Poglavlje 12, Ekonomija negativne kamate

Dug može trajati vječno;bogatstvo ne može, zato jer je njegova fizička dimenzija podložna destruktivnoj sili entropije.   —Frederick Soddy

Pretpostavimo da ja imam dvanaest štruca kruha, a vi ste gladni. Ja ne mogu pojesti toliko kruha prije nego se upljesnivi, pa sam sretan da vam pozajmim jedan dio. “Evo, uzmi ovih šest štruca,” kažem, “a, u budućnosti, kada ti budeš imao kruha, možeš mi vratiti tih šest štruca.” Ja vama dajem šest svježih štruca sada, a vi ćete meni dati šest svježih štruca kruha jednom u budućnosti.

U svijetu u kojem se stvari koje trebamo i koristimo kvare, dijeljenje dolazi prirodno. Onaj koji stvara zalihe ostaje sjediti sam na vrhu gomile pljesnivog kruha, zahrđalog alata i trulog voća i nitko mu ne želi pomoći jer ni on nije nikome pomagao. Međutim, novac danas nije poput kruha, voća ili, zapravo, bilo koje prirodne stvari. On je usamljena iznimka od prirodnog zakona povrata, zakona života, smrti i ponovnog rađanja koji kaže da se sve stvari na kraju vraćaju svome izvoru. Novac se ne kvari s vremenom, već, zbog svoje izdvojenosti iz fizikalnog, ostaje nepromjenljiv, ili čak, zahvaljujući moći kamate, eksponencijalno raste tijekom vremena.

Mi novac vrlo tijesno povezujemo sa sebstvom. Kao što implicira riječ “moje”, svoj novac vidimo gotovo kao produžetak svog sebstva, što je razlog da se osjećamo “oderani” kada nam ga oduzmu. Novac, dakle, ne narušava samo prirodni zakon povrata, nego i duhovni zakon prolaznosti. Pridruživati nešto što ustraje i s vremenom raste, sebstvu koje stari, umire i vraća se zemlji, produžava jednu obmanu. Iako nismo naivni, mi na neki način zamišljamo da uvećavajući bogatstvo uvećavamo sebe i da možemo steći neuništivost novca. Gomilamo ga za starost kao da bismo time mogli spriječiti vlastito raspadanje. Kakav bi bio učinak novca koji bi se, poput svih drugih stvari, raspadao i vraćao svome izvoru?

Mi smo eksponencijalno rastući novac pridijelili  sebi i svijetu koji nije ni eksponencijalan niti čak linearan, već cikličan. Posljedica toga je, kao što sam opisao, natjecanje, oskudica i koncentracija bogatstva. Odgovor na pitanje koje sam ranije postavio, “Što se dogodilo s tom prekrasnom idejom zvanom novac koji može povezati ljudske darove i ljudske potrebe?” svodi se velikim dijelom na kamatu, na lihvarstvo. No, lihvarstvo samo po sebi nije neka izolirana pojava koja je mogla biti drugačija da smo samo učinili mudriji izbor negdje u prošlosti. Ono je neraskidivo povezano s našim osjećajem sebe, odvojenog sebstva u objektivnom svemiru čija evolucija teče usporedo s evolucijom novca. Nije slučajno da je drevna Grčka, prvo visoko monetizirano društvo, bila također kolijevka modernog koncepta pojedinca.

Ova duboka veza između novca i bića dobra je vijest jer ljudski identitet danas prolazi kroz dubinsku metamorfozu. Kakva vrsta novca će biti konzistentna s novim sebstvom, povezanim sebstvom i svijetom u kojem sve više ostvarujemo istinu međupovezanosti: više za tebe je više za mene? S obzirom na odlučujuću ulogu kamate, prvi alternativni valutni sustav za razmatranje jest onaj koji strukturalno eliminira, ili čak rađa suprotnost kamati. Najzad, ako kamata uzrokuje natjecanje, oskudicu i polarizaciju, ne bili onda možda njena suprotnost stvorila suradnju, obilje i zajednicu? I ako kamata predstavlja zaradu od drevne i sadašnje pljačke općeg dobra, ne bi li suprotno donijelo obnavljanje toga?

Kako bi izgledalo to suprotno? Bio bi to novac koji, poput kruha, s vremenom gubi vrijednost. Drugim riječima, bio bi to novac koji propada – novac koji podliježe negativnoj kamatnoj stopi, poznatoj i kao trošak ležarine. (1) Valuta koja propada jedna je od središnjih ideja ove knjige, no prije nego izložim njenu povijest, primjenu, ekonomsku teoriju i posljedice, želio bih reći nešto o terminu “propadanje” za koji su mi savjetovali da ga se klonim zbog njegovih negativnih konotacija.

Zašto “propadanje” zvuči negativno, a “očuvanje” valjano? Taj stav proizlazi opet iz priče o Usponu, u kojoj je sudbina čovječanstva da transcendira prirodu; da trijumfira nad entropijom, kaosom i propadanjem; i da uspostavi uređeno carstvo: znanstveno, racionalno, čisto, kontrolirano. To dopunjuje duhovnost odvojenosti u kojoj nematerijalna, vječna, besmrtna, božanska duša nastanjuje privremeno, smrtno, svjetovno tijelo. Tako smo mi težili nadvladati tijelo, nadvladati svijet i zaustaviti procese propadanja. Nažalost, čineći to mi smo zaustavili jedan veći proces koji sadrži propadanje kao svoj dio: obnavljanje, ponovo rađanje, recikliranje i spiralnu evoluciju prema sveobuhvatnijoj složenosti. Srećom, priče o Odvojenosti i Usponu bliže se kraju. Vrijeme je da ljepotu i nužnost propadanja vratimo u naše razmišljanje kao i u našu ekonomiju.

Povijest i pozadina

Rani oblici robnog novca, kao što je žito, stoka i slično, bili su, naravno, podložni propadanju: žito se kvari, stoka stari i umire, a čak i poljoprivredno zemljište pretvara se u divljinu ako ostane neobrađeno. Postojali su također i sustavi metalnog novca koji su pojam propadanja aproksimirali sadržavajući neku vrstu ugrađene negativne kamatne stope. Grubi primjer takvog sustava je brakteat novac koji se naširoko koristio u Srednjem vijeku u Evropi, gdje su kovanice periodički bivale povučene i onda ponovo kovane po sniženoj stopi. (2) U Engleskoj su saksonski kraljevi svakih šest godina iznova kovali srebrne penije izdajući po tri penija za svaka primljena četiri, uz stopu deprecijacije od oko 4 posto godišnje. (3)  Ovo je učinkovito nametnulo sankcije za gomilanje novca, potičući umjesto toga njegovo kolanje i investiranje u proizvodni kapital. Kada biste imali više novca no što možete iskoristiti, bili biste sretni da ga date u zajam, čak i uz nultu kamatu jer bi vaše kovanice izgubile vrijednost ako ih predugo držite. Uočite da se zalihe nisu nužno smanjivale kao posljedica ovog sustava, budući da bi gospodar razliku vjerojatno ubacio natrag u ekonomiju kako bi pokrio vlastite troškove. Na taj način je ta negativna kamata na novac služila kao neka vrsta poreza.

Pionir i teoretičar novca s negativnom kamatom bio je njemačko-argentinski biznismen Silvio Gesell koji je to zvao “slobodni novac” (Friegeld), naziv koji ću i ja usvojiti u njegovu čast. Sustav koji je 1906. godine predložio u svom glavnom djelu Prirodni ekonomski poredak (The Natural Economic Order) zasnivao se na upotrebi papirnatih novčanica na koje bi se periodički morao otisnuti biljeg čija bi cijena predstavljala mali dio vrijednosti novčanice. Ovime se monetarnom bogatstvu efikasno pridjeljuje trošak održavanja. Kao i bilo koja fizička roba, takav novac se “kvari” (po stopi određenoj vrijednošću biljega potrebnih da bi valuta ostala važeća). Na primjer, kada bi za novčanicu od jednog dolara svaki mjesec trebao biljeg od jednog centa da bi ostala važeća, ona bi deprecirala po godišnjoj stopi od 12 posto. (4)

Do ideje o valuti opterećenoj ležarinom Gesell je došao iz drugačijeg smjera, no što sam ja. On je pisao u doba kada gotovo nitko nije dovodio u pitanje poželjnost ekonomskog rasta, pa iako je bio vizionar, Gesell nikada nije sumnjao (koliko ja znam) u kapacitet zemlje ili tehnologije da to vječno podnosi. (5) Njegova prvenstvena briga bila je ublažavanje nepravedne i nepravične distribucije bogatstva u njegovo vrijeme, besprimjerno siromaštvo usred besprimjernog obilja. To je pripisivao ogromnoj, nepoštenoj prednosti koju su imali posjednici novca: oni posjeduju “robu koja se može zgrtati i koja istovremeno služi kao novac.” Druge robe (izuzevši možda zemlju) ne mogu se zgrtati na isti način kao zlato ili druge valute: one trunu, hrđaju ili propadaju; mogu biti ukradene ili zastarjeti; uzrokuju troškove skladištenja i transporta; i tako dalje. Pisao je,

Zlato nije u harmoniji s karakterom naših roba. Zlato i slama, zlato i benzin, zlato i guano, zlato i cigla, zlato i željezo, zlato i kože! Samo neobuzdana mašta, čudovišna halucinacija, samo doktrina “vrijednosti” može premostiti ponor. Robe općenito, slama, benzin, guano i ostalo, mogu se sigurno razmjenjivati samo kada je svima svejedno posjeduju li novac ili robu, a to je moguće jedino ako je novac podložan svim nedostacima koji su svojstveni našim proizvodima. To je očito. Naše robe trunu, propadaju, lome se, hrđaju, pa jedino ako novac ima jednako neugodna svojstva koja nose gubitak, tek tada može razmjenu vršiti brzo, sigurno i jeftino. Jer nitko nikada ne može, ni pod kojim uvjetima, takav novac pretpostavljati robi.    

Jedino je novac koji zastarijeva kao novine, truli kao krumpir, hrđa kao željezo, isparava kao eter,sposoban odoljeti izazovu kao instrument za razmjenu krumpira, novina, željeza i etera. Jer ni kupac niti prodavač ne daju prednost takvom novcu u odnosu na robu. Mi se tada rastajemo s našom robom u zamjenu za novac, jedino zato jer nam novac treba kao sredstvo razmjene, a ne zato jer očekujemo probitak od posjedovanja novca. (6)   

No u današnje vrijeme, kao i u Gesellovo vrijeme, novac se pretpostavlja robi. Mogućnost da zadrže medij razmjene omogućuje posjednicima novca da naplaćuju kamatu; oni zauzimaju povlašteni položaj u usporedbi s vlasnicima kapitala (a još i više u odnosu na one koji prodaju svoje vrijeme koje 100 posto nestaje svaki dan u kojem ostaje neprodano). Rezultat je sve veća polarizacija bogatstva, zato jer svi u biti plaćaju danak vlasnicima novca.

Logičan zaključak Gesellove tvrdnje jest da nije u redu da naprosto plaćamo za sredstva  vršenja razmjene. Gesell je vjerovao da bi obična želja za razmjenom trebala biti dovoljna. Ako ja imam za ponuditi nešto što ti trebaš, zašto bismo morali plaćati za sredstva pomoću kojih to dajemo i primamo? Zašto bi vi morali plaćati za privilegiju primanja dara? To je jedan od načina na koji Gesellov novac zaslužuje naziv “slobodan”. Kao što ćemo vidjeti, kreditni sustav zasnovan na valuti koja je podložna deprecijaciji dozvoljava zajmove s nultom kamatom. Iako i dalje moramo otplaćivati zajmove, više ne moramo plaćati za njih. U tom smislu novac postaje slobodan.

Gesell je zagovarao propadanje novca kao osnovu za razdvajanje novca kao spremišta vrijednosti od novca kao medija razmjene. Novac više ne bi bio povlašten u odnosu na fizički kapital. Rezultat bi bio, predviđao je on, kraj umjetne oskudice i ekonomske depresije koja se događa kada ima previše robe za razmjenu, ali nedostaje novac kojim bi se razmjena izvršila. Njegov bi prijedlog natjerao novac da cirkulira. Vlasnici novca više ne bi imali poticaj da zadržavaju novac čekajući da se oskudica pojača do točke u kojoj povrat od pravog kapitala nadmašuje kamatnu stopu. To je drugi razlog da se takav novac naziva “slobodan novac”: oslobođen kontrole bogatih, novac bi slobodno cirkulirao umjesto da, kao danas, koagulira u ogromnim, ustajalim bazenima.

