Još bar sljedećih stotinu godina, moramo se pred sobom i svima ostalima pretvarati da je pošteno nepošteno, a nepošteno da je pošteno; jer nepošteno je korisno, a pošteno nije. Lakomost i lihvarstvo i oprez moraju još neko vrijeme biti naši bogovi. –John Maynard Keynes (1931)
Novac: Priča i magija
Dok ekonomski krah ide dalje u svoju sljedeću fazu, mi počinjemo uviđati nestvarnost mnogočega što smo mislili da je stvarno. Istine dviju generacija postaju nesigurne, a unatoč dugotrajnoj nadi da je povratak normalnome upravo iza ugla – “do sredine 2012.” ili “sporije no što se očekivalo” – budi se spoznaja da se normalno neće vratiti.
Ljudska bića suočena s naglim preokretom osobne stvarnosti, bilo da je to smrt voljene osobe ili dolazak Gestapoa u grad, obično prvo reagiraju poricanjem. Moja prva reakcija na tragični udarac obično je, “Ne mogu vjerovati da se ovo događa!” Stoga nisam bio iznenađen da su naši politički i korporativni lideri potrošili mnogo vremena poričući da je kriza započela. Obratite pažnju na neke citate iz 2001. godine: “Ekonomski temelji zemlje su zdravi,” rekao je George W. Bush. “Ne vidim da neprilike na tržištu drugorazrednih hipotekarnih kredita predstavljaju ozbiljan problem. Mislim da će uglavnom biti obuzdane,” rekao je sekretar riznice Henry Paulson. “Recesija nije vjerojatna.” “Upravo doživljavamo korekciju u stambenom sektoru.” “Amerika nije u recesiji.” “Cijene stanova će se najvjerojatnije oporaviti do početka 2009.” I danas vlasti isto tako “predviđaju” (ali ustvari, pokušavaju riječima dozvati) ekonomski rast od preko 5 posto za razdoblje 2010 – 2015. (1)
Naravno, mnoge od ovih izjava bile su neiskreni pokušaji upravljanja percepcijom. Vlasti su se nadale da bi kontrolom percepcije stvarnosti kod javnosti mogle kontrolirati i samu stvarnost – da bi manipulacijom simbolima mogli manipulirati stvarnost koju ti simboli predstavljaju. U suštini, to je ono što antropolozi nazivaju “magijsko-religijsko razmišljanje”. Naše financijske elite nisu bez razloga nazivane svećenstvom. Navlačenje ceremonijalnog ruha, govorenje tajanstvenim jezikom, vladanje misterioznim zapisima, oni jednom riječju ili jednim potezom pera mogu postići da bogatstva ili nacije padnu ili se podignu.
Vidite, magijsko-religijsko razmišljanje inače funkcionira. Bilo da se radi o šamanskom obredu, potpisivanju zakona o proračunu ili objavljivanju bilance stanja, kada je u priču u koju ljudi vjeruju ugrađen ritual, oni tada djeluju na taj način, igrajući uloge koje im priča pridjeljuje i reagirajući na stvarnost koju priča utemeljuje. U prošlim vremenima, kada se uvidjelo da šamanski obred nema uspjeha, svi su znali da je to presudan događaj koji signalizira Kraj svijeta, preokret u onome što je stvarno, a što nije, kraj stare Priče o ljudima i možda početak nove. Iz te perspektive, koji je onda značaj ubrzanog neuspjeha financijskih obreda?
Neki ismijavaju primitivne pećinske ljude koji su zamišljali da bi njihovi prikazi životinja na zidovima pećine mogli magijski utjecati na lov. No, čak i danas, mi proizvodimo svoje vlastite talismane, svoje vlastite sustave magijske upotrebe simbola i putem njih uistinu utječemo na fizičku stvarnost. Nekoliko brojeva promijeni se tu i tamo i tisuće radnika podiže neboder. Promijene se neke druge brojke i cijenjena tvrtka zatvara svoja vrata. Vanjski dug zemalja Trećeg svijeta, ponovo tek brojevi u kompjuteru, šalje svoj narod u beskonačno ropstvo proizvodeći potrošnu robu koja se otprema u inozemstvo. Opterećeni brigom, sveučilišni studenti se odriču svojih snova i žure da se pridruže radnoj snazi kako bi otplatili studentske kredite, sama njihova volja pod vlašću je komada papira s magičnim simbolima (“Stanje računa”) koji im se šalje jednom mjesečno kao neka magična vudu lutkica. (2) Ti slipovi papira koje zovemo novac, ti elektronski signali na ekranu, uistinu imaju veliku magičnu moć.
