Nesmanjenom darežljivošću zemlja Engleska cvate i raste; talasajući se žutim usjevima; gusto posuta radionicama, industrijskim oruđem, s petnaest milijuna radnika koji se smatraju najjači, najsposobniji i najvoljniji što ih je Zemlja ikada imala; ti muškarci su ovdje; posao koji su uradili, plodovi koje su ostvarili su ovdje,obilni, raskošni, svuda oko nas: i gledajte, izašla je neka kobna naredba kao Prokletstvom i kazuje, “Ne dirajte to, vi radnici, vi majstori radnici, vi majstori dokoličari; nitko od vas to ne smije taknuti, niti jednom od vas to neće biti od koristi; ovo je začaran plod!” – Thomas Carlyle, Prošlost i sadašnjost
Kaže se da je novac, ili bar ljubav prema njemu, korijen sveg zla. Ali zašto bi morao biti? Konačno, osnovna je svrha novca da jednostavno olakša razmjenu – drugim riječima da poveže ljudske darove s ljudskim potrebama. Koja snaga, koja monstruozna perverzija je novac pretvorila u suprotno: posrednika oskudice?
Jer mi uistinu živimo u svijetu fundamentalnog obilja, u svijetu u kojem se goleme količine hrane, energije i materijala rasipaju. Pola svijeta gladuje dok druga polovica baca dovoljno hrane kojom bi se mogla nahraniti prva polovica. U Trećem svijetu i u našim vlastitim getima ljudima nedostaje hrana, sklonište i druge osnovne potrepštine i ne mogu si priuštiti da ih kupe. Istovremeno mi goleme resurse ulijevamo u ratove, plastično smeće i nebrojene druge proizvode koji ne služe ljudskoj sreći. Očito je da uzrok siromaštva nije nedostatak proizvodnih kapaciteta. Niti je uzrok nedostatak volje da se pomogne: mnogi ljudi bi voljeli nahraniti siromašne, obnoviti prirodu i raditi druge smislene poslove, ali ne mogu jer to ne donosi novac. Novac potpuno zakazuje u povezivanju darova s potrebama. Zašto?
Slijedeći konvencionalno mišljenje, godinama sam mislio da je odgovor “pohlepa”. Zašto eksploatatorske tvornice smanjuju nadnice na goli minimum? Pohlepa. Zašto ljudi kupuju terence koji žderu gorivo? Pohlepa. Zašto farmaceutske kompanije prikrivaju istraživanja i prodaju lijekove za koje znaju da su opasni? Pohlepa. Zašto dobavljači tropskih ribica dinamitom razaraju koraljne grebene? Zašto tvornice izlijevaju otrovni otpad u rijeke? Zašto korporacijski pljačkaši otimaju mirovinske fondove zaposlenika? Pohlepa, pohlepa, pohlepa.
Na kraju me je taj odgovor počeo uznemirivati. Kao prvo, on podržava istu ideologiju odvojenosti koja leži u korijenu nedaća naše civilizacije. Ta je ideologija stara kao i podjela poljoprivrede na dva odvojena svijeta: divlji i domaći, ljudski i prirodni, žito i kukolj. Ona kaže da na svijetu postoje dvije suprotstavljene sile, dobro i zlo, i da bolji svijet možemo stvoriti eliminirajući zlo. Postoji nešto loše u svijetu i nešto loše u nama samima, nešto što moramo iskorijeniti da bi svijet učinili sigurnijim za dobro.
Rat protiv zla prožima svaku instituciju u našem društvu. U poljoprivredi se on pojavljuje kao želja za istrebljivanjem vukova, uništavanjem sveg korova herbicidom širokog spektra Glyphosate, ubijanjem svih štetočina. U medicini je to rat protiv bacila, stalna bitka protiv neprijateljskog svijeta. U religiji to je borba protiv grijeha ili protiv ega ili protiv bezvjerstva ili sumnje ili protiv vanjske projekcije tih stvari: vraga, nevjernika. To je mentalitet čišćenja i pročišćavanja, samo-usavršavanja i osvajanja, uzdizanja iznad prirode i transcendiranja želje, žrtvovanja sebe kako bi bili dobri. Ponajviše, to je mentalitet kontrole.
