Većina ljudi bi se uvrijedila kada bi im bilo ponuđeno da bacaju kamenje preko zida i onda natrag, samo da bi zaradili plaću. No, mnogi danas ne rade puno vredniji posao. – Henry David Thoreau
Jasno je da su najnesretniji ljudi oni koji moraju istu stvar raditi ponovo i ponovo, svake minute ili možda dvadeset puta u minuti. Oni zaslužuju najkraće radne sate i najveću plaću. – John KennethGalbraith
Paradoks dokolice
Povijest tehnologije velikim je dijelom povijest naprava za uštedu rada. Dizel bager može napraviti isti posao kao pet stotina ljudi lopatama. Buldožer može napraviti isti posao kao pet stotina drvosječa sjekirama. Računalo može napraviti posao kao pet stotina staromodnih računovođa olovkom i papirom. Nakon više stoljeća tehnološkog napretka zašto nam se događa da radimo upravo onoliko koliko smo oduvijek radili? Zašto većina ljudi na zemlji još uvijek osjeća svakodnevnu oskudicu? Stoljećima su futuristi predskazivali neminovno doba dokolice. Zašto se ono nikada nije dogodilo?
Razlog je što smo u svakoj prilici radije odabirali da proizvodimo više umjesto da radimo manje. Bilo smo bespomoćni odabrati drugačije.
U današnjem sustavu rast dokolice nije moguć bez neke vrste redistribucije bogatstva. Zamislite što bi se dogodilo kada bi se odjednom pronašla čarobna tehnologija koja bi udvostručila produktivnost svakog radnika. Tada bi ista količina roba bila raspoloživa za polovicu količine rada. Ako se (kao u ekonomiji stabilnog stanja ili odrasta) potražnja ne poveća, polovica radnika bi tada bila suvišna. Da bi ostale konkurentne, firme bi morale otpustiti pola radnika, skratiti im radno vrijeme ili ih manje platiti. Ukupne plaće pale bi za polovicu jer nitko neće radnike platiti više od prihoda koji generiraju za poslodavca. Otpušteni radnici više nemaju novca da kupuju proizvode, iako su oni 50 posto jeftiniji. Na kraju, unatoč tome što je na raspolaganju više robe za manje truda, novac za kupovinu tih roba ne dolazi do ljudi koji bi ih mogli koristiti. Dokolica se, doduše, povećala; zove se “nezaposlenost” – ali rezultati su katastrofalni: ubrzana koncentracija bogatstva, deflacija, bankroti i tako dalje, kao što je opisano u Poglavlju 6.
Rezultirajuća socioekonomska nevolja može se spriječiti na dva načina: redistribucijom bogatstva ili rastom. Da bi se provelo prvo mogli bismo jednostavno uzeti novac od zaposlenih i dati ga nezaposlenima, subvencionirati poduzeća da zadrže suvišne radnike ili svakome platiti socijalnu naknadu bez obzira da li radi ili ne. Ove redistributivne mjere umanjuju relativno bogatstvo i moć onih koji drže novac. Drugo rješenje u gornjem scenariju bilo bi podvostručiti potražnju tako da svi ostanu zaposleni.
Budući, govoreći općenito, bogati kontroliraju stvari i ne žele da njihovo bogatstvo bude redistribuirano, tradicionalno rješenje za hiperprodukciju i podzaposlenost je nekako stvoriti ekonomski rast, što znači povećati potražnju za novim robama i uslugama. Jedan način da se to učini je kroz izvoz; to rješenje, očigledno, ne može funkcionirati za planet kao cjelinu. Drugi način za povećanje potražnje je, kao što sam naširoko opisao, kolonizirati nenovčano područje – natjerati ljude da plaćaju ono što je prije bilo besplatno. Naposljetku, višak proizvodnje možemo jednostavno uništiti kroz ratove i otpad. Sve ove mjere čvrsto zadržavaju ljude na poslu kada je prirodna potražnja zasićena.
Ideologija rasta, priča o Usponu, kaže da prirodna potražnja nikada ne može biti zasićena, da je ona neograničeno (prema gore) elastična. To pretpostavlja beskonačnu zalihu novih tržišta, novih potreba i novih želja. No, kao što sam napomenuo, jedini objekt želje koji ne poznaje zasićenost jest novac. Pretpostavka neograničenih potreba i stoga neograničene potražnje potiče bezumlje koje danas vidimo – i ekonomsku logiku koja ga opravdava. (1)
U prošlosti smo uvijek mogli birati što da činimo s viškom učinkovitosti: raditi manje ili konzumirati više. Gonjeni novčanim sustavom koji ovisi o rastu, mi ustrajno odabiremo ovo zadnje. Umjesto da manje radimo za zadovoljavanje postojećih potreba, mi stalno stvaramo nove potrebe koje treba zadovoljiti ili, češće, prenosimo potrebe iz domene darivanja u domenu novca ili nastojimo zadovoljiti beskonačne potrebe konačnim stvarima. To nas je vodilo na našem usponu u razvijanju darova naših ruku i umova. Unatoč tome što je cijena po prirodu, kulturu, duh i čovječanstvo bila visoka, taj razvoj je imao svoju opravdanu svrhu. Danas, kada je prirodna i kulturalna javna dobrobit iscrpljena, kontekst našeg izbora – raditi manje ili konzumirati više – se mijenja. Doba uspona se primiče kraju i mi nastojimo darove koje smo razvili primijeniti za njihovu pravu svrhu, za novi odnos prema Zemlji. Doba rasta je završilo. John Maynard Keynes u knjizi Ekonomske posljedice mira (Economic Consequences of thePeace ) izrazio je slutnju ove epohalne promjene:
