Prijelaz na svetu ekonomiju dio je veće promjene u našim načinima razmišljanja, odnošenja i bivanja. Sama ekonomska logika nije dovoljna da ju održi. Mnogi ekonomski vizionari osmislili su uvjerljive revolucionarne novine u novcu i imovini, no od šačice koja je donijela imalo ploda, niti jedna nije preživjela test vremena. Stoga je zadnja trećina ove knjige posvećena promjeni u svijesti i praksi koja ide zajedno s novim novčanim sustavima koje sam opisao. Dok iscjeljujemo raskid između duha i materije, mi otkrivamo da su ekonomija i duhovnost nerazdvojne. Na osobnoj razini ekonomija se bavi time kako dati svoje darove i zadovoljiti svoje potrebe. Ona otkriva tko smo mi u odnosu na svijet. Mijenjajući svoje svakodnevno ekonomsko razmišljanje i prakse, mi ne samo da se pripremamo za velike promjene koje stoje pred nama; mi također postavljamo pozornicu za njihovo pojavljivanje. Živeći koncepte svete ekonomije, mi olakšavamo njeno svestrano prihvaćanje i srdačno ju dočekujemo u svijetu.
Ljubavnici ne smiju, poput lihvara, živjeti samo za sebe. Oni u konačnici moraju skrenuti svoj usredotočeni pogled jedan sa drugoga i usmjeriti ga natrag prema zajednici. –Wendell Berry
U naše doba stvorili smo razliku između razmjene novca i darova. Ovo prvo je u domeni racionalnog koristoljublja; ovo zadnje je bar djelomično altruistično i nesebično. Ova podjela ekonomije na dva odvojena područja odražava druge dihotomije koje definiraju našu civilizaciju: čovjek i priroda, duh i materija, dobro i zlo, sveto i svjetovno, um i tijelo. Niti jedna od njih ne odolijeva dubljem pomnom ispitivanju; sve se one urušavaju kako se Doba odvojenosti bliži svome kraju. I stoga, baš kao što brišemo distinkciju između materije i duha i ponovno cjelokupnu materiju proglašavamo svetom, baš kao što odustajemo od nastojanja da transcendiramo prirodu i spoznajemo da smo dio nje, tako ćemo se vratiti duhu darivanja u svim aspektima ljudske ekonomije, bez obzira da li je uključen novac ili ne.
Svaki aspekt monetarne evolucije opisan u ovoj knjizi prožima novac svojstvom dara:
1. Tijekom vremena davanje i primanje moraju biti u ravnoteži. Internalizacija ekoloških troškova osigurava da od zemlje nećemo uzimati više no što možemo dati.
2. Izvor dara mora dobiti priznanje. Restauracija općeg dobra znači da korištenje bilo čega od onoga što pripada svima dobiva priznanje plaćanjem u korist svih.
3. Darovi cirkuliraju umjesto da se akumuliraju. Propadajuća valuta osigurava da bogatstvo ostaje funkcija protoka, a ne posjedovanja.
4. Darovi teku u smjeru najveće potrebe. Društvena dividenda osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba svake osobe.
Temelj svete ekonomije je, dakle, svijest o darivanju. Ostatak ove knjige istražuje načine na koje možemo obnoviti mentalitet darivanja u svojim vlastitim životima kako bismo ga odnjegovali i pripremili za nadolazeći svijet.
Ja ne sugeriram da postanete sveci i odreknete se sebičnosti. Ekonomija darivanja nije tako jednostavna. Dok materiju prožimamo osobinama koje pripisujemo duhu, mi također duh prožimamo nečistim osobinama materije. Duhovni svijet naših spoznaja nije više mjesto savršenog reda, harmonije, dobrote i pravednosti. Slično tome, dok novac prožimamo nekim karakteristikama kulture darivanja, moramo uočiti da domena darivanja nije nikada bila, niti će ikada biti, područje čiste nepristrane nesebičnosti.