On kaže da jednom kada se postigne konačna pobjeda nad zlom ući ćemo u raj. Kada uništimo sve teroriste ili stvorimo neprobojnu barijeru prema njima biti ćemo sigurni. Kada razvijemo neprobojni antibiotik i umjetnu regulaciju tjelesnih procesa imat ćemo savršeno zdravlje. Kada onemogućimo kriminal i budemo imali zakon za upravljanje svime imat ćemo savršeno društvo. Kada nadvladate svoju lijenost, svoje prinude, svoje ovisnosti imat ćete savršen život. Do tada morat ćete se jednostavno više truditi.
U istom stilu, problem ekonomskog života je vjerojatno pohlepa, kako izvan nas, u obliku svih onih pohlepnih ljudi, tako i unutar nas u obliku naših vlastitih pohlepnih sklonosti. Mi volimo zamišljati da sami nismo toliko pohlepni – možda imamo pohlepne porive, ali ih držimo pod kontrolom. Za razliku od nekih ljudi! Neki ljudi ne drže svoju pohlepu pod nadzorom. Njima nedostaje nešto što ti i ja imamo, neka osnovna pristojnost, osnovna dobrota. Jednom riječju, oni su Loši. Ako oni ne mogu naučiti obuzdavati svoje želje i zadovoljiti se sa manje, tada ćemo ih morati na to prisiliti.
Očigledno, paradigma pohlepe obiluje osuđivanjem drugih, a također i samo-osuđivanjem. Naša pravična srdžba i mržnja prema pohlepnima skriva potajni strah da nismo bolji od njih. Upravo je licemjer onaj koji je najrevniji u proganjanju zla. Eksternaliziranje neprijatelja otkriva neriješene osjećaje srdžbe. Na neki način to je nužnost: posljedice tajenja tih osjećaja ili njihovog usmjeravanja prema unutra strašne su. No u mom je životu došlo vrijeme kada sam završio s mržnjom, završio s ratom protiv sebe, završio s borbom da budem dobar i završio s pretvaranjem da sam bolji od bilo koga drugoga. Vjerujem da se i čovječanstvo, kolektivno, također približava takvom vremenu. Konačno, pohlepa je varka, sama po sebi simptom, a ne uzrok dubljeg problema. Kriviti pohlepu i boriti se protiv nje pojačavajući program samo-kontrole znači pojačavati rat protiv sebe koji je samo drugi oblik rata protiv prirode i rata protiv drugih i on leži u temeljima sadašnje krize civilizacije.
Pohlepa ima smisla u kontekstu oskudice. Naša je vladajuća ideologija podrazumijeva: ona je ugrađena u našu Priču o Sebstvu. Odvojeno sebstvo u svemiru kojim upravljaju neprijateljske i ravnodušne sile uvijek je na rubu istrebljenja, a sigurno je samo do one mjere do koje može kontrolirati te sile. Bačeni u objektivni svemir koji je izvan nas, mi se moramo međusobno natjecati za ograničene resurse. Zbog toga su, na temelju priče o odvojenom sebstvu, i biologija i ekonomija upisale pohlepu u svoje osnovne aksiome. U biologiji je to gen koji teži maksimiziranju reproduktivnog samo-interesa; u ekonomiji je to racionalni igrač koji teži maksimiziranju financijskog samo-interesa. No što ako je pretpostavka oskudice lažna – projekcija naše ideologije, a ne krajnja stvarnost? Ako je tako, onda pohlepa nije upisana u našu biologiju nego je tek simptom percepcije oskudice.
