Kritizirali smo feudalne plemiće koji su seljaku zabranjivali da okrene grumen zemlje ukoliko nije svom gospodaru prepustio četvrtinu svoje žetve. To zovemo barbarska vremena. No, ako su se oblici promijenili, odnosi su ostali isti i radnik je prisiljen da u ime slobodnog ugovora prihvaća feudalne obaveze. Jer bilo kuda da se okrene, ne može naći bolje uvjete. Sve je postalo privatna imovina i on mora pristati ili umrijeti od gladi. – Peter Kropotkin
U temeljima svakog velikog bogatstva leži veliki zločin. –Honoré de Balzac
Unatoč tome što zemlja za svoje postojanje ne ovisi o ljudskom trudu, ona nije tako različita od bilo koje drugih vrsta imovine. Razmotrimo prvo materijalnu imovinu – sve što je načinjeno od metala, drva, plastike, biljaka ili životinja, minerala i tako dalje. Je li to išta drugo do dio zemlje izmijenjen ulaganjem ljudskog truda? Razlika između zemlje i naknadnog poboljšanja – razlika između onoga što već postoji i onoga što je stvoreno ljudskim trudom – nije ni manje ni više neosporna u slučaju zemlje kao i bilo koje druge materijalne robe. Sve što koristimo ili što posjedujemo sastoji se od modificiranih komadića zemlje. Sve to zajedno predstavlja “prirodni kapital” – bogatstvo i dobro koje nam je priroda ostavila u nasljedstvo. Prvobitno ništa od toga nije bila imovina; to je postalo takvim jer je tehnologija proširila naše shvaćanje, a mentalitet odvojenosti pojačao našu želju za posjedovanjem. Danas su imovina postali oblici prirodnog kapitala za koje smo jedva znali da postoje: elektromagnetski spektar, DNA nizovi i, indirektno, ekološka raznolikost i kapacitet zemlje za apsorbiranje industrijskog otpada. (1)
Bilo da je direktno postalo predmet imovine kao zemlja, nafta i drveće ili je još uvijek zajedničko dobro koje koristimo za stvaranje druge imovine kao što je otvoreno more, prvobitno Veliko zajedničko dobro je rasprodano: pretvoreno prvo u imovinu, a potom u novac. Upravo taj posljednji korak potvrđuje da je nešto uistinu završilo svoju metamorfozu u imovinu. Da bi se nešto moglo slobodno kupovati i prodavati znači da je odijeljeno od svoje originalne matrice odnosa; drugim riječima, da je postalo “otuđivo”. To je razlog da je novac postao zamjena za zemlju i svu drugu imovinu i da naplaćivanje zakupnine (kamate) za njegovo korištenje proizvodi iste učinke i dio je iste drevne nepravde kao i naplaćivanje zakupa za zemlju.
Kulturalni i duhovni kapital
Prirodni kapital jedna je od četiri široke kategorije općeg dobra koje također obuhvaća društveni, kulturalni i duhovni kapital. Svaki se sastoji od stvari koje su nekada bile besplatne, dio samodostatnosti ili ekonomije darivanja, a za koje danas plaćamo. Ne pljačka se tada majka zemlja, već majka kultura.
Iz ekonomskog diskursa najuobičajeniji među tim drugim oblicima kapitala je kulturalni kapital poznat pod nazivom intelektualno vlasništvo. Ogroman fond priča, ideja, pjesama, umjetničkih motiva, slika i tehničkih izuma u prethodnim je vremenima činio zajedničko dobro iz kojeg je svatko mogao crpsti radi uživanja ili proizvodnje ili da bi ih inkorporirao u neke druge inovacije. U Srednjem vijeku minstreli bi slušali pjesme jedni drugih, posuđivali nove melodije koji bi im se svidjele, modificirali ih i vraćali natrag u zajedničko muzičko dobro. Danas se umjetnici i njihovi korporativni sponzori bore rukama i nogama kako bi autorski zaštitili svako novo ostvarenje i žestoko kažnjavaju svakoga tko pokuša te pjesme uključiti u svoje vlastite. Isto se događa u svim sferama kreativnosti. (2)
Moralno opravdanje za intelektualno vlasništvo je, ponovo, “Ako sam ja svoj vlastiti i moja radna snaga pripada meni, tada je i ono što ja načinim moje.” No, čak i dopuštajući pretpostavku da “sam ja svoj vlastiti”, implicitna tvrdnja da umjetnička i intelektualna ostvarenja nastaju ex nihilo, iz uma stvaratelja, neovisno o kulturalnom kontekstu, apsurdna je. Svako intelektualno ostvarenje (uključujući i ovu knjigu) crpi komadiće i dijelove iz mora kulture oko nas i iz fonda slika, melodija i ideja koje su duboko usađene u ljudsku psihu ili joj možda čak i urođene. Kako je rekao Lewis Mumford, “Patent je sredstvo koje omogućuje jednom čovjeku da polaže pravo na posebne financijske nagrade za to što je on posljednja karika u složenom društvenom procesu koji je proizveo taj izum.” (3) Isto vrijedi i za pjesme, priče i sve druge kulturalne inovacije. Pretvarajući ih u privatnu imovinu, mi podižemo zid oko nečega što nije naše. Mi krademo od kulturalnog općeg dobra. I zbog toga što dijelovi kulturalnog općeg dobra, kao i zemlja, sami po sebi proizvode trajno bogatstvo, ova pljačka je zločin koji traje i koji doprinosi podijeli između onih koji imaju i onih koji nemaju, vlasnika i najmoprimaca, kreditora i dužnika. Ruski anarhist Peter Kropotkin je to opisao ovom općenitom tvrdnjom:
Svaka mašina je imala istu povijest – dugačko razdoblje besanih noći i siromaštva, razočaranja i radosti, generacije bezimenih radnika otkrivale su parcijalna poboljšanja koja su originalni izum usavršavala tim malim ništavostima bez kojih bi i najplodnija ideja ostala besplodna. Štoviše: svaki je novi izum sinteza, rezultanta nebrojenih izuma koji su mu prethodili na širokom polju mehanike i industrije.
Znanost i industrija, znanje i primjena, otkriće i praktična realizacija koja vodi do novih otkrića, umijeće mozga i ruke, trud uma i mišića – sve radi zajedno. Svako otkriće, svaki napredak, svako povećanje u sumi ljudskih bogatstava zahvaljuje svoje postojanje fizičkim i mentalnim porođajnim trudovima u prošlosti i sadašnjosti.