Svojstvo novca da nosi kamatu Gesell je smatrao kočnicom napretku. Čim robe postanu tako obilne da povrat od kapitalnih investicija padne ispod minimalne kamatne stope, vlasnici novca neće ga investirati. Novac za provođenje transakcija nestaje iz cirkulacije i prijeti poznata kriza prekapacitiranosti, paradoksalno popraćena oskudicom roba za veliku većinu ljudi.

Novčani sustav 1906. godine prilično se razlikovao od današnjeg. Većina valuta je, bar u teoriji,  imala pokriće u dragocjenim metalima, a krediti nisu ni približno bili tako rašireni u odnosu na monetarnu bazu, kao što su danas. Zapravo je Gesell kredite smatrao zamjenom za novac, način da biznis provodi transakcije u odsutnosti valute. No danas su krediti i novac gotovo identični. Današnja ekonomija vidi korištenje kredita kao pozitivni razvoj, djelomično stoga jer omogućava ekspanziju ili kontrakciju zalihe novca u ovisnosti o potražnji za medijem razmjene. Međutim, kao što smo vidjeli, kamatonosni kredit ne samo da reagira na rast novčane ekonomije, već je također potiče. Štoviše, u svom sadašnjem obliku, on nije ništa manje podložan oskudici nego što je to bio novac u Gesellovo vrijeme.

Iako praktički nepoznate tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća, Gesellove ideje imale su mnogo sljedbenika 1920.-ih i 1930.-ih i utjecale su na ugledne ekonomiste kao što su Irving Fisher i John Maynard Keynes. Fisher je energično promovirao Gesellove ideje u Sjedinjenim državama, a Keynes mu je ukazao nekarakterističnu pohvalu nazvavši ga “nezasluženo zanemarenim prorokom”, a njegovo djelo “dubinski originalno”. (7) U previranjima nakon Prvog svjetskog rata, Gesell je čak bio imenovan ministrom financija zlosretne Bavarske republike koja je trajala manje od godinu dana. 1920. godine u Njemačkoj je cirkulirala stamp scrip valuta – wara – koju izdaje Gesellov prijatelj, no tamo kao i drugdje, morala se dogoditi ekonomska depresija da bi ta valuta ozbiljno zaživjela. Bilo u kolektivnom ili osobnom životu, stvarna promjena rijetko dolazi u odsutnosti kriza.

1931. godine jedan njemački vlasnik ugljenokopa odlučio je otvoriti svoj zatvoreni rudnik plaćajući radnike warima. Budući da je također pristao da scrip valutu otkupljuje za ugljen, koji treba svakome, pridobio je lokalne trgovce na malo i veliko da ih primaju. Rudarski gradić je procvao i unutar godinu dana bar tisuću trgovina diljem Njemačke počelo je primati waru, a banke su počele primati depozite denominirane u wari. (8) To je valutu dovelo u žarište pažnje. Osjećajući se ugroženom, njemačka vlada pokušala je waru sudski proglasiti nezakonitom; kada to nije uspjelo, jednostavno ju je zabranila izvanrednim ukazom. (9)

Sljedeće godine, depresijom pogođen gradić Wörgl u Austriji, inspiriran Gesellom i uspjehom ware, izdao je vlastiti stamp scrip novac. (10) Asfaltirane su ceste, izgrađeni mostovi i otplaćeni neplaćeni porezi. Stopa nezaposlenosti naglo je pala, a ekonomija napredovala privlačeći pažnju okolnih mjesta. Gradonačelnici i dužnosnici sa svih strana svijeta počeli su dolaziti u Wörgl sve dok, kao i u Njemačkoj, središnja vlada nije ukinula tu valutu, a grad ponovo zapao u depresiju.

Wara kako i valuta Wörgla sadržavale su stopu ležarine od 1 posto mjesečno. Tadašnja knjigovodstva su tome pripisivala veliku brzinu cirkulacije tih valuta. Umjesto da generira kamatu i rast, akumulacija bogatstva postala je teret, kao što je posjedovanje stvari teret za nomadske lovce-sakupljače. Kao što je tvrdio Gesell, novac opterećen svojstvom gubitka vrijednosti, kao zaliha vrijednosti nije više imao prednost u odnosu na bilo koju drugu robu. Međutim, nemoguće je dokazati da su učinci oživljavanja, potaknuti ovim valutama, bili posljedica ležarine, a ne povećanja zalihe novca ili ekonomski lokalizirajućih učinaka lokalne valute kao što je Wörgl.

Još jedna valuta koja se pojavila otprilike u isto vrijeme, a koja se koristi još i danas, bila je WIR u Švicarskoj. Valutu izdaje zadružna  banka i ima pokriće samo u međusobnom dogovoru njenih članova da će ju prihvaćati kao sredstvo plaćanja. Ustanovili su je pristalice Gesellove teorije pa je originalno nosila trošak ležarine koji je bio uklonjen za vrijeme razdoblja pojačanog rasta nakon Drugog svjetskog rata. (11) Kao što ću objasniti, negativna kamata je nepotrebna u okruženju pojačanog rasta; danas, dok se približavamo ekonomiji trajnog stanja (steady-state) i dok ulazimo u novu fazu razvoja, ona opet može biti atraktivna.

Ranih 1930.-ih u Sjedinjenim državama su bile izdane mnoge takozvane “interventne valute”. Budući da je u epidemiji slomova banaka nacionalna valuta hlapila, građani i lokalne vlade stvorili su vlastite valute. Rezultati su bili različiti, no malo je njih inkorporiralo Gesellov dizajn, namećući radije naknadu po transakciji, umjesto po tjednu ili mjesecu. (11) Ovo ima suprotan efekt od ležarine jer kažnjava cirkulaciju umjesto gomilanja. Unatoč tome, 1933. godine najmanje stotinu gradova bilo je spremno lansirati vlastite ovjerene valute od kojih su mnoge bile ispravne, Gesellove, vrste. (13) Štoviše, uz potporu Irvinga Fishera, u Predstavničkom domu i Senatu predstavljen je zakon po kojem bi se izdalo milijardu dolara nacionalne stamp scrip valute. Ta bi, kao i mnoge predlagane državne i lokalne valute, imala mnogo, mnogo veću stopu ležarine – 2 posto tjedno – što bi u suštini valutu činilo samo-likvidacijskom u jednoj godini. To je potpuno drugačija zvjerka od Wörgl valute i mnogih modernih prijedloga, no to pokazuje da je osnovni  koncept bio ozbiljno razmatran. Ovdje je izvadak iz Bankhead-Pettengill amandmana na Costigan-LaFollete zakon o olakšicama za nezaposlene (S. 5125) iz 1933.:

Tajnik Riznice će dati štampati valutu Sjedinjenih država u formi ovjerenih novčanih certifikata. Navedeni certifikati biti će u denominacijama od po 1$, a emisija će biti limitirana iznosom do 1.000.000.000 dolara. Navedeni certifikati biti će odgovarajuće veličine koja bi na poleđini osigurala prostor za lijepljenje poštanskih marki … Na licu navedenih certifikata bio bi sljedeći tekst: “Ovaj certifikat je zakonsko sredstvo plaćanja u vrijednosti od 1$ za sve dugove i pristojbe, javne i privatne, carinske pristojbe i poreze: pod uvjetom da je certifikat na dan prijenosa ovjeren poštanskom markom za sve datume do datuma prijenosa, kao što je navedeno u rasporedu na poleđini certifikata.”    

Zakon Senata 5125 nikada nije došao na glasanje, a mjesec dana kasnije Roosevelt je izvršnim dekretom zabranio sve “interventne valute” i lansirao New Deal. Prema Bernardu Lietaeru, razlog zbog kojeg je to učinio nije bio to što lokalne i državne valute ne bi bile učinkovite u okončavanju Depresije, već stoga što bi to značilo gubitak moći središnje vlade. (14)

Mi smo danas na rubu slične krize i suočeni smo sa sličnim izborom između privremenog podupiranja starog svijeta putem pojačanog djelovanja centralizirane kontrole ili otpuštanja kontrole i kročenja u novi svijet. Ne dajte se zavarati: posljedice sustava slobodnog novca bile bi duboke, obuhvaćale bi ekonomske, socijalne, psihološke i duhovne dimenzije. Novac je toliko fundamentalan, toliko definirajući za našu civilizaciju da bi bilo naivno nadati se da ijedan civilizacijski preokret ne uključuje također i fundamentalni preokret u novcu.

Moderna primjena i teorija

Ideja u podlozi slobodnog novca, tako popularna na početku dvadesetog stoljeća, ležala je uspavana šezdeset godina. Danas ponovo oživljava dok ekonomska kriza demolira jamstva zadnjih pola stoljeća i poziva na razmišljanje proizašlo iz Velike depresije.  Dio toga je ponovno buđenje kejnzijanizma jer su preporuke monetarista za smanjenje kamatnih stopa i nabavu državnih vrijednosnica radi stimuliranja ekonomije, dosegle svoj limit – “nultu donju granicu” ispod koje središnje banke ne mogu smanjivati kamatne stope. Standardni kejnzijanski odgovor (zasnovan, ipak, na pristranom čitanju Keynesa) je fiskalni stimulans – zamjena sve manje potrošnje potrošača vladinom potrošnjom. Prva stimulativna mjera predsjednika Baracka Obame bila kejnzijanska mjera, iako vjerojatno nedovoljno energična čak i u okviru te paradigme.

Problem nulte donje granice naveo je neke vodeće ljude na razmišljanje o negativnim kamatnim stopama: u istraživanju za ovo poglavlje otkrio sam rad jednog ekonomiste Saveznih rezervi (15), jedan članak u New York Timesu harvardskog profesora ekonomije (16) i jedan članak u časopisu Economist. (17) Kada kejnzijanski poticaj ne uspijeva (u krajnju ruku, iz razloga iscrpljenja općeg dobra, kao što sam već opisao), daleko radikalnije rješenje za sprječavanje propadanja valute moglo bi se pojaviti na vidiku. Trenutno se ekonomija blago oporavlja i još uvijek je moguće održavati varljivu nadu za povratak na normalno. No, uslijed toga što su razni oblici zajedničkog kapitala gotovo iscrpljeni, oporavak će vjerojatno biti anemičan, a “normalno” će iščezavati u daljini.

Prvi očiti neuspjeh kejnzijanskog poticaja dogodio se u Japanu gdje ogromna ulaganja u infrastrukturu, počevši od 1990., nisu uspjela ponovo rasplamsati ekonomski rast. U bilo kojoj visoko razvijenoj ekonomiji ima malo prostora za daljnji unutarnji rast. Već gotovo dvadeset godina rješenje se ustvari nalazilo u uvozu rasta iz zemalja u razvoju koristeći monetizaciju njihovog društvenog i prirodnog dobra za podupiranje naše vlastite piramide dugova. Ovo može poprimiti nekoliko vidova: dužničko ropstvo, kada je zemlja, radi otplate vanjskih kredita, prisiljena prijeći sa proizvodnje za osnovne potrebe (subsistence production) i autarkije na robnu proizvodnju; ili hegemonija dolara, kada visoko produktivne zemlje poput Kine nemaju drugog izbora nego financirati privatne i javne dugove Sjedinjenih država (jer što drugo da rade s trgovinskim viškom u dolarima?). Međutim, na kraju i rješenje s uvozom rasta mora također propasti jer zemlje u razvoju, kao i planeta u cjelini, dostižu ista ograničenja koja su dostigle razvijene zemlje.

Službene ekonomske statistike sakrivale su mogućnost da su zapadne ekonomije već bar dvadeset godina u fazi nultog rasta. Koji god rast da je postojao, on je uglavnom dolazio od stvari poput mjehura nekretnina, zatvorske industrije, troškova zdravstvene skrbi, osiguravajućih i financijskih usluga, troškova obrazovanja, industrije oružja i tako dalje. Što su one bile skuplje to se veći smatrao porast ekonomije. U područjima gdje je bilo rasta, kao što je Internet, veliki dio toga je prikriveni oblik uvoza rasta. Prihod temeljen na internetu uglavnom dolazi od prodaje i oglašavanja, a ne od nove proizvodnje. Mi efikasnije podmazujemo kotačiće pokretne trake s robom iz Kine prema Zapadu. U svakom slučaju, zemlje u razvoju ne mogu vječno održavati rad mašine rasta. Što je ona sporija to će biti nužnije pozabaviti se s nultom donjom granicom.