Razmotrite ideal dobrovoljnog dara koji Jacques Derrida karakterizira ovako: “Da bi nešto bilo dar, ne smije postojati reciprocitet, povrat, razmjena, uzvratni dar ili dug.” To bi isključivalo svako stjecanje koristi od strane davatelja poput društvenog statusa, pohvale, izraza zahvalnosti, pa možda čak i osjećaj da smo učinili nešto časno. Najbliži primjer za to u stvarnom životu bila bi anonimna milostinja ili možda milodari udijeljeni džainskim isposnicima koji paze da se za hranu ne zahvaljuju, niti da ju hvale. (1) Džainska religijska vjerovanja prilično su relevantna za ovo povezivanje dobrovoljnog dara s čistoćom, duhovnošću i onozemaljskim. Putem asketizma Džain teži sagorijevanju karme i pročišćenju dok istovremeno stvara nove veze sa svijetom. Zato oni paze da istu kuću ne posjećuju dva puta i nikada ne odgovaraju na poziv težeći idealu neočekivanog gosta koji prima čistu milostinju neokaljanu zemaljskim vezama.
Džaini su ekstremni slučaj, no slične ideale sadrže druge svjetske religije. Kršćani su, na primjer, propisivali da se post, molitva i davanje milostinje rade u tajnosti. Budisti koji slijede put Bodhisattve trebali bi svoje živote posvetiti oslobađanju svih bića postavljajući druge na prvo mjesto. U Judaizmu, princip chesed shel emet, najviši oblik ljubaznosti, znači davati bez ikakve nade za otplatu ili zahvalnost dok je najviša razina milostinje kada ni donator niti primatelj ne znaju tko daje, a tko prima. Anonimna milostinja jedan je od pet stupova Islama, a ogromne islamske dobrotvorne ustanove financirane su anonimno. Mislim da ne moram navoditi previše primjera kako bih uvjerio čitatelja u povezanost altruizma i anonimne dobrotvornosti s religijom.
Vjerski ideal besplatnog dara koji ne stvara nikakve društvene veze, da ironija bude veća, vrlo je sličan novčanim transakcijama! One također ne stvaraju obveze niti veze: jednom kad je novac plaćen i roba isporučena, niti jedna strana ništa ne duguje drugoj. No, uz iznimku gore opisanih idealiziranih istinskih darova, darovi su puno drugačiji. Ako mi vi nešto date, ja ću osjećati zahvalnost i želju da nešto dam zauzvrat, bilo vama ili nekom drugom kako već propisuje društveni običaj. Na svaki način, stvorena je jedna obaveza, jedno osiguranje stalnog ekonomskog kruženja unutar zajednice darivanja. Anonimni darovi ne stvaraju takve veze i ne jačaju zajednice. Primatelj možda može osjećati zahvalnost, no ta zahvalnost nema objekta osim univerzalnog ili apstraktnog.
Dapače, zahvalnost ne dolazi samo od primanja darova, već također i od svjedočenja darivanju. Darežljivost drugih potiče nas na vlastitu darežljivost. Mi želimo dati onima koji su darežljivi. Mi smo dirnuti njihovom otvorenošću, njihovom ranjivošću, njihovim povjerenjem. Mi želimo brinuti o njima. S mogućim izuzetkom anonimne milostinje, darovi se ne događaju u društvenom vakuumu. Oni proširuju krug sebstva povezujući naše koristoljublje s bilo čijim, koristoljubljem onoga tko će, kada ima više no što mu je potrebno, dati nama ono što nam treba. Vjerski ideal nevezujućeg dara koji posljedičnu zahvalnost širi na univerzalnu razinu ima svoju svrhu utoliko što se želimo identificirati sa zajednicom svih bića. No, ja ne mislim da je stanje univerzalne jednosti, razrješenje za Doba odvojenosti. Mi ćemo zapravo zakoračiti u višedimenzionalno sebstvo koje se poistovjećuje sa svim bićima, ali i sa čovječanstvom, svojom vlastitom kulturom, svojom bioregijom, svojom zajednicom, svojom familijom i svojim ja-sebstvom (ego-self). U skladu s tim, anonimni, neopterećeni dar ima važnu premda ograničenu ulogu u nadolazećoj ekonomiji.