Kako funkcionira ta čarolija? Rituali i talismani potvrđuju i održavaju kontinuitet opće prihvaćenih priča u kojima svi sudjelujemo, priča koje oblikuju našu stvarnost, koordiniraju naš rad i organiziraju naše živote. Oni prestaju funkcionirati jedino u izuzetnim vremenima: vremenima raspada priče o ljudima. Mi danas ulazimo u takva vremena. Ekonomske mjere za obuzdavanje krize koja je započela 2008. funkcioniraju samo privremeno. One ne idu dovoljno duboko. Jedina reforma koja bi eventualno bila učinkovita bila bi ona koja utjelovljuje, potvrđuje i održava kontinuitet nove priče o ljudima. Da bismo razumjeli što bi ta priča možda mogla biti, hajde da zagrabimo dublje, kroz slojeve neuspjelih stvarnosti i njihovog odnosa prema novcu.
Kada se – poricanje – prvi odgovor vlade na krizu 2008. godine, pokazalo bezuspješnim, Federalne rezerve i Državna riznica pokušali su na drugačiji način upravljati percepcijom. Uvodeći svoj arsenal mističnih čarolija, oni su signalizirali da vlada neće dozvoliti da propadnu glavne financijske institucije poput Fannie Mae. Nadali su se da će njihova uvjeravanja biti dovoljna da se održi povjerenje u imovinu tih firmi koja je ovisila o njihovoj neprekinutoj likvidnosti i prosperitetu. To bi djelovalo da priča koju su te simboličke mjere prizivale nije već bila slomljena. Ali bila je. Napose, ono što je bilo slomljeno bila je priča koja je pripisivala vrijednost hipotekarnim vrijednosnicama i drugim derivatima baziranim na neotplativim kreditima. Za razliku od deva i bušela žita, ali poput svih modernih valuta, ti vrijednosni papiri imaju vrijednost jedino zbog toga što ljudi vjeruju da imaju vrijednost. Povrh toga, to nije izolirano vjerovanje, već je nerazmrsivo povezano s milijunima drugih vjerovanja, konvencija, navika, sporazuma i rituala.
Sljedeći je korak bio da se započne ubrizgavanje ogromnih količina gotovine u neuspješne financijske institucije, bilo u zamjenu za dionice (praktički ih nacionalizirajući kao u slučaju Fannie Mae, Freddie Mac i AIG) ili u zamjenu ni za što, kao u slučaju TARP programa. U ovom zadnjem slučaju je Državna riznica garantirala ili kupovala toksičnu imovinu banaka u nadi da će poboljšati njihove bilance stanja kako bi one opet počele posuđivati pa bi kreditni mjehur nastavio i dalje rasti. To nije djelovalo. Banke su samo zadržale novac (osim onoga što su isplatili vlastitim direktorima u vidu bonusa) kao zaštitu od izlaganja riziku zbog neiskazanih količina dodatne loše imovine ili su ga koristile za kupovanje manjih, zdravijih banaka. Nisu bile ni blizu toga da više posuđuju potrošačima koji su se već maksimalno istrošili, kao ni prezaduženim poduzećima u raljama recesije. Vrijednost nekretnina nastavila je padati, zatezne kamate na kredite nastavile su rasti, a cijelo zdanje derivativnih sredstava podignuto nad njima nastavilo se urušavati. Potrošnja i poslovna aktivnost strmoglavo su padale, nezaposlenost se vinula do neba, a ljudi u Evropi počeli su izazivati nerede na ulicama. A zašto? Samo zato što su se u nekim kompjuterima promijenili neki brojevi. To je uistinu zapanjujuće. To ima smisla jedino ako te brojeve gledate kao talismane koji utjelovljuju sporazume. Dobavljač iskopa minerale iz zemlje i pošalje ih u tvornicu u zamjenu za što? Za nekoliko slipova papira ili dapače, u zamjenu za obrtanje nekoliko bitova u kompjuteru što se može dogoditi jedino uz dozvolu banke ( koja “daje kredit”).