Iako ideja o biljegovanju novčanica izgleda privlačna, nedavno je nekoliko prominentnih ekonomista predložilo moderne alternative. Budući da je većina novca ionako u elektronskom obliku, ključna mjera je neka vrsta poreza na likvidnost (kao što je Irving Fisher predlagao već 1935.) ili, ekvivalentno tome, negativna kamatna stopa na depozite Saveznih pričuva. Ovu zadnju mjeru predložio je Willem Buiter, tada profesor ekonomije, a danas glavni ekonomist Citibank banke, u svom radu iz 2003. objavljenom u časopisu Economic Journal, a zatim u Financial Timesu 2009. godine (vidi bibliografiju).  To su također načeli i Greg Mankiw, profesor ekonomije na Harvardu i Robert Hall, predsjednik Američkog udruženja ekonomista (18), a o tome su čak raspravljali i ekonomisti Saveznih pričuva. (19) Nadam se da ova imena dokazuju da to nije tek ekscentrični prijedlog.

Naravno, fizička valuta bi morala biti podložna istoj deprecijacijskoj stopi kao i pričuve što bi se moglo provesti bilo Gesellovom metodom, uvodeći rok valjanosti novčanica, zamjenjujući ih obveznicama (ili ih redefinirajući kao obveznice) na donosioca s negativnom kamatnom stopom i koristeći gotovinu koja je različita od službene obračunske jedinice, ili dozvoljavajući fluktuaciju valutnog tečaja između bankovnih pričuva i valute. (20) Druga opcija bila bi potpuna zabrana službene fizičke valute što bi moglo znatno povećati moć vlade budući da se svaka elektronska transakcija može snimati. Koliko god to bilo zastrašujuće za one (uključujući i mene) koji zaziru od države nadzora, moj odgovor na tu zabrinutost je, “Prekasno.” Već danas se, ionako, skoro sve važne transakcije provode elektronički, sa značajnom iznimkom onih u vezi ilegalnih droga. Gotovina se također naširoko koristi u neformalnoj ekonomiji pomažući ljudima u izbjegavanju poreza, motiv koji će uskoro nestati ako se oporezivanje prenese sa prihoda na resurse, kao što predlažem.

Štoviše, nema razloga zbog kojeg neslužbena valuta ne bi trebala uspijevati usporedo sa službenom elektronskom valutom s negativnom kamatom. Da li je ona elektronska ili papirnata ovisi o primjeni: vjerojatno će komercijalni prstenovi razmjene i kreditne klirinške zadruge koristiti elektronski novac, dok će lokalna valuta unutar zajednica biti sklonija papiru. Na bilo koji način, transakcije koje koriste takve valute bile bi izvan domašaja središnje vlade. Zajednica unutar koje se neka valuta koristi odlučivala bi na kojoj razini bi se vodilo knjigovodstvo o toj valuti. Ljudi koji potpuno funkcioniraju u lokalnoj ekonomiji, kao hipiji, pripadnici pokreta za povratak zemlji (back-to-the-landers) i drugi ljudi koje volim, vodili bi ekonomske živote nevidljive središnjim vlastima. Međutim, postoje drugi razlozi za otvorenost svih transakcija i financijskih evidencija, ne samo prema vladi, već prema svima. Ovo je, u stvari, bilo predloženo općenitije, kao protuteža državi nadzora – tehnologiju nadziranja učiniti javnom i sveprisutnom – i to se već događa s množenjem video kamera i mobitela, ručnih konzola za igre i drugih naprava. Kada aktivnosti vlade budu transparentne za ljude, upravo jednako kao što su aktivnosti ljudi transparentne za vladu, imat ćemo istinski otvoreno društvo.

Želim naglasiti praktičnost modernih prijedloga u vezi negativne kamate. Dok Gesellijanska stamp-scrip valuta izgleda kao anakrona fantazija koja bi uzrokovala masivni ekonomski poremećaj, nametanje naknade za pričuve ne bi zahtijevalo skoro nikakvu novu financijsku infrastrukturu. Uistinu, to je proširenje onoga kuda je monetarna politika već bila krenula. Iste Savezne rezerve, iste središnje banke, isti osnovni bankovni sustav, mogu ostati nedirnuti. Naravno, uslijedile bi dubinske promjene, no to bi bile evolucijske promjene koje bi društvo poštedjele poremećaja do kojeg bi došlo brisanjem financijskog sustava da bi se krenulo iznova. Kao što sam pisao u Poglavlju 5, ” Sveta ekonomija dio je potpuno drugačije revolucije, transformacija, a ne eliminacija.”

Neke središnje banke već su flertovale s negativnom kamatom. U srpnju 2009. godine Riksbank (švedska središnja banka) otišla je u negativu, nametnuvši naknadu od 0,25 posto na depozite pričuva, zadržavši se na toj stopi do veljače 2010. (21) To je zanemarivo malo različito od nule, no opravdanje za toliko sniženje stope vrijedi i za njeno daljnje snižavanje. Riksbank, Buiter, Maniw i drugi vodeći zagovaratelji negativne kamate, vide ju kao privremenu mjeru za prisiljavanje banaka da ponovo počnu posuđivati i da omoguće jeftine kredite dok ekonomija ponovo ne počne rasti, kada će se, vjerojatno, kamatne stope ponovo vratiti u pozitivni teritorij. Međutim, ako ulazimo u ekonomiju permanentno nultog rasta ili odrasta, negativne kamatne stope također bi mogle ostati permanentne.

Ispravna kamatna stopa, pozitivna ili negativna, ovisi o tome da li će ekonomija rasti ili opadati. Prema starom razmišljanju, cilj monetarne politike bio je poticanje ekonomskog rasta ili njegovo obuzdavanje na podnošljivu razinu. Prema novom razmišljanju, monetarna politika teži usklađivanju bazne kamatne stope sa stopom ekonomskog rasta (ili odrasta). Keynes je procijenio da bi ona trebala biti “otprilike jednaka razlici novca i kamatne stope podijeljenoj s graničnom efikasnošću kapitala koja odgovara stopi novih investicija kompatibilnih s punom zaposlenošću” (excess of the money-rate of interest over the marginal efficiency of capital corresponding to a rate of new investment compatible with full employment). Kao što navodim u Poglavlju 14., ova bi se formula morala modificirati ako više ne bismo smjeli i mogli nastojati na punoj plaćenoj zaposlenosti kao pozitivnim društvenim dobrom (ovo je nužna posljedica ekonomije trajnog stanja i uz prisutnost društvene dividende nije tako zastrašujuće). U suštini, međutim, ono što Keynes predlaže jest da visina poreza na likvidnost bude određena tako da kompenzira razliku između kamate i prosječnog prihoda od investicije u produktivni kapital. Drugim riječima, on mora biti određen na takvom nivou da zadržavanje bogatstva nema nikakve prednosti pred njegovim korištenjem.

Buiter i Mankiw nisu nikakvi liberali, što je značajno jer su njihovi prijedlozi u suprotnosti s interesima klase kreditora koju obično predstavljaju konzervativci. Liberalni ekonomisti ponekad zagovaraju bliski ekvivalent ležarini: inflaciju. Inflacija je matematički po svojim učincima vrlo slična deprecijaciji valute po tome što potiče cirkulaciju novca, obeshrabruje gomilanje i olakšava otplatu dugova. Ipak, slobodni novac ima nekoliko važnih prednosti. Uz to što eliminira klasične troškove inflacije (troškovi promjene cijena, troškovi dodatnog vremena itd.) takav novac ne osiromašuje ljude sa fiksnim primanjima. Ovdje je jedan tipični argument u prilog inflaciji Deana Bakera iz Centra za ekonomska i politička istraživanja:

Ako je politički nemoguće povećati deficit, tada monetarna politika osigurava drugi potencijalni alat za podizanje potražnje. Savezno vijeće za pričuve može izaći iz okvira svog programa kvantitativnog ublažavanja (quantitative easing) i prijeći na mjere koje su eksplicitno usmjerene na postizanje umjerene stope inflacije (npr. 3-4 posto) čime se postiže negativna stopa prave kamate. Ovo bi također donijelo još jednu korist u vidu smanjenja ogromnog tereta hipotekarnih dugova s kojima su suočeni milijuni kućevlasnika zbog posljedica raspadanja mjehura stambenih kredita. (22)

U deflatornom okruženju, kada banke ne posuđuju, kako Fed može stvoriti inflaciju? To je najveći problem inflacijskog rješenja u situaciji pretjerane financijske poluge i prekapacitiranosti. Kvantitativno ublažavanje znači zamjenu visoko likvidne imovine (monetarna baza, pričuve) za manje likvidnu imovinu (npr. različiti financijski derivati), no, ako novi novac ne dođe do ljudi koji će ga trošiti, to neće uzrokovati inflaciju cijena ili plaća. (23) Čak kada bi Fed monetizirao sav dug, javni i privatni, suštinski problem bi ostao. Zahvaljujući nultoj donjoj granici Fed je bio nemoćan da se inflacijom izbavi iz dužničke zamke 2008. i 2009. Ovdje se vraćamo na prvobitnu motivaciju za slobodan novac; postići cirkuliranje novca.

U sustavu pričuva s negativnom kamatom banke bi brižno pazile da ne drže pričuve. Kada bi stopa negativne kamate bila reda veličine 5 do 8 posto (koliko su Gesell, Fisher i drugi ekonomisti mislili da bi trebala biti) tada bi čak bilo u interesu banaka da daju zajmove s nultom kamatom, moguće čak i zajmove s negativnom kamatom. Kako će onda stvarati novac, pitate? To bi u suštini radili na isti način kako rade danas. (24) Depoziti bi također podlijegali negativnoj kamatnoj stopi, samo bi ona bila manja nego kamatna stopa na pričuve. Banke bi uzimale depozite po viđenju uz, recimo, -7 posto kamate, ili oročene depozite uz -5 posto ili -3 posto, a davale bi kredite uz -1 posto ili 0 posto. (Sada možete vidjeti zašto se mora smanjiti i vrijednost gotovine; u protivnom, tko bi je ulagao uz negativnu kamatu?)

Negativna kamata na pričuve kompatibilna je s postojećom financijskom infrastrukturom: ista tržišta komercijalnih papira, ista međubankarska novčana tržišta, čak, ako to poželimo, isti sustav sekuritizacije i derivata. Jedino što se mijenja je kamatna stopa. Svaka od ovih institucija ima višu svrhu koja je pritajena unutar nje kao recesivni gen, čekajući vrijeme da se iskaže. To je podjednako istina za onu najzlokobniju od svih institucija, “srce” financijskog sustava: Savezne pričuve ( i druge središnje banke).

Suprotno ortodoksnom vjerovanju, srce ne pumpa krv kroz sustav, nego ju zapravo prima, osluškuje i vraća ponovo napolje. (25) To je organ za percepciju. Prema onome što osjeti o krvi, srce proizvodi široku paletu hormona, od kojih su mnogi otkriveni tek nedavno, koji komuniciraju s drugim dijelovima tijela, baš kao što su i njegove vlastite stanice pod utjecajem egzogenih hormona. To osluškivanje, modulirajuća uloga srca, nudi sasvim drugačiju perspektivu na ulogu središnje monetarne vlasti: organ za osluškivanje i odgovor na potrebe sustava, a ne za pumpanje novca kroz njega. Očekuje se da Fed osluškuje puls ekonomije da regulira zalihu novca kako bi održavao kamatnu stopu na odgovarajućoj razini. (26) Ubrizgavanje novog novca u ekonomiju moglo bi se raditi na isti način kao danas – djelovanje na otvorenom tržištu – ili kroz vladino trošenje fiat novca, ovisno o tome koja verzija  zakupa općeg dobra se koristi. Govoreći općenito, novac izgubljen na ležarinu mora se ubrizgati natrag u ekonomiju; u protivnom će se razina pričuva svake godine smanjivati, bez obzira na potrebu za novcem radi pospješivanja ekonomske aktivnosti.  Rezultat bi bio isti obrazac neplaćanja, oskudice i koncentracije bogatstva koji prijeti danas. Stoga i dalje trebamo financijsko srce koje osluškuje krv i signalizira potrebu za stvaranjem više (ili manje) krvi.

