Poglavlje 9, “Priča o vrijednosti”

 

DIO II

Kako se naše privremeno prebivanje u odvojenosti bliži kraju i ponovo se sjedinjujemo s prirodom, tako prestaje i naš stav da ljudi ne podliježu zakonima prirode. Pokret za očuvanje okoliša već nam desetljećima govori, “Mi nismo izuzeti od zakona prirode.” Sve jače, bolno doživljavamo istinitost toga. Dijete uzima od majke, blaženo ne mareći za njene žrtve i njenu bol; tako smo i mi uzimali od zemlje tijekom dugog djetinjstva ljudske vrste. Naš novčani sustav, naša ideologija ekonomije bila je posrednik za to uzimanje, bilo dobar ili loš. Sada kada naš odnos prema zemlji prelazi u odnos ljubavnika, mi postajemo naglašeno svjesni štete koju radimo. U romantičnom partnerskom odnosu ono što činite svom partneru vraća vam se natrag; njegova bol je vaša bol.

I tako, dok se čovječanstvo suočava s teškom kušnjom sazrijevanja u vidu današnjih kriza i prijelazom u zrelost, pojavljuje se novi ekonomski sustav koji utjelovljuje novi ljudski identitet povezanog sebstva koje živi u su-stvaralačkom partnerstvu sa Zemljom. Naš ekonomski i novčani sustav neće više biti posrednici za uzimanje, eksploataciju, uzdizanje odvojenog sebstva. Umjesto toga, oni će biti posrednici za davanje, stvaranje, služenje i obilje. Poglavlja koja slijede opisuju elemente te svete ekonomije. Svi oni već su vidljivi, latentni unutar starih institucija, čak se i rađaju iz njih. Jer ovo nije revolucija u klasičnom smislu, pročišćavanje, uklanjanje starog; to je prije metamorfoza. Doba ponovnog ujedinjenja dugo je sazrijevalo unutar institucija Odvojenosti. Danas ono počinje izlaziti napolje.

POGLAVLJE 9:  Priča o vrijednosti

Bila je to jedna stara priča koja više nije bila istinita … Znate, istina može otići iz priče. Ono što je bilo istina, postaje besmisleno, čak laž, jer istina je otišla u drugu priču. Voda izvire na drugom mjestu. – Ursula K. Le Guin

Novac je nerazmrsivo utkan u definirajuće priče naše civilizacije: o sebstvu i o čovječanstvu kolektivno. On je integralni dio ideologije i mehanike rasta, “uspona čovječanstva” do vrhovnog gospodarenja svijetom; on je također odigrao središnju ulogu u raskidanju naših veza s prirodom i zajednicom. Dok se ove priče ruše i dok se njihova monetarna dimenzija naočigled raspada, mi imamo šansu da novac svjesno prožmemo atributima novih priča koje će zamijeniti stare: povezano sebstvo, življenje u su-stvaralačkom partnerstvu sa Zemljom. No kako novac prožeti pričom?

Tijekom svoje povijesti, duge nekoliko tisuća godina, novac je svojim oblikom prolazio kroz evoluciju koja se stalno ubrzavala. Prva faza je bila robni novac – žito, nafta, stoka, metal i mnogo drugih stvari – koji je funkcionirao kao medij razmjene bez posjedovanja bilo kakve fiducijarne vrijednosti. Ova faza je trajala nekoliko milenija. Sljedeći korak su bile kovanice koje su intrinzičnoj vrijednosti metala srebra i zlata dodale fiducijarnost. Novac se tada sastojao od dvije komponente: materijalne i simboličke.

Bilo je potpuno prirodno da će na kraju simbol biti odvojen od metala, što se i dogodilo pojavom kreditnog novca u Srednjem vijeku, pa čak i prije. U Kini je prvi papirnati novac (koji je ustvari bio neka vrsta bankovne mjenice) bio u opticaju već u devetom stoljeću i cirkulirao je sve do Perzije. (1) U arapskom svijetu se u isto to vrijeme naširoko koristila jedna vrsta čeka. Talijanski trgovci su već u dvanaestom stoljeću koristili mjenice, praksa koja se brzo proširila i koju je u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću slijedilo bankarstvo frakcijskih rezervi. (2) Ovo je bila bitna inovacija jer je novčane zalihe oslobodila od zaliha metala i omogućila im da rastu organski kao reakcija na ekonomsku aktivnost. Odvajanje novca od metala bilo je postepeno. Za vrijeme ere bankarstva frakcijskih rezervi, koja je trajala nekoliko stoljeća, mjenice su se, bar u teoriji, još uvijek bazirale na metalu.