To je zacijelo bio slučaj u primitivnim kulturama. Iako je ekvivalent univerzalnog, neuzvrativog dara postojao u obliku prinošenja žrtava bogovima, većina darova prirodno je bila društvena. U svojoj klasičnoj monografiji Dar (The Gift) 1924. godine, Marcel Mauss uvjerljivo dokazuje nepostojanje besplatnog dara u primitivnim društvima. Govoreći općenito, kaže Mauss, darovi i njima odgovarajući uzvratni darovi bili su precizno određeni i nametani putem društvenog odobravanja i prijekora, statusa i progonstva, te drugih oblika društvenog pritiska. To je poželjno stanje stvari: obećanja i obaveze koji proizlaze iz darova i njihove očekivane uzvratne kompenzacije predstavljaju ljepilo koje zajednicu drži na okupu.
Mi danas možemo osjetiti nedostatak tog društvenog ljepila. U logici ja i moje, svaka obaveza, svaka ovisnost, je prijetnja. Darovi prirodno stvaraju obaveze, pa se u Doba odvojenosti ljudi boje davati, a još više se boje primati. Mi ne želimo primati darove jer ne želimo nikome biti obavezni. Mi ne želimo nikome ništa dugovati. Mi ne želimo ovisiti ni o čijim darovima ili milostinji – “Ja si to mogu sam platiti, hvala vam. Ne trebam te.” U skladu s tim, mi anonimnim milosrdnim djelima pridjeljujemo uzvišeni moralni status. Smatra se velikom vrlinom dati bez obaveze, ne očekivati ništa zauzvrat.
Živjeti u darivanju dijelom znači prepoznati i ustrajati na obavezi primanja, kao i darivanja. Mauss daje primjer naroda Dayaksa koji su “čak razvili cijeli sustav zakona i moralnih praksi utemeljenih na dužnosti pojedinca da ne propusti podijeliti objed kojem prisustvuje ili koji je vidio da se priprema.” (2) Ja sam osobno imao slična iskustva za vrijeme godina provedenih u Tajvanu gdje su se tragovi stare kulture darivanja iz agrarnih vremena još uvijek zadržali kod starije generacije. Tamo, ne samo da je ozbiljan faux pas ne ponuditi jelom gosta u svojoj kući, već je isto tako nepristojno odbiti jelo. Ako se upravo priprema večera, nije baš pristojno pokušati ljubazno otići prije jela (bez stvarno uvjerljivog izgovora). Odbiti dar znači prezirno odbiti odnos. Ako darovi stvaraju veze i šire krug sebstva, onda odbijanje da se da ili primi dar kaže, “Odbijam se povezati s tobom. Ti si drugo u mojoj konstelaciji bivanja.” Mauss to kaže ovako, “Odbiti da se da, propustiti da se pozove, kao i odbiti da se primi, jednako je kao proglasiti rat; to je odbijanje veze savezništva i zajedništva.” (3)
Odbiti tu vezu, ozbiljna je stvar. Autor Mark Dowie govori i aljaskom plemenu s kojim je živio, koje je sazvalo sastanak starješina kako bi raspravili ozbiljan prekršaj etike dijeljenja od strane određenog člana plemena. Osoba o kojoj je riječ, za sebe je gomilala zalihe svog lovačkog plijena ne poštujući plemenske običaje darivanja. Koliko ozbiljnim su starješine smatrale njegovo ponašanje (koje je trajalo duže vrijeme)? Svrha njihovog sastanka bila je donošenje odluke da li da ga ubiju ili ne? (4)
U mnogim situacijama vode se bezuvjetni pregovori u kojima dvije strane trguju obećanjima i odbijanjima dok se ne slože koji dar prikladno odražava stupanj veze koja će se stvoriti. (5) “Oh, ne bih mogao; upravo sam jeo (laž). Možda samo šalicu čaja.” Dolazi čaj poslužen s obilnom zdjelom kolača od mango graha, sušenim šljivama i sjemenkama lubenice. Ja uzimam malo sjemenki. Domaćin mi daje par kolača da ponesem sa sobom. I tako dalje. Ta suptilna igra davanja i primanja nije prisutna u našoj robnoj ekonomiji.