Pažljivi čitatelj mogao bi prigovoriti da kada bi valuta i bankovni depoziti podlijegali negativnoj kamati, ljudi bi se prebacili na neki drugi medij razmjene koji bi bolje služio za pohranu vrijednosti: zlato, na primjer, ili komercijalni papir. Ako ste postavili to pitanje onda ste u dobrom društvu. Hvaleći Gesellove ideje, John Maynard Keynes izrekao je sljedeću opomenu: “Stoga ako će novčanice sustavom biljegovanja biti lišene svoje premije likvidnosti, dugački niz substituta zauzet će njihovo mjesto – bankovni novac, dugovi po viđenju, strani novac, nakit i dragocjeni metali općenito, i tako dalje.” (27) Ovom prigovoru može se doskočiti na nekoliko frontova (ni Keynes to nije vidio kao nepremostivu prepreku, već samo kao “teškoću” s kojom se Gesell nije “suočio”). Bankovni novac bi, kao što je opisano gore, bio podložan istoj deprecijaciji kao fizička valuta. Dugovi po viđenju zahtijevaju da premija rizika kompenzira premiju likvidnosti. (28) Robe, nakit i tako dalje, podliježu visokim troškovima držanja zaliha (carry cost). Međutim, najvažnije od svega je da je novac društveni sporazum koji, putem zakona o zakonskom sredstvu plaćanja, carina i drugih oblika konsenzusa, može biti svjesno odabran i primijenjen. Na kraju je Keynes prosudio, “Ideja iza biljegovanog novca je zdrava.”

 

Praktički sve u materijalnom i društvenom svijetu ima troškove držanja zaliha, kao što je Gesell istaknuo svojim primjerima novina, krumpira i tako dalje. Mašinerija i oprema se kvare, zahtijevaju održavanje i zastarijevaju. Čak i ono malo tvari koje nisu podložne oksidaciji, kao što su zlato i platina, moraju se transportirati, čuvati i osigurati protiv krađe; kovanice od dragocjenih metala također se mogu ogrepsti ili okrhnuti. To što je novac iznimka od tog univerzalnog zakona, zakona povrata, dio je šire ideologije ljudskog izuzeća u odnosu na prirodu. Valuta koja propada stoga nije tek varka: to je potvrda stvarnosti.  Drevni Grci, nesvjesno poneseni osobinama ove nove stvari zvane novac, stvorili su pojam duha koji je na sličan način iznad prirodnih zakona – vječan, apstraktan, nematerijalan. Ova podjela svijeta na duh i materiju i, posljedično tome, ponašanje prema svijetu kao da nije svet, bliži se kraju. Zajedno s tim nestaje i ova vrsta novca koja prije svega sugerira tu podjelu. Novac prestaje biti iznimka od univerzalnog zakona nepostojanosti.

Keynesova “teškoća” ističe važnost ne stvaranja umjetne zalihe bogatstva koje, kao i novac danas, narušavaju zakone prirode. Jedan primjer su vlasnička prava na zemlju koja su povijesno bila sredstvo za istu koncentraciju bogatstva kakvu nam je danas donio novac. Negativnu kamatu na valutu također moraju pratiti georgijanski ili gesellijanski nameti na zemlju, kao ustvari i na svaki drugi izvor “ekonomskih renti”. Zemlja kao fizičko opće dobro, genom, ekosustav i elektromagnetski spektar, kao i kulturalno opće dobro ideja, pronalazaka, muzike i priča, moraju nositi iste troškove držanja zaliha kao i novac ili će se obistiniti Keynesova zabrinutost. Zahvaljujući tome što imamo sretnu slučajnost konvergencije pravičnosti i logike, društvena obaveza preuzeta korištenjem općeg dobra udvostručuje se, kao i likvidni porez na bilo koju zamjensku zalihu vrijednosti. Načelno, bilo da se primjenjuje na novac ili opće dobro, isti princip je u pitanju: možemo ga zadržati jedino ako ga koristimo na društveno produktivan način. Ako ga samo zadržavamo, izgubit ćemo ga.

Ne bi svatko imao koristi od slobodnog novca, bar ne kratkoročno. Kao i inflacija, deprecijativna valuta koristi dužnicima i šteti kreditorima. Pišući o inflaciji, ovaj komentator je to lijepo sažeo:

Glavni uzrok ove želje za jako niskom inflacijom jeste želja klase vlasnika državnih obveznica da vide realni prihod od niskorizičnih investicija i depozita … skandalozno je da ljudima treba plaćati realni prihod za davanje gotovine u zajam natrag središnjoj banci koja ju je štampala … Potrebno je da si slabo oporezovani bogati ljudi mogu dozvoliti da riskiraju i tako potaknu investicije i rast u realnoj ekonomiji. Ako dio svog portfelja žele imati u bezrizičnim depozitima, ne bi smjeli očekivati da njihova relativna vrijednost bude stalna. (29)

Ovaj argument koristi dugačku tradiciju Georgea i Gessella kojom sam se poslužio, a koja uviđa da ljudi ne bi smjeli biti u mogućnosti da ostvaruju profit od same činjenice vlasništva. Posjednici bogatstva su njegovi nadzornici, njegovi upravitelji i, ako ga ne koriste na društveno koristan način, njihovo će bogatstvo na kraju odletjeti drugima koji će to učiniti.

Prepoznajući tu nelegitimnost većine akumulacija bogatstva, revolucionari u prošlosti pazili su da srede račune putem konfiskacije i redistribucije. Ja zagovaram nježniji i postepeniji pristup. Jedan način je da se na to gleda kao na porez na posjed novca osiguravajući da jedini način da se bogatstvo održi bude taj da ga se investira uz rizik, recimo, da se donose mudre odluke o tome kako usmjeriti magični tok ljudske kreativnosti. Svakako, to je sposobnost koja zaslužuje nagradu i u tome leži suštinski dio koji nedostaje u marksističkim teorijama vrijednosti koje ignoriraju poduzetničku dimenziju alokacije kapitala.

Dok smioni, a ipak vodeći, ekonomisti koje sam spomenuo, negativnu kamatu vide kao privremenu mjeru za promoviranje posuđivanja i izbjegavanje zamke deflacijske likvidnosti, njen pravi značaj mnogo je dublji.  Zamka likvidnosti nije privremeno odstupanje uzrokovano rušenjem mjehura; to je sveprisutno dano stanje uzrokovano opadanjem granične efikasnosti kapitala (30), koje je samo po sebi rezultat tehnološkog napretka i natjecanja. Kao što je istaknuo Keynes:

Kako se povećava zaliha aktivne imovine, koja je u početku imala graničnu efikasnost bar jednaku kamatnoj stopi, njena granična efikasnost (iz već opisanih, dovoljno očitih razloga) ima tendenciju opadanja. Stoga će doći do točke kada ju se više ne isplati proizvoditi, ukoliko kamatna stopa ne padne pari passu. Kada više nema aktivne imovine čija granična efikasnost dostiže kamatnu stopu, daljnja proizvodnja kapitalne aktivne imovine će stati. (31)

Kao što sam već pokazao, ova mogućnost dugo je vremena bila odgađana dok su tehnologija i imperijalizam prebacivali robe i usluge iz općeg dobra u novčanu ekonomiju. Međutim, kako je opće dobro iscrpljeno, jača potreba da se otkloni barijera kamatne stope. Keynes dalekovidno razmišlja, “Stoga oni reformatori koji traže lijek u kreiranju umjetnih troškova držanja zaliha za novac na način da se zahtijeva periodičko biljegovanje zakonske valute po propisanoj cijeni kako bi zadržala svoju kvalitetu kao novac, ili na neki analogni način, na pravom su putu; a praktična vrijednost njihovih prijedloga zaslužuje razmatranje.” (32)  Takva mjera (a njen moderni ekvivalent sam opisao) dozvoljavala bi kapitalnu investiciju s negativnom graničnom efikasnošću – drugim riječima, banke bi rado posuđivale novac poduzećima koja ostvaruju nulti povrat na investiciju ,ili čak povrat manji od nule.

Budući da je osnovni uzrok naše ekonomske krize neizbježno usporavanje rasta i budući da smo na prijelazu u ekološku ekonomiju trajnog stanja, prijedlozi u vezi propadajuće valute nude više od privremenog fiksa za tromu ekonomiju; oni obećavaju održivi, dugoročni temelj za stalnu nerastuću ekonomiju. Povijesno je ekonomska kontrakcija ili tromi rast značio ljudsku bijedu: ekonomsku polarizaciju, sve oštriju razdjelnicu između onih koji imaju i onih koji nemaju. Slobodni novac sprječava da se to dogodi osiguravajući način da novac cirkulira bez potrebe da ga potiče posuđivanje ovisno o rastu.

U kombinaciji sa drugim promjenama u ovoj knjizi, slobodni novac će imati duboke učinke na ljudsku ekonomiju i psihologiju. Mi smo se toliko navikli na svijet lihvarskog novca da mnoge njegove učinke brkamo s osnovnim zakonima ekonomije i ljudske prirode. Kao što ću opisati, novčani sustav koji utjelovljuje novi smisao sebstva i novu priču o ljudima – povezano sebstvo koje živi u sustvaralačkom odnosu sa Zemljom – imat će vrlo različite učinke. Intuicije razvijene tijekom stoljeća više neće biti istina. Pohlepa, oskudica, kvantifikacija i komoditizacija svih stvari, “vremenske preferencije” za trenutnu konzumaciju, odbacivanje budućnosti radi sadašnjosti, fundamentalno proturječje između financijskog interesa i općeg dobra ili izjednačavanje sigurnosti s akumulacijom, više neće biti aksiomi.

Dužnička kriza: Prilika za tranziciju

Zlatna prilika za prijelaz na novac s negativnom kamatom mogla bi biti blizu u obliku “dugovne bombe” koja je skoro srušila globalnu ekonomiju 2008. godine. Sastojeći se od visoke razine državnog duga, hipotekarnog duga, duga po kreditnim karticama, studentskih kredita i drugih dugova koji nikada nisu mogli biti otplaćeni, dugovna bomba nikada nije deaktivirana već samo odgođena. Izdavani su novi krediti koji su zajmoprimcima omogućavali otplaćivanje starih, ali naravno, ukoliko zajmoprimci nisu povećali svoj prihod, što bi se dogodilo jedino uz ekonomski rast, to je problem samo gurnulo u budućnost i učinilo ga težim. U nekoj točki neplaćanje je neizbježno. Postoji li izlaz?

Postoji. Odgovor leži u suvremenoj verziji solonske ekonomske reforme od prije 2.600 godina: opraštanje duga i reforma konvencija o novcu i imovini. U nekoj točki biti će nužno suočiti se sa stvarnošću: dugovi nikada neće biti otplaćeni. Oni se mogu na bilo koji način očuvati, a dužnici, pojedinci ili nacije, zadržani u vječnom ropstvu, ili mogu biti oslobođeni i svi dugovi oprošteni. Problem s ovim drugim izborom je tome što su ušteđevine i dug dva aspekta jedne cjeline, nevini štediše i investitori bili bi smjesta izbrisani, a cijeli financijski sustav bi kolabirao. Nagli kolaps bi rezultirao općim socijalnim nemirima, ratom, revolucijom, izgladnjivanjem i tako dalje. Da bi se to spriječilo, srednja alternativa je postepeno smanjivati dugove.

Financijska kriza 2008. godine ponudila je nagovještaj kako bi se to moglo dogoditi kao dio tranzicije u ekonomiju s negativnom kamatom. Kada je glavnim financijskim ustanovama kriza zaprijetila nelikvidnošću, odgovor Saveznih pričuva bio je monetizacija loših dugova, što znači da su ih oni kupili – mijenjajući otrovne financijske instrumente za gotovinu. Putem programa kvantitativnog ublažavanja oni i dalje monetiziraju vladine dugove (koji također vjerojatno nikada neće biti otplaćeni). U nekoj točki u budućnosti slične, ili čak šire, mjere će biti nužne kako bi se izbjegao totalni kolaps.