Danas je era bankarstva frakcijskih rezervi završena i novac je postao čisti kredit. Ovo se općenito ne priznaje. Mnogi stručnjaci, uključujući većinu ekonomskih udžbenika i same Federalne rezerve, (3) još uvijek održavaju privid da su rezerve ograničavajući faktor u stvaranju novca, no u praksi one to gotovo nikada nisu. (4) Stvarna ograničenja banaka u stvaranju novca su njihov ukupni kapital i njihova sposobnost da nađu voljne kredibilne posuđivače – to jest, one koji imaju potencijal ostvarivanja zarade neopterećene obavezama ili imovinu koju mogu koristiti kao zalog. Drugim riječima, stvaranjem novca upravljaju društveni sporazumi, a među njima ponajprije načelo kodirano u kamati, novac treba ići onima koji će ga u budućnosti stvoriti još više. Kao što ću objasniti, današnji se novac zasniva na rastu; kada se rast uspori, kao što se upravo događa, cjelokupno financijsko zdanje počinje se urušavati.

Novac, koji se razvijao usporedo s tehnologijom, pati od sličnih mana. Oboje imaju neumoljiv poriv da rastu: tehnologija zbog ideologije tehnološkog provizornog rješenja, korištenje još više tehnologije za uklanjanje problema uzrokovanih postojećom tehnologijom; novac zbog dinamike kamata koju sam opisao, zaduživanje radi plaćanja kamate na postojeći dug. Paralela je potpuno egzaktna. Druga sličnost je da su oboje uzurpirali domenu koja s pravom pripada drugim vidovima odnosa. No, ja ni u kojem slučaju ne zagovaram kotrljanje povijesti unazad. Vjerujem da su se tehnologija i novac razvili do svog današnjeg oblika s razlogom; kreditni novac je prirodna krajnja točka evolucije novca prema čistoj fiducijarnosti, čistom sporazumu. Došavši dotle, mi imamo mogućnost taj sporazum učiniti svrsishodnim. Mi smo poput adolescenta koji je, razvivši svoje fizičke i mentalne sposobnosti kroz igru u djetinjstvu, sada spreman te sposobnosti koristiti u njihove prave svrhe.

Uvidjevši katastrofalne posljedice današnjih valuta baziranih na kreditu, neki promatrači zagovaraju vraćanje u dobra stara vremena kada su valute imale pokriće u nečem opipljivom, poput zlata. Oni zaključuju da valuta s pokrićem u robi ne bi bila inflatorna i eliminirala bi prinudu na beskonačni rast. Ja mislim da neki od tih zagovornika “tvrde valute” ili “stvarnog novca” lagano kucaju na atavističku želju za povratkom u jednostavnija vremena kada su stvari bile ono što jesu. Dijeleći svijet u dvije kategorije, objektivno stvarni i dogovorni, oni vjeruju da je kreditni novac privid, laž koja neizbježno mora propasti sa svakim ciklusom bankrota. Zapravo je i sama ta dihotomija privid, konstrukt koji odražava dublje mitologije – kao što je doktrina objektiviteta u fizici – koje se u današnje vrijeme također raspadaju.

Razlika između valute sa i bez pokrića nije tako velika kako se čini. Unatoč tome one izgledaju jako različite: vrijednost valute s pokrićem proizlazi iz nečeg stvarnog, dok valuta bez pokrića ima vrijednost jedino zato jer su se ljudi tako dogovorili. To je lažna razlika: u oba slučaja ono što na kraju novcu daje vrijednost jest priča koja ga okružuje, skup društvenih, kulturalnih i pravnih konvencija.

Na ovom mjestu zagovornici “pravog novca” ili valute s pokrićem možda bi mogli prigovoriti, “Ne, upravo u tome je stvar: valuta s pokrićem ima svoju vrijednost zbog robe na kojoj se temelji, ne zbog sporazuma.”

