U kapitalizmu čovjek iskorištava čovjeka. U komunizmu je upravo obrnuto. — Kenneth Galbraith
Novi sustavi razmjene koje istražujemo zamagljuju razliku između monetarnih i nemonetarnih domena i time standardnu definiciju “ekonomije”. Stvarno, što je ekonomija? Ispod efermenosti novca – komadića papira, bitova u kompjuterima – što se mijenja kada ekonomija raste ili opada? Kako bismo je mjerili u odsutnosti zajedničke obračunske jedinice? Naposljetku, ono što ekonomija pokušava mjeriti ispod novca, jest totalitet svega što ljudska bića izrađuju i rade jedni za druge.
Prilično je čudno što to uopće moramo pokušavati mjeriti. Već prije sam iznio razumnu kritiku unosnog ekonomskog izjednačavanja novca sa dobrim. Međutim, alternativne mjere ekonomskog napretka, kao što su pravi indikator napretka (GPI Genuine Progress Indicator) ili nacionalni indeks sreće (GNH Gross National Happiness Index), pate od istih problema na suptilnijoj razini. Svakako, ima poboljšanja u odnosu na BDP jer oni kao pozitivne učinke za dobro više ne broje stvari poput zatvora i naoružanja, a u ekonomsko zdravlje pribrajaju stvari poput vremena dokolice. Ipak, oni još uvijek smatraju da možemo i trebamo kvantificirati dobro, a da bismo to učinili moramo sve konvertirati u standardnu mjernu jedinicu.
Novac i mjera uistinu su blisko isprepleteni. Novac je ustvari nastao kao mjera: standardizirane količine potrošnih roba i zatim metala. Doba novca poklopilo se s programom redukcionizma i objektivnosti koji je kroz znanost nastojao pokoriti svijet. Ono što možemo izmjeriti, to možemo pokoriti, kao što podrazumijevamo kada kažemo da smo nekom čovjeku uzeli mjeru. Nemjerljivo je bilo isključeno iz znanosti – “prepušteno plamenu,” rekao je Hume – i isto tako iz ekonomije. Tako se dogodilo da se životni standard razdvojio od kvalitete života. Ovo prvo se može kvantificirati; ovo zadnje se ne može.
Od svih stvari koje ljudska bića izrađuju i rade jedni za druge, nemjerljive su upravo one koje najviše doprinose ljudskoj sreći. Da biste izračunali dobrobit društva mogli biste, na primjer, kvantificirati vrijeme dokolice i pridijeliti mu dolarsku vrijednost, no kako se provodi to vrijeme dokolice? Ono bi se moglo provoditi u glibu poroka, u bezumnoj zabavi, u intimnosti s drugom osobom ili u pričanju priča djeci. A čak i ako nekako uzmemo u obzir ove razlike, možemo li kvantificirati koliko je netko prisutan dok se pričaju te priče? Možemo li kvantificirati koliko je netko tjeskoban na poslu? Ako se javna politika usmjerava prema maksimiziranju neke veličine – bilo to BDP ili neka druga mjera – najvažnije stvari će zacijelo biti izostavljene.
Mjerljive potrebe također su i konačne – još jedan razlog da se dovede u pitanje novčani sustav zasnovan na beskonačnom rastu konačnih potreba za konačnim resursima. Kvalitativne potrebe su drugačije: one nisu ni mjerljive niti konačne. Upravo u toj domeni ideologija Uspona nalazi svoju pravu duhovnu motivaciju. Rast bi na nekoj razini mogao okončati rast monetizirane domene, rast našeg prisvajanja prirode – no nastavit će se jedna druga vrsta razvoja: razvoj ljudskog duha sa svojom beskonačnom potrebom za ljepotom, ljubavlju, povezanošću i znanjem. Budućnost nultog rasta nije stagnantna budućnost, ništa više no što ljudski život stagnira kada tinejdžer naraste do svojih zadnjih centimetara u dobi od šesnaest godina.
