Prvo vas ignoriraju, onda vam se smiju, onda se bore protiv vas, onda pobjeđujete. –Mohandas Gandhi
Prije no što dublje istražim preokret u ekonomskom razmišljanju i praksi pojedinca, kao dio svete ekonomije, rezimirat ću njegove ključne makroekonomske elemente. Neki od njih već nalaze svoje mjesto; drugi su još uvijek izvan djelokruga prihvatljivog političkog diskursa i u iščekivanju produbljivanja krize kada će nezamislivo postati stvar zdravog razuma.
Tranzicija koju opisujem je stupnjevita. Ona ne uključuje konfiskaciju imovine ili masovnu destrukciju postojećih institucija, već njihovu transformaciju. Kao što opisuju sljedeći sažeci, u postojećim institucijama ta transformacija već teče ili tek započinje.
Čitatelj će možda primijetiti da se većina tih trendova pojavljuje na lijevoj strani političkog spektra, osim kada su u potpunosti izvan karte. To je stoga jer oni postepeno redistribuiraju bogatstvo od bogatih svima ostalima. Budući da su imućne klase uvijek težile višim kamatnim stopama, a radna klasa nižim kamatnim stopama, ova knjiga predviđa da će kamatne stope postati negativne. Budući da su liberali naklonjeni programima socijalne skrbi, ova knjiga predviđa njihovu generalizaciju u društvenoj dividendi. Budući da korporativni interesi zagovaraju perušanje ekoloških i socijalnih zaštitnih mjera, ova knjiga predviđa povrat općeg dobra. Jedina značajna iznimka od gore spomenutog je eliminacija poreza na dohodak, od čega će ustvari imati korist mala podgrupa bogatih čije bogatstvo dolazi od poduzetničke produktivnosti, a ne od kontrole novca i imovine koja generira ekonomske rente.
1. Valuta s negativnom kamatom
Motivacija: Negativna kamata na pričuve i fizička valuta koja vremenom gubi na vrijednosti mijenjaju smjer učinaka kamate. To omogućava napredak bez rasta, sustavno pridonosi pravednoj distribuciji bogatstva i zaustavlja diskontiranje budućih novčanih tokova tako da više nismo prinuđeni založiti svoju budućnost za kratkoročne dobitke. Štoviše, to utjelovljuje istinu o svijetu u kojem se sve stvari raspadaju i vraćaju svome izvoru. Novac više nije iluzorna iznimka od prirodnog zakona. Naposljetku, budući da novac na neki način predstavlja akumuliranu moć milenijskog tehnološkog razvoja koji je zajedničko nasljeđe svih ljudskih bića, nije pravedno da netko ostvaruje profit od samog vlasništva nad njim, kao što se to događa u sadašnjem sustavu bezrizične pozitivne kamate.
Tranzicija i strategija: 2009. godine, kada su središnje banke gurnule međubankovne kamatne stope skoro na nulu i flertovale s probojem nulte donje granice, bili smo na rubu prijelaza na propadajuću valutu. Danas je ekonomija u fazi anemičnog oporavka, no temeljni problemi stagnacije i duga još su uvijek prisutni. Svaka nova kriza, svaki novi vladin otkupni zajam, nudi priliku otkupljivanja nenaplativih dugova propadajućom valutom, čime bi se spasila financijska infrastruktura bez daljnjeg intenziviranja koncentracije bogatstva. Štoviše, kada tradicionalni monetarni poticaj i kejnzijanski fiskalni poticaj nesumnjivo propadaju, kao što se dogodilo u Japanu, tada središnje banke teško da mogu ignorirati očigledan sljedeći korak guranja kamatnih stopa ispod nule. Kako bi se spriječili valutni ratovi, to bi se moralo dogoditi kao koordinirana strategija svih suverenih sila ili bi moralo biti ugrađeno u globalnu valutu.
Savezne pričuve (Federal Reserve) trenutno nemaju ovlast da nametnu negativnu kamatu na pričuve ili da izdaju deprecirajuće novčanice. U svakoj zemlji ta ovlast pripada zakonodavnim tijelima, kao što i treba biti. Budući da središnje banke brinu zbog nemoći svojih monetarnih alata, dozrelo je vrijeme da ta ideja uđe u ekonomski i politički diskurs. Sadašnja stagnacija brzine optjecaja novca pokazuje da snižavanje kamatnih stopa na nulu stimulira posuđivanje jedino ako postoji perspektiva značajnog ekonomskog rasta. Nova runda kvantitativnog popuštanja samo će to naglasiti budući da se višak pričuva povećava. U odsutnosti rasta banke će radije držati novac uz nultu kamatu, nego ga pozajmljivati u ekonomiju. No hoće li biti voljne držati ga uz -2 posto? Ili -5 posto?