Pogrešno!

Hajde da prvo razmotrimo standardni primjer onoga što zagovornici zovu “pravi novac”: čisto zlato i srebrne kovanice. Oni imaju vrijednost, kažu zagovornici, zato jer roba od koje su napravljeni ima vrijednost. To je izvor njihove vrijednosti, a oznake na njima postoje kao garancija, kako bi se osiguralo povjerenje u njihovu težinu i čistoću. No usprkos nostalgiji za pravim novcem iz davnina, povijesno većina kovanica od zlata i srebra ne odgovara ovom opisu nego ima vrijednost koja nadilazi njihovu robnu vrijednost (vidi Poglavlje 3). Oni se razlikuju od papirnog novca u stupnju, ne u suštini. Papirni i elektronski novac nisu odstupanje od metalne valute već njeno proširenje.

Da bi stvari bile još kompliciranije, što je ta “robna vrijednost”? Kao i novac, imovina je društveni konstrukt. Što to znači posjedovati nešto? Fizičko posjedovanje je vlasništvo samo ako je ta imovina društveno legitimna; kada postoji legitimnost fizičko posjedovanje nije čak ni nužno. Napokon, na današnjim robnim tržištima većina investitora nikada ne takne stvari koje kupuju. Njihove transakcije su skup rituala, simboličke manipulacije čija pravovaljanost proizlazi iz zajedničkih vjerovanja. Fiktivna priroda vlasništva nije skorašnja pojava. Čuveni novac otočana Yapa, ogromni kameni kolutovi suviše teški za pomicanje, ipak su prilično jednostavno mogli mijenjati vlasnike kada su se svi složili da je novi vlasnik taj-i-taj. Zlato nikada ne mora napustiti sef da bi bio pokriće za novac. Ustvari, ono nikada ne mora izaći iz zemlje. Čak i da smo usvojili zlatni standard, većina transakcija bi i dalje koristila papir ili digitalne simbole. Samo bi se razlikovala priča koja tim simbolima dodjeljuje vrijednost.

Štoviše, vrijednost roba također ovisi o društvenim dogovorima. Napose je to istina za zlato koje, za razliku od drugih oblika pravog robnog novca poput stoke ili deva, ima vrlo malu upotrebnu vrijednost. Od njega možete napraviti zgodne ukrase, no vrlo je slabo iskoristivo u industriji u usporedbi s drugim dragocjenim metalima kao što su srebro i platina. To znači da vrijednost zlata ovisi o dogovoru. Zato je to malo čudan izbor za one koji žele novac čija je vrijednost neovisna o dogovoru, novac koji ima “pravu” vrijednost.

Ono što vrijedi za zlato vrijedi također i za druge robe. U društvu s visokim stupnjem raspodjele rada, kao što je naše, korisnost većine roba ovisi, kao i kod novca, o mreži društvenih sporazuma. Koliko je vama korisna željezna šipka? Ili barel sirove nafte? Tona industrijskog natrijevog hidroksida? Bušel soje? Do neke mjere, oni imaju vrijednost samo u kontekstu ogromnog broja ljudi koji obavljaju specifične, međusobno povezane funkcije u kojima se takve stvari upotrebljavaju. Drugim riječima, robe, kao i novac, uz svoju intrinzičnu vrijednost imaju i fiducijarnu vrijednost– uistinu, kada se bolje pogleda, razlike skoro potpuno nestaju.

Hajde da malo dublje razmislimo o tome što za novac znači da ima pokriće. Površno gledano, to je jednostavno. Ako uzmemo primjer američkog dolara prije 1972. godine, to je značilo “Možete uzeti dolar i odnijeti ga u Federalne rezerve i zamijeniti za jednu tridesetinu (ili koliko god to bilo) jedne unce zlata.” Ali ta jednostavna slika krcata je komplikacijama. Za većinu korisnika dolara, čak i da je bilo dozvoljeno, praktički nije bilo izvedivo da odu u najbliži trezor Federalnih rezervi. Koliko ja znam, zlato gotovo nikada nije bilo fizički transportirano, čak ni za poravnanja bilanci plaćanja među bankama. Zlato banaka čuvalo se u bankama Federalnih rezervi; vlasništvo nad njim bila je stvar stavki u dnevniku knjiženja, a ne fizičkog posjedovanja. Sustav bi funkcionirao čak i da zlato fizički nije bilo prisutno. Nitko osim stranih banaka nikada nije stvarno mijenjao dolare za zlato. Zašto bi to itko radio kada su se dolari, a ne zlato, koristili kao novac? Mi mislimo da su dolari (u doba zlatnog standarda) bili vrijedni jer su se mogli zamijeniti za zlato, no nije li suprotno možda bliže istini, da je zlato bilo vrijedno jer se moglo konvertirati u dolare?