Prije nego što se pretjerano uznemirimo zbog bilijuna i bilijuna dolara besplatno podijeljenih bogatima, hajde da ponovo dotaknemo stvarnost novca. Što se stvarno događa kada se taj novac poklanja? Ne događa se gotovo ništa. Ono što se događa je to da se mijenjaju bitovi u kompjuterima, a nekolicina ljudi koji razumiju značenje tih bitova izjavljuje da je novac prenesen. Ti bitovi su simboličko predočenje jednog dogovora o priči. Ta priča govori o tome tko je bogat, a tko siromašan, tko posjeduje, a tko je dužan. Priča se da će naša djeca i unuci plaćati te sanacije i poticajne dugove, no oni bi također jednostavno mogli biti proglašeni nepostojećima. Oni su stvarni koliko i priča koju smo prihvatili, a koja ih sadrži. Naši unuci će ih plaćati jedino ako priča, sustav značenja koji definira te dugove još uvijek bude postojao. No, ja mislim da sve više ljudi osjeća da federalni dugovi, vanjski dug SAD-a i mnogi naši privatni hipotekarni dugovi i dugovi po kreditnim karticama nikada neće biti otplaćeni.
Mi mislimo da su tajkuni Wall Streeta umakli s milijardama, no što su te milijarde? I one su također brojevi u kompjuterima i teoretski mogu biti obrisani na zapovijed. Isto vrijedi za novac koji Amerika duguje Kini ili novac koji zemlje Trećeg svijeta duguju bankama. On može nestati jednostavnom deklaracijom. Zato te ogromne količine novca, podijeljene kroz razne financijske programe spasa, možemo shvatiti kao još jednu vježbu u upravljanju percepcijom, premda je to ovoga puta jedna nesvjesna vježba. Ti poklonjeni novci su ritualne radnje koje pokušavaju produžiti priču, matricu dogovora i ljudske aktivnosti koje ju okružuju. Oni su pokušaj da se podupre magična snaga vudu lutkica koje sveučilišnog diplomca drže na putu karijere, a sredovječnog čovjeka pod vlašću njegove hipoteke – koje nekolicini daju moć da doslovce pomiču planine dok većinu drže u lancima.
Govoreći o Kini, poučno je baciti pogled na fizičku realnost u podlozi trgovinske neuravnoteženosti. U osnovi se događa to da Kina nama isporučuje ogromne količine stvari – odjeće, igračaka, elektronike, skoro svega u Wall-Martu – a zauzvrat mi premjestimo neke bitove u nekim kompjuterima. U međuvremenu, kineski radnici rade jednako teško kao i mi, no za svoje dnevnice mogu mnogo manje kupiti. U davnim danima eksplicitnih imperija Kina bi bila “vazalna zemlja”, a stvari koje nam šalje zvale bi se “danak”. (3) No unatoč tome, Kina će također učiniti sve kako bi podržala sadašnju Priču o novcu, u osnovi iz istog razloga kao i mi: njihove elite imaju od toga koristi. To je upravo kao i u drevnom Rimu. Elite u prijestolnici imperija ili u provinciji prosperiraju na račun bijede ljudi koja s vremenom raste. Da bi ih se umirilo i kako bi ostale poslušne i glupe, mase se snabdijevalo kruhom i igrama: jeftina hrana, jeftina uzbuđenja, vijesti o slavnima i Super Bowl.
Bilo da je proglasimo završenom ili završi sama od sebe, zajedno s pričom o novcu srušit će se još mnogo toga. To je razlog što Sjedinjene države neće jednostavno prestati plaćati svoje dugove. Kada bi to učinile tada bi završila priča po kojoj nam Srednji istok isporučuje svoju naftu, Japan svoju elektroniku, Indija svoj tekstil i Kina svoju plastiku. Nažalost, ili prije na sreću, ta priča ne može biti zauvijek spašena. Osnovni razlog je u tome što ona ovisi o održavanju eksponencijalnog rasta duga u konačnom svijetu.