Novac koji olakšava zadovoljavanje naših mjerljivih potreba imat će svoje mjesto u ljudskom životu još mnogo stoljeća u budućnosti. Međutim, on će zauzimati umanjenu ulogu, kao što sam opisao u poglavlju o odrastu. Umjesto da opsesivno zadovoljavamo i pre-zadovoljavamo naše konačne potrebe do današnjeg stupnja opscene hipertrofije, mi ćemo svoju energiju okrenuti neutaženim kvalitativnim potrebama koje nas danas toliko iscrpljuju.
Da bismo zadovoljili svoje nemjerljive potrebe, nužna nam je nenovčana cirkulacija. Kada se kvalitativno uspoređuje s kvantitativnim, beskonačno s konačnim, onda je ovo prvo poniženo. Razmjena ljepote za novac, intimnosti za novac, pažnje za novac – sve miriše na prostituciju. Gnušanje umjetnika prema svijetu trgovine nije samo egotizam koji kaže da je on iznad svega toga. Kada novac pokušava kupiti ljepotu, znanje, povezanost i tako dalje, tada ili kupac dobiva krivotvorinu ili je prodavač iskorišten prodajući beskonačno dragocjeno za konačnu svotu. To je uistinu sasvim jednostavno; kako kažu Beatlesi, “Novac ti ne može kupiti ljubav.”
To je razlog zbog kojega nam trebaju drugi načini za cirkuliranje naših darova. Premda stvar komplicira činjenica da je mjerljivo često pomoćno sredstvo za nemjerljivo. Ja ne zagovaram dvije odvojene domene, monetarnu i darivanja, već prije kombinirani sustav u kojemu novac više poprima svojstva dara i pojavljuju se posredničke strukture darivanja koje preuzimaju ulogu novca.
Bilo da je uključen novac ili ne, fundamentalna pitanja ekonomije – što ljudi izrađuju i rade jedni za druge – su ova: (1) kako povezati onoga koji daje dar s osobom kojoj je taj dar potreban; (2) kako odati priznanje i poštovanje onima koji darežljivo dijele svoje darove; i (3) kako koordinirati darove mnoštva ljudi u prostoru i vremenu da bi se stvorile stvari koje transcendiraju potrebe ili darove svakog pojedinca. Iako to ne mora biti očigledno, ovi ciljevi se u grubo podudaraju s tri kardinalne funkcije novca: medij razmjene, obračunska jedinica i pohrana vrijednosti.
Danas se pojavljuju mnogi kvazi-monetarni i nemonetarni načini za postizanje ova tri cilja. U svijetu otvorenog softvera, na primjer, P2P tehnologije omogućavaju programerima da osmisle projekte, koordiniraju talente i prepoznaju doprinos svojih članova, sve bez upotrebe novca. Na neki način, poštovanje drugova bazirano na kvaliteti i kvantiteti prethodnih doprinosa predstavlja neki oblik “valute” koja omogućava nekim članovima da pri donošenju grupnih odluka imaju veći utjecaj od drugih. Premda to nije mjerljivo; niti bi se moglo mjeriti bez da izgubi nešto od svoje suštine. Poštovanje i prestiž možemo reducirati na brojku, ali prepoznajmo tada da je to ustvari redukcija. Kao kada se analogna snimka prenosi u digitalne formate, nešto od topline, ljudskosti i beskonačnosti originala je izgubljeno.
Mnogi online sustavi uistinu reputaciju i doprinos pretvaraju u brojke. Sustavi korisničkog ocjenjivanja na web stranicama poput Amazona i eBaya su jedna takva kvazi-valuta. Ne samo da korisnici mogu ocijeniti i komentirati proizvod, oni također mogu ocjenjivati ocjene jedno drugoga, stvarajući tako sustav koji sam sobom upravlja. Ono što ekonomija darivanja u suštini jest (nitko ne prima direktnu naknadu za pisanje komentara), to su evoluirajuće strukture koje usporedno prate posredničku funkciju novca.