No, čak i u Americi, koliko god bili otuđeni od kulture darivanja, mi još uvijek osjećamo njenu logiku. Možda ste imalo iskustvo da vam je netko učinio neku uslugu, a nakon što ste ponudili da za nju platite, slijedio je osjećaj poniženja i udaljavanja. Kada se dar plaća, on prestaje biti dar i kida se veza koja se gradila.
Odbojnost prema obavezi povećava privlačnost novčanih transakcija. Kako kaže Richard Seaford, “Ono što se ustupa u komercijalnoj transakciji potpuno se i trajno odvaja od osobe koja to ustupa.” (6) Kada plaćamo za sve što primamo, mi ostajemo neovisni, nepovezani, oslobođeni obaveza i oslobođeni veza. Nitko nas ne može tražiti ustupke; nitko nad nama nema moć. U ekonomiji darivanja, ako netko traži pomoć, vi ne možete stvarno reći ne: ta osoba i cijela zajednica kažu, direktno ili indirektno, “Hej, sjećaš li se svih stvari što smo ih učinili za tebe? Sjećaš li se kada smo ti čuvali djecu? Kada smo spasili tvoju kravu? Kada smo ponovo sagradili tvoju štalu nakon požara? Duguješ nam!” Mi danas želimo biti u stanju da kažemo, “Platio sam vam za to čuvanje djece. Platio sam vam čišćenje snijega s mog pločnika. Platio sam sve što ste za mene učinili. Ništa vam ne dugujem!”
Zbog toga što stvara zahvalnost ili obavezu, voljno primanje dara je samo po sebi oblik darežljivosti. Ono kaže, “Voljan sam ti biti dužan.” Ili, u nekoj sofisticiranoj kulturi darivanja kaže, “Voljan sam biti dužan zajednici.” Proširujući taj princip dalje, u potpunosti primati darove kojima smo obdareni znači, “Voljan sam biti dužan Bogu i univerzumu.” Na isti način, odbijajući darove, mi kao da se oslobađamo obaveza koje prirodno donosi zahvalnost. Vozač taksija Stewart Millard primjećuje,
Prvi zaključak do kojega sam došao je da nas novac čini izvanredno nesposobnima za pravi ljudski odnos. Ako sam upravo dobio novi par guma od mog prijatelja Grega u njegovoj vulkanizerskoj radionici (Ustvari sjedio sam na njegovom parkiralištu razmišljajući o tome!) i nikakav novac nije razmijenjen, kako ću onda Gregu to platiti? A pojavilo se i malo suptilnije pitanje: Što bi bilo da nisam prihvatio Gregovu ponudu (dar)?
Prihvaćanjem guma na dar, bez novca, automatski nastaje skup ponašanja i obzira. Što mogu ponuditi zauzvrat? Mogao bih čekati da on traži ili mogu učiniti mnogo težu stvar da ustvari upoznam Grega i tako omogućim da se dogodi životnija razmjena. Novac znači da mogu platiti i onda više ne obraćati pažnju na svog bližnjeg s one strane tezge. Ne upoznati ga, ne razmijeniti život kako bi se prihvatilo prirodno miješanje tokova u ovisnosti i poštovanju. Razlog što smo toliko netolerantni jedan prema drugome jednostavno je to što imamo novaca. Ako je ova osoba neprijazna, mi svoj novac jednostavno odnesemo drugdje – a original odnese vjetar.
Jedan od najvažnijih darova koji možete dati jest u potpunosti primiti dar od drugoga. Mi danas imamo mnogo načina da odbijemo ili djelomično primimo dar. Sve što činimo da umanjimo obavezu proizašlu iz primanja, oblik je odbijanja – na primjer, podsjećajući davatelja na ono što smo mu dali prošle godine; dajući na znanje da zaslužujemo ili imamo pravo na dar; praveći se da, što god da primamo, nismo to baš željeli; ili nudeći odnosno insistirajući da platimo za nešto. Kada mi netko da kompliment, ja ga ponekad odbijem poričući njegovu istinitost, projicirajući lažnu skromnost ili ga obezvrjeđujući riječima poput, “Oh, svatko to radi; to nije ništa posebno.” Kada netko kaže, “Hvala ti,” ponekad se uhvatim da ga odbijam riječima, “Nema na čemu.” Netko bi možda mogao reći, “Tvoje pisanje mi je promijenilo život,” a ja bih možda odgovorio, “Promjena je već bila u tebi, a moje pisanje je bilo samo posrednik. Drugi čitaju iste riječi bez ikakva učinka.” Iako u tom odgovoru ima istine, ipak ga ponekad koristim kako bih odvratio darove pohvale ili zahvale koje se bojim primiti u potpunosti, potpuno ih prihvatiti. Drugi način da se odbije kompliment kao dar je pretjeranom živahnošću uzvratiti kompliment, skrećući pažnju sa prvog komplimenta prije no što je imao šanse da legne. Kada zahvalnost inspirira na uzvratni dar ne smijemo ga dati prebrzo ili to postaje obična transakcija, ne tako različita od kupovine. Tada on ukida obavezu umjesto da jače poveže davatelja i primatelja.