Pokazatelj da pohlepa odražava percepciju prije nego stvarnost oskudice je to da su bogati ljudi manje skloni plemenitosti nego siromašni. Po mom iskustvu, siromašni ljudi prilično često posuđuju ili daju jedan drugome manje iznose koji bi, govoreći proporcionalno, bile ekvivalent polovice neto bogatstva bogate osobe. Opsežna istraživanja podržavaju ovo opažanje. Golemo ispitivanje koje je 2002. godine proveo Nezavisni sektor, neprofitna istraživačka organizacija, ustanovilo je da amerikanci koji zarađuju manje od 25.000 dolara 4,2 posto svog prihoda daju u dobrotvorne svrhe nasuprot 2,7 posto koliko daju ljudi koji zarađuju preko 100.000 dolara. Ne tako davno Paul Piff, socijalni psiholog sa sveučilišta University of California – Berkely, ustanovio je da su “ljudi s manjim prihodima plemenitiji, milosrdniji, povjerljiviji i spremniji pomoći drugima nego oni bogatiji.” (1) Piff je ustanovio da kada su ispitanici dobili novac da ga anonimno raspodjele između sebe i partnera (koji nikada neće saznati njihov identitet) njihova plemenitost je bila u obrnutoj korelaciji s njihovim socioekonomskim statusom. (2)
Mada je primamljivo iz ovoga zaključiti da pohlepni ljudi postaju bogati, jednako je vjerojatna interpretacija da bogatstvo ljude čini pohlepnima. Zašto je tome tako? U kontekstu obilja pohlepa je smiješna; jedino u kontekstu oskudice je ona racionalna. Bogati vide oskudicu tamo gdje je nema. Oni također više od svih drugih brinu o novcu. Je li moguće da sam novac uzrokuje percepciju oskudice? Je li moguće da novac, gotovo sinonim za sigurnost, začudo donosi suprotno? Odgovor na oba ova pitanja je da. Na osobnoj razini bogati ljudi mnogo više “investiraju” u svoj novac i manje su sposobni da ga se odreknu. (Lako odricanje odražava stanovište obilja.) Na sustavnoj razini, kao što ćemo vidjeti, oskudica je također ugrađena u novac kao direktna posljedica načina na koji je on stvoren i na koji cirkulira.
Pretpostavka oskudice jedan je od dva središnja aksioma ekonomije. (Drugi je da ljudi prirodno teže maksimiziranju svog samo-interesa.) Oba su pogrešna, ili preciznije, oni su istina samo unutar uskog područja, područja koje mi, žabe na dnu zdenca, zabunom smatramo cijelom stvarnošću. Kao što je često slučaj, ono što mi smatramo objektivnom istinom ustvari je projekcija našeg vlastitog stanja na “objektivni” svijet. Toliko smo uronjeni u oskudicu da je smatramo prirodom stvarnosti. No, u stvari, mi živimo u svijetu obilja. Sveprisutna oskudica koju doživljavamo proizvod je ljudi: našeg novčanog sustava, naše politike i naših percepcija.
Kao što ćemo vidjeti, naš novčani sustav, sustav vlasništva i opći ekonomski sustav odražavaju isti fundamentalni osjećaj sebstva u koji je ugrađena percepcija oskudice. Upravo je “diskretno odvojeno sebstvo”, kartezijansko sebstvo: mjehur psihologije protjeran u ravnodušni svemir, onaj koji teži posjedovati, kontrolirati, prisvajati za sebe što je moguće više bogatstva, no samom svojom odsječenošću od raskoši povezanog bivanja unaprijed osuđen na osjećaj da nikada nema dovoljno.
Tvrdnja da živimo u svijetu obilja ponekad izaziva emocionalnu reakciju, skoro neprijateljstvo, kod onih mojih čitatelja koji vjeruju da je harmonična ljudska koegzistencija s ostatkom života nemoguća bez masivnog pada populacije. Oni navode Peak Oil (vrhunac proizvodnje nafte) i iscrpljenje resursa, globalno zagrijavanje, iscrpljivanje obradivih površina i naš ekološki otisak kao dokaze da zemlja ne može još dugo podržavati industrijsku civilizaciju na razini današnje populacije.