Problem je da sav taj novac odlazi kreditorima, a ne dužnicima. Dužnici ne postaju nimalo sposobniji da plaćaju; niti kreditori ne postaju voljniji da posuđuju. Akcija Fed-a izazvala je oštre kritike jer su zapravo grabežljivim financijskim institucijama dali hladnu tvrdu gotovinu u zamjenu za visokorizične investicije koji su ovi neodgovorno stvorili i njima trgovali i čija je tržišna vrijednost vjerojatno bila tek par penija za dolar. Za njih su dobili nominalnu vrijednost, i onda su, dodajući ulje na vatru, gotovinu uložili u bezrizične obveznice, isplaćivane u vidu menadžerskih bonusa, ili su kupovali manje institucije. U međuvremenu, niti jedan osnovni dug nije bio oprošten dužnicima. Program stoga nije učinio ništa za ublažavanje polarizacije bogatstva.

Što bi se dogodilo da je dug monetiziran u slobodni novac? Iako kreditori tada ne bi izgubili svoj novac preko noći, kao što bi to bilo u slučaju neplaćanja ili sustavnog financijskog kolapsa, novčani paket spasa ne bi ih još više obogatio jer bi dobili imovinu kojoj opada vrijednost. Što se tiče dužnika, monetarna vlast mogla je umanjiti ili anulirati njihove dugove za bilo koji iznos koji je smatrala prikladnim (što bi vjerojatno bilo određeno kroz politički proces). To je možda moglo uključivati smanjenje kamatne stope na nulu ili čak smanjenje glavnice. Tako je, na primjer, kamata na studentske kredite mogla biti reducirana na nulu, hipotekarna glavnica srezana na razinu prije mjehura, a državni dugovi trećeg svijeta u potpunosti oprošteni.

Iako je istina da bi ta monetizacija duga mogla silno povećati monetarnu bazu, ona bi se tijekom vremena prirodno natrag smanjila zbog toga što bi novac bio podložan ležarini. Monetarna vlast bi ju također mogla još brže smanjiti prodajući restrukturirane dugove na otvorenom tržištu.

Bez negativne kamate ili opraštanja duga, opisanih ovdje, Fed-ov program otkupa (bailout) sveo se na “slobodni novac” (ali ne slobodni novac) za ljude koji već posjeduju njegov najveći dio. Ako je velikim bankama i financijašima dozvoljeno da zadrže svoju zaradu, oni bi bar u zamjenu trebali prihvatiti sustav koji ne naginje daljnjoj akumulaciji. Da, premda postepeno, financijski interesi su na gubitku u ovom prijedlogu, no koja je alternativa? Rastuća polarizacija bogatstva nije održiva.

Prilika koju smo imali 2008. godine će se ponoviti jer dužnička kriza neće proći (bez čudesno visokog ekonomskog rasta). Svaki puta rješenje je bilo tek još više duga, koji se prebacuje sa pojedinaca i korporacija na nacije, i ponovo natrag, stalno rastući. Na primjer, 2010. godine irske banke su bile na rubu propasti, vlada ih je iskupila prebacujući problem na vlastitu bilancu stanja i izazivajući krizu državnog duga. Da bi otklonili katastrofu, MMF i ESB su Irskoj dale nove zajmove uz kamatnu stopu od 6 posto, kako bi otplatila stari dug. Ukoliko Irska ekonomija ne raste sa stopom višom od 6 posto (nemoguće uzimajući u obzir oštre mjere štednje kojima su uvjetovani zajmovi) problem će se ponovo pojaviti za nekoliko godina i bit će još gori. Mi ga samo odgurujemo u budućnost.

Obvezničari ne žele prihvatiti gubitak. Oni za sebe žele sve više i više. (33) Na duge pruge, matematički je nemoguće ispuniti tu želju. Ona se može održati samo tako dugo dok je ostatak društva voljan prihvaćati sve lošije uvjete; više štednje, više siromaštva i više dohotka namijenjenog za opsluživanje duga.

U nekoj točki, mi ćemo kao društvo reći, “Dosta!” Novčani paket spasa će još uvijek biti nužan jer će posljedice naglog neplaćanja diljem cijelog sustava, biti katastrofalne. No kada se to dogodi – a to se može dogoditi istovremeno u mnogo dugovnih kategorija – suočimo se s istinom. Koncentracija bogatstva, i lihvarstvo iza njega, moraju završiti. Možda nećemo imati drugog izbora već da spasimo bogate jer je svaki dio ekonomije povezan sa svim drugim dijelovima, ali neka to spašavanje ima cijenu: postepeno oslobađanje društva od duga.

Razmišljanje za budućnost

Usred svih tehničkih detalja novca i financija, ne izgubimo iz vida srce cijelog ovog nastojanja: vratiti novcu njegovu pravu svrhu kao poveznice između darova i potreba i kao čarobni talisman koji koordinira ljudsku kreativnost prema zajedničkom cilju. Čudno mi zvuči kada kažem da je novac ključni dio ljepšeg svijeta za koji mi moje srce kaže da je moguć, zato jer mi je novac dugo bio odbojan kao očiti uzrok toliko propasti i zla.

Međutim, naše gađenje prema novcu zasniva se na onome što je novac bio do sada, a ne na onome što bi mogao biti. Novac s negativnom kamatom, s pokrićem u stvarima koje su svete, u jednoj ekološkoj ekonomiji, okreće naglavce poimanja iz Doba lihvarstva. On je potpuno revolucionaran i iz temelja mijenja ljudsko iskustvo. Ta transformacija odjekuje na svim razinama, od vanjske do unutarnje, od ekonomske do duhovne.

U Poglavlju 9, “Priča o vrijednosti”, objasnio sam kako je sadašnji društveni sporazum o nastanku novca, “Izdavat ćeš novac samo onima koji će ga još više steći,” što se na kraju svodi na sudjelovanje u ekspanziji područja roba i usluga. Energija društva usmjerava se prema onome što će širiti područje novca i imovine, ljudsko područje, posjedovano područje. To je dio Uspona čovječanstva prema dominiranju nad prirodom. Snižavanje kamatnih stopa ispod nulte donje granice omogućava investicije koje imaju nulti ili negativni povrat na kapital. Da li vama ova ideja zvuči protivno intuiciji? Nije li to u kontradikciji s cijelim konceptom “investicije”? Ona jest protivna intuiciji, no samo zbog toga što su naše intuicije uvjetovane stoljećima starom kulturom rasta tako da jedva možemo pojmiti mogućnost neke druge funkcije novca ili poslovnog modela neovisnog o profitu. (Naravno, mi imamo neprofitne organizacije, no one su fundamentalno različite od profitnih poduzeća. To je razlika koja će polako iščeznuti.)

Evo primjera koji pomaže razumjeti kako je to čudno i suprotno od očekivanog. Zamislite da odete u banku i kažete, “Želio bih posuditi novac za svoj posao. Ovdje je moj poslovni plan. Vidite, ako mi posudite 1.000.000 dolara ja ću u razdoblju od četiri godine zaraditi 900.000 dolara. Stoga bih želio da mi uzajmite 1.000.000 dolara sa negativnom kamatnom stopom, a ja ću vam otplatiti 900.000 dolara u ratama unutar četiri godine.”

“Sviđa nam se vaš poslovni plan,” kaže banka. “ovdje je vaš novac.” Zašto su pristali? Zato što će 1.000.000 dolara, ako se ostavi kao gotovina, deprecirati po još većoj stopi, recimo 7 posto, pa bi nakon četiri godine ostalo samo oko 740.000 dolara. Banka ima koristi od toga da vam da gore opisani zajam.

Drugi način za razumijevanje dinamike propadajuće valute je taj da ona, kao i inflacija, mijenja smjer diskontiranja budućeg novčanog toka.  U Usponu čovječanstva nudim sljedeći primjer:

Dok kamata promovira diskontiranje budućeg novčanog toka, ležarina potiče dugoročno razmišljanje. U današnjem knjigovodstvu šuma koja godišnje generira 1 milijun dolara vječno održivih, mnogo je vrednija ako se posiječe za trenutni profit od 50 milijuna dolara. (“Neto sadašnja vrijednost” održive šume izračunata uz diskontnu stopu od 5 posto iznosi samo 20 milijuna dolara.) Ovo diskontiranje budućnosti rezultira ozloglašenim kratkovidnim ponašanjem korporacija koje (čak i vlastito) dugoročno blagostanje žrtvuju za kratkoročne rezultate fiskalnog tromjesečja. Takvo je ponašanje savršeno racionalno u ekonomiji zasnovanoj na kamati, no u sustavu ležarina će čisto koristoljublje diktirati da se šuma sačuva. Neće više pohlepa motivirati pljačkanje budućnosti u korist sadašnjosti. Kako eksponencijalno diskontiranje budućih novčanih tokova implicira “unovčavanje” cijele zemlje, ovo obilježje ležarine izuzetno je atraktivno.

Zamislite da ste vi Predsjednik svijeta i od izvanzemaljaca dobijete sljedeću ponudu: “Vrhovni vođo, održivi bruto svjetski proizvod (BSP) je 10 trilijuna dolara godišnje. Mi bismo vam željeli nešto ponuditi: 600 trilijuna za cijelu zemlju. Istina je da planiramo izvaditi sve njene resurse, uništiti površinski sloj tla, zatrovati oceane, šume pretvoriti u pustinje i koristiti je za odlaganje radioaktivnog otpada. Ali pomislite – 600 trilijuna! Svi ćete biti bogati” Naravno da ćete vi reći ne, no mi danas zapravo svi toj ponudi kolektivno govorimo da. Mi u potpunosti izvršavamo plan izvanzemaljaca, ostvarujući možda 600 trilijuna dolara unutar sljedećih deset godina (trenutni BDP je 60 trilijuna dolara godišnje). Putem milijun malih izbora svaki dan, mi unovčavamo zemlju.

A sve je to prilično ekonomično. Uz postojeće stope, iznos od 600 trilijuna dolara generira godišnji prihod od najmanje 20 trilijuna. U Usponu sam citirao nekoliko istaknutih ekonomista koji tvrde da budući da na poljoprivredu otpada tek 3 posto BDP-a, globalno zagrijavanje ili 50-postotni pad prinosa od poljoprivrede ne bi bio od velike važnosti. U najgorem slučaju, BDP (ukupna razina “dobrog”, sjećate se) pao bi samo 1,5 posto. To izgleda apsurdno, no u okviru logičkog konstrukta lihvarstva prilično je razumno. 1997. godine ekološki ekonomist Robert Costanza u jednom članku u časopisu Nature vrednovao je globalni ekosustav na 33 trilijuna dolara, samo 20 posto više od BDP-a za tu godinu. On je dobro mislio vjerujući da će pružiti ekonomski razlog (a ne samo moralni razlog) za očuvanje planete, no po istoj logici, logici “vrijednosti”, u našem bi interesu bilo da je ne očuvamo, ako smo dobili bolju ponudu.

Osim toga, ne mislite li da je obeshrabrujuće pribjegavati argumentu da bismo trebali očuvati ekosustav zbog svog tog novca koji ćemo uštedjeti? Taj argument se prije svega priklanja osnovnoj pretpostavci koja uzrokuje toliko problema: da je novac prikladan standard vrijednosti; da se sve stvari mogu i trebaju mjeriti i kvantificirati; da najbolje možemo donositi odluke zbrajajući brojeve.

“Održivost” je sada već tako dugo krilatica da je skoro postala kliše. Ipak, unatoč činjenici da je svi prihvaćaju, održivost vodi beznadnu bitku protiv profita. Šume umiru, jezera isušuju, pustinje se šire, a tropske šume nastavljaju padati uslijed sječe – ritam se jedva usporio unatoč četiri desetljeća najboljih nastojanja boraca za zaštitu okoliša. Na svakom koraku moraju voditi bitku protiv moći novca koja bespomoćno teži kratkoročnom profitu čak i na štetu vlastitog dugoročnog preživljavanja. Kao što je Lenjin pisao u ponešto drugačijem kontekstu, “Kapitalisti će nam prodati uže o koje ćemo ih objesiti.” Na dubljoj razini, kratkovidnost kapitala proizlazi iz kamate koja nužno treba diskontiranje budućeg novčanog toka.

S kamatnim stopama ispod nule, prevladava suprotno mišljenje. Zamislite ponovo da ste predsjednik svijeta. Sada ponuda izvanzemaljaca ne izgleda tako privlačno. Uz negativnu kamatu, ustvari, niti jedan iznos novca ne bi bio dovoljan da se unovči zemlja jer je novac u budućnosti zapravo vredniji od istog iznosa novca u sadašnjosti, a njegova buduća vrijednost eksponencijalno raste s vremenom. Izvanzemaljcima biste rekli, “Ne prodajemo zemlju ni pod koju cijenu”.