Primiti u potpunosti znači primiti na sebe obavezu, bilo prema davatelju ili prema zajednici općenito. Zahvalnost i obaveza idu ruku pod ruku; one su dvije strane istog novčića. Obaveza je obaveza da se učini što? To je dati bez “kompenzacije”. Zahvalnost je što? To je želja da se da, opet bez kompenzacije, rođena iz spoznaje da se primilo. U doba odvojenog sebstva mi smo to dvoje razdvojili, no oni su prvobitno bili jedno: obaveza je želja koja dolazi iznutra i samo se sekundarno nameće izvana. (7) Jasno je onda da je opiranje da se primi, ustvari, opiranje da se da. Mi mislimo da smo plemeniti, samopožrtvovni ili nesebični, ako radije dajemo umjesto da primamo. Nismo ništa od toga. Velikodušna osoba daje i prima jednako otvorenim rukama. Ne bojte se preuzeti obavezu, biti zahvalni. Mi se bojimo obaveze jer smo, potpuno opravdano, podozrivi prema “morati”; podozrivi smo prema nasilnom pritisku, podozrivi prema prinudi koja leži u pozadini mnogih institucija našeg društva. No, kada “morati” pretvorimo u “željeti”, tada smo slobodni. Kada shvatimo da je sam život dar i da smo ovdje da damo sebe, tada smo slobodni. Naposljetku, ono što ste uzeli za života umire s vama. Samo vaši darovi žive dalje.
Lako je vidjeti kako odbijanje dara prožima našu kulturu i koliko toga moramo ponovo naučiti. Puno toga što se smatra skromnošću ili poniznošću ustvari je odbijanje veza, distanciranje od drugih, odbijanje da se primi. Mi se bojimo primiti jednako kao i dati; uistinu, mi nismo u stanju učiniti jedno bez drugoga. Možemo misliti da smo nesebični i čestiti zato što radije dajemo, no što primamo, no, to je jednako škrto upravo kao i ono suprotno jer bez primanja vrelo naših vlastitih darova presušuje. Ne samo da je škrto, već je i nadmeno: Što si mi zamišljamo da je izvor onoga što dajemo? Mi sami? Ne. Sam život je dar, život i sve što ga njeguje, od majke i oca do cjelokupnog ekosustava. Ništa nije stvoreno našim vlastitim trudom. Isto vrijedi za naše kreativne sposobnosti, fizičke i mentalne, koje bi neki, naslućujući ovu istinu, možda nazvali bogomdane.
Naravno, ponekad je potpuno prikladno odbiti dar, pogotovo kada ne želite stvoriti onu vrstu veze koju dar podrazumijeva. Svi darovi povlače za sobom određene obaveze. No, često naša nevoljkost da primimo ne dolazi od odbojnosti prema određenoj vezi, nego prema vezama općenito.