Kojim pravom onda bilo tko može prisvojiti posljednji zalogaj ove goleme cjeline i reći – To je moje, nije tvoje? (4)
Ovakva razmatranja oblikovala su moju želju da moje knjige budu besplatno dostupne online i da odustanem od nekih uobičajenih autorskih prava. Ovu knjigu ne bih mogao napisati izvan goleme organske matrice ideja, općeg dobra kulturalnog kapitala koji ja ne mogu zakonito ograditi. (5)
Duhovni kapital je suptilniji. On se odnosi na naše mentalne i osjetilne sposobnosti, na primjer, sposobnost koncentracije, stvaranja svjetova mašte i osjećanje ugode zbog doživljavanja života. Kada sam ja bio malen, upravo u zadnjim danima prije no što su televizija i video igre počele dominirati američkim djetinjstvom, mi smo stvarali naše vlastite svjetove sa zamršenim zapletima vježbajući psihološke metode koje odrasli koriste da bi oblikovali svoje živote i svoju kolektivnu stvarnost: oblikovanje slike mašte, pričanje priče o toj slici koja dodjeljuje značenja i uloge, igrajući te uloge i tako dalje. Danas ti svjetovi mašte dolaze već sastavljeni iz TV studija i softverskih kompanija i djeca lutaju kroz jeftine, kričave, često nasilne svjetove koje su stvorili udaljeni stranci. Oni također nose unaprijed osmišljene predodžbe dok sposobnost formiranja vlastitih predodžbi (tu sposobnost zovemo mašta) atrofira. Nesposobno da zamisli novi svijet, dijete odrasta naviklo da prihvaća bilo koju realnost koja mu biva isporučena. (6) Doprinosi li to možda političkoj pasivnosti američke javnosti?
Drugo osiromašenje duhovnog kapitala dolazi od intenzivne senzorne stimulacije koju izazivaju elektronički mediji. Moderni akcijski filmovi su, na primjer, toliko dinamični, toliko bučni, toliko grubo stimulirajući da u usporedbi s njima stariji filmovi izgledaju dosadni, da ne spominjemo knjige ili svijet prirode. Unatoč mojim naporima da ograničim njihovu izloženost modernim krajnostima, moja djeca jedva mogu podnijeti da gledaju film snimljen prije 1975. godine. Kada smo naviknuti na intenzivnu stimulaciju, u njenoj odsutnosti mi patimo od simptoma povlačenja koji zovemo dosada. Mi postajemo ovisni i stoga moramo plaćati kako bismo pribavili nešto što je nekada bilo na raspolaganju jednostavno stoga što smo bili živi. Beba ili lovac-sakupljač biti će fascinirani polaganim procesima prirode: grančicom koja pliva na vodi, pčelom na cvijetu i drugim stvarima koje su izvan anemične pozornosti modernih odraslih ljudi. Upravo kao što su rimski koloni morali plaćati za korištenje zemlje koja im je bila potrebna za preživljavanje tako i većina ljudi danas mora plaćati vlasnicima procesa, medija i kapitala potrebnih da bi se stvorila krajnja senzorna stimulacija koja im je potrebna da bi se osjećali živima.
Možda nije odmah očito da je duhovni kapital dio zajedničkog dobra. Ono što je zapravo ovdje prisvojeno jest mogućnost lokusa pažnje. Sposobnosti ljudskog uma koje ja zovem duhovni kapital, ne postoje izolirano; to je naš odgoj, naša njega, naše kulturalno okruženje koji ih podupiru i usmjeravaju. Naša sposobnost da maštamo i postižemo osjetilno ispunjenje u velikoj je mjeri kolektivna sposobnost, ona koju danas ne možemo ostvarivati uz pomoć besplatno dostupnih izvora uma i prirode, već ih moramo nabavljati od njihovih novih vlasnika.
Kolektivna pažnja ljudske rase zajedničko je dobro, kao zemlja ili zrak. Poput njih, ona je sirovi materijal ljudske kreativnosti. Da bi načinio alat, da bi uradio bilo koji posao, da bi uopće išta uradio, čovjek mora obratiti pažnju na taj zadatak, a ne na neki drugi. Sveprisutnost oglašavanja i medija u našem društvu predstavlja kooptiranje kolektivne ljudske pažnje i iscrpljivanje našeg božanskog nasljedstva. Uz cestu, bilo kuda skrenem pogled, stoje reklamni panoi. U podzemnoj željeznici, na internetu, na ulici, komercijalne poruke nastoje “zarobiti” našu pažnju. One se infiltriraju u same naše misli, naše narative, naše unutarnje dijaloge i putem njih u naše emocije, želje i vjerovanja, okrećući sve prema stvaranju proizvoda i profita. Naša pažnja gotovo više i nije naša, tako lako njome manipuliraju političke i komercijalne moći.
Nakon što je bila tako dugo manipulirana, sjeckana, izložena intenzivnom stimulansu i nabacivana naokolo od jednog kričavog objekta do drugog, naša je pažnja toliko rascjepkana da ju ne možemo održati dovoljno dugo kako bi stvorili išta neovisno od programa koji nas okružuju. Mi gubimo svoju sposobnost da održimo misao, razumijemo nijansu i stavimo se u tuđu kožu. Prijemljivi za svaki simplistički narativ s izravnim emocionalnim apelom, mi smo lake mete ne samo za reklamiranje, već i za propagandu, demagogiju i fašizam. Na različite načine, svi oni služe snagama novca.
Eksploatacija (strip-mining) zajednice
Najvažniji tip kapitala za svrhe ove diskusije jeste socijalni kapital. Socijalni kapital prvenstveno obuhvaća odnose i vještine, “usluge” koje su ljudi nekada pružali sami sebi i jedan drugome u ekonomiji darivanja, poput kuhanja, brige o djeci, zdravstvene skrbi, gostoprimstva, zabave, savjeta i uzgoja hrane, izrade odjeće i gradnje kuća. Još donedavno, još prije jedne ili dvije generacije, mnoge od tih funkcija bile su daleko manje komodificirane nego što su danas. Kada sam ja bio dijete većina ljudi koje sam poznavao rijetko je jela u restoranima, a susjedi su međusobno brinuli o djeci poslije škole. Tehnologija je poslužila da ljudske odnose prenese u područje “usluga” upravo kao što je dublje i manje vidljive dijelove zemlje prenijela u područje roba. Na primjer, tehnologija fonografa i radija pomogla je da se muzika pretvori iz nečega što ljudi rade za sebe, u nešto za što plaćaju. Tehnologije skladištenja i transporta učinile su isto za preradu hrane. Općenito, fina podjela rada koja prati tehnologiju učinila nas je ovisnima o strancima za većinu stvari koje koristimo i učinila je da je malo vjerojatno da naši susjedi ovise o nama za bilo što što mi proizvodimo. Ekonomske veze razdvojene su tako od socijalnih veza ostavljajući nas u situaciji da imamo malo što za ponuditi svojim susjedima i malo prilika da ih upoznamo.