Učinak na ekonomski život: Za sve osim za klasu investitora, svakodnevno iskustvo upotrebe novca bit će isto. Koliko god to bogatima bilo teško zamisliti, većina ljudi danas živi od plaće do plaće i rijetko sakupe iznos veći od višemjesečne uštede. Za one imućnije, štednja će još uvijek biti moguća, no vrijednost ušteđevine vremenom će postepeno opadati, osim ako se ne uloži uz rizik. Neće biti načina da se novac bezrizično povećava, da se postigne da “novac radi za vas”. Čak će i vladine obveznice donositi nultu kamatu ili manju. Osnovna financijska sredstva za velike nabavke, bilo na osobnoj ili korporativnoj razini, bit će zajmovi s niskom ili nultom kamatom, prije nego ušteđevina. (To se uostalom već događa.) Poduzećima će biti dostupan investicijski kapital koji od njih ne zahtijeva da veliki dio svog budućeg novčanog toka odvajaju za servisiranje duga, otklanjajući imperativ “rasti ili umri” koji danas upravlja ekonomskim životom.
2. Eliminacija ekonomskih renti i kompenzacija za iscrpljivanje zajedničkog dobra
Motivacija: Polarizacija bogatstva je neizbježna kada je ljudima omogućeno da ostvaruju profit od pukog posjedovanja stvari, bez da išta proizvode ili doprinose zajednici. Ti profiti, poznati kao ekonomske rente, pripadaju posjednicima zemlje, elektromagnetskog spektra, mineralnih prava, rezervi nafte, patenata i mnogih drugih oblika imovine. Zbog toga što su ti oblici vlasništva prethodno pripadali svim ljudskim bićima ili su kolektivni proizvod ljudske kulture, oni ne bi smjeli pripadati bilo kojoj privatnoj osobi koja ih ne koristi za dobro javnosti ili planete.
Osim toga, danas je moguće ostvarivati profit crpeći iz oblika javne dobrobiti kao što su bioraznolikost, vodonosnici, tlo, morsko ribarstvo i tako dalje. Oni primjereno pripadaju svima nama i njihovo iskorištavanje bi se smjelo događati samo temeljem zajedničkog dogovora i za zajedničko dobro.
Tranzicija i strategija: Neke države i nacije već nameću poreze na vrijednost zemljišta (LVT land-value tax), a druge su nacionalizirale naftu i minerale. Nacionalna država Bolivija i savezna država Aljaska, na primjer, uspostavile su javno vlasništvo nad pravima na naftu tako da naftne kompanije zarađuju novac samo za svoje usluge vađenja nafte, a ne od posjedovanja nafte. Prenošenje tereta poreza sa rada na vlasništvo postajat će sve privlačnije kako situacija onih koji rade za plaću postaje sve očajnija. Na kraju, kao što pokazuju uporne regulatorne bitke za vodna prava, ugrađivanje konzervacije resursa direktno u novčani sustav ideja je čije vrijeme dolazi.
Mjere poput georgijanskog (Henry George) poreza na vrijednost zemljišta, zakup mineralnih prava (pravo vlasnika da gospodarski iskorištava minerale ispod površine zemlje u vlasništvu) i korištenje predmeta ekonomske rente kao valutnog pokrića, kao što je opisano u ovoj knjizi, su načini da se ekonomske rente vrate narodu, tako da privatni interesi mogu ostvarivati profit jedino dobrim korištenjem imovine, a ne od samog vlasništva nad njom. Sve što dolazi od zajedničkog dobra mora biti podložno naknadama ili porezima. Intelektualno vlasništvo se može vratiti u zajedničko dobro skraćivanjem termina važenja zaštite autorskih prava i patenata čime se priznaje kulturalna matrica iz koje su ideje proizašle. Također moramo u javnoj domeni zadržati nove izvore bogatstva kao što je genom, elektromagnetski spektar i novo “zajedničko dobro” interneta, dodjeljujući njihovo korištenje jedino onima koji će ih upotrebljavati na korist društva i planete.