Ova knjiga nudi odgovor na ovu zabrinutost kao dio vizije svete ekonomije. Što je još važnije, ona se također bavi pitanjima “kako” – na primjer, kako ćemo odavde doći do tamo. Za sada ću ponuditi parcijalni odgovor, razlog za nadu.
Istina je da ljudska aktivnost danas uvelike preopterećuje zemlju. Fosilna goriva, vodonosnici, površinsko tlo, kapacitet za apsorpciju zagađenja i ekosustavi koji održavaju životnu sposobnost biosfere iscrpljuju se alarmirajućim tempom. Sve aktualne mjere daleko su premalo, daleko prekasno – kap u moru u usporedbi s onim što je potrebno.
U drugu ruku, ogromni dio te ljudske aktivnosti je ili suvišan ili poguban za ljudsku sreću. Razmotrite prvo industriju naoružanja i sredstva koja se troše u ratu: nekih 2 trilijuna dolara godišnje, golemi znanstveni establišment i životna energija milijuna mladih ljudi, sve to ne služi zadovoljavanju neke potrebe osim one koju stvaramo sami.
Razmotrite stanogradnju ovdje u Sjedinjenim državama u zadnjih dvadeset godina s ogromnim McPalačama koje opet ne služe zadovoljavanju neke stvarne ljudske potrebe. U nekim zemljama bi u zgradama te veličine stanovalo pedeset ljudi. Takve kakve su, dnevne sobe koje nalikuju na špilje ne koriste se jer se ljudi osjećaju nelagodno u njihovim neljudskim razmjerima i traže udobnost male jazbine i kutić za doručak. Materijali, energija i održavanje takvih grdosija bačeni su resursi. Raspored predgrađa je možda čak još rastrošniji što javni prijevoz čini nemogućim i zahtijeva prekomjerne količine vožnje.
Razmotrite prehrambenu industriju gdje su očita masivna rasipanja na svakoj razini. Prema jednoj vladinoj studiji gubici na putu od njive do prodavača su oko 4 posto, od prodavača do potrošača gubici su 12 posto i na razini potrošača 29 posto. (3) Štoviše, goleme površine obradive zemlje koriste se za proizvodnju biogoriva, a mehanizirana zemljoradnja isključuje radno-intenzivne miješane usjeve i druge intenzivne proizvodne metode koje bi mogle silno povećati produktivnost.
Ove brojke ukazuju na potencijalno izobilje koje je na raspolaganju čak i u svijetu sa sedam milijardi ljudi – no uz jednu opomenu: ljudi će puno više vremena (per capita) trošiti za uzgoj hrane što je obrnuto od trenda u zadnja dva stoljeća. Malo ih je koji shvaćaju da organska poljoprivreda može biti dva ili tri puta produktivnija od konvencionalne poljoprivrede – po hektaru, ne po satu rada. (5) A intenzivno povrtlarstvo može biti još produktivnije ( uz više uloženog rada). Ako volite povrtlarstvo i mislite da bi mnogim ljudima koristilo da budu bliže zemlji, ovo je dobra vijest. Uz nekoliko sati rada tjedno tipična prigradska vrtna parcela od možda 100 kvadratnih metara može zadovoljiti gotovo cjelokupnu potrebu jedne obitelji u vezi povrća; udvostručite to i možete se opskrbiti i značajnim količinama glavnih vrsta poput krumpira, slatkog krumpira i bundeve. Je li stvarno nužan golemi transkontinentalni sustav kamionskog prijevoza koji kalifornijskom salatom i mrkvom opskrbljuje ostatak zemlje? Da li to na bilo koji način unapređuje život?