U jednu ruku, klase radništva su prihvatile … situaciju u kojoj vrlo mali dio kolača koje su one i Priroda i kapitalisti zajednički proizveli mogu nazvati svojim. A u drugu ruku, klasama kapitalista bilo je dozvoljeno da najbolji dio kolača nazovu svojim i mogli su ga teoretski slobodno konzumirati pod prešutnim uvjetom da u praksi konzumiraju njegov vrlo mali dio. Dužnost “štednje” postala je devet desetina kreposti, a rast kolača krajnji cilj istinske religije. Oko nekonzumiranja kolača rasli su svi oni instinkti puritanizma koji su se u drugim razdobljima udaljavali od svijeta i zanemarivali umijeća proizvodnje i uživanja. I tako se kolač povećavao; no, s kojim ciljem, o tome se nije jasno razmišljalo. Pojedinci bi bili upućivani ne toliko na uzdržavanje koliko na odlaganje i kultiviranje užitaka sigurnosti i očekivanja. Štedjelo se za starost ili za svoju djecu; ali to je bilo samo u teoriji – odlika kolača je bila da ga nikada nitko ne konzumira, ni vi niti vaša djeca poslije vas. (2)
Na kolektivnoj razini, nekonzumiranje kolača znači odabiranje rasta umjesto dokolice. Efikasnija tehnologija proizvodnje omogućava nam da manje radimo ili da radimo jednako mnogo i proizvodimo više stvari. Naš ekonomski sustav zahtijeva i utjelovljuje ovaj zadnji izbor. No, unatoč današnjem povezivanju “kejnizajnske” ekonomije sa fiskalnim poticajem, sam Keynes nikada nije taj poticaj vidio kao trajno rješenje. Kao društvo, mi već sedamdeset godina umjetno potičemo potražnju kroz trošenje za vojsku, gradnju auto-cesta i subvencije za ubrzanu ekstrakciju, gradnju, potrošnju i imperijalizam. Pokušavajući podizati ekonomski rast i držati graničnu efikasnost kapitala ispred kamate, uhvatili smo se u stupicu sve veće proizvodnje, trebala nam ona ili ne. Prilagođavajući se toj stupici, ekonomska teorija, sa svojom pretpostavkom beskonačnih prohtjeva, kaže da ćemo uvijek “to trebati”, uvijek ćemo trebati proizvoditi sve više, ako ne u jednoj djelatnosti onda u drugoj. Ja sam taj proces opisao drugačije: kao iscrpljivanje prvo jednog pa onda drugog područja prirodnog, socijalnog, kulturalnog i duhovnog kapitala. Keynes to nije izložio tako eksplicitno budući je živio u ideološkom kontekstu Uspona, ali je to jasno naslutio. Njegovo korištenje prošlog vremena u gornjem odlomku sugerira, bar meni, da će jednoga dana doći vrijeme da se kolač pojede: da se radije odabere manje rada nego više stvari.
Pozitivna bezrizična kamatna stopa ekonomski je aspekt onoga što je Keynes opisao kao “nagovaranje” da se “razvijaju užici sigurnosti i iščekivanja” ili, u mom jeziku, da se sadašnji trenutak založi za budućnost, da se odabere sigurnost, ili nešto tome nalik, ispred slobode. Vidite, ekonomska logika koju sam opisao ima također osobnu razinu. U prošlom razdoblju mi smo poticani da odaberemo rad radije nego dokolicu, čak i kada nam novac nije bio potreban, zato jer su kamate obećavale da će nam naš novac u budućnosti moći kupiti još više dokolice. Uzdržavajući se od zadovoljstva i dokolice – i zapravo, suviše često, od naših najboljih impulsa – mogli bismo možda postići ekonomsku verziju raja: rano umirovljenje. No, kao što to često biva s religijom, obećanje raja služi samo da nas drži u okovima. Vrijeme našeg robovanja je završilo. Stanje planeta sada hitno zahtijeva da svoju pažnju skrenemo sa “uzgajanja kolača”.
Zastarjelost “poslova”
Još od osvita industrijskog doba, mi nosimo stalno prisutnu brigu da ćemo biti zamijenjeni strojevima. I uistinu, kako su strojevi preuzimali funkcije koje su prije obavljali ljudi, to se desilo mnogima. Jedini način da se održi posao s punim radnim vremenom bio je putem rasta, a ipak, ja ovdje zagovaram kraj rasta i također kraj posla s punim radnim vremenom (za novac). Pa, s obzirom na našu prastaru zabrinutost, hajde da ispitamo što to točno znači da naš rad zamijeni stroj.
Kao prvo, da bi ga preuzeo stroj, posao koji netko radi mora biti mehanički. Kako je društvo kao cjelina postalo sve više mehanizirano, sve više poslova dobiva karakteristike uniformnosti, rutiniranosti i standardiziranosti koje odlikuju strojeve. To je bilo neizbježno kada se radilo o poslovima rukovanja strojevima ili uključivanja u procese vođene strojevima. U ovome leži mnogo dublji izvor naše zabrinutosti: ne da ćemo biti zamijenjeni strojevima nego da ćemo postati strojevi, da ćemo živjeti i raditi kao strojevi.
Ludizam, najpoznatiji pokret protiv strojeva početkom devetnaestog stoljeća, bio je svjestan toga. Prema istraživaču Kirkpatrick Saleu, njih nije vodila slijepa, praznovjerna mržnja prema strojevima; oni su smatrali da strojevi imaju svoje primjereno mjesto. Oni su bili bijesni, ne samo zbog gubitka sredstava za život, već zbog bezvrijednih proizvoda, omamljujuće jednoličnosti, stalne opasnosti i neljudskih uvjeta u tvornicama. Oni su se protivili mehaniziranju rada. Zamjena visoko stručne, autonomne proizvodnje ponižavajućim, opasnim tvorničkim radom uvreda je ljudskom duhu.
Cilj milosrdne ekonomije, prema tome, nije da osigura “poslove”, kao što većina liberalnih političara izgleda misli. Jednom kada je rad postao mehanički, u nekom smislu je prekasno – nehumani rad mogu ionako raditi strojevi. Ne mogu da ne primijetim ispraznost ekonomskih programa kojima je cilj stvaranje više “poslova”, kao da nam je potrebno više roba i više usluga. Zašto želimo stvoriti više poslova? Zato da bi ljudi imali novac za život. Za tu svrhu mogli bi isto tako kopati rupe u zemlji i ponovo ih zatrpavati, kako je duhovito primijetio Keynes. Današnje ekonomske mjere upravo to pokušavaju: tome svjedoče današnja nastojanja da se oživi stambena gradnja u vrijeme kada je u Sjedinjenim državama 19 milijuna praznih stambenih jedinica (3). Ne bi li bilo bolje da se ljudima plati da uopće ništa ne rade i oslobode svoju stvaralačku energiju kako bi odgovorili na hitne potrebe svijeta?