Učinak na ekonomski život: S pomakom oporezivanja na imovinu i resurse, porezi na promet i dohodak biti će reducirani ili eliminirani i stvorit će se jaka ekonomska inicijativa za konzervaciju. Budući da ekonomske rente doprinose bogatstvu onih koji već posjeduju, njihovo ukidanje će potaknuti pravičniju distribuciju bogatstva. Na području intelektualnog vlasništva, širenje javne domene ohrabrit će kulturalno stvaralaštvo koje se ne vodi profitom, budući da će “sirovine” umjetničkog i intelektualnog stvaralaštva biti manje podložne tantijemama i ograničenjima privatnog vlasništva.
3. Internalizacija društvenih i ekoloških troškova
Motivacija: Upravo kao što je danas moguće iscrpljivati vodonosnike, bez da se za to plaća društvu, isto je tako moguće iscrpljivati zemljin kapacitet za apsorpciju i procesiranje otpada, kapacitet geosfere za recikliranje ugljika i kapacitet ljudskog tijela da se nosi s otrovnim zagađivalima. Zagađivanje i drugi oblici degradacije okoliša danas generiraju troškove koji obično padaju na teret društva i budućih generacija, a ne zagađivača. Ne samo da je to očito nepravedno, već također potiče daljnje zagađivanje i degradaciju okoliša.
Tranzicija i strategija: Regulacija novčanim kažnjavanjem prekršaja trenutno je osnovno sredstvo za dokidanje ekonomskog poticaja za zagađivanje, no ono ima mnogo mana u praksi kao i u teoriji na kojoj se zasniva. Prvenstveno, to daje inicijativu za dostizanje standarda, ali ne daje inicijativu za njihovo prekoračenje. Niti nam dozvoljava implementaciju sveobuhvatnog plafona za ukupne emisije pojedinog zagađivala ili ukupno snižavanje razine nekog prirodnog resursa. Aktualni prijedlozi za otklanjanje ovih nedostataka uključuju cap-and-trade sheme (trgovanje emisijskim kvotama) i zelene poreze. Mnoge takve sheme bile su predlagane, a u nekim mjestima i implementirane. Cap-and-trade (za sumporni dioksid) je prilično dobro djelovao na smanjenje kiselih kiša, no loše za snižavanje emisija CO2. To su koraci u pravom smjeru, no svaki bi oblik zagađivanja i iscrpljivanja naposljetku trebao biti podložan plaćanju.
Za svaki tip zagađivala i svaki prirodni resurs moramo utvrditi koliku emisiju ili iscrpljivanje planeta i njene bioregije mogu podnijeti. Prava na emitiranje tih zagađivala ili korištenje tih resursa mogu onda biti dodjeljivana na različite načine. U nekim slučajevima možda bismo putem centralnog planiranja željeli specificirati tko će što raditi i koristiti: poljoprivredniku A dozvoli se da izvuče 100.000 galona izvodonosnika; poljoprivredniku B 120.000; tvornici 200.000 i tako dalje. No, zbog toga što to generira ekonomsku neučinkovitost, u većini slučajeva htjet ćemo koristiti poreze na zagađivanje i resurse ili cap-and-trade dražbe, kako bi osigurali ekonomske nagrade za konzervaciju i smanjenje zagađivanja. Još bolje bi bilo sam novčani sustav temeljiti na darovima zemlje, tako da Zemljini resursi i njen kapacitet za apsorpciju i transformiranje otpada budu valutno pokriće.
Učinak na ekonomski život: Ove mjere ukidaju raskorak između ekologije i ekonomije. One najbolje poslovne odluke poravnavaju s najboljim ekološkim odlukama usmjerujući snagu poduzetničke inovacije prema služenju planeti. Niknut će silne nove djelatnosti posvećene konzervaciji, kontroli zagađivanja i sanaciji toksičnog otpada. Proizvodnja bez otpada (zero-waste) postat će norma. Visoki troškovi sirovina potaknut će stalni napredak prema minijaturizaciji i učinkovitosti.