Druga vrsta rasipanja proizlazi iz traljave izrade i planiranog zastarijevanja mnogih naših proizvoda. Trenutno ima malo ekonomskih stimulacija, i nekih destimulacija, da se proizvodi roba koja bi bila dugotrajna i koju bi bilo lako popraviti, s apsurdnim rezultatom da je često jeftinije kupiti novi aparat nego popraviti stari. Konačno, to je posljedica našeg novčanog sustava i ona će u svetoj ekonomiji biti pretvorena u suprotno.
U mojoj ulici svaka obitelj posjeduje kosilicu koja se koristi možda deset sati tijekom ljeta- Svaka kuhinja ima mikser koji se koristi najviše petnaest minuta tjedno. U svakom trenutku oko polovice automobila stoji parkirano na ulici. Većina obitelji ima vlastite škare za ogradu, vlastite električne alate, vlastite rekvizite za vježbanje. Budući da su veći dio vremena neiskorišteni, većina tih stvari je suvišna. Kvaliteta naših života bila bi jednako visoka sa pola manje automobila, desetinom kosilica za travu i dvije do tri sprave Stairmasters (pokretne stepenice) za cijelu ulicu. Zapravo bila bi viša jer bismo imali priliku komunicirati i dijeliti. (6) Čak i s našom postojećom, neopravdano visokom, stopom potrošnje oko 40 posto svjetskog industrijskog kapaciteta stoji neiskorišteno. Ta cifra mogla bi se povećati na 80 posto ili više bez ikakvog gubitka ljudske sreće. Sve što bismo izgubili bilo bi samo zagađenje i ispraznost velike količine tvorničke proizvodnje. Naravno, izgubili bismo također i ogroman broj “radnih mjesta”, no budući da ona ionako ne doprinose mnogo ljudskom blagostanju, te bismo ljude mogli zaposliti da kopaju rupe u zemlji i ponovo ih zatrpavaju, bez ikakvog gubitka. Ili, još bolje, mogli bismo im dodijeliti radno intenzivne dužnosti poput permakulture, brige za bolesne i starije, restauraciju ekosustava i sve druge potrebe današnjice koje tragično ostaju neispunjene zbog nedostatka novca.
Svijet bez oružja, bez McPalača u rastegnutim predgrađima, bez brda nepotrebne ambalaže, bez gigantskih mehaniziranih mono-farmi, bez velikih kockastih dućana koji proždiru energiju, bez elektronskih reklamnih panoa, bez beskonačnih gomila otpada, bez prekomjerne potrošnje potrošne robe koju nitko stvarno ne treba, nije osiromašen svijet. Ne slažem se s onim ekolozima koji kažu da ćemo se morati snaći sa manje. U stvari, morat ćemo se snaći sa više: više ljepote, više zajednice, više ispunjenosti, više umjetnosti, više muzike i materijalnih stvari koje su malobrojnije, ali funkcionalno i estetski superiorne. Jeftine stvari kojima danas obiluju naši životi, koliko god brojne, samo mogu život učiniti jeftinijim.
Dio iscjeljenja koji predstavlja sveta ekonomija jest iscjeljivanje barijere koju smo stvorili između duha i tvari. U skladu sa svetošću svih stvari, ja smatram da materijalizam trebamo prigrliti, a ne izbjegavati. Mislim da ćemo svoje stvari voljeti više, a ne manje. Čuvat ćemo svoju materijalnu svojinu, poštovati ono odakle je došla i kuda ide. Ako imate dragu bejzbolsku rukavicu ili pecački štap onda znate o čemu govorim. Ili je možda vaš djed imao najdraži komplet stolarskog alata koji je pedeset godina održavao u savršenom stanju. Tako ćemo poštovati svoje stvari. Možete li zamisliti kako bi svijet izgledao da su se jednaka briga i obzir ulagali u sve što je proizvedeno? Da je svaki inženjer uložio toliko ljubavi u svoja ostvarenja? Danas takav stav nije ekonomičan; rijetko da je u bilo čijem financijskom interesu da stvar tretira kao svetu. Možete jednostavno kupiti novu bejzbolsku rukavicu ili pecački štap i zašto previše paziti na svoj alat kada je novi tako jeftin? Jeftinoća naših stvari dio je njihovog obezvrjeđivanja koje nas baca u jeftin svijet gdje je sve generičko i potrošno.