Kada novac hlapi, kao što se to događa u sadašnjem ciklusu deflacije duga, malo toga se u fizičkom svijetu mijenja odmah. Snopovi novca ne nestaju u plamenu; tvornice ne eksplodiraju; strojevi se ne zaustavljaju; naftne bušotine ne presahnjuju; ekonomske vještine ljudi ne nestaju. Svi materijali i vještine koji se razmjenjuju u ljudskoj ekonomiji, o kojima ovisimo za hranu, sklonište, transport, zabavu i tako dalje, postoje i dalje, kao i prije. Ono što nestaje je naša sposobnost da koordiniramo naše aktivnosti i usredotočimo naše zajedničke napore. Mi i dalje možemo zamišljati novi aerodrom, ali ga više ne možemo izgraditi. Čarobni talisman kojim se izjava “Ovdje će biti izgrađen aerodrom” kristalizirala u materijalnu stvarnost, izgubio je svoju moć. Ljudske ruke, umovi i mašinerija zadržali su sve svoje sposobnosti, a ipak više ne možemo učiniti ono što smo nekoć mogli. Jedina stvar koja se promijenila jest naša percepcija.
Zato ove sanacije, kvantitativna olakšanja i druge financijske mjere za spas ekonomije možemo promatrati kao daljnje vježbe u upravljanju percepcijom, ali na dubljoj, manje svjesnoj razini. Jer, uostalom, što je novac? Novac je samo jedan društveni dogovor, priča koja dodjeljuje značenje i uloge. Klasična definicija novca – medij razmjene, pohrana vrijednosti, jedinica obračuna – opisuje što novac čini, a ne što on jest. Fizički, on je sada skoro ništa. Društveno, on je skoro sve: primarni agent za koordinaciju ljudske aktivnosti i fokusiranje kolektivne ljudske namjere.
Način na koji vlada koristi bilijune dolara u novcu malo se razlikuje od načina na koji je ranije koristila prazne riječi. I jedno i drugo nije ništa do manipulacija različitim vrstama simbola i oboje je propalo iz istih razloga: priča koju oni pokušavaju učiniti trajnom došla je svome kraju. Normalnost koju smo smatrali normalnom bila je neodrživa.
Neodrživa je bila na dvije razine. Prva razina “normalnog” je piramida duga, eksponencijalni rast novca koji neizbježno premašuje realnu ekonomiju. Rješenje na ovoj razini je ono što predlažu liberalni ekonomisti (obično se predstavljajući kao Keynesianci): redistribucija bogatstva, fiskalni stimulans, djelomični otpis dugova i tako dalje. Oni se nadaju da će time ponovo rasplamsati ekonomski rast – drugo “normalno” koje se bliži svome kraju.
Muka odrastanja čovječanstva
Znači, priča koja u naše vrijeme završava ide mnogo dublje nego priča o novcu. Ja tu priču nazivam Uspon čovječanstva. To je priča o beskonačnom rastu, a novčani sustav koji danas imamo jest utjelovljenje te priče, omogućujući i pospješujući pretvaranje prirodnog svijeta u ljudski svijet. Ona je započela prije više tisućljeća kada su ljudi prvi puta pripitomili vatru i napravili alate; ona se ubrzala kada smo te alate upotrijebili za pripitomljavanje životinja i biljaka i počeli osvajati divljinu kako bi svijet učinili svojim. Svoj slavni zenit dostigla je u doba Mašine kada smo stvorili potpuno umjetni svijet uprežući sve sile prirode i zamišljajući sebe kao gospodare i posjednike. A sada se ta priča primiče kraju dok sviće neumoljivo shvaćanje da priča nije istinita. Unatoč našim pretenzijama, svijet nije stvarno naš; unatoč našim iluzijama, mi nemamo kontrolu nad njim. Dok se množe nehotične posljedice tehnologije, dok propadaju naše zajednice, naše zdravlje i ekološka osnova civilizacije, dok otkrivamo nove dubine bijede, nasilja i otuđenja, mi ulazimo u finalni stadij priče: krizu, vrhunac i rasplet. Rituali naših pripovjedača priča beskorisni su. Nijedna priča ne može trajati nakon svog kraja.
Upravo kao što život ne završava adolescencijom, tako ni evolucija civilizacije ne prestaje završetkom rasta. Mi smo usred tranzicije koja je istovjetna tranziciji adolescenta u zrelost. Fizički rast prestaje, a vitalni resursi se okreću prema unutra kako bi hranili rast u drugim domenama.