Ekonomskom demotivacijom za jeftinu robu za jednokratnu upotrebu, proizvedeni artikli postat će skuplji, izdržljiviji i popravljivi. Više ćemo brinuti o našim stvarima, održavati ih i čuvati. Velika roba za čiju proizvodnju se troše velike količine resursa, kao automobili, mašine i određeni alati i uređaji, dijelit će se među susjedima ili drugim zajednicama. Rezidencijalne površine postat će kompaktnije; kuće će postati manje; a u većim domovima živjet će proširene obitelji i druge strukture veće od nuklearnih obitelji.
Kao i ukidanje ekonomskih renti, ove mjere premještaju poreze sa dohotka na resurse, tako da ne plaćamo porez na ono što doprinosimo, već na ono što uzimamo. Na kraju se dohodak uopće neće oporezivati što će nas osloboditi od zamornih odgovornosti vođenja poslovnih evidencija i nametljivog vladinog nadzora.
4. Ekonomska i monetarna lokalizacija
Motivacija: Kako se raspada zajednica diljem svijeta, ljudi žude za povratkom na lokalne ekonomije gdje osobno poznajemo ljude o kojima ovisimo. Želimo biti povezani s ljudima i mjestima, ne prepušteni slučaju u anonimnoj globalnoj monokulturi. Štoviše, globalna proizvodnja potrošnih roba dovodi lokalitete u natjecanje jedno s drugim, potičući “trku do kraja” u plaćama i ekološkim regulativama. Štoviše, kada su proizvodnja i ekonomska razmjena lokalne, društveni i ekološki učinci naših akcija mnogo su očitiji što potiče naše urođeno suosjećanje.
Tranzicija i strategija: Trend povratka lokalnoj ekonomiji već je započeo. Oštri rast troškova energije i ekološka svijest potakli su poduzeća da više nabavljaju lokalno, a u milijuna potrošača budi se svijest o zdravstvenim prednostima lokalno proizvedene svježe hrane. Posvuda ljudi pokazuju jaku želju za ponovo povezivanje sa zajednicom, a neke gradske i regionalne uprave iniciraju kampanje “kupuj lokalno”. Tisuće zajednica širom globusa lansiraju lokalne valute, pa iako one danas zauzimaju malenu nišu, privikavaju ljude na tu ideju i daju obrazac za buduće lokalne valute koje će pokrivati lokalne vlade.
Drugi elementi svete ekonomije su u sinergiji s lokalizacijom. Internalizacija troškova ukida mnoge iluzorne ekonomije razmjera koje favoriziraju transporte na velike daljine, dok će ukidanje ekonomskih renti ublažiti opscene razlike u plaćama koje danas postoje između bogatih i siromašnih zemalja. (1) Oba ova faktora potaknut će obrat jednog dijela ekonomske globalizacije koja se dogodila tijekom zadnjih dvjesto godina. U međuvremenu, kako je veliki dio prirodnog, društvenog i kulturalnog zajedničkog dobra pos svom karakteru lokalno ili bioregionalno, novčani sustav sa pokrićem u zajedničkom dobru prirodno će ojačati lokalni politički i ekonomski suverenitet.
Nedavne financijske krize pokazale su da čim nacionalna valuta prestane funkcionirati, lokalne vlade ubrzo uskaču stvarajući vlastiti novac. To se dogodilo u Argentini 2002. godine; to se umalo dogodilo u Kaliforniji 2009. godine; a sa mogućim slomom Ekonomske i monetarne unije (EMU), značajni prijenos ovlasti monetarnog suvereniteta nazad na manje zemlje mogao bi se dogoditi u Evropi. Kako se produbljuje postojeća kriza, regionalne vlade i manje zemlje imat će priliku povratiti ekonomski suverenitet emitirajući valutu i štiteći ju od globalnih financijskih tržišta putem kontrole kapitala, poreza na devizne transakcije i tako dalje. Vlade također mogu povoljnije tretirati lokalne firme pri dodjeli ugovora. Naposljetku, lokalne i regionalne vlade mogu povratiti svoju kreditnu neovisnost od međunarodnih financija osnivajući javne banke i druge kreditne ustanove.
Ekonomski život: Dok su mnogi proizvodi i usluge visoke tehnologije po svojoj prirodi lokalni, prikrivene subvencije i desetljeća provođenja državnih mjera gurnule su stvari, koje mogu i trebaju biti lokalne, u globalnu robnu ekonomiju. U budućnosti one će se vratiti lokalnoj proizvodnji. Većina hrane koju jedemo uzgajat će se u bioregijama u kojima živimo. Kuće i tvornički proizvodi koristit će lokalne materijale, često reciklirane, i proizvodit će se u manjim količinama. Mala mjesta doživjet će ekonomski procvat, a “Glavnu ulicu” ponovo će zauzeti lokalne trgovine.