Usred preobilja čak i mi u bogatim zemljama živimo u sveprisutnoj tjeskobi, žudeći za “financijskom sigurnošću” dok pokušavamo oskudicu držati podalje. Mi pravimo izbore (čak i one koji nemaju veze s novcem) prema onome što si možemo “priuštiti” i obično slobodu povezujemo s bogatstvom. No, kada je progonimo tada saznajemo da je raj financijske slobode samo iluzija koja iščezava kada joj prilazimo i koju sama potjera pretvara u roba. Tjeskoba je uvijek prisutna, oskudica uvijek samo jednu nesreću daleko. Tu potjeru zovemo pohlepa. Uistinu, ona je reakcija na percepciju oskudice.
Dozvolite da ponudim još jednu vrstu dokaza, za sada samo s namjerom da bude sugestivna prije nego konkluzivna, za neprirodnu ili iluzornu prirodu oskudice koju doživljavamo. Ekonomija, piše na stranici jednog udžbenika, je istraživanje ljudskog ponašanja u uvjetima oskudice. Širenje područja ekonomije je dakle širenje oskudice, njen prodor u one dijelove života koji su nekada bili karakterizirani obiljem. Ekonomsko ponašanje, posebno razmjena novca za robu, širi se danas u područja koja nikada prije nisu bila ovisna o razmjenjivanju novca. Uzmite na primjer jednu od kategorija trgovine na malo s najvećim porastom u zadnjem desetljeću: flaširana voda. Ako ičega na svijetu ima u izobilju, skoro do točke sveprisutnog, to je voda, no ipak je ona danas postala nedostatna, nešto što plaćamo.
Briga o djeci je drugo područje koje je doživjelo veliki ekonomski rast u mom životnom vijeku. Kada sam bio mlad nije bilo problema da prijatelji ili susjedi pripaze jedan drugome na djecu nekoliko sati poslije škole, ostatak seoskih ili plemenskih vremena kada su djeca slobodno trčala naokolo. Moja bivša supruga Patsy dirljivo priča o svom djetinjstvu u ruralnom Tajvanu gdje su se djeca znala pojaviti u kući bilo kojeg susjeda u vrijeme večere kako bi dobila zdjelicu riže. Zajednica je vodila brigu o djeci. Drugim riječima brige o djeci bilo je u izobilju; nezamislivo bi bilo otvoriti centar za cjelodnevni boravak djece.
Da bi nešto postalo objekt trgovine to prvo mora postati nedostatno. Porastom ekonomije po definiciji sve više ljudskih aktivnosti ulazi u područje novca, područje roba i usluga. Obično ekonomski rast povezujemo s povećanjem bogatstva, no možemo na to gledati i kao na osiromašenje, povećanje oskudice. Danas moramo plaćati stvari za koje nekada nismo ni sanjali da bismo ih plaćali. Plaćali za korištenje čega? Korištenje novca, naravno – novca za koji se borimo i žrtvujemo da bismo ga stekli. Ako je išta nedostatno onda je to novac. Većina ljudi koje poznajem živi u stalnoj laganoj (ponekad intenzivnoj) tjeskobi zbog straha da ga neće imati dovoljno. A kao što potvrđuje tjeskoba bogatih, niti jedna količina nikada nije “dovoljna”.
Iz ove perspektive moramo biti oprezni u svom ogorčenju zbog činjenica poput, “Preko dvije milijarde ljudi živi s manje od dva dolara na dan.” Nizak prihod u gotovini mogao bi značiti da netko svoje potrebe zadovoljava izvan novčane ekonomije, primjerice putem tradicionalnih mreža reciprociteta i darova. U takvim slučajevima “razvoj” donosi prihod na način da ne-novčanu ekonomsku aktivnost prebacuje u područje roba i usluga uz posljedični mentalitet oskudice, natjecanja i tjeskobe tako bliske nama na Zapadu, a ipak tako strane lovcu-sakupljaču bez novca ili seljaku bez dohotka.