Mi, bez sumnje, posjedujemo sredstva i suočavamo se s potrebom da manje rastemo, manje radimo i da svoju energiju usmjerimo na druge stvari. Vrijeme je da ispunimo prastaro obećanje industrije: da će tehnologija omogućiti dramatično skraćenje radnog tjedna i uvesti nas u “doba dokolice”. Nažalost, izraz dokolica nosi konotacije frivolnosti i rasipnosti koje nisu u skladu s hitnim potrebama planeta i njegovih ljudi na prijelazu u novo doba. Ogromna je količina važnog posla koji treba uraditi, posla koji je konzistentan sa odrastom jer ne proizvodi nužno proizvod koji se može prodati. Šume treba ponovo posaditi, pobrinuti se za bolesne, iscijeliti cijeli jedan planet. Mislim da ćemo biti vrlo zauzeti. Radit ćemo marljivo čineći stvari od dubokog značaja koje se ne moraju više boriti protiv novčanog toka, imperativa rasta. Ipak, vjerujem također da ćemo imati više istinske dokolice – osjećaja obilja vremena – no što imamo danas. Jedan razlog za preveliku potrošnju je oskudica vremena, nastojanje da kompenziramo gubitak ovog najosnovnijeg od svih bogatstava. Vrijeme je život. Biti uistinu bogat znači vladati vlastitim vremenom.
Do sada sam opisivao sustav koji financijske inicijative pomiče prema očuvanju i proširenju ekosustava i ostatka općeg dobra, omogućavajući da, u odsutnosti rasta, novac teče onima kojima je potreban. No, postoji jedan još radikalniji način da se dokrajči princip “novac će ići onima koji će ga stvoriti još više” na kojem se zasniva moderno bankarstvo. Zašto ljudima jednostavno ne dati novac? Svima? (4) To je ideja “društvene dividende” ili “društvene plaće” koju je 1920-ih godina zagovarao Major Douglas osnivač pokreta za društveni kredit.
Ideja ima istovremeno ekonomski i moralni logički temelj. Douglas, britanski inženjer, uočio je istu stvar kao i Marx – kako djelatnost postaje sve manje ovisna o radu, a sve više o kapitalu, radnici dobivaju sve manji dio dohotka – što na kraju, zbog pada potražnje, vodi siromaštvu, polarizaciji bogatstva i ekonomskoj depresiji. Kao lijek za to predložio je izdavanje fiat novca u količini dovoljnoj da svi građani mogu kupovati proizvode vlastitog rada, u vidu direktne isplate per-capita i kao rabat na kupljenu robu – negativni porez na promet. Prijedlog nije tako daleko od aktualnih ekonomskih stajališta, kao što biste možda mogli pomisliti – stimulativni čekovi odaslani svim američkim domaćinstvima 2008. godine bili su razvodnjeni vid društvene dividende i cilj im je bio upravo onaj isti učinak koji je zamislio Douglas: dati novac onima koji će ga potrošiti i tako se suprotstaviti ekonomskoj depresiji. (5) To nisu bili čekovi socijalne pomoći koji se daju samo siromašnima. To su bili stimulativni čekovi za sve.
Kako ustraje opadanje ekonomije, dokolica-i-redistribucija kao alternativa rastu dobiva sve veći kredibilitet. Program Kurzarbeit ili “kratki rad” u Njemačkoj subvencionira kraći radni tjedan kako bi se predusrela nezaposlenost jasno negirajući takozvanu zabludu o fiksnoj količini rada. (vidi napomenu 1) Umjesto da otpusti 20 posto svoje radne snage, poduzeće svima skraćuje radni tjedan za 20 posto. Veći dio smanjenja plaće svakog zaposlenika nadoknađuje vlada. Zaposlenici mogu zadržati svoj posao radeći 20 posto manje uz smanjenje plaće od samo 4 do 8 posto. (6) Rezultati su impresivni: u vrijeme recesije nezaposlenost u Njemačkoj ostala je niža no što se očekivalo, a automobilska industrija, gdje je ta mjera najenergičnije implementirana, u prvoj polovini 2009. godine nije izgubila niti jedno proizvodno radno mjesto s punim radnim vremenom. (7) U ograničenim razmjerima Kurzarbeit program blizak je društvenoj dividendi i nosi sličnu ekonomsku i humanitarnu motivaciju.
Postoji također filozofski ili moralni logički temelj za društvenu dividendu kojega sam postao svjestan kao tinejdžer pročitavši knjigu pod naslovom “Jahači grimizne nadnice” od Philipa Josea Farmera. Ponavljajući Douglasa, Farmer je zaključio da je industrijska tehnologija čovječanstvu omogućila pristup tako ogromnom bogatstvu, dostižnom gotovo bez truda, da nitko ne bi trebao teško raditi da namiri svoje životne potrebe. Lako dostižno obilje koje su omogućili tehnologija i prirodna bogatstva zemlje, kolektivno je blago čitave ljudske rase; samo svojim rođenjem svaka osoba stječe pravo na jedan njegov dio. Zacijelo niti jedna osoba nema veće pravo od druge da uživa blagodat od, recimo, pronalazaka Roberta Boyla ili Thomasa Edisona, još manje od ogromnog kulturalnog konteksta koji je njihov rad učinio mogućim. Vi i ja nemamo ništa veće pravo na ovu kulturalnu ostavštinu no što imamo na zemljište ili genom. To nam dolazi kao dar čovječanstva kao cjeline; to je dar naših predaka upravo kao što je zemljište dar Zemlje, Prirode ili Stvoritelja.
Nemojmo olako prihvatiti sklisku frazu koju sam gore proturio: “lako dostižno obilje koje je omogućila tehnologija”. Ta se fraza naslanja na ideologiju Uspona koja je, kao što sam opisao, usko povezana s ideologijom beskonačnog ekonomskog rasta. Nekako, unatoč stoljećima starih tehnologija za uštedu rada, mi nemamo nimalo više dokolice no što su je imali lovci-sakupljači, seljaci u neolitiku ili srednjevjekovni težaci. Razlog tome je prekomjerna proizvodnja i prekomjerna potrošnja onih stvari koje može proizvesti tehnologija, a premala proizvodnja i premala potrošnja onih stvari koje ne može. Obično su upravo te zadnje stvari one koje se opiru homogenizirajućoj, depersonalizirajućoj vladavini novca: sve što je jedinstveno, intimno i osobno. Ovoj temi vratit ću se kasnije; za sada jednostavno uočite kako na području onih stvari koje su mjerljive naše se potrebe lako zadovoljavaju. Ne bismo trebali previše raditi da osiguramo fizičke životne potrepštine:hranu, odjeću i zaklon. Sigurno ne bismo trebali raditi više od prosječnih dvadeset sati koliko su 1970-te godine starosjedioci pustinje Kalahari trošili za opstanak u nesmiljenoj pustinji sa nekim alatima iz kamenog doba. Svakako ne bismo trebali ništa više brinuti o tome “kako ćemo se prehraniti” od srednjevjekovnih težaka sa njihovih 150 neradnih blagdana svetaca.