5. Društvena dividenda
Motivacija: Tisuće godina tehnološkog napretka učinile su proizvodnju mjerljivih životnih potrepština izuzetno lakom. Taj napredak, dar naših predaka, trebao bi biti zajednička imovina cijelog čovječanstva. Svi zaslužuju dio bogatstva koje su oni učinili mogućim. Isto vrijedi za prirodno bogatstvo zemlje koje nije zasluga niti jednog čovjeka. Postojeći ekonomski sustav nas u suštini prisiljava da radimo za ono što je već naše. Pravednije je svim građanima isplaćivati prihod od kompenzacije ekonomske rente, poreza na zagađenja i tako dalje (vidi 2 i 3 gore) kao društvenu dividendu. To također služi za ublažavanje koncentracije bogatstva i sprečavanje deflacijskih kriza. Društvena dividenda bi u idealnom slučaju osiguravala puki minimum koji bi pokrivao nužne životne potrebe; mimo toga ljudi bi i dalje mogli odabrati da zarađuju svoj vlastiti novac. Ona oslobađa rad od prinude nužnosti; ljudi bi radili zato jer to žele, a ne zato jer moraju.
Tranzicija i strategija: Društvena dividenda već postoji u saveznoj državi Aljaski gdje svaki građanin sudjeluje u raspodjeli državnih prihoda od nafte i godišnje prima ček na nekoliko tisuća dolara. Skorašnji stimulativni čekovi još su jedna preteča društvene dividende koja dolazi. Drugi postojeći model je sustav socijalne skrbi, ismijavan terminom “(socijalna) prava”. No možda bismo trebali prigrliti taj epitet i proširiti ga na svakog građanina – naposljetku, nemamo li svi mi pravo na ogromno obilato bogatstvo koje su nam Zemlja i naši preci ostavili u nasljeđe?
Socijalna prava koji su već u funkciji, kao što su markice za hranu, javno zdravstveno osiguranje, porezne olakšice za obitelji s niskim i srednjim prihodom, programi socijalne skrbi, naknada za nezaposlenost i stimulativni čekovi, mogu se proširiti i poopćiti. Takve mjere idu u suprotnom smjeru od trenutnog političkog trenda “štednje”, ali ubrzano rastuća bijeda koju ta politika uzrokuje može dovesti do socijalnih nemira i političkih pobuna. Tada će se pojaviti politička volja za redistribuiranje bogatstva. Kada se to dogodi, hajde da ne razmišljamo u smislu kažnjavanja, u terminima oporezivanja bogatih; hajde da radije zauzmemo stav da svim građanima treba dati ono što im pripada. Društvena dividenda je prikrivena redistribucija bogatstva jer dok svi primaju jednako, bogati plaćaju proporcionalno veće poreze da bi se to financiralo. (2) Zamisao je ove knjige da će se to financirati iz troškova ležarine, naknada za zagađivanje i plaćanja za korištenje općeg dobra (vidi 1,2 i 3 gore).
Ekonomski život: Iako će i dalje biti siromašnih i bogatih ljudi, siromaštvo više neće podrazumijevati ekstremnu tjeskobu. Oni koji se orijentiraju prema stvaranju onih stvari koje drugi ljudi žele i trebaju, zarađivat će više novca; oni koji se fokusiraju na jednostavnost, život u prirodi i umjetničko samo-izražavanje morat će se snaći s osnovnim. Međutim, poanta ekonomskog života više neće biti “zaraditi za život”. Oslobođeni tog pritiska, mi ćemo naše darove usmjeriti prema onome što nas inspirira – za sve veći broj nas to je iscjeljivanje društva i planete od pustošenja Odvojenosti. (Ako još uvijek mislite da će nas oslobođenje od prinude preživljavanja odvesti u razuzdanost i lijenost, vratite se i ponovno pročitajte “Želja za radom” u Poglavlju 14.)