Monetizacija socijalnog kapitala je eksploatacija zajednice. Ne bi trebalo biti iznenađujuće da novac duboko utječe na dezintegraciju zajednice jer novac je srž impersonalnog. Pretvorite dvije šume u novac i one postaju jednake. Primijenjen na kulture, isti princip ubrzano stvara globalnu monokulturu gdje je svaka usluga, plaćena usluga. Kada novac posreduje u svim našim odnosima mi gubimo i našu jedinstvenost i postajemo standardni potrošač standardnih roba i usluga i standardni službenik koji obavlja te usluge. Nikakvi osobni ekonomski odnosi nisu važni jer uvijek možemo “nekom drugom platiti da to učini.” Nije čudo da, koliko god možda nastojali, nalazimo da je teško stvoriti zajednicu. Nije čudo da se osjećamo tako nesigurni, tako nadomjestivi. Sve je to zbog pretvaranja jedinstvenog i svetog u monetizirano i generičko koje je, kao što ćemo vidjeti, vođeno interesom. U knjiziUspon čovječanstva napisao sam,
“Mi ustvari nismo potrebni jedni drugima.” … Kako bolje opisati gubitak zajednice u današnjem svijetu? Mi ustvari nismo potrebni jedni drugima. Mi ne moramo poznavati osobu koja uzgaja, transportira i obrađuje našu hranu, izrađuje našu odjeću, gradi našu kuću, stvara našu muziku, proizvodi ili popravlja naš auto; mi čak ne moramo poznavati osobu koja brine o našim bebama dok smo mi na poslu. Mi ovisimo o toj ulozi, ali samo slučajno o osobi koja ju ispunjava. O čemu god da se radi, mi jednostavno možemo nekome drugome platiti da to učini, dokle god imamo novca. A kako dolazimo do novca? Obavljajući neke druge specijalizirane uloge za koje, najvjerojatnije, netko drugi plaća nama da ih obavljamo za njih …
Nužnosti života prenesene su na specijaliste ostavljajući nas bez ičeg smislenog za činiti (izvan našeg vlastitog polja stručnosti) osim zabaviti sebe same. Međutim, bilo koje funkcije svakodnevnog života koje nam preostaju uglavnom su samotne funkcije: vožnja do određenih mjesta, kupovanje stvari, plaćanje računa, priprema gotove hrane, kućanski poslovi. Ništa od toga ne zahtijeva pomoć susjeda, rođaka ili prijatelja. Mi želimo biti bliži našim susjedima; mi mislimo o sebi kao o prijateljskim osobama koje bi im rado pomogle. No, malo je toga u čemu im možemo pomoći. U našim kućama-kutijama mi smo samodostatni. Ili prije, mi smo samodostatni u odnosu na ljude koje poznajemo, ali kao nikada prije ovisni o potpunim strancima koji žive tisućama kilometara daleko od nas.
Komodifikacija socijalnih odnosa ne ostavlja nam ništa što bismo mogli raditi zajedno do konzumacije. Zajednička konzumacija nimalo ne doprinosi izgradnji zajednice zato jer ne zahtijeva darivanje. Ja mislim da ispraznost društvenih okupljanja, na koju se ljudi često žale, dolazi od još neformuliranog saznanja, “Ja te ne trebam.” Ja te ne trebam da mi pomogneš u konzumiranju hrane, pića, droge ili zabave. Konzumiranje ne zahtijeva nečije darove, ne uključuje ništa od bilo čijeg istinskog bića. Zajedništvo i intimnost ne mogu doći od zajedničke konzumacije, već samo od davanja i zajedničkog stvaranja.
Kada su libertarijanci prizivali svetost privatne imovine nehotice su stvorili potrebu za vrlo Velikom vladom koju toliko preziru. Jer u odsutnosti veza zajednice, raspršeni pojedinci ostaju ovisni o udaljenom autoritetu – legalno konstituiranoj državi – za mnoge socijalne funkcije koje su prije ispunjavale strukture zajednice: sigurnost, razrješenje sporova i alokaciju kolektivnog socijalnog kapitala. Prisvajanje i privatizacija ekonomskog svijeta ostavlja nas, da iskujemo frazu, bespomoćno neovisnima – neovisnima o bilo kome koga poznajemo, a ovisnima o neosobnim, prinudnim ustanovama koje vladaju izdaleka.
Kada sam pitao ljude što najviše nedostaje u njihovim životima najčešći odgovor bio je “zajednica”. No, kako da izgradimo zajednicu kada su svi građevni blokovi – stvari koje radimo jedni za druge – pretvoreni u novac? Zajednica je istkana od darova. Za razliku od novca i trgovačkih transakcija u kojima nakon transakcije ne ostaju nikakve obaveze, darovi uvijek podrazumijevaju buduće darove. Kada primamo mi dugujemo; zahvalnost je saznanje da smo primili i želja da damo zauzvrat. No, što sada imamo za dati? Ne životne potrepštine, ne hranu, zaklon ili odjeću, ne zabavu, ne priče, ne brigu o zdravlju: svi to kupuju. Odatle dolazi poriv da se od svega toga maknemo, da se vratimo životu koji je više samodostatan, gdje sami gradimo svoje kuće i uzgajamo svoju vlastitu hranu i izrađujemo svoju vlastitu odjeću, u zajednici. No, iako taj pokret ima svoju vrijednost, sumnjam da će mnogo ljudi započeti ponovo raditi stvari na teži način samo zato da bi imali zajednicu. Postoji drugo rješenje, bez ukidanja specijalizacije rada i učinkovitosti koju osiguravaju mašine modernog doba, a ono proizlazi iz činjenice da novac uopće ne zadovoljava mnoge naše potrebe. Danas mnoge potrebe ostaju nezadovoljene, a novac ih, zbog svoje bezlične prirode, nije u stanju zadovoljiti. Zajednica budućnosti niknut će iz potreba koje novac po svojoj biti ne može zadovoljiti.