Volja za rad
Koje bezumlje bi nas navelo da radije sagradimo još više nepotrebnih kuća nego da, recimo, spasimo jaja morske kornjače od izljeva nafte? To se na kraju svodi na to da je iscrpljivanje zajedničkog dobra profitabilno, a restauracija stvar altruizma. Prijedlozi u ovoj knjizi preokreću ovu dinamiku. Internalizacija troškova preusmjerava tijek novca i tijek ljudske aktivnosti suprotno od potrošnje, prema onomu što je sveto. Novac s negativnom kamatom omogućava investiranje koje ne generira više novca no što je uloženo i zaustavlja diskontiranje budućnosti. Međutim, samo te mjere možda ne bi bile dovoljne jer jedan dio posla potreban za iscjeljivanje planeta u suštini nije ekonomski. (8)
Pitanje je stoga kako stvoriti uvjete koji omogućavaju ljudima da rade važan posao koji ne generira ekonomski povrat. Kao i kod redistribucije bogatstva, postoje u suštini dva načina. Jedan je društvena dividenda koju sam opisao, a koja danas postoji u razblaženoj formi kao stimulativni čekovi, porezna olakšica, socijalna pomoć i tako dalje. To ljudima pruža ekonomsku slobodu da se posvete aktivnostima za koje ih nitko ne bi platio (zato jer one ne generiraju prihod za poslodavca) i kojima ne proizvode ništa što bi se moglo prodati.
Drugi način za unapređenje ne-ekonomskog rada je da vlada (ili neko drugo tijelo) plati ljudima da rade prekrasne i važne stvari čijih smo vrijednosti svi postali svjesni. Nagovještaj ovoga vidjeli smo za vrijeme New Deala kada smo zaposlili milijune nezaposlenih ne samo na gradnji infrastrukture koja će jednoga dana generirati pozitivni ekonomski prinos nego i da rade stvari poput sakupljanja i očuvanja narodne muzike i uređivanja terena za rekreaciju. Prošireno dalje, to je u biti vizija državnog socijalizma. Međutim, centralno planiranje često izostavlja važne potrebe, dovodi do totalitarističke zloupotrebe moći i ne uspijeva angažirati kreativnost pojedinaca i samoniklih pučkih organizacija. Sa društvenom dividendom, mi se uzdamo da će ljudi, nesputani ekonomskom nuždom, prirodno odabrati dobar i potreban rad. Ti slobodni, nesputani odabiri – izdanci nepriznatih želja – pomoći će u prepoznavanju rada koji je svet.
U pitanju su dvije konkurentske vizije ljudske prirode, pa stoga i dvije vizije upravljanja društvom. Jedna kaže, “Oslobodite ljude ekonomske nužde i oni će raditi prekrasna djela.” Druga kaže, “Pobrinite se za prekrasna djela i upotrijebite ekonomsku nuždu da biste naveli ljude da ih rade.” Prva se pouzdaje u prirodnu želju ljudi da stvaraju i njihovu sposobnost da se sami organiziraju; druga, odluku o tome kako raspodijeliti ljudski rad prepušta u ruke kreatorima politike. Ja mislim da će još dugo obje imati svoju ulogu u vremenima koje dolaze i da će se na kraju, kako politički procesi budu postajali sve višeinkluzivni, pučki i samo-organizirajući, ove dvije vizije stopiti u jednu.
Drugi prigovor društvenoj dividendi ili ekvivalentnim pravima jest da ljudi ne bi imali motivaciju za rad. Mi mislimo, “Kad ljudi na neki način ne bi bili prisiljeni na rad, ne bi radili ništa. Potreban nam je nekakav poticaj.” Čemu raditi ako su vam osnovne potrebe zadovoljene bez rada? Iz ove perspektive, oskudica, čak i umjetna oskudica, pozitivno je dobro jer se suprotstavlja urođenoj lijenosti ljudskog bića. Ova logika ponovo se naslanja na logiku kontrole, dominacije i rata protiv sebe. No, je li stvarno u ljudskoj prirodi da ne želi činiti ništa produktivno? Jesu li nam stvarno potrebne nagrade da nas privole na rad i kazne za kažnjavanje nemara?
Ili, rečeno na drugi način, je li u ljudskoj prirodi da nikada ne želi davati, već samo uzimati?
Ja mislim da nije. Možda se možete poistovjetiti sa mojim iskustvom da su neka od najtežih vremena u mom životu bila kada nisam bio ispunjen svojim radom, kada svoje darove nisam mogao upotrijebiti u svrhu u koju sam vjerovao. Dobro se sjećam sastanka u softverskoj kompaniji na Tajvanu gdje sam radio kao prevoditelj i poslovni konzultant kada sam imao dvadesetak godina. Diskutirali smo o nekoj novoj tehnologiji, 3D zvuku ili tako nešto, i svi u sobi izgledali su živo zabrinuti o njenim implikacijama za novi proizvod. U jednom trenutku postao sam sumnjičav: “Čekaj malo, to znači da ljudi stvarno mare za to? Jer ja uopće ne marim hoće li taj, ili bilo koji drugi proizvod, imati 3D zvuk.” Sljedeći osjećaj bio je tmurno beznađe jer sam shvatio da ja marim jedino zato što sam bio plaćen da marim i nisam mogao zamisliti stvarnu alternativu tome. “Da li ću ja ikada moći raditi nešto do čega mi je stvarno stalo?”, pomislio sam. “Kada ću moći živjeti svoj život, ne onaj za koji sam plaćen da ga živim?”
Temeljna premisa ove knjige je da ljudska bića prirodno žele davati. Mi smo rođeni u zahvalnost: znanje koje smo primili i želju da zauzvrat dajemo. Današnja ekonomija je daleko od toga da nesklone ljude navodi da daju drugima protivno svojim lijenim impulsima, ona nas tjera da zaniječemo svoju urođenu darežljivost i umjesto toga svoje darove usmjerimo prema produžavanju sustava koji gotovo nikome ne služi. Sveta ekonomija je ta koja oslobađa našu želju za radom, našu želju za davanjem. Svi koje znam imaju toliko toga da daju, ali većina osjeća da ne može jer u tome nema novca. No, to nije zbog toga jer njihove darove nitko ne želi. Mnogo je prekrasnog posla kojeg treba učiniti. Novac kakvog poznajemo ne uspijeva povezati darove i potrebe. Zašto svi moraju raditi tako teško samo da bi preživjeli (bilo to zahvaljujući tehnologiji ili ne), premda bi se te potrebe mogle lako zadovoljiti sićušnim dijelom ljudskog rada? To je zbog prirode novca koja izaziva oskudicu.