Timothy Wilken, doktor medicine, filozof i aktivist ekonomije darivanja, proširio je tu ideju korak dalje u svom sustavu GIFTegrity koji je trenutno u beta fazi. Svaki član u svom profilu daje listu onoga što bi želio darovati ili primiti. Primatelj dara ocjenjuje transakciju, a te ocjene potom određuju redoslijed po kojem će biti poredani potencijalni primatelji nečijeg dara. Ako dajete mnogo toga, vaše će ime biti pri vrhu kada netko bude tražio primatelja za darove koje želi ponuditi. Ako zatim primite dar, vaša će ocjena malo pasti kao odraz toga da su se vaše davanje i primanje približili ravnoteži. Ovaj način bodovanja funkcionira vrlo slično novcu.
Sustav poput ovoga ne bi bio potreban u tradicionalnoj zajednici, budući da svi znaju što tko može dati ili što mu treba. Sustavi poput GIFTegrity kao da otvaraju mogućnost da se proširi područje za odnose darivanja. No, umjesto da potrebu za novcem učine suvišnom, oni ju nanovo stvaraju, premda kao nešto puno bliže njegovoj originalnoj biti, kao znak zahvalnosti. Ocjene u sustavu GIFTegrity i sličnim sustavima jesu novac. Vi dobivate bodove za davanje; trošite ih primajući darove. Takvi sustavi također nose fundamentalna ograničenja novca zbog toga što se kvalitativno opire kvantifikaciji po linearnoj skali. Naravno, oni su bolji od današnjeg novca baziranog na lihvarstvu; no ova vrsta tehnokratske alternative, kolikogod bila sjajna, ne obraća se onome što je izgubljeno u našoj kvantifikaciji svijeta. Mi želimo povratiti beskonačno. Ocjenjivanje i bodovi ne zadovoljavaju našu duboku potrebu za osobnim vezama, zahvalnošću i višedimenzionalnim pričama koje kruže u kulturi darivanja.
Proturječim li ja sam sebi govoreći da je novac nastao kao znak zahvalnosti i da je novac nastao kao mjera? Od samog početka novac, na neki način, nastanjuju dva duha. Novac je istovremeno bio proširenje ekonomije darivanja (koja je jednom jedina postojala) u područje masovnog društva i prodor mjerenja, brojanja, držanja i kontroliranja u prvobitnu otvorenost mentaliteta darivanja. Ipak, govoreći o novcu kao znaku zahvalnosti, ja također koristim riječ “nastao” u neuobičajenom smislu, aludirajući na nastanak, ne u vremenu, već, u nedostatku boljeg izraza, u Božjem umu. Ja aludiram na teleološko porijeklo, svrhu za koju se on pojavio na ovom svijetu.
Funkcija novca kao mjere ima svoj pandan u ekonomiji darivanja jer iako darovi ne dolaze uz izričito očekivanje povrata, oni se ipak događaju naočigled zajednice. Anonimno darivanje koje danas uzdižemo kao najvišu kategoriju darežljivosti imalo je sporednu ulogu u kulturama darivanja prije i sada. Zajednice su općenito bile svjesne potreba, darova i stupnja darežljivosti svojih članova. Novac nadomješta tu svjesnost: barem u teoriji, on prenosi probitak društvenog priznanja na osobe koje doprinose. U praksi, doseg priznatog doprinosa ograničen je doprinosom “usponu” čovječanstva, rastu ljudskog carstva. No, čak i sa valutom odrasta, ostaje dublji problem da novac po svojoj prirodi može funkcionirati samo u carstvu mjerljivoga. Mi smo suočeni s pitanjem kako olakšati tok nemjerljivoga preko ogromnih društvenih udaljenosti masovnog društva. U stotinu tisuća godina ljudskog postojanja to je novi problem.