6. Ekonomski odrast
Motivacija: Preko više stotina godina otkrivanja novih uređaja za uštedu rada, od tkalačkog stana do digitalnog računala, mi smo svaki puta odabirali da trošimo više, umjesto da radimo manje. Ovaj izbor, vođen novčanim sustavom, pratilo je ubrzano snižavanje razine prirodnog kapitala. Opcija ubrzavanja potrošnje nije nam danas više na raspolaganju. U odsutnosti pokretačke sile pozitivne bezrizične kamate, ekonomski rast više neće biti nužan za poticanje toka kapitala, a ekonomija odrasta postat će izvediva. Tehnologija će i dalje napredovati, a nama će ostati druga opcija: da manje radimo, ili točnije, da manje radimo za novac.
Tranzicija i strategija: Ovo se već događa. Trajno visoke stope nezaposlenosti (skoro 20 posto, računajući obeshrabrene radnike) u industrijskim zemljama zajedno s prekapacitiranošću proizvodnje, ukazuje da jednostavno nema dovoljno plaćenog posla da bi se svatko zaposlio u proizvodnji onoga što nam treba. Doduše, ima mnogo potrebnog i prekrasnog posla koji treba uraditi – no veći dio tog posla u suštini ne generira ekonomski profit. Danas se nezaposlenost smatra zlom, no to ne bi bilo tako kad bi bila podržana društvenom dividendom i proširena na cijelu ekonomiju. Što kada bi svi radili 20 posto manje umjesto da 20 posto ljudi uopće ne radi? Ova ekonomska situacija poklopila se s pomakom u svijesti jer sve je više nas koji odbijamo konvencionalnu predodžbu posla – podjela života na dvije ekskluzivne zone, rad i dokolica.
Propadajuća valuta, ekonomija bazirana na resursima (2 i 3 gore) i društvena dividenda, sve to podržava ekonomiju odrasta. I mi sami se također moramo od-programirati od mantre rast-je-dobar koja danas usmjerava javnu politiku. U programu poticaja 2009. godine, logički temelj za ceste, mostove i druge projekte bio je stimulacija rasta – to nije bila svjesna odluka da nam je ustvari potrebno više cesta i mostova. Slično tome, indikator započete stambene gradnje je dobrodošao kao znak rasta, a ne kao izraz vjerovanja da nam treba više parcelacija građevinskog zemljišta i urbanizacije. Mjere poput monetarnog i kejnzijanskog poticaja, koje će u svojoj novoj inkarnaciji biti novac s negativnom kamatom i društvena dividenda, moraju biti stavljene u nove okvire: njihov cilj nije poticanje ponovnog rasta ekonomije, već cirkulacija novca prema onima koji ga trebaju za trošenje. Općenito govoreći, ako je opće dobro zaštićeno od monetizacije, to neće biti povod za rast; umjesto toga, promijenit će alokaciju resursa i fokus ekonomske aktivnosti.
Ekonomski život: Siromašna i srednja klasa doživjet će veće obilje, kao da ekonomija raste, budući da će pogodnosti većih plaća i lakšeg zapošljavanja, što se obično događa jedino u kontekstu poslovnog investiranja vođenog rastom, biti moguće i u ekonomiji stabilnog stanja ili odrasta. Kako se domena novca smanjuje, a raste domena darova, volontiranja, dokolice i nemjerljivog, ljudi će sve više svog vremena trošiti u neekonomskim aktivnostima. Digitalni sadržaj – slike, muzika, video, vijesti, knjige itd. – nastavit će svoj trend prema dostupnosti uz nulti trošak. Dok će proizvodnja bazirana na resursima biti puno skuplja, ljudski doprinos i dalje će se koristiti stalnom akumulacijom tehnologije, tako da ćemo u mnogim područjima visoke tehnologije činiti više sa manje. Ljudi će također više dijeliti, a manje trošiti, više pozajmljivati, a manje iznajmljivati, više davati, a manje prodavati – sve to odražavajući i stvarajući ekonomiju odrasta.
7. Kultura darivanja i P2P ekonomija
Motivacija: Širenje domene novca došlo je na račun drugih oblika ekonomske cirkulacije, posebno darivanja. Kada svaki ekonomski odnos postaje plaćena usluga, mi ostajemo neovisni od svih koje poznajemo, a ovisni, putem novca, o anonimusima, udaljenim pružateljima usluga. To je osnovni razlog nestajanja zajednice u modernim društvima s popratnim pojavama otuđenosti, usamljenosti i psihološke boli. Štoviše, novac nije pogodan za promicanje cirkulacije i razvoja nemjerljivih stvari koje život uistinu čine bogatim.