Pretpostavka da ljudi ne žele raditi duboko je usađena u ekonomiju i ima još dublji izvor: priču o odvojenom sebstvu. Ako više za tebe znači manje za mene, ako je tvoja dobrobit nevažna ili štetna za moju, zašto bih želio ikome išta dati? Biološki “sebični gen” koji teži maksimiziranju vlastitog reproduktivnog interesa podudara se s “racionalnim činiteljem” u ekonomiji koji teži maksimiziranju vlastitog financijskog interesa. Mi navodno ne želimo raditi bilo koji posao koji doprinosi probitku drugih, ukoliko u tome nema ništa za nas. Mi ne želimo uistinu davati; moramo na to biti natjerani, plaćeni za to.
Ekonomski udžbenici govore o “nekorisnosti” rada, smatrajući da ukoliko nije “kompenziran” plaćom, ljudi će prirodno radije … radije činiti što? Radije će konzumirati? Radije neće ništa raditi? Zabavljati se? Opravdanje za ekonomski sustav koji se zasniva na oskudici ugrađeno je u njegove premise koje sadrže duboke predrasude o ljudskoj prirodi. Ova knjiga pretpostavlja drugačiju ljudsku prirodu: da smo u osnovi božanska, kreativna, darežljiva bića; da su davanje i stvaranje među našim najdubljim težnjama. Da bismo utjelovili ovo razumijevanje u novčani sustav mi moramo naći načine da bogato nagradimo darove društvu, a da te nagrade ne postanu oblik pritiska ili ropstva.
Ne samo da je osjećaj oskudice artefakt našeg novčanog sustava nego je i lijenost, koju smatramo ljudskom prirodom, valjan odgovor na vrstu posla koju rađa sustav. Ako se zateknete da ste lijeni, da odgađate, da posao radite nemarno, kasnite, niste koncentrirani i tako dalje onda, na kraju krajeva, možda problem nije u vašem karakteru; možda je to pobuna duše protiv posla kojeg vi stvarno ne želite raditi. To je poruka koja kaže, “Vrijeme je da nađeš svoj pravi posao: onaj u kojem ćeš moći upotrijebiti svoje darove za nešto smisleno.” Ignorirajte tu poruku i vaša će je podsvijest nametati kroz depresiju, samo-sabotažu, bolest ili nezgodu, onesposobljujući vas da i dalje živite život koji nije u skladu s vašom darežljivošću.
U svetoj ekonomiji ljudi će i dalje marljivo raditi – ne zato jer moraju, već zato jer žele. Jeste li ikada poželjeli dati svoje vrijeme i trud u plemenitu svrhe, ali ste se suzdržali od toga jer si to niste mogli “priuštiti”? Društvena dividenda oslobađa darove da teku prema potrebama i usklađuje naš rad s našom strasti, našom darežljivošću i našom umjetnošću.
Mnogi ljudi će ionako raditi na plaćenim poslovima bilo da nadopune društvenu dividendu (koja bi vjerojatno bila na razini osnovnih životnih potreba) bilo zato jer vole te poslove same po sebi. No, to bi bio izbor, a ne potreba. U odsutnosti mehanizma prinude “zarađivanja za život” bilo bi malo tržišta za ponižavajuće ili dosadne poslove. Kako bi privukli radnike, poslodavci će morati osigurati poslove koji imaju smisao i radne uvjete koji poštuju ljudsko dostojanstvo. Postojat će mnogo takvih poslova jer će mnogo posla financiranog novčanim sustavom koji se zasniva na zajedničkom dobru biti po prirodi smisleno (zbog financijskih inicijativa za očuvanje i obnavljanje).
Očigledno, čak i bez društvene dividende, ljudi ionako rade ogromnu količinu nekompenziranog posla. Čitav Internet je izgrađen uglavnom dobrovoljnim radom, od otvorenih (open-source) softvera za servere do slobodnih sadržaja (free content). Čitave organizacije popunjene su marljivim volonterima. Nama nisu nužni financijski poticaji za rad i mi zapravo najbolje radimo kada novac nije upleten. (9) Kako bi izgledao svijet kada bi ljudi imali podršku da rade prekrasne stvari, a da se pritom ne moraju boriti za zadovoljavanje životnih potreba, kao danas?
Sveta ekonomija predviđa svijet u kojem ljudi rade stvari iz ljubavi, ne zbog novca. Što biste vi radili u takvoj ekonomiji? Biste li krčili odlagalište otrovnog otpada? Bili “velika sestra” problematičnim adolescentima? Organizirali skloništa za žrtve trgovanja ljudima? Vraćali ugrožene vrste u divljinu? Instalirali vrtove u gradskim četvrtima? Postavljali javne priredbe? Pomagali umirovljenim veteranima u prilagodbi civilnom životu? Što biste radili oslobođeni robovanja novcu? Kako izgleda vaš vlastiti, vaš pravi život? Ispod zamjenskih života za koje smo plaćeni da ih živimo postoji stvarni život, vaš život.
Biti potpuno živ znači prihvatiti da nas vodi pitanje “Za što sam ovdje?” Većina današnjih poslova poriču taj osjećaj jer mi očito nismo ovdje da bismo radili na pokretnoj traci ili nametali proizvod ili radili bilo što kao suučesnici u ljudskom osiromašenju ili ekološkom razaranju. Nitko uistinu ne želi raditi takav posao, a jednoga dana nitko ni neće.
Tko će ukloniti smeće?
Je li to realistična izjava? Dozvolite mi da podijelim s vama malo umovanje koje sam napisao prošlo proljeće.
Svijet robova
Ovoga časa pišem na jednom velikom aerodromu. Tisuće ljudi radi na poslovima povezanim s ovim aerodromom, a samo mali broj tih poslova stvarno priliči ljudskom biću.