Duhovne fraze New Age-a o “otvorenosti prema obilju” tjeraju me na povraćanje, no kao i kod većine otrcanih fraza, ima u njima istine. Strah od primanja, međutim, nije samo stvar niskog samopoštovanja ili osjećaja nezasluženosti, kao što bi neki gurui za samopomoć željeli da vjerujemo: to je također, u krajnju ruku, strah od davanja. To dvoje ide ruku pod ruku – uvijek! Zajedno oni predstavljaju strah od života ili povezanosti; oni su neka vrsta uzdržavanja. Davati i primati, dugovati i zadužiti druge, ovisiti o drugima i biti onaj o kojem ovise – to znači biti potpuno živ. Ni davati niti primati, već za sve plaćati; nikada ne ovisiti o nikome, već biti financijski neovisan; ne biti vezan za zajednicu ili mjesto, već biti mobilan … takav je prividni raj diskretnog i odvojenog sebstva. Jednako kao duhovna zamisao nevezanja, religijska iluzija nezemaljskog i znanstvena ambicija ovladavanja prirodom i njenog transcendiranja, pokazuje se da to nije raj već pakao.
Kada postanemo svjesni naših zabluda o nevezanosti, neovisnosti i nadmoćnosti tada težimo ponovnom sjedinjenju s našim istinskim, otvorenim sebstvom. Mi čeznemo za zajednicom. Neovisnost i nevezanost ionako nikada nisu bili ništa drugo do zablude. Istina je, uvijek je bila i uvijek će biti, da smo potpuno i beznadno ovisni jedno o drugome i o prirodi. Niti će se ikada promijeniti činjenica da je jedina alternativa ovisnosti, primanju, voljenju i gubitku, uopće ne biti živ.
Doduše, ima istine i u nevezanosti, istine koju odražava kultura darivanja kada se manje vežemo za svoje stvari. Ta nevezanost postoji u kontekstu privrženosti i povezanosti, ne u neovisnosti ili razdvajanju. Uistinu, darovi pomažu u oslobađanju ega od privrženosti, zato jer šire sebstvo izvan ega izjednačujući sebičnost s dobrobiti većeg, međupovezanog bića. Darovi istovremeno služe i proizlaze iz ekspanzije sebstva izvan ega; oni su i uzrok i posljedica. Osjećajući povezanost s drugim, mi želimo davati. Što više dajemo to više osjećamo našu povezanost. Dar je sociofizička manifestacija jedinstva bića koje joj je u podlozi.
Odvojen od svijeta, čovjek može u njemu činiti malo dobra ili zla. Uronjeni u svijet, mi smo pozvani da mudro koristimo svoje bogatstvo. (8) Plemenito je potpuno zaroniti u društveni svijet veza i obaveza. Dajući svoje darove na način koji je javan, na način koji, suprotno od vjerskih ideala, možda može generirati nešto zauzvrat, mi povećavamo protok darova kroz sebe sama, uvećavajući svoju sposobnost i potrebu da dajemo. Zamisao nije da iznuđujemo uzvratni dar ili da smišljamo da ga dobijemo – to uopće nije dar – već da zadovoljimo potrebu i stvorimo vezu.
Darovi su, kao i priče, niti od kojih su satkani međusobni odnosi, zajednica. To dvoje je intimno povezano. Priče mogu biti vrsta dara i priče, isto tako, prate darove jačajući njihovu jedinstvenu, osobnu dimenziju. Prinuda da se ispriča priča o daru gotovo je neodoljiva. Sjećam se svoje bake: “Pa, prvo sam gledala kod Macy-a, no to tamo nisu imali pa sam otišla u J. C. Penny …” U svakom slučaju, priče o tome što je tko kome dao dio su društvenog svjedočenja koje nadahnjuje darežljivost i osjećaj zajednice.
Stav davatelja – “Ja to dajem dobrovoljno i pouzdajem se da ću primiti što je prikladno, bilo od tebe ili nekog drugog iz našeg kruga darivanja” – dira nas duboko u žicu. Postoji nešto vječno i istinsko u duhu zahvalnosti i darežljivosti što ne očekuje nagradu i ne planira obavezu. (9) No, u ovome je paradoks: s jedne strane, funkcija dara da generira obavezu, stvara društvenu solidarnost i zajednicu. S druge strane, naša srca reagiraju na darove koji ne teže stvoriti obavezu, koji ne zahtijevaju uzvraćanje i mi smo dirnuti darežljivošću onih koji daju bez očekivanja povrata. Postoji li način da se razriješi taj paradoks? Da – jer izvor obaveze ne mora biti društveni pritisak koji kao poluga djeluje na koristoljublje diskretnog odvojenog sebstva. Umjesto toga, obaveza može nastati prirodno, bez prisile; kao posljedica zahvalnosti. Ta obaveza je autohtona želja, prirodna posljedica proživljenog osjećaja – stanje povezanosti koje nastaje spontano, primanjem dara ili svjedočenjem činu darežljivosti.