Iduća poglavlja objašnjavaju mehanizme i značenje stoljetne konverzije života i svijeta u novac, progresivnu komodifikaciju svega. Kada je sve podređeno novcu tada oskudica novca čini da je sve oskudno, uključujući i osnovu ljudskog života i sreću. Takav je život roba – onoga čije su akcije iznuđene prijetnjom opstanku.
Monetizacija vremena možda je najdublji pokazatelj našeg ropstva. To je pojava s dubljim korijenima nego što je naš novčani sustav zato jer ovisi o prethodnoj kvantifikaciji vremena. Životinja ili dijete imaju “sve vrijeme svijeta”. Isto je očito vrijedilo i za ljude Kamenog doba koji su obično imali vrlo labave koncepte vremena i rijetko su bili u žurbi. Primitivnim jezicima često su nedostajala glagolska vremena, a ponekad čak i riječi za “jučer” ili “sutra”. Komparativna nonšalantnost primitivnih ljudi prema vremenu još je i danas vidljiva u ruralnim, tradicionalnijim dijelovima svijeta. Život teče brže u velikim gradovima gdje smo uvijek u žurbi jer je vrijemo oskudno. No u prošlosti vrijeme smo doživljavali kao obilno.
Što je društvo više monetizirano to su njegovi građani više tjeskobni i užurbani. U dijelovima svijeta koji su još uvijek ponešto izvan novčane ekonomije, gdje ljudi još uvijek žive obrađujući zemlju i gdje susjedi pomažu jedni drugima, ritam života je sporiji, manje užurban. U ruralnom Meksiku sve se radi sutra. Ladakhi seljanka koju je Helena Norberg-Hodge intervjuirala u svom filmu “Drevna budućnost” sve to sažima opisujući svoju sestru koja živi u gradu: “Ona ima kuhalo za rižu, auto, telefon – svakakve sprave za uštedu vremena. Ipak, kada je posjetim toliko je zauzeta da jedva imamo vremena razgovarati.”
Za životinju, dijete, lovca-sakupljača vrijeme je zapravo beskonačno. Monetizacija ga je danas podredila oskudici kao i sve ostalo. Vrijeme je život. Kada vrijeme doživljavamo kao nedostatno, mi život doživljavamo kao kratak i siromašan.
Ako ste bili rođeni prije no što su rasporedi odraslih nasilno zauzeli djetinjstvo tjerajući djecu iz aktivnosti u aktivnost, tada se možda još uvijek sjećate subjektivne vječnosti djetinjstva, popodneva koja su se protezala zauvijek, bezvremenu slobodu života prije tiranije kalendara i satova. “Satovi,” piše John Zerzan, “vrijeme čine nedostatnim, a život kratkim.” Jednom kvantificirano, vrijeme se također moglo kupovati i prodavati, a oskudica svih roba povezanih s novcem zadesila je i vrijeme. Postoji uzrečica, “Vrijeme je novac,” koju potvrđuje metafora “Ne mogu si priuštiti vrijeme.”
Ako je materijalni svijet u osnovi svijet obilja, još više je takav duhovni svijet: kreacije ljudskog uma – pjesme, priče, filmovi, ideje i sve drugo što se svrstava pod intelektualno vlasništvo. Zato jer ih u digitalno doba možemo replicirati i širiti praktički besplatno morala im je biti nametnuta vještačka oskudica kako bi se zadržali u području monetarnog. Industrija i vlada nameću oskudicu kroz autorska prava, patente i standarde enkripcije dozvoljavajući njihovim vlasnicima da ostvaruju profit iz toga što ih posjeduju.