Do aerodroma sam doputovao hotelskim autobusom. Putem sam šoferu, imigrantu iz Perua, pričao o govoru koji sam održao taj vikend i o svojoj viziji ljepšeg svijeta, a u jednom času, radi ilustracije, rekao sam, “Evo, vi tu cijeli dan vozite do aerodroma i natrag – sigurno ima trenutaka kada pomislite, ‘Nisam ovdje na zemlji da to radim.'”
“Da, to je stvarno točno,” rekao je on.
Ne mogu si pomoći da ne pomislim isto to gledajući blagajnika na aerodromskom kiosku kako utipkava kupljene proizvode i uzvraća ostatak novca govoreći, “Hvala gospodine, ugodan vam dan,” i čovjeka koji ide od jedne do druge kante za smeće prazneći ih u svoja kolica i mijenjajući plastične vrećice, tih i potišten, drvena lica. Kakav smo to svijet stvorili da ljudsko biće cijeli dan provodi radeći takve zadatke? Što smo to postali da nismo time zgroženi?
Muškarac i žena na prijemnom šalteru i na kontroli ulaza imaju neznatno stimulativniji posao, posao za koji treba nekoliko dana ili tjedana da se njime ovlada, a ne nekoliko sati, no ipak je njihov posao daleko od toga da angažira sposobnost i kreativnost ljudskog bića (iako može biti zadovoljavajući iz drugih razloga, poput služenja drugima, usrećivanje ljudi, upoznavanja ljudi itd.) Isto vrijedi za stjuardese. Jedino piloti, kontrolori leta i mehaničari rade posao koji bi razumno mogao angažirati sposobnost učenja ljudskog uma više od nekoliko mjeseci.
Meni je to čudno da su upravo najgori, najgrublji od tih poslova istovremeno najlošije plaćeni. Ja razumijem ekonomiju koja iza toga stoji, ali nešto se u meni buni protiv te logike i želi da nosači, vozači i blagajnici budu plaćeni više, ne manje, od pilota.
Bez tih manualnih radnika ovaj aerodrom i ovo društvo ne bi funkcioniralo u svom sadašnjem obliku. Moje putovanje ovisi o njihovom radu, radu za koji su plaćeni jedva dovoljno za preživljavanje.
A zašto oni pristaju na takav rad? Sigurno ne zbog neke aspiracije da provedu život radeći to. Ako možete upitati nekoga od njih zašto to radi, reći će vam, ako nisu previše uvrijeđeni da bi govorili, “Moram to raditi. Moram zaraditi za život, a ovo je najbolji posao koji sam mogao naći.”
Dakle, moje današnje putovanje događa se samo zato jer ljudi, u cilju svog preživljavanja, rade posao koji ne žele raditi. To znači izraz “zarađivati za život”. Prijetnja opstanku u biti je isto kao puščana cijev prislonjena na čelo. Ako vas prisilim da radite za mene pod prijetnjom smrti onda ste vi moj rob. Do one mjere do koje živimo u svijetu čije funkcioniranje se temelji na radu mnogih ljudi na poslovima koji su ispod ljudskog dostojanstva, ne samo na aerodromima, naravno, već i u tvornicama, izrabljivačkim pogonima (sweatshops), na plantažama i skoro posvuda drugdje, do te mjere živimo u svijetu robova. Sve što dobivamo od rada robova ima neoprostivu duhovnu cijenu: bolnu prazninu ili duboku unutarnju dezintegraciju zbog čega nas je stid pogledati ljude u oči.
Možemo li podnijeti da samo slegnemo ramenima i pomirimo se sa životom u svijetu robova? Ja želim biti u stanju da svakog muškarca i ženu pogledam u oči znajući da se ne koristim njihovim poniženjem.
* * * *
Imam još jedan sebičniji razlog što ne želim živjeti u svijetu robova: proizvodi ropskog rada utjelovljuju duh koji u njih ulazi. Tko bi, osim onih prisilno regrutiranih, proizvodio usrane, beživotne, otrovne, ružne, jeftine predmete i građevine koje nas danas okružuju? Tko bi, osim roba, bio tako ogorčen i neugodan u pružanju usluga? (10) Veliku većinu naših “roba i usluga” rade ljudi koji to rade samo zbog novca, koji svoj posao rade samo zato jer “moraju”. Ja želim živjeti u svijetu prekrasnih stvari koje stvaraju ljudi koji vole ono što rade.
Svi koji su indoktrinirani predrasudom da je posao nešto nepoželjno smatrat će da sam naivan što predlažem sustav u kojem nitko nije prisiljen na rad. Tko će uzgajati hranu? Uklanjati smeće? Pometati ulice? Raditi u tvornicama? Ja ne tvrdim da će neugodan rad biti eliminiran u skorije vrijeme; samo da će ga biti sve manje i manje. Već sada, unatoč najboljim nastojanjima naših političara da ga stvore još više u obliku poslova i unatoč našim najboljim nastojanjima da održimo rast potrošnje, sve je manje “poslova” na raspolaganju.