Logika diskretnog i odvojenog sebstva kaže da su ljudska bića po prirodi sebična. Bilo zbog sebičnog gena iz biologije ili ekonomskog čovjeka Adama Smitha, više za tebe je manje za mene. Sukladno tome, društvo mora primjenjivati različite prijetnje i poticaje kako bi sebično ponašanje pojedinca uskladilo s interesima društva. Danas, nove paradigme u biologiji zamjenjuju neodarvinističku ortodoksiju dok pokreti u duhovnosti, ekonomiji i psihologiji pobijaju atomistički Kartezijanski koncept sebstva. Novo sebstvo je međuovisno i, štoviše, svoju vlastitu egzistenciju dijeli s egzistencijom svih drugih bića s kojima je povezano. To je povezano sebstvo, veće sebstvo, koje se širi da bi u svoj krug darivanja postepeno uključilo svakoga i sve. Unutar tog kruga nije istina da je više za tebe, manje za mene. Darovi kruže tako da je sreća drugoga i tvoja sreća. Uronjenom u taj opsežan osjećaj sebstva, čovjeku ne trebaju mehanizmi prisile da bi ga primorali na dijeljenje. Društvene strukture dara još uvijek služe svojoj svrsi: da podsjećaju svoje članove na istinu o njihovoj povezanosti, da obuzdaju svakoga tko je možda zaboravio i osiguraju da strukture dara rade za zadovoljenje potreba društva. Tko daje komu što? Ispravan odgovor je specifičan za pojedinu kulturu i ovisi o njenom okruženju, njenom sustavu rodbinstva, njenim religijskim vjerovanjima i mnogo drugoga. Struktura dara vremenom evoluira i usmjerava kulturološki prikladnu distribuciju sredstava.
To je u suštini ono što želimo da radi ekonomija novca: da povezuje ljudske (i ne-ljudske) potrebe s darovima muškarca, žene i prirode, koji ih mogu zadovoljiti. Svaki od ekonomskih i novčanih prijedloga u ovoj knjizi teži, na ovaj ili onaj način, ostvarenju toga cilja. Stari ekonomski režim protivan je tomu, svojom koncentracijom bogatstva, svojim isključivanjem iz kruženja darova onih koji ne mogu platiti (poput siromašnih, drugih vrsta i zemlje), svojom anonimnošću i depersonalizacijom, svojim mrvljenjem zajednice i povezanosti, svojim negiranjem cikličnosti i zakona povrata i svojom orijentacijom prema akumulaciji novca i imovine. Sveta ekonomija donosi suprotno od svega toga: ona je egalitaristička, inkluzivna, osobna, povezujuća, održiva i ne-kumulativna. Takva ekonomija dolazi! Stara ne može potrajati. Vrijeme da se za nju pripremimo tako da svakodnevno živimo po njenim principima.
Napomene
1. Laidlaw, James. “A Free Gift Makes No Friends,” in The Question of the Gift: Essays Across Disciplines. ed. by Mark Olstein. New York: Routledge. (2002): pp. 46-7.
2. Mauss, Marcel. The Gift: The Form and Reason for Exchange in Archaic Societies. Translated by W. D. Halls. New York, Norton: s. 13.
3. Ibid.
4. Intervju na radio stanici KWMR, “A Conversation with Charles Eisenstein and Mark Dowie,” April 4, 2009.
5. U Tajvanu, intuitivno osjećajući lokalnu etiketu ponašanja, bio sam ponekad doveden u neugodne situacije. Sjećam se posjeta jednom starijem čovjeku radi vježbanja mog tajvanskog; to jutro lekcija je bila popraćena zdjelom narezane govedine i upravo otvorenom bocom viskija. Bila je to ponuda koja se nije mogla odbiti.
6. Seaford, Richard. Money and the Early Greek Mind: Homer, Philosophy, Tragedy, Cambridge University Press, 2004. s. 203.