Nije li to ono što bismo morali reći danas, kada ekonomisti inzistiraju na stavljanju cijene na ekološku bazu civilizacije i samog života? Nije li to ono što bismo također morali reći na svaku razmjenu beskonačno dragocjenog za konačnu sumu novca? Mislim da je vrijeme da prestanemo “unovčavati” ljepotu, život, zdravlje i budućnost naše djece.

Shvaćam da je moj primjer unovčavanja zemlje nategnut i da bi se mogao smisliti ekonomski argument koji ga pobija. Moja poanta je da negativna kamata u temelju mijenja značenje “ekonomskog” načina ponašanja. Djelovanja koja donose korist trideset, pedeset ili sto godina unaprijed – zapravo, koja donose korist sedmoj generaciji – postižu ekonomsku motivaciju, za razliku od danas kada bi samo idealistička osoba napravila takvu stvar. S negativnom kamatom i deprecirajućom valutom, naši ideali neće više voditi borbu protiv našeg ekonomskog koristoljublja.

Razmotrite jedan praktičan primjer. Pretpostavimo da razmišljate o instaliranju solarnih panela za napajanje svog poduzeća. Inicijalna cijena je 100.000 dolara i to će vam donijeti uštedu od 1.000 dolara godišnje. Trenutno bi to bila neekonomična instalacija jer je neto sadašnja vrijednost od 1.000 dolara godišnje mnogo manje od 100.000 tisuća dolara (čak i uz vrlo nisku kamatu). No, da je kamata nula ili negativna, odluka postaje ekonomična. Danas ljudi već donose takve odluke, čak iako su one neekonomične, zato jer je istina u našim srcima u kontradikciji s ekonomskom logikom. U svojim srcima mi znamo da je ideologija koja izjednačava novac s dobrim, neispravna. Mi moramo novac i dobrotu ponovo dovesti u njihovo obećano poravnanje.

Još jedan primjer: pretpostavimo da posjedujete šumu. Možete ju ili uništiti, prodajući je za krčenje i rudnik uz neposredni profit od 1 milijun dolara, ili možete njome održivo gospodariti ostvarujući 10.000 dolara godišnje do vječnosti. Pa sad, kamata na 1 milijun dolara je najmanje duplo veća od prihoda od održivog gospodarenja – mogli biste ju ipak unovčiti. Ali da su kamatne stope negativne, ta logika više ne bi vrijedila.

Internalizacija eksternih troškova radi u sinergiji s propadajućom valutom kako bi novac učinila silom dobra. Ovo prvo usklađuje privatni interes s javnim interesom; drugo promiče dugoročno razmišljanje nasuprot kratkoročnom razmišljanju. Iako oboje predstavlja poboljšanje postojećeg sustava, niti jedno samo za sebe neće garantirati održivi svijet. Zajedno, oni usklađuju ekonomske odluke s dugoročnim interesima društva i planete.

Naravno, postoje vremena kada dugoročno razmišljanje nije svrhovito. Mi imamo mnogo potreba koje bismo radije zadovoljili sada, nego u budućnosti. Ako umiremo od gladi, radije bismo imali jedan obrok danas, nego stotinu za godinu dana. Ekstrapolirajući iz takvih primjera, Austrijska škola ekonomije napose, no i neoklasična ekonomija općenito, tvrdi da je u ljudskoj prirodi da želi smjesta konzumirati što je više moguće. Prema njima, kamata je neka vrsta kompenzacije za odgađanje konzumacije, nagrada za odgođeno zadovoljenje. Drugim riječima, ti bi, dragi čitatelju, želio maksimizirati svoju korist trošeći svoj novac ovoga časa, no potaknut si da to ne  činiš time što znaš da ćeš ga, zahvaljujući kamati, kasnije imati još više. To je u ekonomiji poznato kao postulat vremenske preferencije. Vremenska preferencija – naša navodna sklonost konzumaciji bez odgode – presudna je za odbačeni model korisnosti kojeg je razvio Paul Samuelson 1930.-ih godina, a koji leži u temeljima većine današnjih vodećih ekonomskih teorija. Ona je također ključna za mnoga moderna “pobijanja” Keynesa. Štoviše, u jedinom radu iz matematičke ekonomije u kojem sam naišao da se spominje valuta bazirana na ležarini, postulat vremenske preferencije bio je ključna varijabla za konstruiranje (prividnog) dokaza da takva valuta šteti javnom blagostanju. (34)

Kejnzijanska logika koju sam koristio minimizira vremensku preferenciju. Keynes ju nije u potpunosti odbacio, već je rekao da su ljudska bića sklona trošiti manji dio svoga prihoda kako on raste. Izgleda sasvim očigledno da, ako gladujete, smjesta ćete sav svoj prihod potrošiti na hranu; ako imate dovoljno novca za zadovoljenje svih svojih hitnih potreba, višak bi mogli potrošiti na knjige, možda, ili na zabavu; kada su te želje ispunjene, možda ćete kupiti Rolls-Royce. No što je veći prihod, manja je hitnost da ga se potroši. Keynes je stoga vjerovao da ljudi imaju sklonost da štede bez da im je potreban neki poticaj (interes) da odgode potrošnju. Zapravo, on je mislio da ta sklonost štednji može biti destruktivna kada vodi koncentraciji bogatstva. Zato je bio sklon niskim ili čak negativnim kamatnim stopama.

Čitajući neka dijela iz literature kasnih 1930.-ih i 1940.-ih, pogodio me intenzitet i slabo prikrivena emocionalnost kritičnosti prema Keynesu od strane afirmiranih ekonomista. (35) Takva vrsta prezirnog ponašanja tipična je za bilo koju raspravu u kojoj ortodoksni vladajući sloj intuitivno osjeti da nova teorija ugrožava suštinska definirajuća pravila njihovog područja. Kejnzijanska teorija predstavlja najmanje dva duboka izazova. Prvo, njegova ideja o prirodnoj sklonosti štednji u biti tvrdi da je novac sam po sebi podložan opadajućoj marginalnoj korisnosti – što ga više imam to mi je manje koristan svaki dodatni dolar. (36) Meni to izgleda očito, no po svemu sudeći to nije tako očito klasičnim ekonomistima koji su novac i korisnost za pojedinca ili društvo povezivali linearnom jednadžbom. Ustvari, oni to tako definiraju i iznose osnovnu pretpostavku da ljudska bića teže maksimiziranju koristoljublja kroz maksimiziranje novca.

Ako odbacimo linearno izjednačavanje novca i korisnosti (tj. “dobra”) tada također odbacujemo dragu nam ideologiju da zajedničko dobro možemo maksimizirati kroz maksimiziranje ekonomskog rasta. Također osporavamo utilitaristički argument za kapitalizam maksimiziranja bogatstva, otvarajući, umjesto toga, vrata idejama koje naglašavaju pravednu distribuciju bogatstva. Matematički, ako je novac podložan opadajućoj marginalnoj korisnosti, optimalna distribucija novca je: što je moguće pravednije. Nudeći opravdanje za redistribuciju bogatstva uzimanjem od bogatih, kejnzijanska misao je, potpuno prirodno, anatema za ideologije bogatih.

No, kejnzijanski stav o preferenciji likvidnosti podrazumijeva i jedan dublji prigovor od ovoga. Razmotrite opet suprotan stav koji su kao primjer navodili klasični ekonomisti i zagovornici Austrijske škole, da su ljudi po prirodi rasipni. N. W. Senior, ekonomist devetnaestog stoljeća, izrazio je to ovako, “uzdržati se od užitka koji je u našoj ovlasti ili ići za udaljenim radije nego za neposrednim rezultatima, jedan je od najbolnijih napora ljudske volje.” (37) Evo jednog novijeg primjera od sljedbenika von Misesa:

Nikakva zaliha financijskih sredstava raspoloživih za pozajmljivanje ne bi mogla postojati bez prethodne štednje, to jest, bez uzdržavanja od neke moguće konzumacije sadašnjih dobara (višak tekuće proizvodnje u odnosu na tekuću konzumaciju) … Ne bi bilo kamate ili stope vremenske preferencije. Ili prije, kamatna stopa bi bila beskonačno visoka, što bi, bilo gdje izvan Rajskog vrta, bilo jednako tek životinjskoj egzistenciji, to jest, namicanju za primitivne životne potrebe suočavajući se s realnošću jedino golim rukama i jedino željom za trenutačnim zadovoljenjem.  (38)

Kamata je, dakle, nagrada za štedljivost, obuzdavanje samog sebe. U ovom stavu nalazimo odjek nekih dubokih, skrivenih ideologija koje leže u temeljima naše civilizacije; na primjer, ljudski napredak, duhovni kao i materijalni, dolazi kroz pobjedu u ratu protiv prirode;  prirodnih sila izvana i želje, zadovoljstva i životinjskih poriva iznutra. Umjerenost postaje visoko cijenjena vrlina; bez nje, prema toj ideologiji, mi ne bismo bili ništa bolji od životinja. Ne bismo se uzdigli do odvojenog i boljeg ljudskog carstva, otklonjenog od prirode. Karl Marx je to ovako sročio:

Kult novca ima svoj asketizam, svoju samozatajnost, svoj samoprijegor – ekonomičnost i umjerenost, prezir prema svjetovnim, privremenim i prolaznim užicima; trka za vječnim blagom. Odavde povezanost između engleskog Puritanizma, također i holandskog Protestantizma i zarađivanja novca. (39)

Ovaj mentalitet prožima našu kulturu. Morate odgoditi zadovoljenje. Morate obuzdati svoje želje s mišlju o budućim nagradama. Sadašnja bol je budući dobitak. Napravi domaću zadaću zbog ocjene. Idi na posao zbog plaće. Vježbaj da bi bio zdrav. Idi na dijetu da bi bio mršav. Posveti svoj život nečemu što se dobro plaća, čak ako to nije tvoja strast, kako bi mogao imati ugodnu mirovinu. U svim ovim stvarima mi primjenjujemo režim prijetnje i poticaja osmišljenih da prevladamo svoju lijenost, svoju sebičnost. Interes postaje motivator u ratu protiv sebe, prevladavanju naše razuzdane nepromišljenosti.

No, je li to stvarno ljudska priroda? Je li stvarno u našoj prirodi da konzumiramo i pretjerano konzumiramo bez pomisli na druge ljude, druga bića ili našu vlastitu budućnost? Nije. Drevni Grci, ne baš pretjerano skloni dobrohotnim stavovima o ljudskoj prirodi, bili su u pravu. Kao što je rekao Aristofan, u svim stvarima – kruhu, vinu, seksu i tako dalje – postoji zasićenje. Naše potrebe su ograničene i kada ih zadovoljimo okrećemo se drugim stvarima i ganuti smo velikodušnošću. “No, za novac nema zasićenosti.” Nije da sklonost trošenju  nema granica; suprotno tome, beskonačna želja pojavljuje se s novcem. Nakon postizanja prezasićenosti potrošnom robom, ljudi čeznu za samim novcem, ne za onim što se njime može kupiti, a ta želja nema granice. Neoklasična ekonomija ( i Austrijska škola) postavljala je to naopačke, a Geseell i Keynes su imali pravo da traže da se sa novca skinu neka od njegovih jedinstvenih svojstava koja želju za njim čini bezgraničnom. Keynes je bio svjestan – zapravo je izričito izjavio – da je dominacija preferencije likvidnosti nad vremenskom preferencijom bila temeljna pretpostavka njegove teorije: “psihološki zakon” kako ga je on zvao.

Naravno, za neke ljude – ovisnike o hrani, ovisnike o seksu, ovisnike o alkoholu – uistinu ne postoji zasićenost stvarima koje je naveo Aristofan. Dokazuje li to da su ljudska bića pohlepna na kraju krajeva? Primjer ovisnosti, zapravo, rasvjetljava što je to loše u novcu. Ovisnost se događa kada nešto koristimo kao zamjenu za ono što stvarno želimo ili trebamo – hrana, na primjer, kao zamjena za povezanost; seks kao zamjena za emocionalnu intimnost; i tako dalje. Novac je univerzalan i postaje zamjena za mnogo drugih stvari, uključujući upravo one stvari koje je novčana ekonomija uništila: zajednicu, povezanost s mjestom, povezanost s prirodom, dokolicu i više.