Ali tko će ukloniti smeće? Moramo li se pomiriti s društvom gdje će najgori poslovi biti prepušteni onima s najmanje sreće? Moramo li se pomiriti s društvom u kojemu neki ljudi moraju raditi posao koji je ispod njihove razine, prisiljeni na to nuždom financijskog preživljavanja? Kada se složimo da su neki ponižavajući poslovi nužni i kada se složimo da moramo imati ekonomiju koja neke ljude tjera da rade te poslove (ili budu beskućnici i gladni) tada u biti pristajemo na ropstvo: “Učini to ili umri.” Pa, je li moguće imati modernu ekonomiju, s njenom finom podjelom rada, koja ne zahtijeva karijere poput čistača zahoda i sakupljača smeća? Razmotrimo tu stvar detaljnije koristeći sakupljanje smeća kao reprezentativni primjer ponižavajućeg rada? (11)
Prije svega, zašto su nam potrebni sakupljači smeća? Zašto ima toliko smeća koje treba sakupiti? To je zato jer konzumiramo toliko bezvrijednog otpada za jednokratnu upotrebu, zato jer ne kompostiramoostatke hrane i zato jer koristimo mnogo ambalaže koja se ne može ponovo iskoristiti ili reciklirati. Proizvodi za jednokratnu upotrebu i ambalaža mogući su zato jer su umjetno jeftini. Većina troškova ekstrakcije resursa i industrijskog procesiranja u proizvodnji ambalaže je eksternalizirana, poput troškova odlaganja na deponije i u spalionice. Kada se, kao što sam predložio u Poglavlju 12, ovi troškovi internaliziraju, proizvodnja jednokratnih proizvoda postat će mnogo manje ekonomična, a stvari poput posuda za višestruko punjenje zadobit će ekonomsku logiku koja će ojačati njihovu logiku očuvanja okoliša. Slična razmatranja odnose se na kompostiranje ostataka hrane jer će kućni povrtnjaci steći ekonomsku motivaciju otklanjanjem skrivenih subvencija (transport, voda, kemikalije itd.) za udaljenu mega-zemljoradnju. Stvarno nema razloga zašto bismo morali proizvoditi tako mnogo smeća. (12)
Evolucija sakupljanja smeća u svojim će pojedinostima biti drugačija od evolucije tvorničkog rada, domarskih usluga, posla blagajnika u supermarketu ili bilo kojih, često neugodnih i ponižavajućih, zanimanja koja danas pokreću svijet. Svaki od njih će biti reduciran i eliminiran na drugačiji način. Mala seoska gospodarstva sa združenim usjevima u velikoj mjeri eliminiraju dosadan i mučan rad na obradi zemlje pogrbljenih leđa. Mala prenoćišta, ponude noćenja s doručkom i couch-surfing reduciraju potrebu za profesionalnim hotelskim sobaricama. Tehnologija, mehanizacija i robotika i dalje će reducirati rad na pokretnoj traci. Inicijative za proizvodnju manjih količina trajnijih roba reduciraju proces proizvodnje i povećavaju rad na održavanju i popravcima koji je mnogo manje rutinski i pruža veće zadovoljstvo. Industrijski dizajn dobit će novi poticaj za minimiziranje jednoličnosti radije nego troška jer će poslovi biti vođeni željom, a ne potrebom.
Malo će ljudi vlastitom voljom raditi osam sati na pokretnoj traci, brati beskonačne redove paradajza ili čistiti zahode po cijeli dan, osim ako ne misle da nemaju alternativu. Svima ćemo dati alternativu; stoga će ekonomija nužno evoluirati kako bi eliminirala takve uloge. Nećemo ih morati eliminirati u potpunosti. Pranje posuđa, čišćenje zahoda i rad u sagnutom položaju su mučni i ponižavajući, samo ako ih radimo predugo. Radio sam na maloj organskoj farmi svog brata s malim građevinskim alatima. Ništa od tog posla nije bilo nesnosno jer smo radili različite poslove u malim razmjerima. Zacijelo, postoje zamorni poslovi kao što je okopavanje tri reda krumpira ili pravljenje utora za dvije stotine stupića, no to nisu bile muke od više dana i obično je to bilo popraćeno zadirkivanjima i šalama ili je pružalo priliku za razmišljanje. Sezona ili dvije sakupljanja smeća nekoliko sati na dan ili pranja posuđa, okretanja hamburgera ili čišćenja hotelskih soba nije tako nesnosno. Zapravo, postoji u životu vrijeme kada tražimo odmor u nekom rutinskom poslu. I sam sam imao takvih razdoblja kada je rutinski fizički posao bio melem za moj duh.
Opsežno smanjenje onoga što danas nazivamo “radom” neće nas ostaviti besposlene da rasipamo svoje vrijeme u bljutavim užicima. Gore sam izjavio da su ljudske potrebe konačne, ali mi imamo određene potrebe koje su u nekom smislu beskonačne. Potreba za povezanošću sa prirodom, potreba za ljubavlju, igrom i stvaranjem, potreba da znamo i budemo znani – niti jedna ne može biti zadovoljena kupovanjem više stvari. Mi pokušavamo zadovoljiti našu potrebu za beskonačnim kroz akumulaciju sve više i više konačnog. To je kao pokušaj da se sagradi toranj do raja.
Nenovčana domena primjereno uključuje sve ono što se ne može kvantificirati. Mi danas živimo u preobilju mjerljivog i manjku nemjerljivog: ogromne, ali ružne zgrade, obilne, ali prazne kalorije, sveprisutna, ali bezvrijedna zabava. Slažete li se da bi sužavanje domene novca bilo osvježavajuća promjena?
Konačne potrebe – kalorije, zaklon, odjeća i tako dalje – su mjerljive potrebe i time se prirodno uklapaju u domenu potrošne robe, pa stoga i novca. Zadovoljavamo ih lako, i zapravo, zahvaljujući tehnologiji, sve lakše i lakše. (13) Razumljivo je samo po sebi da bismo trebali raditi sve manje naporno kako bismo zadovoljili svoje konačne potrebe i da bi se sve veći dio ljudskog vremena i energije mogao trošiti na beskonačno: umjetnost, ljubav, znanje, znanost, ljepotu. U skladu s tim, također je razumljivo samo po sebi da sve manji i manji dio ljudske aktivnosti bude u domeni novca, domeni posla.
Sve do sada mi smo umjesto toga težili beskonačno učiniti konačnim i tako podrivali umjetnost, ljubav, znanje, znanost i ljepotu. Mi smo ih rasprodali. Kada komercijalna primjena vodi znanost mi ne dobivamo znanost, već njenu krivotvorinu: pseudoznanost u službi profita. Kada se umjetnost klanja novcu dobivamo “umjetnost” umjesto umjetnosti, nesigurnu karikaturu sebe same. Slične perverzije se događaju kada je znanje podređeno moći, kada se ljepota koristi za prodaju proizvoda i kada bogatstvo pokušava kupiti ljubav ili se ljubav okreće prema postizanju bogatstva. Ali vrijeme rasprodaje je prošlo.
Dugi uspon domene monetariziranog bliži se kraju, a njena uloga u našem radu i našim životima se mijenja tako da okreće naglavce naše dugo održavane intuicije, strahove i ograničenja. Još od vremena drevnih Grka novac je bio istovremeno, i sve više, univerzalno sredstvo i univerzalni cilj, objekt bezgranične želje. Ne više. Njegov uzmak je počeo i mi ćemo sve više svoje energije ulagati u ona područja koja novac ne može doseći. Porast dokolice, ili točnije, porast rada koji se radi iz ljubavi, ide ruku pod ruku s odrastom novčane ekonomije. Čovječanstvo ulazi u svoje odraslo doba, vrijeme kada završava fizički rast i svoju pozornost skrećemo na ono što želimo dati.