Sada uviđate zašto novac nazivam “leš zajedničkog dobra”. Prema opisu Richarda Seaforda, pretvaranje prirodnog, kulturalnog, socijalnog i duhovnog kapitala u novac ispunjenje je njegove moći da homogenizira sve što dotakne. “Reducirajući individualnost na homogenu bezličnost,” piše on, “moć novca liči na moć smrti.” (7) Uistinu, kada svaka šuma bude pretvorena u kubne metre dasaka, kada svaki ekosustav bude asfaltiran, kada svaki ljudski odnos bude zamijenjen uslugom zaustavit će se i sami procesi planetarnog i socijalnog života. Sve što će ostati biti će hladan, mrtav novac, kao što unaprijed upozorava mit o kralju Midi od prije mnogo stoljeća. Mi ćemo biti mrtvi – ali vrlo, vrlo bogati.
Stvaranje potreba
Ekonomisti bi rekli da su nas stvari poput fonografa, buldožera i ostale tehnologije obogatile, stvarajući nove robe i usluge koje prije nisu postojale. Na dubokoj razini, međutim, ljudske potrebe koje te stvari zadovoljavaju nisu ništa novo. One ih samo zadovoljavaju na drugačiji način za koji sada moramo plaćati.
Razmotrimo telekomunikaciju. Ljudska bića nemaju apstraktnu potrebu za komunikacijom na velike udaljenosti. Mi imamo potrebu biti u kontaktu s ljudima s kojima dijelimo emocionalne i ekonomske veze. U prošlim vremenima ti su ljudi obično bili u blizini. Lovac-sakupljač ili ruski seljak 14. stoljeća imali bi male koristi od telefona. Telefoni su počeli zadovoljavati potrebu tek kada je razvoj tehnologije i kulture udaljio ljudska bića i razbio obitelji i lokalne zajednice. Dakle, osnovna potreba koju oni zadovoljavaju nije nešto novo pod suncem.
Osvrnimo se na drugu tehnološku ponudu, onu koja mojoj djeci, na moj veliki užas, izgleda neodoljivo privlačna: online igrice u kojima svaki igrač igra zamišljenu ulogu i u kojima istovremeno učestvuje ogroman broj igrača. Potreba koju one zadovoljavaju također nije ništa novo. Tinejdžeri i oni nešto mlađi imaju jaku potrebu za istraživanjem, doživljavanjem avantura i utvrđivanjem identiteta kroz interakcije sa svojim vršnjacima koji su upućeni u te avanture i istraživanja. U prošlim vremenima to se uvijek dešavalo napolju. Kada sam ja bio dijete mi nismo imali ništa slično slobodi generacija prije nas, poput one o kojoj biste mogli čitati u Tomu Sawyeru, pa ipak bismo se moji prijatelji i ja ponekad skitali miljama do potoka ili napuštene rudničke jame, nenastanjenog brda, željezničkih tračnica. Danas se rijetko susreću grupe djece koje tumaraju naokolo zato jer je svaki komadić zemlje ograđen i označen znakovima o zabrani prolaza jer je društvo opsjednuto sigurnošću i sva su djeca pretrpana obavezama na koje ih se prevozi. Tehnologija i kultura ukrali su djeci nešto što ona duboko trebaju – i onda im to prodala natrag u obliku video igrica.
Sjećam se dana kada sam shvatio što se zbiva. Slučajno sam gledao jednu epizodu televizijske serije Pokemon u kojoj se u osnovi radi o troje djece koja lutaju naokolo doživljavajući čarobne avanture kakve su nekada imala prava djeca, a sadašnja moraju plaćati (preko oglašavanja) za privilegiju da ih gledaju. Kao rezultat, porastao je BDP. Stvorene su nove “robe i usluge” (po definiciji, stvari koje su dio ekonomije novca) koje zamjenjuju funkcije koje su se nekada obavljale besplatno.
Malo razmišljanja otkriva da gotovo sve robe i usluge koje su danas na raspolaganju zadovoljavaju potrebe koje su nekada bile ispunjavane besplatno. Što je s medicinskom tehnologijom? Usporedite naše vlastito loše zdravlje s čudesnim zdravljem koje su uživali lovci-sakupljači i primitivni poljoprivrednici i jasno je da mi, za veliku cijenu, kupujemo našu sposobnost da fizički funkcioniramo. Skrb o djeci? Procesiranje hrane? Transport? Tekstilna industrija? Prostor mi ne dozvoljava da svaku od njih analiziram u odnosu na potrebe koje su nam bile ukradene i onda natrag prodane. Ponudit ću još jedan dokaz za ovaj svoj stav: kada bi rast novca stvarno pokretao tehnološko i kulturno zadovoljavanje novih potreba, ne bi li mi onda bili ispunjeni više od svih ljudi prije nas?
Jesu li ljudi danas sretniji, više ispunjeni, zato jer imaju filmove umjesto plemenskih pripovjedača priča, MP3 playere umjesto okupljanja oko klavira? Jesmo li sretniji jedući masovno proizvedenu hranu umjesto onu sa susjedovog polja ili iz našeg vlastitog vrta? Jesu li ljudi sretniji živeći u prefabriciranim jedinicama ili McVilama no što su bili u starim kamenim seljačkim kućama Nove Engleske ili wigwamima? Jesmo li mi sretniji? Je li zadovoljena ijedna nova potreba?