Dva ključna razvoja označavaju tranziciju iz djetinjstva u zrelost, bilo na individualnoj razini ili na razini vrste. Prvi je zaljubljivanje, a taj ljubavni odnos se razlikuje od odnosa majke i djeteta. U djetinjstvu je davanje primarni aspekt ljubavnog odnosa. Ja sam sretan da dam sve što mogu svojoj djeci i želim da oni to primaju bez suzdržavanja. Pravo je djeteta da čini sve što je nužno da raste, kako fizički tako i mentalno. Dobar roditelj osigurava sredstva za taj rast kao što je to naša Majka Zemlja činila za nas.
Mi, ljudi, smo do sada bili djeca u odnosu sa zemljom. Započeli smo u maternici egzistencije lovaca-sakupljača u kojoj nismo radili razliku između ljudi i prirode, već smo njome bili obavijeni. Malo dijete nema razvijen osjećaj razlike između sebe i drugog, već mu treba vremena da formira identitet i ego i da nauči da svijet nije proširenje sebstva. Isto vrijedi i za čovječanstvo kolektivno. Dok lovac-sakupljač nema koncept odvojene “prirode” različite od “ljudskog”, poljodjelac, čiji je svagdanji kruh ovisio o objektivizaciji i manipulaciji prirode, počeo je o prirodi razmišljati kao o odvojenoj kategoriji. U djetinjstvu poljodjelske civilizacije čovječanstvo je razvilo odvojeni identitet i naraslo. Mi smo naš adolescentski nagli impuls rasta imali s industrijom, dok smo na mentalnom planu kroz kartezijansku znanost ušli u ekstrem odvojenosti, potpuno razvijeni ego i hiper-racionalnost mladog tinejdžera koji, poput čovječanstva u Doba znanosti, završava fazu kognitivnog razvoja poznatu kao “formalne operacije”, sačinjenu od manipulacije apstrakcijama. No kao što ekstrem yanga sadrži rođenje yina, tako i ekstrem separacije sadrži sjeme onoga što slijedi; ponovno ujedinjenje.
U doba adolescencije, mi se zaljubljujemo, a naš svijet savršenog razuma i savršene sebičnosti se raspada dok se sebstvo širi i unutar svojih granica uključuje voljene. Pojavljuje se nova vrsta ljubavnog odnosa: ne samo primanja nego i davanja i su-stvaranja. Potpuno individualizirani od Drugog, mi se možemo u njega zaljubiti i iskusiti ponovno sjedinjavanje veće no što je bilo originalno sjedinjenje, zato jer unutar sebe sadrži cijelo putovanje odvojenosti.
Prvo masovno buđenje svijesti o novoj ljubavi dogodilo se 1960-tih rođenjem pokreta za očuvanje okoliša. Na vrhuncu naše odvojenosti, trijumfalno premjeravajući našu prividnu pobjedu nad prirodom, počeli smo primjećivati koliko nam je dala; postali smo svjesni njenih bolova, njenih rana i počeli smo željeti ne samo da uzimamo od zemlje, već da zemlji i dajemo, da je štitimo i pazimo na nju. Ta želja se nije bazirala na strahu od izumiranja – to je došlo kasnije – nego na ljubavi. Mi smo se počeli zaljubljivati u zemlju. U tom su desetljeću prve fotografije ove planete odaslane sa satelita iz njene orbite i njezina ljepota nas je promijenila. Gledati zemlju izvana bio je predzadnji korak odvojenosti od prirode; zadnji korak bio je uzlet astronauta koji su fizički ostavljali prirodu iza sebe. A i oni su se također zaljubili u zemlju. Ovo su riječi astronauta Rustyia Schweickarta:
Sa mjeseca zemlja je tako sitna i tako krhka i tako dragocjena mala mrlja u tom Univerzumu da je možete zakloniti svojim palcem. Tada shvatite da je na toj mrlji, toj maloj plavo-bijeloj stvari, sve što vam išta znači – sva njena povijest i muzika i poezija i umjetnost i smrt i rođenje i ljubav, suze, radost, igre, sve je to upravo ondje, na toj maloj mrlji koju možete pokriti svojim palcem. I iz te perspektive shvatite da ste se zauvijek promijenili, da tu postoji nešto novo, da taj odnos više nije ono što je bio.