U slučaju papira s pokrićem ili elektroničkog novčanog sustava obično pretpostavljamo da je pokriće pravi novac, a papir samo njegova reprezentacija. Zapravo je papir taj koji je pravi novac. Njegovo povezivanje sa zlatom bila je projekcija značenja, gotovo čarobna formula, koja nam je dozvoljavala da vjerujemo u priču o vrijednosti. Priča stvara vrijednost. U stvari, nikada nije bilo moguće da svi zamijene svoj papirni novac za zlato. Kada bi previše ljudi to pokušalo, centralna banka bi jednostavno mogla (a često i jest) objaviti da ga više neće otkupljivati. (5) Tobožnja čvrsta činjenica o zamjenljivosti papira za X količinu zlata je konstrukt, prikladna fikcija, koja ovisi o mreži društvenih sporazuma i zajedničkoj percepciji.

Slično tome, prije no što su Sjedinjene države ukinule sporazum iz Bretton-Woodsa ranih sedamdesetih, svjetske valute bile su vezane za američki dolar koji je s druge strane bio vezan za zlato. Ako je neka država akumulirala rezerve američkih dolara mogla ih je zamijeniti za nekoliko tona zlata koje bi joj isporučile Federalne rezerve. To nije bio tako veliki problem neposredno nakon Drugog svjetskog rata, no do kraja 1960-tih skoro sve američke zlatne rezerve bile su otpremljene u prekomorske zemlje zbog čega je Fed-u zaprijetio bankrot. Stoga su Sjedinjene države objavile da više neće otkupljivati dolare za zlato u okviru međunarodnog bankarskog sustava, upravo kao što su to prestali raditi unutar zemlje oko četiri desetljeća prije, razotkrivajući zlatni standard kao prikladnu fikciju.

Objava da novac ima pokriće malo se razlikuje od bilo kojeg drugog ritualnog čaranja zato jer svoju moć crpi iz kolektivnog ljudskog vjerovanja. Koliko god to bilo istina za zlato, još više je istina za novije, sofisticiranije prijedloge u vezi valute s pokrićem, poput terra valute Bernarda Lietaera i nedavnog prijedloga da revidirana Specijalna prava vučenja Međunarodnog monetarnog fonda (Special Drawing Rights SDR) imaju pokriće u robnoj košarici koja bi odražavala cjelokupnu ekonomsku aktivnost. Ovaj pristup ima određenu vrijednost; to je zapravo korak u smjeru koji sam zamislio u ovoj knjizi. No, takvo pokriće je očito fikcija; nitko nikada neće mijenjati svoje terre za stvarnu, fizičku isporuku – na kućnim vratima – propisane kombinacije nafte, žita, ugljičnih kredita (carbon credits), svinjskih trbuha, željeznih šipki i bilo čega drugog sa liste. Niti jedna pojedinačna osoba nikada ne treba ništa od tih stvari u svom osobnom vlasništvu. Njihova vrijednost je kolektivna, postoji samo unutar ogromne mreže ekonomskih odnosa. No, to je u redu! Da bi nešto bilo okvalificirano kao valuta s pokrićem, stvarna mogućnost otkupa u praksi nije nužna. Da, otkupljivost je fikcija, priča, no priče imaju moć. Sav novac je priča. Mi nemamo druge alternative do stvaranja novca unutar matrice priča. Ništa što sam napisao ne diskvalificira valute s pokrićem. No, ako već odabiremo valutu s pokrićem, budimo jasni o razlozima za to. To nije zato da bi novac učinili “stvarnim” na način na koji valute bez pokrića to nisu. To je zato da bismo novac proželi pričom o vrijednosti koju želimo stvoriti.