Kada govorimo o “likvidnosti” novca, mi jednostavno mislimo na to da ga možemo brzo zamijeniti za bilo što što želimo. U novčanoj ekonomiji, mi ustvari možemo bilo koju robu razmijeniti za neku drugu robu, iako ne tako brzo, uz pomoć medija razmjene (novca). Zašto bismo onda preferirali novac pred drugom robom? Izuzimajući slučajeve u kojima imamo potrebu koju treba brzo zadovoljiti i koji uistinu opravdavaju držanje pri ruci skromnih iznosa medija za razmjenu, jedini razlog za preferiranje novca je taj da on nije podložan gubitku uslijed pohrane. Neuništivost novca čini ga ne samo univerzalnim sredstvom, već istovremeno univerzalnim ciljem. Čineći novac prolaznim, očuvat ćemo ga kao sredstvo, ali ne kao cilj i pritom nadahnuti pojam bogatstva radikalno drugačiji od bilo čega što smo poznavali.

Više za mene je više za tebe

Uvođenjem slobodnog novca, novac je sveden na rang kišobrana; prijatelji i poznanici jedan drugom pomažu posuđujući si novac kao nešto što se samo po sebi razumije. Nitko ne drži ili ne može držati rezerve novca jer je novac prinuđen cirkulirati. No, upravo zbog toga što nitko ne može stvoriti rezerve novca, nikakve rezerve nisu ni potrebne. Jer je cirkulacija novca pravilna i neprekinuta. – Silvio Gesell   

Ekvivalenti za “univerzalno sredstvo” i “univerzalni cilj” u modernoj ekonomiji su “medij za razmjenu” i “pohrana vrijednosti”. Jedan način za razumijevanje učinka negativne kamate je da ona razdvaja te dvije funkcije. To je duboki pomak. Većina ekonomista smatra da su medij za razmjenu i pohrana vrijednosti dvije funkcije koje definiraju novac. No kombiniranje tih dviju funkcija u jedan objekt priziva nevolju jer medij za razmjenu mora cirkulirati da bi bio koristan, dok se pohrana vrijednosti drži (pohranjena) dalje od cirkulacije. Stoljećima i dulje, ova je kontradikcija stvarala tenziju između bogatstva pojedinca i bogatstva društva.

Tenzija između bogatstva pojedinca i bogatstva društva odražava atomističku koncepciju sebstva koja se u naše vrijeme uzdigla do dominacije. Stoga novčani sustav koja rješava tu tenziju obećava duboke posljedice za ljudsku svijest. U Poglavlju 1. sam napisao, “Dok danas novac utjelovljuje princip ‘Više za mene je manje za tebe,’ u ekonomiji darivanja više za tebe je i više za mene jer oni koji imaju daju onima kojima treba. Darovi učvršćuju mističnu spoznaju sudjelovanja u nečem većem od sebe što ipak nije odvojeno od sebe. Aksiomi racionalnog koristoljublja se mijenjaju jer se sebstvo proširilo tako da obuhvaća nešto od drugoga.” Možemo li novac prožeti istim svojstvom koji ima dar?

U ekonomiji koja se temelji na slobodnom novcu, bogatstvo znači nešto potpuno drugačije od onoga što znači danas i zapravo poprima skoro isti karakter koji je imalo u primitivnim društvima koja su se zasnivala na darovima. U društvima lovaca-sakupljača, koja su općenito bila nomadska, posjedi su bili gotovo tereti. “Trošak držanja zaliha”, koji danas nosi sve osim novca, bio je sasvim realan. U sedentarnim ratarskim društvima isto tako, posjedi u vidu stoke ili zaliha žita, iako se o njima vodila briga, nisu davali isti stupanj sigurnosti kao što je to uključenost u bogatu mrežu društvenih odnosa davanja i primanja. Žito može istrunuti, a stoka uginuti, no ako ste svoje bogatstvo velikodušno dijelili u zajednici, niste se imali čega bojati.

Slobodni novac ponovo uvodi svjetonazor lovca-sakupljača. U današnjem sustavu bolje je imati tisuću dolara nego da vam desetoro ljudi duguje po stotinu dolara. U sustavu negativne kamate vrijedi suprotno, osim ako vam je taj novac potreban ovoga časa. Budući da se novac s vremenom kvari, ako imam novac koji ne koristim, bit će mi drago da vam ga posudim, baš kao da imam više kruha no što bih mogao pojesti. Ako mi bude trebao u budućnosti, mogu utjerati svoje dugove ili stvoriti nove s bilo kim u mojoj mreži tko ima više novca no što je njemu ili njoj trenutno potrebno. Slično tome, kada je primitivni lovac ubio veliku životinju, veći dio mesa bi razdijelio u skladu sa statusom srodstva, osobnim sklonostima i potrebom. Kao i s pokvarljivim novcem, bilo je puno bolje imati mnogo ljudi tipa “tvoj sam dužnik” nego imati veliku gomilu trulećeg mesa, pa čak i osušenih kobasica koje treba transportirati i zaštititi. Zašto bi to uopće željeli kada je vaša zajednica velikodušna prema vama kao što ste vi prema njoj? Sigurnost dolazi od dijeljenja. Dobra sreća vašeg susjeda bila je i vaša dobra sreća. Ako ste naišli na neočekivani veliki izvor bogatstva, priredili biste raskošnu zabavu. Kao što je to objasnio član plemena Pirahã kada su ga upitali o skladištenju hrane, “Ja meso spremam u želudac moga brata.” (40) Ili razmotrite !Kung pojam bogatstva objašnjen u ovom razgovoru između antropologa Richarda Leea i !Kung pripadnika, !Xoma: Upitao sam !Xoma,

“Što čovjeka čini //kaiha [bogatim čovjekom] – ako ima mnogo vreća //kai [perlica i drugih dragocjenosti] u svojoj kolibi?”

“Držanje //kai ne čini te //kaiha,” odgovorio je !Xoma. “Tek kad netko učini da mnogo roba putuje naokolo tada bismo ga mogli nazvati //kaiha.”

Ono što je !Xoma izgleda govorio bilo je da nije broj tvojih roba ono što sačinjava tvoje bogatstvo; to je broj tvojih prijatelja. Bogata osoba se mjerila po učestalosti njegovih ili njezinih transakcija, a ne po inventaru roba na zalihi. (41)

U sustavu slobodnog novca bogatstvo evoluira u nešto srodno modelu Sjeverozapadnog Pacifika ili Melanezije, u kojem vođa “djeluje kao skretnica za robu koja protječe recipročno između njegove vlastite i ostalih sličnih grupa u društvu.” (42) Status nije povezan s akumulacijom novca ili posjeda, već prije, s velikom odgovornošću za velikodušnost. Možete li zamisliti društvo u kojem najveći ugled, moć i vodstvo pripadaju onima koji imaju najveću sklonost i kapacitet za davanje?

Takva je bila situacija u arhaičnim društvima. Status je proizlazio iz velikodušnosti, a velikodušnost je stvarala zahvalnost i obavezu. Da bi bio gospodar ili kralj, morao si održavati raskošne gozbe i davati preobilne poklone sebi ravnima i podređenima. Posebno jasan primjer ovoga imamo u Nibelunzima, velikoj njemačkoj sagi iz kasnog srednjeg vijeka koja svoj izvorni materijal crpi iz mnogo starijih vremena. Kada Kriemhilda, udovica velikog heroja Siegfrieda, započne obilno dijeliti zgrnuto blago koje je naslijedila od njega, kralj se osjeti toliko ugrožen da ju daje ubiti, a blago baciti u Rajnu (gdje je ostalo do danas!). Kraljev autoritet održavao se darovima i taj je autoritet bio potkopan kada je netko drugi počeo davati veće darove od njega.

Zajmovi s nultom kamatom u ekonomiji slobodnog novca istovjetni su s darovima u davnini. Iako može izgledati da takvi zajmovi krše princip darivanja u tome što recipročni dar nije unaprijed specificiran, oni jesu darovi: ne daruje se novac, već korištenje novca. U davnim su vremenima obaveze i očekivanja generirana darovima bila društveno određena. Isto vrijedi ovdje: društvena određenost poprima oblik ugovora, sporazuma, zakona i tako dalje. Ispod tih specifičnih formi, dinamika je istovrijedna: oni koji imaju više no što im treba daju drugima. To je upravo tako jednostavno, izraz urođene velikodušnosti ljudskog bića koji sam opisao u Poglavlju 1. Sve što je potrebno jeste novčani sustav koji potiče, a ne destimulira, tu velikodušnost. Nikakva čudesna promjena ljudske prirode nije nužna. Kao što sam opisao u Usponu čovječanstva ,

Dok sigurnost u sustavu koji se bazira na kamati dolazi od akumulacije novca, u sustavu ležarina ona dolazi od posjedovanja produktivnih kanala kroz koje će se novac usmjeravati – to jest, da se postane jezgra u tijeku bogatstva, a ne točka njegove akumulacije. Drugim riječima, taj sustav se usredotočuje na odnose, a ne na “imanje”. On je u skladu s drugačijim smislom sebstva koje se ne potvrđuje obuhvaćanjem sve većeg dijela svijeta unutar granica mene i mojeg, već razvijanjem i produbljivanjem odnosa s drugima. On potiče reciprocitet, dijeljenje i vrlo brzu cirkulaciju bogatstva.

Ljudi ponekad pitaju neće li valuta s negativnom kamatom, poput inflacije, stimulirati još veću potrošnju. U ekonomskom smislu, to bi se desilo samo ako je tečaj ležarine previsok, što dovodi do toga da se kao zaliha bogatstva preferiraju robe u odnosu na novac. (43) To dvoje bi trebalo biti jednako. No, hajde da ovo pitanje istražimo malo dublje. Kada opisujem valutu obilja, ljudi protestiraju, “Ali mi živimo u svijetu oskudice. Prirodni resursi su konačni, a mi smo ih skoro sve iskoristili. Problem je u tome što smo ih tretirali kao da su neograničeni.” U skladu s tim, moglo bi se pomisliti da je stav i valuta obilja posljednje što nam treba.

U odgovoru na ovu zabrinutost razmotrimo prvo je li naša valuta oskudice stvarno ograničila našu potrošnju oskudnih resursa. Nije. Oskudica novca pogoršala je njihovo pretvaranje u novac. Upravo je stav oskudice, ne obilja, doveo do iscrpljenja našeg prirodnog općeg dobra. Natjecanje i akumulacija, veća od onoga što je nekome potrebno, prirodne su reakcije na uočenu oskudicu resursa. Besramna prekomjerna potrošnja i rasipanje našeg društva proizlaze iz našeg siromaštva: pomanjkanje bivstva koje pogađa diskretno i odvojeno sebstvo, oskudica novca u sustavu zasnovanom na kamati, siromaštvo odnosa koje dolazi od kidanja naših veza sa zajednicom i prirodom, neprestani pritisak da se radi nešto, bilo što, da bi se zarađivalo za život. Nasuprot tome, prirodna reakcija na atmosferu obilja je velikodušnost i dijeljenje. To uključuje dijeljenje u ljudskom svijetu, a i šire. Odakle dolazi naša grozničava trka da prirodu pretvorimo u robe, koje čak ni ne zadovoljavaju prave potrebe, ako ne od nesigurnosti?

Razmislite o tome. Kupuje li netko pedeset pari cipela zbog stava oskudice ili obilja? Je li sigurna ili nesigurna osoba ta koja kupuje treći sportski auto i kuću od 3.000 kvadratnih metara? Odakle taj poriv da se posjeduje, da se dominira, da se kontrolira? On dolazi od osamljenog, siromašnog sebstva u neprijateljskom, škrtom svijetu?

Slobodni novac utjelovljuje duhovna učenja obilja, međusobne povezanosti i prolaznosti. Ova učenja, međutim, predstavljaju istinu koja je u sukobu sa svijetom koji smo stvorili kroz naša vjerovanja, naročito grupe vjerovanja koja tvore priču o novcu. Vrijeme je da se naviknemo na novi svijet, u kojem se više ne pokušavamo obogatiti zadržavanjem, nagomilavanjem, imanjem. To je svijet u kojem smo bogati davanjem. Učitelji New age “programa napretka” koje sam kritizirao u Poglavlju 6 najavljuju zapravo jednu važnu istinu. Mi uistinu trebamo prihvatiti stav obilja i stvoriti svijet koji ga utjelovljuje.