Drugi simbol tranzicije u zrelost je teška kušnja. Drevne plemenske kulture obilježavale su ulazak u punoljetnost različitim ceremonijama i teškim kušnjama čiji je cilj bio da kroz izolaciju, bol, post, psihodelične biljke ili druga sredstva, uzdrmaju slabiju ličnost i potom ju ponovo izgrade i inkorporiraju u jedan veći, trans-osobni identitet. Iako ga intuitivno traže u obliku opijanja, droga, bratstva, vojničke grubosti i tako dalje, moderni muškarci i žene obično imaju samo djelomično iskustvo ovog procesa što nas ostavlja u nekoj vrsti trajne adolescencije koja završava jedino kada se uplete sudbina razdirući naš svijet. Tada možemo ući u šire sebstvo u kojem davanje dolazi jednako prirodno kao primanje. Po završetku svog prijelaza u zrelost, muškarac ili žena potpuno prihvaćaju svoje darove i kao punopravni članovi plemena teže doprinijeti dobrobiti svih.
Danas čovječanstvo prolazi analognu tešku kušnju. Brojne krize koje se obrušavaju na nas predstavljaju tešku kušnju koja je izazov za sam naš identitet, kušnju za koju nemamo nikakvu garanciju čak ni da ćemo ju preživjeti. Ona potiče neostvarene kapacitete i primorava nas da se prema svijetu odnosimo na nov način. Očajanje koje osjetljivi ljudi osjećaju suočeni s krizom dio je te teške kušnje. (4) Kao i novouvedeni član plemena, kada mi kao vrsta izronimo iz nje, i mi ćemo se također pridružiti zajednici svih bića kao punopravni članovi “plemena” života. Naše jedinstvene tehnološke i kulturalne kapacitete iskoristit ćemo da doprinesemo dobrobiti svih.
U djetinjstvu čovječanstva, novčani sustav koji utjelovljuje i zahtijeva rast, uzimanje od zemlje sve više i više, bio je možda prikladan. To je bio integralni dio priče o Usponu. Danas on ubrzano zastarijeva. On nije kompatibilan sa zrelom ljubavlju, sa su-kreativnim partnerstvom i s promocijom u stanje Davatelja koje dolazi sa zrelošću. To je duboki razlog zbog kojega nikakva financijska ili ekonomska reforma koja ne uključuje novu vrstu novca, ni u kojem slučaju ne može funkcionirati. Novi novac mora utjeloviti novu priču, onu koja prirodu ne tretira samo kao majku nego također i kao ljubavnicu. Mi ćemo još dugo vremena u budućnosti imati potrebu za novcem zato jer nam trebaju magični simboli da bi materijalizirali našu Priču o ljudima, da bi je primijenili na fizički svijet kao kreativni predložak. Suštinski karakter novca neće se promijeniti: on će se sastojati od magičnih talismana, bilo fizičkih ili elektronskih, putem kojih dodjeljujemo uloge, fokusiramo namjeru i koordiniramo ljudsku aktivnost.
Sljedeća poglavlja ove knjige razmatrat će takav novčani sustav te ekonomiju i psihologiju koje ga prate. Postoji osobna – neki bi možda rekli duhovna – dimenzija metamorfoze priča u koje ulazimo. Današnji lihvarski novac dio je priče o odvojenosti u kojoj “više za mene znači manje za tebe”. To je suština kamate: “Podijelit” ću novac s tobom jedino ako na kraju zauzvrat budem imao više. Isto tako, na sustavnoj razini kamata na novac stvara natjecanje, tjeskobu i polarizaciju bogatstva. Međutim, fraza “više za mene je manje za tebe” je također moto ega i truizam s obzirom na diskretno i odvojeno sebstvo moderne ekonomije, biologije i filozofije.