Priča o pokriću može se upotrijebiti za ograničavanje i usmjeravanje stvaranja novca. Danas mi to pravo ograničavamo na banke, a usmjeravamo ga motivom profita – novac ide onima koji će ga stvoriti još više. Ipak, govoreći ispravno i povijesno, pitanje novca je posebna, sveta funkcija koju ne bi trebalo olako ustupiti. Novac nosi čarobnu moć znaka i utjelovljuje dogovor čitavog jednog društva. Dio duše toga društva živi u njemu i moć da ga se stvara mora biti ljubomorno čuvana kao što šamani čuvaju svoju fetišnu vrećicu. U krivim rukama, njegova bi moć mogla biti iskorištena za porobljavanje. Možemo li poreći da se to događa danas? Možemo li poreći da su ljudi i cijeli narodi postali robovi posuđivača novca?

Ne samo što novac prirodno povezujemo sa svetim nego i sve što koristimo kao novac ima tendenciju da postaje sveto; “Gdje je tvoje blago ondje je i tvoje srce” (Matej 6:21) Tako su ljudi počeli obožavati zlato. Naravno, nisu javno priznavali da ga obožavaju, no djela govore glasnije od riječi. Za zlatom su žudjeli, za zlato su se žrtvovali, zlato su poštovali, zlato kojem su pridjeljivali natprirodnu moć i poseban posvećeni status. Isto se događa sa stokom ili žitom ili maslinovim uljem u kulturama gdje su se oni koristili kao robni novac. Oni poprimaju sveti status, izdvajaju se od drugih roba.

Zadnjih stotinu godina sve je više doba valute bez pokrića, a također i doba u kojem ništa nije sveto. Kao što sam rekao u uvodu, ako je danas išta sveto onda je to sam novac. Jer novac je taj koji ima svojstva koja pridjeljujemo bestjelesnom božanstvu dualizma: sveprisutnost, apstraktnost, nematerijalnost, a ipak sposobnost da posreduje u materijalnim stvarima stvarajući ili uništavajući. Potpuno maknuti božansko iz materijalnog znači, ponavljam, ništa ne držati svetim – ništa stvarno, ništa opipljivo. Ipak, odsutnost svetog je iluzija: kao što su mnogi ukazivali, znanost je postala nova religija, zajedno sa svojom pričom o kozmogenezi, svojim misterioznim objašnjenjima o djelovanjima svijeta formuliranim tajnim jezikom, svojim svećenicima i njihovim tumačima, svojom hijerarhijom, svojim ritualima inicijacije (obrana doktorata, na primjer), svojim sustavima vrijednosti i još mnogo toga. Slično tome, očito odsustvo pokrića također je jedna iluzija. Kreditni novac ima pokriće (putem društvenog sporazuma druge vrste no što je eksplicitna valuta s pokrićem, no ipak sporazuma) u cjelokupnim robama i uslugama jedne ekonomije i, još dublje, u rastu. (6) Nastao kao kamatonosni dug njegova trajna vrijednost ovisi o beskonačnom širenju područja roba i usluga. Što god bilo pokriće za novac, to postaje sveto: prema tome, rast je stoljećima zauzimao posvećeni status. U raznim krinkama priče o Usponu – napredak, zauzdavanje prirodnih sila, osvajanje konačnih granica, vladanje prirodom – mi smo vodili sveti križarski rat da bi bili plodni i množili se. No rast nam više nije svet.

Ova će knjiga opisati konkretan način da novac ima pokriće u stvarima koje nam danas postaju svete. A koje su one? To su one stvari za koje ljudi ulažu nesebične napore da ih stvore i sačuvaju. Novac budućnosti imati će pokriće u stvarima koje želimo njegovati, stvarati i sačuvati: neobrađenoj zemlji, čistoj vodi i zraku, velikim djelima umjetnosti i arhitekture, bioraznolikosti i genetičkom zajedničkom dobru, neiskorištenim pravima razvoja, neiskorištenim ugljičnim kreditima (emisijske kvote), nenaplaćenim tantijemama za patente, odnosima koji nisu pretvoreni u usluge i prirodnim resursima koji nisu pretvoreni u robu. Zapravo, čak i u zlatu koje je još u zemlji.