Napomene
- Beskonačno elastična potražnja, na primjer, opravdava vječno odgađanje ekonomije dokolice koja se temelji na takozvanoj zabludi o fiksnoj količini rada. Ja ću to preimenovati u “zabludu zablude o fiksnoj količini rada”, jer ova prividna “zabluda” kaže da količina rada potrebnog ekonomiji može uvijek rasti; zbog toga nam poboljšanja u tehnologiji neće omogućiti kraći radni tjedan ili kraće vrijeme proizvodnje.
Sličan argument, Jevonsov paradoks, zasniva se na istoj fundamentalnoj pretpostavci. Jevonsov paradoks kaže da poboljšanja učinkovitosti ne vode manjem korištenju resursa (uključujući rad), već naprotiv većem. Na primjer, ako osvjetljenje pojeftini, koristit ćemo ga više. Ako se prebacimo na kompaktne fluorescentne sijalice koje troše petinu električne energije, instalirat ćemo ih pet puta više. Budući da su tako jeftine, možda ću instalirati nekoliko novih u stražnjem dvorištu za slučaj da imamo zabavu idućeg ljeta. Primijenjen na faktore odrasta koje sam gore opisao, Jevonsov paradoks kaže da će jeftino oglašavanje dovesti do više oglašavanja. Ali to, opet, pretpostavlja beskonačno rastuću elastičnost potražnje. To pretpostavlja da je naš kapacitet za korištenje osvjetljenja, oglašavanja i tako dalje, beskonačan. Sofisticiranija verzija ove rasprave bi rekla da čak i ako je potražnja u jednom području u potpunosti zasićena, svako poboljšanje učinkovitosti oslobodit će novac koji će se iskoristiti u nekom drugom području. Dakle, pretpostavka je da su sveukupne potrebe beskonačne. Ovu pretpostavku prati još jedna: da ne postoji granica u količini prirode, kulture i tako dalje koju možemo dovesti u domenu novca. U ranijim vremenima uistinu je izgledalo da su prirodni resursi neograničeni, no danas su granice očite. Ekonomski educirani čitatelj može paralelnu logiku primijeniti na druge koncepte klasične ekonomije kao što su Sayov zakon, zabluda razbijenog prozora i tako dalje. Sve to ima obilježja Priče o usponu: da će se naše napredovanje u vladanju prirodom nastaviti zauvijek.
- Keynes, J. Maynard. Economic Consequences of the Peace, 20; podvlačenje moje. Na taj ulomak naveo me www.lump-of-labor.org.
- Štoviše, milijuni više kuća puno je veće no što je potrebno. U nekim zemljama trideset ljudi živi sasvim zadovoljno u prostoru u kojem obitava jedna američka obitelj gornje srednje klase. Zanimljivo je da ekonomska depresija počinje okretati ovaj trend prema izolaciji i atomizaciji obitelji, budući da su djeca prisiljena vraćati se natrag roditeljima i obrnuto.
- Ovo ne bi podrazumijevalo stalnu inflaciju, osim u slučaju povećanja ukupne ponude novca. Međutim, u ovdje opisanom sustavu ima mnogo načina da se smanji monetarna baza kako bi se omogućila društvena dividenda bez utjecaja na ponudu novca. Osim tradicionalnih metoda poput oporezivanja i akcija središnje banke na otvorenom tržištu, otkup valute s pokrićem u resursima mogao bi se također iskoristiti za kontrolu ponude novca. Naposljetku, propadajuća valuta i negativna kamata na bankovne pričuve reduciraju ponudu novca po stopi ležarine. Uz postojeće zalihe novca i stopu ležarine (negativna kamata) od 5 posto moguća je isplata od 1.000 dolara godišnje po domaćinstvu bez utjecaja na ponudu novca. Ako se velike količine drugih dužničkih instrumenata monetiziraju otkupnim zajmovima, što bi moglo biti nužno radi spašavanja financijske infrastrukture, prihod od ležarine mogao bi se lako povećati deset puta.
- Naravno, u isto su vrijeme upravo financijske institucije koje su bile suučesnice u krizi obasipane velikim količinama javnog novca.
- Hassett, Kevin. “U.S. Should Try Germany’s Unemployment Medicine.
” Bloomberg. November 9, 2009.
- James, Frank. “Unemployment Cure Could Lie in German-Style Job Sharing.” NPR.org. December 3, 2009.
- Pod terminom ne-ekonomski podrazumijevam da generira negativni financijski povrat od investicije, manji čak od stope ležarine. Netko bi mogao iznijeti ekonomsku tvrdnju da kada bi svi troškovi bili internalizirani i svi učinci na društvo i ekosustav kvantificirani tada bi sve blagotvorne aktivnosti postale ekonomske. Međutim, kvantifikacija svega je dio problema. Bolje je ostaviti dio svijeta nekvantificiranim i u domeni darivanja.
- Prema brojnim studijama socijalnih psihologa i ekonomista, novac je samo jedan učinkoviti motivator u rutinskim bezglavim poslovima. Za sve što zahtijeva kreativnost i konceptualno razmišljanje, uvođenje monetarnih poticaja može ustvari ometati izvršenje. To zvuči sasvim logično jer bi one skretale pažnju sa zadatka koji se izvršava. Za više informacija o ovoj temi vidi rad Danijela Pinka.
- Činjenica da su čak i na tako neugodnim poslovima ljudi često prijazni i ugodni, svjedočanstvo je nesalomljive plemenitosti ljudskog duha.
- Ponižavajući, to jest, po našem viđenju. Svaki rad koji nije nasilje nad drugima može se obavljati sa dostojanstvom, zaigranošću i ljubavlju.
- Samo smeće relativno je nova pojava. Moja bivša supruga koja je odrastala u ranim sedamdesetima u ruralnom Tajvanu sjeća se da u njenom selu nije postojalo nešto poput kamiona za odvoz smeća. Sve se ponovo koristilo, recikliralo, kompostiralo ili palilo. Čak i danas u Harrisburgu, u Pennsylvaniji, bez velike infrastrukture za recikliranje i ponovo korištenje, moje domaćinstvo proizvodi otprilike četiri puta manju količinu smeća od susjeda. Zato mislim da je sasvim razumno očekivati da ćemo za jednu generaciju imati jednu desetinu količine smeća od one koju imamo danas.
- Činjenica da milijarde ljudi danas nemaju dovoljno za nasušne životne potrebe nije posljedica toga što ne možemo zadovoljiti njihove potrebe; to je zato jer ne zadovoljavamo njihove potrebe (vidi Poglavlje 2). Razlog je ekonomski sustav koji potiče umjetnu oskudicu i pogrešno usmjerava tok rada i resursa.