Čak i ako nije, ja ne bih odbacio cjelokupni tehnološki korpus, unatoč ruševinama u kojima je ostavio prirodu i čovječanstvo. U stvari, postignuća znanosti i tehnologije ipak zadovoljavaju važne potrebe koje su ključni pokretači svete ekonomije. One uključuju potrebu za istraživanjem, za igrom, za saznanjem i stvaranjem koje mi u pokretu Nove ekonomije zovemo “stvarno cool stvari.” U svetoj ekonomiji će znanost, tehnologija i specijalizacija rada koja ih prati, i dalje biti među posrednicima za zadovoljavanje tih potreba. Mi već sada možemo vidjeti tu višu svrhu znanosti i tehnologije u vidu recesivnog gena koji nesavladivo izranja unatoč beskonačnoj komercijalizaciji. On je u srcu svakog istinskog znanstvenika i pronalazača: duh čuđenja, uzbuđenja i ushit novinom. Svaka institucija starog svijeta ima svoj pandan u novome, ista nota u drugoj oktavi. Mi ne pozivamo na revoluciju koja će izbrisati staro i stvoriti novo od početka. Ta vrsta revolucije je već isprobana, s istim rezultatima svaki puta zato jer je sam mentalitet dio starog svijeta. Sveta ekonomija je dio potpuno drugačije vrste revolucije, transformacija, a ne pročišćavanje. U toj revoluciji gubitnici neće ni shvatiti da su izgubili.
Sve do danas vrlo je malo proizvoda naše ekonomije i tehnologije služilo gore spomenutim potrebama. Ne samo da nisu ispunjene naše potrebe za igrom, istraživanjem i čuđenjem nego velika tjeskoba i borba prati čak i zadovoljavanje naših fizičkih potreba. To proturječi tvrdnjama ekonomista da čak iako nije zadovoljena niti jedna od novih potreba, tehnologija i podjela rada omogućavaju efikasnije zadovoljavanje postojećih potreba. Kaže se da stroj može obaviti posao kao tisuću ljudi; kompjuter može upravljati radom tisuću strojeva. U skladu s tim, od osamnaestog stoljeća futuristi predviđaju blisko doba dokolice. To doba nikada nije stiglo, a zadnjih trideset i pet godina izgleda kao da se sve više udaljava. Očito nešto ne funkcionira kako treba.
Jedna od dvije primarne pretpostavke ekonomije je da ljudska bića normalno djeluju u svom racionalnom samo-interesu i da taj samo-interes korespondira novcu. Dvoje ljudi će nešto razmijeniti (tj. kupiti nešto za novac) samo ako to koristi obojici. Dakle, što se više razmjena odvija to će biti više koristi. Pream tome, ekonomisti novac povezuju s Benthamitovom “korisnosti” – to jest, dobrim. To je jedan razlog zašto je ekonomski rast neupitan sveti gral ekonomske politike – kada ekonomija raste tada bi i razina dobrote u svijetu trebala rasti. Koji političar ne bi želio preuzeti zaslugu za ekonomski rast?
Ekonomska logika kaže da kada nastane nova roba ili usluga, činjenica da netko želi za nju platiti znači da nekome mora donositi probitak. U određenom, uskom smislu to je istina. Ako ja ukradem ključeve vašeg auta, vi ćete imati koristi ako ih natrag kupite od mene. Ako ukradem vašu zemlju, vi bi imali koristi da je natrag unajmite kako biste preživjeli. No, reći da su novčane transakcije dokaz sveobuhvatnog porasta koristi je apsurd; ili prije, to pretpostavlja da su potrebe koje one zadovoljavaju prije bile nezadovoljene. Ako plaćamo samo za nešto što je prije dolazilo kroz samodostatnost i ekonomiju darivanja, tada je logika ekonomskog rasta pogrešna. U tome leži skrivena ideološka motivacija za pretpostavku da je primitivni život bio, prema Hobbesovim riječima, “samotan, siromašan, gadan, brutalan i kratak.” Takva bi prošlost opravdala sadašnjost koja ustvari, na različite načine, ima sve Hobbesove kvalitete. Kakav je život u Velikom zatvorenom, unutar kuća u predgrađima, ako ne samotan? Kakav je život u Ekvatorijalnoj Africi, ako ne kratak? (8) A da li se ijedno doba može usporediti s prošlim stoljećem po svojoj gadosti i brutalnosti? Možda je hobbes-ijanski stav da je prošlost bila gruba borba za opstanak ideološka projekcija našeg vlastitog stanja.
Da bi ekonomija rasla, svijet roba izraženih u novcu mora također rasti. Novac mora zadovoljiti sve više i više naših potreba. Na koncu, bruto domaći proizvod definira se kao ukupna suma svih roba i usluga koje proizvodi jedna nacija. Broje se samo one koje se razmjenjuju za novac.
Ako ja besplatno čuvam vašu djecu, ekonomist to neće računati kao uslugu ili dodati BDP-u. To se ne može koristiti da bi se platio financijski dug; niti bih mogao otići u supermarket i reći, “Ja sam jutros pazio na djecu svojih susjeda, pa mi, molim vas, dajte hranu.” No, ako otvorim dječji vrtić i i naplatim vam, tada sam stvorio “uslugu”. BDP raste i, prema ekonomistima, društvo je postalo bogatije. Ja sam pomogao rastu ekonomije i povećao razinu dobra u svijetu. “Roba” su one stvari koje plaćate novcem. Novac = Dobro. To je bila jednadžba našeg vremena.
Isto vrijedi ako posiječem šumu i prodam drvo. Dok još stoji i nije dostupna, ona nije dobro. Ona postaje “dobro” kada izgradim šumsku cestu, unajmim radnu snagu, posiječem ju i transportiram kupcu. Ja šumu pretvaram u drvnu građu, potrošnu robu i BDP raste. Na sličan način, ako stvorim novu pjesmu i besplatno ju dijelim, BDP neće rasti i društvo se ne smatra bogatijim, no ako ju zaštitim autorskim pravom i prodam, ona postaje roba. Ili mogu pronaći tradicionalno društvo koje koristi bilje i šamanske metode liječenja, uništiti njihovu kulturu i učiniti ih ovisnima o farmaceutskoj medicini koju moraju kupovati, otjeram ih sa njihove zemlje tako da ne mogu proizvoditi hranu za sebe i moraju je kupovati, i raskrčim zemlju, a njih unajmim za rad na plantaži banana – i ja sam svijet učinio bogatijim. Ja sam razne funkcije, odnose i prirodne resurse uveo u carstvo novca.
Svaki puta kada netko plati za nešto što je jednom dobivao na dar i izrađivao sam, razina “dobrog” u svijetu raste. Svako posječeno drvo pretvoreno u papir, svaka ideja zarobljena i pretvorena u intelektualno vlasništvo, svako dijete koje koristi video igre umjesto da stvara svjetove mašte, svaki ljudski odnos pretvoren u plaćenu uslugu, iscrpljuje komadić prirodnog, kulturalnog, duhovnog i socijalnog zajedničkog dobra i pretvara ga u novac.