Dragi moj čitatelju, razmisli o tome: jesi li stvarno ti taj koji kaže, “Posudit ću ti novac – ali samo ako mi zauzvrat vratiš još više”? Kada nam je novac potreban za život, nije li to formula za ropstvo? Značajno je da je opraštanje dugova, po kojem je Solon bio čuven, dijelom bilo potaknuto dužničkim ropstvom sve većeg broja stanovništva. Danas se mladi ljudi osjećaju podjarmljeni svojim studentskim kreditima, vlasnici nekretnina svojim hipotekama, a svi narodi Trećeg svijeta svojim vanjskim dugovima. Kamata je ropstvo. A budući da uvjeti ropstva ponižavaju robovlasnika isto toliko koliko i roba, mi u našim srcima ne želimo ništa od toga.

Ako nekome posudiš novac, jesi li stvarno ti taj koji će mu zauvijek prijetiti tom obavezom? Kamata na zajam svodi se na to: to je pritisak da ga se otplati. To je prijetnja, “Ako mi ne otplatiš, on će rasti i rasti.” Zajam s nultom ili negativnom kamatom nosi sa sobom određenu slobodu. On nema tu prijetnju doživotnog dužničkog ropstva. (44) Ja smatram da je negativna kamata potpuno prirodna. Ako prijateljici posudim novac, i ona mi ne vrati, na koncu želim reći, “Zaboravi to – ne želim ti time prijetiti zauvijek.” Ne želim ustrajati na starim stvarima, starim dugovima. Novčani sustav s negativnom kamatom učvršćuje tu zdravu tendenciju, urođenu svima nama, da otpustimo, oslobodimo se prošlosti i nastavimo dalje.

Napomene

1. Ležarina se prvobitno odnosila na troškove skladištenja robe, na primjer uz troškove vozarine i brodarine. Ovaj termin se prirodno koristi za valutu koja propada jer se odnosi na korištenje novca kao “skladišta” vrijednosti. Robe za koje se novac može zamijeniti imaju troškove održavanja, troškove prijenosa i troškove skladištenja; stoga bi ih trebao imati i novac. Nedostatak ovog termina je taj da je on mnogim ljudima stran i nezgodan. Deprecijacijska valuta plijeni ideju da vrijednost novca s vremenom opada. Nažalost, ovaj termin je lako krivo protumačiti kao deprecijaciju kupovne moći same valute, umjesto vrijednosti njegove novčanice. Obično se deprecijacija odnosi na vrijednost valute u odnosu na ostale valute. “Negativna kamata” vrlo učinkovito prenosi osnovnu ideju, naročito pri opisivanju sustava kao cjeline. No, to ipak može stvoriti zbrku jer se kamata obično odnosi na posuđivanje novca, a ne na sam novac. Ja ću u ovoj knjizi naizmjence koristiti ove termine kao i termin “slobodni novac” Silvia Gesella.
2. Kennedy, Margrit. Interest and Inflation-Free Money, Seva International, 1995. p. 40.
3. Zarlenga, Stephen. Lost Science of Money, NV. American Monetary Institute. 2002; p. 253.
4. Bez biljega on bi efektivno vrijedio 88 centi.
5. Samo je nekoliko Gesellovih radova prevedeno na engleski. Zanimalo bi me da znam dotiče li se nekih ekoloških tema u svom opsežnom radu na njemačkom.
6. Gesell, Silvio. The Natural Economic Order, Preveo Philip Pye. Berlin: NEO-Verlag. 1906. poglavlje 4.1.
7. Keynes komentira Gesella u Poglavlju 23 svog klasika Opća teorija novca, zaposlenosti i kamate (General Theory of Money, Employment, and Interest). On smatra da je njegovo zaključivanje zdravo, ali nepotpuno, govoreći da “baš nije uspio doseći u dubinu, do srži stvari”. U odjeljku koji slijedi osvrnut ću se na njegovu glavnu kritiku, da Gesell zanemaruje razmotriti premiju likvidnosti drugih oblika novca.
8. Ovo je prema pričama iz tadašnjih novinskih navoda u vijestima (npr., Cohrssen, “Wara”).
9. Fisher, Irving. Stamp Scrip, New York, Adelphi. 1933. poglavlje 4.
10. Thomas Greco citira tri tadašnja navoda koji su se pojavili 1934. godine u časopisu Annals of Collective Economy: Alexander von Muralt, “The Wörgl Experiment with Depreciating Money”; M. Claude Bourdet, “A French View of the Wörgl Experiment: A New Economic Mecca”; and Michael Unterguggenberger, “The End Results of the Wörgl Experiment.” Greco osporava tvrdnju da se uspjeh valute može pripisati ležarini.
11. Wüthrich, W. “Alternatives to Globalization: Cooperative Principle and Complementary Currency” Translated by Philip Beard. Current Issues (Zeit-Fragen), August 9, 2004. http://www.reinventingmoney.com/documents/BeardWIR.pdf
12. Champ, Bruce. “Stamp Scrip: Money People Paid to Use” Federal Reserve Bank of Cleveland Reseach Paper,  April 1, 2008.
13. Fisher, Irving. Stamp Scrip, New York, Adelphi. 1933 chapter 5.
14. Lietaer, Bernard.  The Future of Money, Post Falls, ID. Century. pp. 156–160.
15. Champ, Bruce. “Stamp Scrip: Money People Paid to Use” Federal Reserve Bank of Cleveland Reseach Paper,  April 1, 2008.
16. Mankiw, N. Gregory. “It May Be Time for the Fed to Go Negative” New York Times 4/18/2009.
17. Author Unknown, “Depreciating Currencies: The Money-Go-Round,” The Economist, January 22, 2009.
18. Hall, Robert and Susan Woodward, “The Fed Needs to Make a Policy Statement.” Vox April 13, 2009.
19. Koenig, Evan and Jim Dolmas, “Monetary Policy in a Zero-Interest Economy.” Southwest Economy, issue 4, July/August 2003. The Dallas Federal Reserve.
20. Zadnje dvije opcije komentirao je Buiter, Willem “Negative Interest Rates: When are They Coming to Central Bank Near You?” Financial Times Online 5/7/2009
21. Podaci uzeti sa službene web stranice banke Riksbank, www.riksbank.com/swedishstat/.
22. Baker, Dean. “No Way Out: Roadblocks on the Way to Recovery.” Counterpunch.  2/5/2010.
23. Ustvari to može uzrokovati inflaciju cijena zbog špekulativnih cijena roba na dražbama u odsutnosti mogućnosti za produktivno investiranje.
24. Neki od mojih upućenijih čitatelja bez sumnje će protestirati da je pogrešno shvaćanje da banke zarađuju na rasponu kamatnih stopa. Kada banke daju zajam, kažu oni, one ne posuđuju novac štediša, već stvaraju novi novac – kredit – putem jednostavne knjigovodstvene stavke. Nažalost, i to je iskrivljenje ontogeneze novca. To pobliže objašnjavam u Dodatku: Kvantni novac i pitanje rezervi. Rezultat za današnje svrhe upshot for present purposes je da bi, u mnogim važnim aspektima, bankarstvo sa negativnom kamatom bilo u osnovi slično današnjem bankarstvu (barem prije no što je zavladalo “kasino bankarstvo”).
25. Većina fizioloških opisa srca prikazuje ga kao pumpu, no srce uopće ne osigurava propulzivnu sili za cirkulaciju krvi. Bilo bi nemoguće da organ od 300 grama pumpa viskoznu tekućinu kroz tisuće kilometara malih krvnih sudova. U stvari, embrionska cirkulacija započinje prije no što uopće postoji funkcioniranje srca, posjedujući vlastiti endogeni momentum koji se održava svojom vezom sa cjelokupnim cirkulatornim sustavom i uistinu cijelim tijelom. Srce privremeno zaustavlja protok, čime širi atrij prije no što se propušta u ventrikle. To je sličnije hidrauličnoj crpki ram nego pumpi, sa dodatkom funkcije zakrivljenja da se održi spiralno kretanje krvi.
26. Zapravo, Fed već pokušava izvršavati tu funkciju slušanja i moduliranja. Meredith Walker, bivša ekonomistica Fed-a, opisuje koliko je njen posao na pripremi sastanaka Komiteta otvorenog tržišta uključivao komunikacije s bezbroj poduzeća i financijskih ustanova, u stvari slušanje pulsa ekonomije. Monetarna politika bila prirodna reakcija na to slušanje, osim kada je političko uplitanje onemogućavalo prirodnu reakciju i Fed naginjalo više kontrolnoj ulozi, slično pumpi.
27. Keynes, J. Maynard. The General Theory of Employment, Interest, and Money. New York. Harcourt, Brace, and Howe. 1936: Knjiga 4, poglavlje 23, odjeljak 4.
28. Osim toga, u ovom sustavu bi kamatne stope za visoko likvidne debts-at-call tend išle prema stopi ležarine.
29. Anonimni komentar na http://blogs.ft.com/maverecon/2009/05/negative-interest-rates-when-are-t….
30. Marginalna efikasnost kapitala odnosi se na očekivani povrat za svaki dolar nove investicije.
31. Keynes, J. Maynard. The General Theory of Employment, Interest, and Money. New York. Harcourt, Brace, and Howe. 1936: poglavlje 17, odjeljak 2.
32. Ibid., sec. 3.
33. Kada kamata premaši ekonomski rast, oni stvarno za sebe uzimaju sve veći dio društvenog bogatstva – i to bez rizika, zahvaljujući državnim sanacijama.
34. Rösl, Gerhard. “Regional Currencies in Germany: Local Competition for the Euro?” Deutsche Bundesbank Series 1: Economic Studies, no. 43. (2006).
35. Vidi, na primjer Holden, G.R.  “Mr. Keynes’ Consumption Function and the Time Preference Postulate.” Quarterly Journal of Economics. 52, no. 2;  (1938): pp. 281-296. Ovaj rad ilustrira ideološke principe koji su u pitanju, ovdje nazvani “psihološki zakoni”.
36. Opadajuća marginalna korisnost često se ilustrira postupkom primjene gnojiva. Prva tona udvostručuje prinos; druga tona povećava prinos za 10 posto; sljedeća samo za 1 posto i tako dalje. To je vrlo općenit princip. Zašto se on ne bi mogao primijeniti i na novac?
37. Senior, N.W. Outline of the Science of Political Economy (1836), citirano u Handonu, Jon D. and David Yosifon, “The Situational Character: A Critical Realist Perspective on the Human Animal”  Georgetown Law Journal, 93:1: s. 76. Ne može se ne primijetiti implikacija da je mučan napor volje vrlina dostojna divljenja.
38. Hoppe, Hans-Hermann. “The Misesian Case against Keynes” in Dissent on Keynes: A Critical Appraisal of Keynesian Economics, ed. March Skousen. Santa Barbara, CA: Praeger, 1992. My emphasis added.
39. Marx, Karl. Grundrisse, New York. Penguin Classics. s. 230.
40. Everett, Daniel L. “Cultural Constraints on Grammar and Cognition in Pirahã. Another Look at the Design Features of Human Language.” Current Anthropology 46: 4, 2005.
41. Lee, Richard. The Dobe !Kung, New York. Holt, Rinehart, and Winston, 1984. s. 101.
42. Sahlins, Marshall. Stone Age Economics, New York, Routledge. s. 209.
43. Kad bi stopa ležarine bila prevelika, mogle bi se također dogoditi spekulativne kapitalne investicije što bi rezultiralo prekapacitiranošću, inflacijom i boom-bust ciklusom. Fed ili središnja banka trebale bi vršiti iste funkcije koje (navodno) vrše danas, smirujući pregrijavanje podizanjem kamatnih stopa (dovodeći stopu ležarine bliže nuli). U budućnosti može biti razdoblja kada je uputno da se kamatne stope opet dignu u područje pozitivnog. To bi bilo vrijeme visoke stope ekonomskog rasta. Na taj način bi stopa bezrizične kamate bila manja od stope ekonomskog rasta što bi osujetilo koncentraciju bogatstva koju obično uzrokuje kamata. Međutim, ja mislim da takav scenarij nije vjerojatan kada rast nije subvencioniran neodrživim smanjenjem nivoa prirodnih resursa, i kada je reklamacija društvenog kapitala smanjila domenu plaćenih usluga.
44. To ne znači da u slučaju neažurnog plaćanja kreditori ne mogu ugrabiti zalog ili sudskim putem prisilno naplatiti dug od dužnika.