung-Hua Institute of Economic Research, 1995.
- Neformalni mehanizmi uključuju tabue poslovne kulture protiv stranih firmi, povezane vijeće direktora i familijarne veze koji daju prednost lokalnim firmama i neslužbeni vladin favoritizam u dodjeljivanju ugovora. Mnogi od ovih mehanizama izvana izgledaju kao nepotizam i korupcija, no oni djeluju da se sačuva ekonomski suverenitet zemlje. Sljedeći puta kada budete čitali o korumpiranim stranim vladama uzmite to s rezervom.
- S druge strane, pozicija IRS-a je razumljiva: bez ovog uvjeta ljudi bi mogli koristiti zamjenske valute da izbjegnu poreze. Ipak, porezni sustav stavlja lokalne i komplementarne valute u posebno nepovoljni položaj.
- U tom slučaju novčane zalihe bi se povećale bez povećanja količine roba i usluga (tj. bilo bi više novca u potjeri za manjom količinom roba)
- Iz “An Introduction to Time Banking” (anonimna objava)
- Statistika iz International Reciprocal Trade Association.
- Stodder, James “Reciprocal Exchange Networks: Implications for Macroeconomic Stability” (2005). s. 14. (on-line PDF)
- Ibid.
- To bi moglo sasvim dobro funkcionirati za robe koje nisu deficitne poput digitalnog sadržaja. Ocjene korisnika YouTube video snimki i druge online kreacije su vrsta nedeficitnih roba.
- Za oštre diskusije o ovom i povezanim pitanjima o lokalnoj valuti i kreditiranju Vidi Community Currency Magazine.
- Za podrobniju raspravu u prilog javnog bankovnog poslovanja vidi radove Ellen Brown, autorice knjige Web of Debt. Članak koji razmatra sličnost između javnog bankovnog poslovanja i valuta uzajamnog kreditiranja Ellen Brown’s “Time for a New Theory of Money.”
- Dennis Kucinich je nedavno ponovo oživio ovu ideju u H.R. 6550: National Emergency Employment Defense Act of 2010.
- Sve više i više se ove političke odluke donose u interesu biznisa.