Ne samo da povezivanje s novcem (i time apstraktnom “vrijednosti”) neku stvar uzdiže do statusa svetosti nego i nas nagoni da je stvaramo sve više i više. Povezivanje zlata s novcem potiče stalna nastojanja ( vrlo destruktivna za okoliš) da ga se iskopa što više. Kopanje rupa u zemlji i njihovo ponovo zatrpavanje utjelovljenje je jalovog truda, a ipak je to suština iskopavanja zlata. Ulažući goleme napore, mi vadimo zlatnu rudaču iz zemlje, transportiramo je, pročišćavamo i na koncu je stavljamo u druge rupe u zemlji zvane sefovi. Taj napor i nestašica zlata jedan je (vrlo nasumičan) način za reguliranje zalihe novca, ali zašto je ne regulirati putem svrsishodnih društvenih i političkih sporazuma ili nekim više organskim procesom i uštedjeti si sve to kopanje rupa?

Gore opisani problem sa zlatom širi se i na druge robe. U mjestima gdje stoka služi kao novac, ona ima vrijednost koja premašuje korist od njenog mlijeka i mesa, a posljedica toga je da ljudi drže stada veća no što su im zapravo potrebna. Kao i kod iskopavanja zlata, time se troši ljudski rad i opterećuje okoliš.  Bojim se da bi svaki novac baziran na robi imao isti efekt. Kad bi to bila nafta, to bi bio poticaj za crpljenje više nafte – količina potrebna za gorivo plus dodatna količina za novac. Poopćen, princip je, “Ako se neka stvar koristi kao novac, njene zalihe će se povećati.”

Na temelju tog principa, u Poglavlju 11 osmišljen je novčani sustav koji bi povećao zalihu stvari koje smatramo pozitivnim dobrima za čovječanstvo i planetu. Što bi bilo da novac ima “pokriće” u čistoj vodi, nezagađenom zraku, zdravim ekosustavima i kulturalnim zajedničkim dobrima? Postoji li način da se potakne stvaranje sve više i više toga, na isti način na koji nas društveni sporazum o vrijednosti zlata nagoni da ga vadimo sve više i više? Upravo kao što monetizacija zlata uzrokuje da ga priželjkujemo i da ga nastojimo proizvesti što više, a odričemo ga se jedino u slučaju stvarne, hitne potrebe, isto tako kada bi ove stvari koristili kao novac to bi moglo uzrokovati da ih stvaramo više, da stvorimo ljepšu planetu i da ih žrtvujemo jedino iz dobro promišljenog razloga, jedino u slučaju prave potrebe, jedino da bi stvorili nešto vrijedno kao što je bilo ono što je uništeno. Danas radi novca uništavamo mnoge stvari, no nikada voljno ne uništavamo sam novac. Tako će i biti.

Pitanje pokrića valute vodi nas do širih i važnijih pitanja: Tko bi trebao stvarati novac i kojim procesom? Koja ograničenja bi trebala regulirati količinu koja se stvara? Koje sporazume utjelovljuje novac? Općenitije, koju priču o vrijednosti dodjeljujemo novcu?

Još od vremena stare Grčke novac je uvijek utjelovljivao neki sporazum. Doduše, taj sporazum je bio nenamjeran. Ljudi su vjerovali da zlato ima vrijednost rijetko zastajući da razmisle da je ta vrijednost bila dogovorena. Kasnije su fiat papirnate valute bile očito dogovorene, no koliko ja znam, nitko nikada nije njihovo izdavanje planirao imajući na umu specifičnu društvenu svrhu osim da se osigura medij za razmjenu. Nikada nije postavljeno pitanje, “Koju priču o svijetu stvaramo i koja vrsta novca će utjeloviti i ojačati tu priču?” Nitko nije odlučio stvoriti sustav bankarstva frakcijskih rezervi sa svjesnom namjerom poticanja ekspanzije ljudskog carstva. Danas, po prvi puta, mi imamo priliku unijeti nešto svijesti u naš izbor novca. Vrijeme je da se zapitamo koju kolektivnu priču želimo odigrati na ovoj zemlji i da odaberemo novčani sustav u skladu s tom pričom.