Tek kada se naš osjećaj sebstva proširi tako da putem ljubavi obuhvati druge, taj truizam zamjenjuje se svojom suprotnošću: “Više za tebe također je više za mene”. To je esencijalna istina kojom su prožeta autentična duhovna učenja, od Isusovog Zlatnog pravila koje je bilo krivo tumačeno i trebalo bi glasiti, “Kako činiš drugima, tako činiš sebi”, do budističke doktrine karme. Međutim, samo razumijevanje i prihvaćanje ovih učenja nije dovoljno: mnogi od nas imaju razdjelnicu između onoga u što vjerujemo i što živimo. Nužna je stvarna transformacija u načinu na koji doživljavamo bivanje, a takva transformacija obično nastaje na gotovo jednaki način na koji se sada događa naša kolektivna transformacija: kroz urušavanje stare Priče o sebstvu i Priče o svijetu i rađanje nove. Jer konačno, i sebstvo je također priča koja ima početak i kraj. Jeste li ikada doživjeli iskustvo nakon kojeg jedva da ste znali tko ste?
Zrelo, povezano sebstvo, sebstvo međuovisnog postojanja (interbeingness) uravnotežuje se između davanja i primanja. U tom stanju, bilo da ste osoba ili čitava vrsta, vi dajete u skladu sa svojim mogućnostima i, vezani s drugim srodnim dušama, primate u skladu sa svojim potrebama.
Ne slučajno, upravo sam parafrazirao osnovno načelo socijalizma: “Od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama.” Ovo je dobar opis svake mreže darivanja, bilo ljudskog tijela, ekosustava ili plemenske kulture darivanja. Kao što ću opisati, to je također dobar opis svete ekonomije. Njena valuta doprinosi znatno drugačijoj Priči o ljudima, o sebstvu i o svijetu nego lihvarski novac. Ona je ciklička, a ne eksponencijalna, vraćajući se uvijek svome izvoru; ona ohrabruje čuvanje i obogaćivanje prirode, a ne njeno osiromašenje; ona redefinira bogatstvo kao funkciju nečije darežljivosti, a ne akumulacije; to je manifestacija obilja, a ne oskudice. Ona ima potencijal da u globalnim razmjerima obnovi dinamiku darivanja primitivnih društava iznoseći na vidjelo ljudske darove i usmjeravajući ih prema planetarnim potrebama.
Sjećam sam se kada sam kao tinejdžer čitao knjigu Pobunjeni atlas (Atlas Shrugged) od Ayan Rand čiji su crno-bijeli likovi, hiper-racionalnost i moralni apsolutizam jako imponirali mom adolescentskom umu. Ta knjiga je manifest diskretnog i odvojenog sebstva, plaćeničkog ega i još i danas imponira umovima adolescenata. Knjiga je svoju najotrovniju porugu posvetila frazi “Od svakog prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama”, slikajući prizor ljudi koji su jedan drugog nadmašivali svojim pozama potrebitosti kako bi im bilo dodijeljeno više sredstava dok proizvođači nisu bili motivirani da proizvode. Taj scenarij, koji se u određenom smislu odigravao u Komunističkom bloku, odjek je prvobitnog straha modernog sebstva uvjetovanog oskudicom – što ako dam, a ništa ne dobijem zauzvrat? Ta želja za osiguranjem povrata, kompenzacijom za rizik darežljivosti, fundamentalni je svjetonazor kamate, nezreli svjetonazor kojeg će istisnuti ekspanzivnije odraslo sebstvo sazrelo za punopravno članstvo u zajednici bića. Mi smo ovdje da izrazimo svoje darove; to je jedna od naših najdubljih težnji i drugačije ne možemo biti potpuno živi.
Većina potreba je monetizirana dok količina potrebnog rada za zadovoljenje tih monetiziranih potreba opada. Stoga, kako bi se ljudski darovi mogli u potpunosti izraziti, sva ta suvišna ljudska kreativnost mora se okrenuti drugamo, prema potrebama ili svrhama koje su protivne novcu Odvojenosti. Jer, bez sumnje, režim novca je uništio, i nastavlja uništavati, mnogo toga što je lijepo – zaista, svako javno dobro koje se ne može privatizirati. Evo nekoliko primjera: zvjezdano noćno nebo bez svjetlosne zagađenosti; prirodna okolina bez cestovne buke; živahna multikulturalna lokalna urbana ekonomija; nezagađena jezera, rijeke i mora; ekološka baza ljudske civilizacije. Mnogi od nas imaju darove koji bi doprinijeli svim ovim stvarima, no nitko nam ne plaća da ih damo. To je zbog toga jer, na kraju, novac kakvog poznajemo leži u pretvaranju javnog u privatno. Novi će novac poticati obrnuto, a sukob između naših ideala i praktične financijske stvarnosti će završiti.