Oskudica je, dakle, uglavnom iluzija, kulturalna kreacija. No, budući da mi skoro u potpunosti živimo u kulturalno sagrađenom svijetu, naš doživljaj oskudice sasvim je stvaran – dovoljno stvaran da je danas skoro milijardu ljudi pothranjeno, a oko 5.000 djece svaki dan umire od uzroka povezanih s glađu. Zato je naša reakcija na tu oskudicu – tjeskoba i pohlepa – savršeno razumljiva. Kada nečeg ima u izobilju, nitko ne oklijeva da to dijeli. Mi živimo u svijetu obilja koji je kroz naše percepcije, našu kulturu i naše duboke, nevidljive priče pretvoren u suprotno. Naša percepcija oskudice je samo-ispunjavajuće proročanstvo. Novac je ključan za izgradnju iluzije oskudice koja se sama materijalizira.
Novac, koji je obilje pretvorio u oskudicu, uzrokuje pohlepu. Ali ne novac sam po sebi – samo ona vrsta novca koju danas koristimo, novac koji je nastajao tisućama godina, koji utjelovljuje naš osjećaj sebstva, naše nesvjesne mitove i neprijateljski odnos prema prirodi. Sve te stvari danas se mijenjaju. Pogledajmo onda kako je novac uspio toliko povrijediti naše umove i običaje kako bismo mogli zamisliti na koji bi se način novčani sustav mogao promijeniti s njima.
Napomene
- Judith Warner, “The Charitable-Giving Divide,” New York Times. August 20, 2010
- Piff et al., “Having less, giving more: the influence of social class on prosocial behavior,” J Pers Soc Psychol. 2010 Nov;99(5):pp. 771-84.
- Buzby et al., “Supermarket Loss Estimates…” Economic Information Bulletin No. (EIB-44) 26 pp, March 2009
- Zanosna knjiga F. H. Kinga Farmeri četrdeset stoljeća; ili Permanentna agrikultura u Kini, Koerji i Japanu (Farmers of Forty Centuries; Or, Permanent Agriculture in China, Korea, and Japan) iz 1911. godine može vam dati neku sliku o netaknutom potencijalu agrikulture. Ona objašnjava kako su te regije tijekom milenija hranile ogromnu populaciju na malim površinama zemlje bez mehanizacije, pesticida ili kemijskih gnojiva. Umjesto toga oni su se oslanjali na sofisticiranu rotaciju kultura, sadnju među-kultura i ekološke odnose između usjeva, životinja i ljudi. Ništa nisu bacali, uključujući ljudsko gnojivo. Njihova obrada zemlje zahtijevala je ekstremno težak rad koji se, prema Kingu, obavljao u ležernom tempu. 1907. godine pedeset milijuna japanskih stanovnika bilo je skoro samodostatno s obzirom na hranu; kineska zemlja uzdržavala je, u nekim regijama, klanove od četrdeset ili pedeset ljudi na imanju od tri rali; godine 1790. populacija Kine bila je otprilike jednaka populaciji Sjedinjenih država danas!
- LaSalle et al., Organska zelena revolucija (The Organic Green Revolution), p. 4., citirajući brojna povezana istraživanja. Ako vi imate suprotni dojam, pogledajte mnoge studije koje su proveli ljudi s malo iskustva u organskoj zemljoradnji i na zemlji koja je bila osiromašena desetljećima kemijske zemljoradnje. Organske metode nisu podobne za kontrolirano istraživanje jer pravilno uključuju dugoročni odnos između zemljoradnika i zemlje. Tek nakon godina, desetljeća ili čak generacija, prave blagodati organske zemljoradnje postaju uistinu vidljive.
- Nažalost, mnogi od nas toliko su povrijeđeni da više volimo ne miješati se niti dijeliti nego se još više povlačimo u pakao odvojenosti i iluziju neovisnosti sve dok se njihovo tkanje ne raspara. Kako se nakupljaju različite krize koje pogađaju sve više ljudi potreba za obnavljanjem zajednice će rasti.