7. Društva darivanja neodvojivo kombiniraju obavezu i zahvalnost. U potlačama Melanezije i Sjeverozapadnog Pacifika, davanje može biti čin društvene dominacije, skoro pa agresija. No, čak i van tog ekstrema, općenito je istina da, kako kaže antropologinja Mary Douglas, “širom cijelog globusa i od najstarije povijesti ljudske civilizacije koja se pamti, glavni transfer roba bio je u ciklusima obaveznog uzvraćanja darova” (naglašavanje moje). Zato kada razmišljamo o tome što čini ili ne čini pravi dar, imajmo na umu ulogu koju su darovi igrali u psihologiji i društvu nebrojenih kultura darivanja sve do današnjih dana. Tko smo mi, koji živimo skoro potpuno u robnoj kulturi, da pretpostavljamo da znamo što je dar?
8. Prema ovoj ideji, put askete je ispravan jedino ako dolazi iz iskrenog shvaćanja da “ja nisam spreman koristiti bogatstvo (u svim njegovim oblicima) pa ću se stoga uzdržati od njega dok ne budem spreman.” Uistinu, sreo sam vrlo malo ljudi koji su dobro koristili bogatstvo, što nije iznenađujuće budući da je bogatstvo dar, baš kao što su darovi i naši talenti, energija i vrijeme.
9. Zato mislim da Maussu nedostaje nešto važno, viđenje dinamike društva darivanja kroz polarizirajuće leće. Unatoč Maussovom filozofskom protivljenju utilitarnom omalovažavanju ljudi kao društvenih bića i naglasku na individualizmu, on ipak vjeruje u neke od dubokih pretpostavki te doktrine, posebno da su ljudi primarno motivirani koristoljubljem. Na početku svoje knjige Dar (The Gift) on pita, “Koje pravilo zakonitosti i koristoljublja, u društvima nazadnog ili arhaičnog tipa, primorava da se primljeni dar obavezno uzvrati?” (3) Već samo to pitanje isključuje mehanizme izvan koristoljublja i obaveze koji bi mogli objasniti drugi dio njegovog upita: “Koja to moć počiva u objektu koji je dan, a koja uzrokuje da ga njegov primatelj otplati?”
Da je Maussovo objašnjenje dinamike dara potpuno, mogli bismo se zapitati po čemu se onda uopće ta dinamika razlikuje od današnjeg novcem posredovanog sustava. Putem medija novca mi također očitujemo društveni pritisak, koji kao poluga djeluje na koristoljublje, kako bi osigurali da se darovi uzvraćaju. Novčani dug direktno je usporediv s obavezama koje nastaju darivanjem u Maussovim “arhaičnim društvima”. Štoviše, u onim društvima koja Mauss navodi, u kojima zbog statusnih razloga uzvratni dar mora biti veći nego primljeni, lihvarstvo također ima svoj odraz. Jedan zaključak koji možemo izvući iz ovih paralela je da se ništa nije promijenilo: da je današnja novčana ekonomija tek proširenje arhaičnih ekonomija darivanja u današnje doba strojeva. No, drugi zaključak, koji podjednako odgovara činjenicama, je da je Mauss projicirao svjetonazor i motivacije današnjeg vremena na ljude iz prošlosti. Zadnji zaključak ima vlastite potkrepljujuće dokaze – na primjer, pripovijedanja brojnih putnika o otvorenoj, djetinjoj darežljivosti urođenika koje su susretali. Čak je i Kristofor Kolumbo bio dirnut (iako ne dovoljno dirnut da se uzdrži od ubijanja i porobljavanja): “[Arawak indijanci] su toliko prostodušni i slobodni sa svime što imaju, da ne bi povjerovao nitko tko to nije vidio … Ako ih se traži bilo što što posjeduju, oni nikada ne kažu ne; naprotiv, pozivaju vas da to podijelite i iskazuju toliko ljubavi kao da su im srca u tome.” Njegovi opisni izrazi ukazuju na nešto značajno. Prostodušnost indijanaca daje naslutiti nešto djetinje i primitivno o njihovoj velikodušnosti; njihova toplina daje naslutiti sasvim drugačiju motivaciju od Maussovog društveno nametnutog koristoljublja.