Istina je da je mnogo efikasnije (u smislu radnih sati) da profesionalci za skrb o djeci paze na tridesetoro djece nego da grupa roditelja koji ostaju kod kuće to rade sami. Isto je tako mnogo efikasnije obrađivati polje od tisuću jutara mega-traktorima i kemijskim sredstvima nego uzgojiti istu količinu hrane na stotinu malih parcela koristeći ručne alate. No sva ta efikasnost nije nam dala više slobodnog vremena niti je zadovoljila niti jednu fundamentalno novu potrebu. Efikasnost završava tako da zadovoljava stare potrebe u beskonačnoj, opscenoj razradi, dostižući na kraju vrhunac u ormarima prepunim odjeće i cipela koje jedva da se obuku prije no što završe na otpadu.
Ograničeni karakter ljudskih potreba predstavlja problem od samog početka industrijske ere, pojavivši se prvi puta u tekstilnoj industriji. Konačno, koliko odjevnih predmeta jedna osoba uistinu treba? Rješenje za prijeteću krizu prekomjerne proizvodnje bilo je da se ljude izmanipulira kao bi prekomjerno zadovoljavali svoju potrebu za odjećom. Dolazi modna industrija koja je na iznenađujuće svjestan i ciničan način ohrabrivala buduće kicoše da prate modu. Dio razloga zašto su ljudi to rado prihvatili je u tome što odijevanje zauzima posebno mjesto u svim kulturama zadovoljavajući razne svete, radosne, mračne i razigrane potrebe i znatno doprinoseći dubljoj potrebi za socijalnim identitetom. Jednako je prirodno ukrašavati svoja tijela kao i koristiti začine u hrani. Poanta je u tome da nikakva nova potreba nije bivala zadovoljena. Sve više i više proizvodnje posvećuje se zadovoljavanju iste potrebe, razrađene u beskraj.
Štoviše, ista industrijalizacija koja je dovela do masovne proizvodnje tekstila uzrokovala je također socijalnu dezintegraciju koja je poremetila tradicionalne zajednice i ljude učinila podložnima modnoj industriji. To sam opisao u nešto širem kontekstu u knjizi Uspon čovječanstva:
Da bi se konzumerizam uveo u prethodno izoliranu kulturu potrebno je prvo uništiti njen osjećaj identiteta. Evo kako: Poremetiti njene mreže reciprociteta uvodeći potrošačke stvari izvana. Nagrizati njeno samopoštovanje glamuroznim slikama Zapada. Poniziti njene mitologije kroz misionarski rad i znanstvenu edukaciju. Likvidirati njene tradicionalne načine prijenosa znanja uvodeći školovanje s vanjskim školskim programom. Uništiti njen jezik omogućavajući školovanje na engleskom ili nekom drugom nacionalnom ili svjetskom jeziku. Presjeći njene veze sa zemljom uvozeći jeftinu hranu kako bi lokalna poljoprivreda postala neekonomična. Tako ćete stvoriti ljude gladne pravih tenisica.
Kriza prekomjerne proizvodnje koja se pojavljuje kada je jedna potreba općenito zadovoljena rješava se njenim izvozom u neku drugu potrebu. Na isti način može se reći da jedan po jedan tip prirodnog, socijalnog, kulturalnog i duhovnog općeg dobra biva pretvoren u imovinu i novac. Kada se socijalni kapital izrade odjeće (tj. vještine i tradicije i sredstva za njihovo prenošenje) pretvori u robu i više nitko izvan novčane ekonomije ne izrađuje odjeću, tada je vrijeme da se prodaje još više odjeće razaranjem drugih socijalnih struktura koje podržavaju identitet. Identitet postaje roba, a odjeća i drugi potrošački artikli njegova zamjena.
Socijalna ekologija darivanja – zajedničke vještine, običaji i socijalne strukture kojima se međusobno zadovoljavaju potrebe svih – upravo je jednako obilan izvor bogatstva i ima iste značajke blaga kao i prirodna ekologija i zemlja koja joj leži u podlozi. Pitanje je što se događa kada se svi ti oblici zajedničkog kapitala iscrpe? Što se događa kada nema više ribe da se pretvori u morsku hranu, nema više šuma da se pretvore u papir, nema više gornjeg sloja tla da se pretvori u kukuruzni sirup, nema više ničega što bi ljudi jedni za druge mogli činiti besplatno?
Po svemu sudeći, to uopće ne bi trebala biti kriza. Zašto moramo stalno rasti? Ako se sve naše potrebe zadovoljavaju s rastućom učinkovitosti, zašto jednostavno ne možemo manje raditi? Zašto nikada nije došlo obećano doba dokolice? Kao što ćemo vidjeti, u našem postojećem novčanom sustavu ono nikada neće doći. Niti jedno novo tehnološko čudo neće biti dovoljno. Novčani sustav koji smo naslijedili uvijek će nas primoravati da odabiremo rast umjesto dokolice.
Moglo bi se reći da je novac zadovoljio jednu potrebu koja prije zaista nije bila zadovoljena – potrebu ljudske vrste da raste i funkcionira na skali milijuna ili milijardi. Naša potreba za hranom, muzikom, pričama, medicinom i tako dalje možda nije ništa više zadovoljena nego što je to bila u Kameno doba, no mi po prvi puta možemo stvarati stvari koje zahtijevaju koordinirani trud milijuna specijalista diljem globusa. Novac je omogućio razvoj meta-ljudskog organizma od sedam milijardi stanica, kolektivnog tijela ljudske vrste. On je kao signalna molekula, koordinirajući doprinose pojedinaca i organizacija prema ciljevima koje niti jedna manja grupacija nikada ne bi mogla postići. Sve potrebe koje je novac stvorio ili prenio iz osobnog u standardno i generičko bile su dio tog organizmičkog razvoja. Čak je i modna industrija, kao sredstvo za stvaranje identiteta i osjećaja pripadanja, bez obzira na ogromne socijalne razlike, bila dio toga.