Tranzicija i strategija: Nasreću, domena novca se već počinje sužavati, a odrast oslobađa novi prostor za ekonomiju darivanja. Internet je u važnim pogledima mreža darivanja i pojednostavnio je pružanje informacija čija je proizvodnja prije bila vrlo skupa. To je usluge poput oglašavanja (sjetite se Craiglist – malog oglasnika – Njuškala), putničkih agencija, žurnalizma, izdavanja, muzike i mnogih drugih, na razne načine poguralo prema ekonomiji darivanja. To je također omogućilo proizvodnju otvorenog koda baziranu na darivanju. Ono za što su nekad bili potrebni posrednici i centralizirane administrativne strukture, sada se događa direktno. Putem sustava međusobnog kreditiranja, bez posredništva banaka, ljudi i firme čak stvaraju kredite. Istovremeno na lokalnoj razini ideali povezanog sebstva, žudnja za zajednicom i puka ekonomska nužda navode ljude na obnavljanje društvenih struktura zasnovanih na darivanju.
Vlade mogu liberalizirati porez i bankarske propise kako bi dali slobodne uzde novim sustavima ekonomske cirkulacije koji se danas pojavljuju. Opće dobro u kojem ovi sustavi prebivaju, posebno Internet, mora i dalje ostati javno. Vlade također mogu osnivati i promovirati sustave međusobnog kreditiranja za firme i industriju, štiteći tako domaću ili lokalnu ekonomiju od grabeža međunarodnog kapitala.
Ekonomski život: Ljudi će svoje potrebe zadovoljavati na razne načine, bilo da se radi o robama, uslugama ili samom novcu. Direktni krugovi darivanja licem-u-lice i online koordinacija darova i potreba omogućit će da se potrebe zadovoljavaju bez novca. Ljudi će se mnogo više osjećati dijelom zajednice o kojoj ovise. Uz to, korisnički kreditni sustavi zajedno s P2P posuđivanjem preko interneta, učinit će suvišnom tradicionalnu potrebu za bankama. Na lokalnoj razini, kao i posredstvom globalnih mreža, pojavit će se nemjerljive “valute” priznanja i zahvalnosti koje povezuju i nagrađuju kvalitativne doprinose društvu i planeti.
* * * *
Kao što vidite, svih sedam elemenata koje sam opisao usko su sinergijski. Zapravo, niti jedan ne može postojati sam za sebe. Negativna kamata, na primjer, neće funkcionirati ako su za investiranje još uvijek na raspolaganju drugi izvori ekonomske rente. Lokalizacija u velikoj mjeri ovisi o ukidanju prikrivenih potpora koje globalnu trgovinu čine ekonomičnom. Ekonomije darivanja omogućuju poboljšanje kvalitete života čak i kada ekonomija opada.
Različita vlakna svete ekonomije koje sam opisao u Drugom dijelu ove knjige, tkaju tapiseriju, organsku matricu čiju pojavu možemo danas gledati. Nova ekonomija neće doći s novim početkom, brisanjem starog i započinjanjem iznova; to je prije postepeni prijelaz, metamorfoza.
Kao što niti jedan dio svete ekonomije ne može stajati sam, isto tako svaki dio prirodno povlači ostale. Ako postoji zajednička karika, onda je to kraj rasta, tranzicija ljudske vrste u novi odnos sa Zemljom, novu Priču o ljudima. Naposljetku, naša sve jasnija želja da budemo Zemljini partneri i naše novo pronađeno duhovno shvaćanje jedinstvenosti i povezanosti svih bića, leže u podlozi onog što sam nazvao sveta ekonomija.
Napomene
1. To je stoga jer niske plaće ustvari imaju potporu u nemonetiziranom općem dobru. Kada je mnogo toga od zemlje i zajednice još uvijek dostupno, životni troškovi, a time i plaće, mogu biti vrlo niski.
2. Drugi način za financiranje ovoga je fiat novcem kojeg stvara vlada, a isplaćuje se svim građanima. To je također prikriveni oblike redistribucije bogatstva jer ukoliko se ekvivalentan iznos novca ne ukloni iz ekonomije putem oporezivanja, dogodit će se inflacija kojom će se umanjiti relativno bogatstvo klase kreditora.