U preostalom dijelu ove knjige grubo ću skicirati novčani sustav koji utjelovljuje novonastajući odnos čovječanstva prema samom sebi i prema zemlji, novčani sustav koji odražava i njeguje stvari koje nam postaju svete. Također ću ponuditi ideje o tome kako stići odavde donde, na kolektivnoj kao i na osobnoj razini. Ta sveta ekonomija nosit će sljedeća obilježja:

Ona će vratiti mentalitet darivanja u naša zanimanja i ekonomski život.

Ona će obrnuti proces homogenizacije i depersonalizacije društva izazvan novcem.

Ona će biti proširenje ekosustava, a ne njegovo narušavanje.

Ona će promovirati lokalne ekonomije i ponovo oživjeti zajednicu.

Ona će ohrabrivati inicijativu i nagrađivati poduzetništvo.

Ona će biti dosljedna nultom rastu, a ipak poticati stalni razvoj naših jedinstvenih ljudskih talenata.

Ona će promovirati pravednu raspodjelu bogatstva.

Ona će promovirati novi materijalizam koji svijet smatra svetim.

Ona će biti u skladu s političkim egalitarizmom i snagom naroda i neće poticati više centralizirane kontrole.

Ona će obnoviti izgubljena područja prirodnog, društvenog, kulturalnog i duhovnog kapitala.

I, što je najvažnije, to je nešto što možemo početi stvarati upravo sada!

U sljedećih nekoliko poglavlja predstavit ću i sintetizirati različite teme nove Priče o vrijednosti koja će definirati budući novčani sustav. U preplitanju tih tema pojaviti će se slika ekonomije koja se jako razlikuje od onoga što poznajemo danas.

Napomene

  1. Temple, Robert. The Genius of China: 3,000 Years of Science, Discovery, and Invention. Rochester, VT. Inner Traditions: pp. 117, 119.
  2. Vallely, Paul. “How Islamic Inventors Changed the World.” The Independent, March 11, 2006.
  3. Za primjer vidi publikaciju Chicago Federal Reserve “Modern Money Mechanics,” koja je lako dostupna na internetu.
  4. Ako su granične pričuve banke nedovoljne za pokrivanje obaveza, ona jednostavno uzajmi potrebnu gotovinu od Federalnih rezervi ili novčanog tržišta. Ako postoji nedostatak pričuva na razini cijelog sustava, tada Fed proširuje monetarnu bazu putem operacija na otvorenom tržištu. To je razlog da rast M0 obično zaostaje za M1 i M2 po nekoliko mjeseci – suprotno od onoga što bi se očekivalo od multiplikativnog efekta kada bismo živjeli u sustavu frakcijskih rezervi (vidi Keen, Steven. “The Roving Cavaliers of Credit” Debtwatch, 1/31/2009). To je također razlog zašto je nedavno “kvantitativno popuštanje” Feda i drugih središnjih banaka imalo malo utjecaja na povećanje zalihe novca.
  5. To se ustvari dogodilo mnogo puta; za vrijeme Velike depresije to se dogodilo skoro u svakoj zemlji. Imatelji valute tražili su zlato od banaka, i u konačnici od središnjih banaka, koje su na kraju rekle ne. 1930-tih je u Sjedinjenim državama prema Rooseveltovoj Predsjedničkoj zapovijedi 6102 postalo nelegalno držati više od male količine zlata. Unatoč tome, dolari, čija je vrijednost navodno ovisila o zlatu, nisu postali bezvrijedni.
  6. Gledajte to na ovaj način: Bankovni krediti imaju pokriće u zalogu zajma ili, u slučaju zajmova bez osiguranja, u budućoj dobiti zajmoprimca. Dakle, na razini cijele ekonomije  ukupna suma novca po svim izdanim kreditima ima pokriće u ukupnoj sumu svih postojećih i budućih roba i usluga u toj ekonomiji i, prema tome, u obećanju o rastu. Drugi način da se gleda na to je da će se bez rasta povećati stopa neplaćanja, a zalihe novca će se smanjiti.