Poput višestaničnog organizma, čovječanstvo kao kolektivno biće treba organe, podsustave i način da ih koordinira. Novac je, zajedno sa simboličkom kulturom, komunikacijskom tehnologijom, školstvom i tako dalje, odigrao značajnu ulogu u njihovom razvoju. On je također imao ulogu hormona rasta, istovremeno stimulirajući rast i upravljajući izražavanjem tog rasta. Danas izgleda da dostižemo granice rasta, a time i kraj djetinjstva čovječanstva. Svi naši organi potpuno su oblikovani; neki su zapravo nadživjeli svoju korisnost i mogu se vratiti u degenerativni oblik. Mi sazrijevamo. Možda ćemo uskoro svoju novo nađenu kreativnu snagu milijardi okrenuti prema njenom zrelom cilju. Možda, u skladu s tim, trebamo drugačiju vrstu novca, takvu koja će i dalje koordinirati ogroman kompleks meta-ljudskog organizma, ali ga više neće tjerati da raste.
Moć novca
Cijelo mnoštvo današnjih oblika vlasništva ima jednu zajedničku definirajuću odliku: svi se oni mogu kupiti ili prodati za novac. Svi su ekvivalenti novca jer tkogod posjeduje novac taj može posjedovati svaki drugi oblik kapitala i produktivne moći koja ga prati. A svaki od tih oblika, sjetite se, proizlazi iz zajedničkog dobra, nije prije bio ničije vlasništvo i na kraju je bio izuzet iz zajedničkog dobra i pretvoren u vlasništvo. Ista stvar koja je zadesila zemlju zadesila je i sve drugo i dovela do koncentracije bogatstva i moći u rukama onih koji je posjeduju. Kao što su to već znali rani kršćanski očevi, Proudhon, Marx i George, nemoralno je ukrasti nekome njegovu imovinu i onda ga natjerati da vam plaća da bi je koristio. No to se ipak događa svaki puta kada se naplaćuje najam za zemlju ili kamata za novac. Nije onda čudno da skoro sve svjetske religije zabranjuju lihvarenje. Nitko ne smije uživati korist od samog posjedovanja nečega što je postojalo prije vlasništva, a novac je danas utjelovljenje svega što je postojalo prije vlasništva, destilirana esencija posjeda.
Međutim, anti-kamatni novčani sustavi koje ću predložiti i opisati u ovoj knjizi nisu motivirani jedino moralnošću. Kamata je više od zarade ostvarene zločinom, čak i više od prihoda koji se neprestano ostvaruju od zločina koji je već prije izvršen. Ona je također mehanizam kontinuirane pljačke; to je sila koja sve nas, s našim pristankom ili bez njega, prisiljava na suučesništvo u eksploataciji zemlje, bez obzira koliko dobre bile naše namjere.
Na svojim putovanjima, prvenstveno mom unutarnjem putovanju, a onda putujući kao govornik i pisac, često sam susretao duboku tjeskobu i bespomoćnost koje se rađaju zbog sveprisutnosti mašine koja proždire svijet i zbog skoro potpune nemogućnosti da se izbjegne sudjelovanje u njoj. Jedan primjer među milijunima, ljudi koji bjesne protiv Wal-Marta još uvijek u njemu kupuju ili u drugim dućanima koji su podjednako dio globalnog predatorskog lanca, zato jer smatraju da si ne mogu priuštiti da plaćaju dvostruku cijenu ili da se liše onoga što žele. A što je s električnom energijom koja opskrbljuje moju kuću – ugljen iščupan iz vrha planine? Što je sa plinom koji mi omogućuje da stignem na razna mjesta i da koristim dostavu, ako se ja “isključim iz mreže” (off-grid)? Ja mogu minimizirati moje sudjelovanje u mašini koja proždire svijet, ali ne mogu ga izbjeći u potpunosti. Kada ljudi uvide da već samo živjeti u društvu znači doprinositi zlu u svijetu, često prolaze kroz fazu želje da nađu potpuno izoliranu i samodostatnu mikrosocijalnu zajednicu (intentional community) – no, čemu to služi, dok Rim gori? Pa što ako vi ne doprinosete svoj mali dio onečišćenju koje uništava zemlju? Ono se žurno nastavlja bez obzira da li vi živite u šumi i jedete korijenje i bobice ili živite u predgrađu i jedete hranu dopremljenu kamionima iz Kalifornije. (9) Želja za osobnim iskupljenjem od grijehova društva neka je vrsta fetiša, slično solarnim panelima na kući od 1000 kvadratnih metara.
Koliko god bio pohvalan taj impuls, pokreti za bojkotiranje Wal-Marta ili reformu zdravstvene skrbi, ili školstva, ili politike i bilo čega drugoga ubrzo postaju vježbe jalovosti kada se sudare s moći novca. Da bi se postigao bilo kakav učinak potreban je trud kao kad se pliva uzvodno, čim zastanemo da se odmorimo neki nas skandal i neki novi užas ponovo odnesu unazad, neko novo iscrpljivanje prirode, zajednice, zdravlja ili duha u ime novca.
Što je zapravo ta “moć novca”? To nije, kao što ponekad može izgledati, zla spletka bankara koji kontroliraju svijet uz pomoć Bilderberg grupe, Trilateralne komisije i drugih instrumenata “Iluminata”. Na mojim putovanjima i u dopisivanju ponekad nailazim na ljude koji su čitali knjige Davida Ickea i ostalih koji uvjerljivo nastoje dokazati drevnu globalnu zavjeru predanu “Novom svjetskom poretku” čiji je simbol sve-videće oko na vrhu piramide i koja kontrolira svaku vladu i svaku instituciju i iza scene upravlja malom, tajnom klikom čudovišta gladnih moći koji među svoje lutke na koncu ubrajaju čak i Rothschildove i Rockefellerove. Morao bih biti jako naivan i vrlo neuk da ne shvatim pravu prirodu problema.
Priznajem naivan jesam, ali nisam neuk. Pročitao samo mnogo tog materijala i ostao nezadovoljan. Iako je jasno da se iza događaja poput 9/11 i atentata na Kennedyjeve krije mnogo više no što nam je bilo rečeno i da su financijska industrija, organizirani kriminal i politička vlast usko povezani, općenito govoreći smatram da teorije zavjere previše vjeruju u sposobnost ljudi za uspješno upravljanje i kontrolu kompleksnih sustava. Nešto misteriozno se sigurno zbiva i “koincidencije” koje navode ljudi poput Ickea prkose konvencionalnim objašnjenjima, no, ako mi dozvolite da se na trenutak prepustim metafizici, ja mislim da je na koncu stvar u tome da naše duboke ideologije i sustavi vjerovanja i njihove nesvjesne sjenke, generiraju matricu sinhroniciteta koja jako nalikuje zavjeri. Zapravo, to je zavjera bez zavjerenika. Svatko je lutka na koncu, ali nema onih koji lutkama upravljaju.