Lihvarski novac je novac rasta i on je bio savršen za fazu razvoja čovječanstva na zemlji i za priču o Usponu, o dominaciji i vladanju. Sljedeća faza je faza su-stvaralačkog partnerstva sa Zemljom. Priča o ljudima za ovu novu fazu upravo se sada formira. Njeni tkalci su vizionari na poljima poput permakulture, holističke medicine, obnovljive energije, miko-sanacije, (mycoremediation – korištenje gljiva u čišćenju okoliša i apsorbiranju toksina), lokalnih valuta, restorativnog prava, zbližavajućeg roditeljstva (attachment parenting) i milijun drugih.
Ovo može izgledati beznadno naivno, neodređeno i idealistički. Ja sam skicirao jedan dio te logike u Usponu čovječanstva i detaljnije ću je rasvijetliti u drugom dijelu ove knjige. Za sada odmjerite glasove svog idealizma i cinizma koji se nadmeću u vama i upitajte se, “Mogu li podnijeti da pristanem na išta manje od toga?” Možete li podnijeti da prihvatite svijet goleme i sve veće ružnoće? Možete li podnijeti da vjerujete da je to neizbježno? Ne možete. Takvo vjerovanje će polako, ali sigurno, ubiti vašu dušu. Um voli cinizam, njegovu udobnost i sigurnost, i nevoljko vjeruje u bilo što izuzetno, ali srce traži drugačije; ono zagovara ljepotu i samo uvažavajući njegov zov mi se možemo osmjeliti za stvaranje nove Priče o ljudima.
Ovdje smo da stvorimo nešto lijepo; ja to nazivam “ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć”. Kako istinitost toga ponire sve dublje i dublje i kako nas sve češće krize guraju napolje iz starog svijeta, neizbježno će sve više i više ljudi živjeti od te istine: istine da više za tebe nije manje za mene; istine da ono što činim tebi, činim sebi; istine života u kojem daješ što možeš i uzimaš što ti treba. Ovog trenutka možemo s tim započeti. Bojimo se, ali kada to stvarno učinimo svijet zadovoljava naše potrebe i puno više od toga. Tada shvaćamo da priča o Odvojenosti, utjelovljena u novcu koji poznajemo, nije istina i nikada to nije bila. Zadnjih deset tisućljeća ipak nije bilo uzalud. Ponekad je potrebno da se laž živi do krajnosti prije no što postanemo spremni poduzeti sljedeći korak ka istini. Laž o odvojenosti u doba lihvarstva sada je dovršena. Mi smo je istražili do njenih krajnjih granica, njenih najdaljih krajnosti i vidjeli sve što ona čini, pustinje i tamnice, koncentracijske logore i ratove, rasipanje dobra, istine i lijepoga. U predstojećem Dobu ponovnog ujedinjenja dobro će nam doći sposobnosti koje smo razvili tijekom tog dugačkog uspona.
Napomene
- Američka državna riznica, “Godišnje izvješće o javnom dugu” (U.S. Department of the Treasury, “Annual Report on the Public Debt,”) lipanj 2010.
- Ovime ne želim ocrniti voodoo kultove niti ih proglašavati besmislicama. U stvari, ja ne želim ocrniti ni besmislice. Bilo da se radi o modernom financijskom sustavu ili voodoo ritualu, simbolička čarolija funkcionira po istim osnovnim principima. Naš moderni ritualni sustav malo se razlikuje od primitivnog.
- Ponekad, kako sila koja ima prevlast postaje dekadentna i ovisna o uvezenom bogatstvu do točke u kojoj gubi vlastitu sposobnost za stvaranje bogatstva, moć prelazi na podanika. Izgleda kao da se to danas događa s Kinom. Možda Kina samo privremeno igra ulogu vazala s nekim drugim ciljem na umu.
- Ustvari, sve je dobro: kriza obavlja svoju evolucijsku ulogu: No, nemojte dozvoliti da to umiri vašu paniku. Sve je dobro, ali samo zbog naše percepcije da je sve užasno loše.