Štoviše, privlačnost teorija zavjere, koje obično nije moguće dokazati, jednako je psihološka koliko i empirijska. Teorije zavjere imaju mračnu draž jer su u dodiru s našim primarnim ogorčenjem i identificiraju nešto na što bismo ga mogli kanalizirati, nešto što možemo okriviti i nešto što možemo mrziti. Nažalost, kao što su otkrili brojni revolucionari nakon svrgavanja oligarha, naša mržnja je krivo usmjerena. Pravi krivac je mnogo dublje i mnogo više sveobuhvatan. On prelazi granice svjesnog ljudskog djelovanja, a čak su i bankari i oligarsi njegovi robovi. Pravi krivac su izvanzemaljski vrhovni gospodari koji vladaju svijetom iz svojih letećih tanjura. Samo se šalim. (10) Pravi krivac koji uistinu upravlja lutkama na koncu i koji iza scene manipulira našim elitama jest sam novčani sustav: sustav baziran na kreditu i potican kamatama koji je proizašao iz drevne, rastuće plime odvojenosti; koji generira natjecanje, polarizaciju i pohlepu; koji prisiljava na beskonačni eksponencijalni rast; i, što je najvažnije, koji se u naše doba primiče kraju kako se iscrpljuje gorivo za taj rast – socijalni, prirodni, kulturalni i duhovni kapital.
Sljedećih nekoliko poglavlja opisuje ovaj proces i dinamiku kamata, postavlja tekuće ekonomske krize u nove okvire kao kulminaciju trenda koji je nastajao stoljećima. Kada se novčani sustav raskrinka na taj način tada možemo bolje razumjeti ne samo kako kreirati novi novčani sustav, već i novu vrstu novčanog sustava, onu koja će imati suprotne učinke od današnjeg: dijeljenje umjesto pohlepe, jednakost umjesto polarizacije, obogaćenje zajedničkih dobara umjesto njihovo iscrpljivanje i održivost umjesto rasta. Isto tako, ta nova vrsta novčanog sustava uključivat će čak dublji pomak od onog koji vidimo da se događa danas, pomak ljudskog identiteta prema povezanom sebstvu, u vezi sa svime u krugu darivanja. Svaki novac koji je dio ovog ponovnog ujedinjavanja, ove Velike prekretnice, sigurno zaslužuje da se naziva svetim.
Napomene
- Krediti za zagađenje (pollution credits) i slične sheme imaju tendenciju da kapacitet zemljine apsorpcije pretvaraju u imovinu. Međutim, čak i bez njih to je već nevidljiva, ugrađena komponenta svakog proizvedenog artikla, bitni input čije su količine ograničene. Čak i bez eksplicitnih vlasničkih prava, taj apsorpcijski kapacitet se uzima iz zajedničkog dobra.
- Redatelji filmova, na primjer, moraju imati cijeli jedan pravni odjel za “razrješavanje autorskih prava” kako bi se osigurali da u svom filmu nisu nenamjerno koristili neku zaštićenu sliku ili simbol. To bi moglo obuhvaćati slike dizajnerskog namještaja, zgrada, brendiranih logotipa i odjeće – skoro sve u izgrađenom okruženju. Posljedica toga je gušenje kreativnosti i degradiranje većeg dijela najzanimljivije umjetnosti u područje ilegalnog. (To je neizbježno kada umjetnost kao temu koristi stvari iz života oko nas, a te stvari su već u području vlasništva.)
- Mumford, Technics and Civilization, 142. Naravno, osoba iz zadnje faze inventivnog procesa zaslužuje nagradu za svoju ingenioznost i težak rad, ali treba priznati i socijalni kontekst. To je sve manje slučaj zbog toga što su se razdoblja važenja patentnih i autorskih prava produljila od prvobitnog desetljeća do dva na, u nekim slučajevima, stoljeće.
- Kropotkin, The Conquest of Bread, poglavlje 1.
- Detaljna rasprava o intelektualnim autorskim pravima premašuje opseg ove knjige. Sigurno sam i ja dao svoj doprinos toj matrici ideja (bar mislim da jesam!) i zaslužujem podršku u svom radu. Međutim, sprečavanje da drugi ljudi koriste moje pisanje i druga ostvarenja u vlastitim djelima čini mi se jadno. Praktički rečeno, ja zastupam široko proširenje doktrine “fer korištenja” i dramatično skraćivanje razdoblja važenja autorskih i patentnih prava.
- Ili uopće ne prihvaća nikakvu realnost, odbacujući sve kao gomilu slika i simbola. U jednu ruku, to mu dozvoljava da “prozre sranje”. U drugu ruku ga čini ciničnim i iznurenim.
- Seaford, Money and the Early Greek Mind, 157.
- Moderni život je također kratak: unatoč relativno dugačkom životnom vijeku, užurbanoj osobi opterećenoj poslom život se čini kratak.
- Usprkos tome, napori koje ljudi ulažu da bi umanjili svoje suučesništvo u razaranju svijeta vrlo su važni na razini rituala. Ritual se sastoji od manipulacije simbolima s ciljem utjecanja na stvarnost – čak je i novac alat rituala – i time steklo ogromnu praktičnu vlast. Zato, molim vas, nemojte dozvoliti da vas moje riječi odvrate od bojkotiranja Wal-Marta. Dublju diskusiju možete naći u mom online eseju “Rituali za ljubitelja Zemlje”, po mogućnosti nakon što pročitate Poglavlje 8 ove knjige.
- Pa, ne baš potpuno. Imputacija podle kontrole vanzemaljskih ili demonskih entiteta ispravna je naznaka da je uzrok zla u našem svijetu izvan svjesnog ljudskog djelovanja. Postoje oni koji upravljaju lutkama na koncu, ali to su sustavi i ideologije, a ne ljudi. Što se tiče vanzemaljaca, teško mi je odgovoriti na pitanje da li “u njih vjerujem”. Možda pitanje da li oni “postoje” krišom sadrži ontološke pretpostavke koje nisu istinite, posebno da postoji jedan objektivni okvir u kojem stvari objektivno ili postoje ili ne postoje. Zato obično samo kažem “da”.