Možda bismo mogli započeti rekonstruirati ekonomiju darivanja iz temelja. Danas je novac prevladao čak i u malim razmjerima, tamo gdje bi neformalni konsenzus i društveno svjedočenje o darežljivosti mogli omogućiti tri gore spomenute funkcije spajanja, priznavanja i koordiniranja darova. Kako sve više i više ljudi prepoznaje društveno osiromašivanje konverzijom odnosa u novac i dok se raspada sam novčani sustav, ljudi pronalaze načine da povrate ove funkcije. Jedan od meni najdražih je Gift Circle (Krug darivanja) kojeg je razvio Alpha Lo i sada se kopira diljem zemlje. Na tim tjednim okupljanjima sudionici navode jednu ili više stvari koje bi željeli dati i jednu ili više stvari koje bi željeli primiti. To često izgleda kao da se događa čarobno podudaranje između želja i potreba. “Tebi treba tijesak za pire krumpir? Mi imamo tri.” Ili, “Trebaš prijevoz do aerodroma u petak? I moj muže leti odande taj dan.” Svjedočeći darežljivosti drugih, vremenom se sudionici osjećaju sve slobodniji da traže i daju drugima u krugu. Pomoć je uvijek samo jedan telefonski poziv daleko. Ako je tijekom tjedna netko nekome pomogao popraviti auto, tada taj može spomenuti taj dar na sljedećem krugu tako da se za njega zna. Osjećaj zajednice raste zajedno sa saznanjem da ako daješ, bit ćeš poznat kao davatelj i ljudi će zauzvrat željeti dati tebi.
Drugi način da se postigne nešto slično je korištenje web stranice za ponudu darova, postavljanje molbi i evidentiranje kome je dano. Kada se to radi u velikim razmjerima, načini za ispunjavanje ovih funkcija sve više nalikuju novcu. Bez osobnog saznanja o tome što je dano i primljeno, neki načini standardizacije postaju nužni. Međutim, u malim razmjerima, samo svjedočenje protoka darova, bilo direktno ili preko priča, dovoljno je. Bez tog svjedočenja darovi imaju manju moć stvaranja zajednice. To je mana sustava poput Freecycling i Craigslist (iako sama činjenica da ih ljudi koriste svjedoči o našoj urođenoj darežljivosti). Noviji sustavi poput Giftflow, Neighborgoods, Shareable, GIFTegrity i mnogo drugih, prepoznaju i uklanjaju ovu manu.
Uočite da sve što sam do sada opisao ubrzava odrast ekonomije. Kada jedno drugog vozimo na aerodrom umjesto da uzimamo taksi, kada dijelimo električne alate umjesto da kupujemo nove ili kada poklonimo naš tijesak za pire krumpir, mi smanjujemo potražnju potrošača i režemo ekonomski rast. Smanjenje monetarne domene ubrzava smrt starog režima i tranziciju u ekonomiju stabilnog stanja. To također tranziciju čini mnogo manje zastrašujućom. Kada smo zaklonjeni u zajednicama darivanja koje cijene i uzvraćaju darežljivost onda smo manje ovisni o novcu i manje ga povezujemo sa preživljavanjem.
Da li bi se koncept Gift Circle-a mogao razmjerno uvećati iznad razine zajednice u kojoj ljudi jedno drugog poznaju iz prve ili druge ruke? Jako dugoročno mogli bismo zamisliti nenovčanu zajednicu darivanja zasnovanu na modelu “krug krugova”. Moglo bi se činiti kao da je novac nužan u globalnoj koordinaciji rada, no ako pobliže pogledamo tu globalnu koordinaciju, stvarni broj ljudi s kojima neka osoba dolazi u kontakt i nije tako velik. Kada više od nekoliko stotina ljudi mora surađivati da nešto proizvede, cijela zajednica proizvodnje prirodno se raspada na podzajednice i pod-podzajednice, sve dolje do razine na kojoj ekonomija darivanja funkcionira. Ljudi unutar svakog kruga mogli bi davati jedno drugome, a svaki krug kao jedna integrirana cjelina mogao bi davati drugim krugovima u svom većem krugu, i onda svaki od tih drugim krugovima krugova. Ova vizija podrazumijeva fundamentalnu reorganizaciju društva:odozdo prema gore, ravnopravno (peer-to-peer), autopoietično (autopoiesis – samotvorba), samoorganizirajuće.
U meta-ljudskom tijelu koje zovemo društvo, novac je kao signalna molekula koja usmjerava sredstva tamo gdje su potrebna. On posreduje u ekonomskim odnosima između udaljenih dijelova našeg kolektivnog tijela. On je jedan od mnogih simboličkih sustava koji definiraju i koordiniraju naše “organe”: vlade, institucije i organizacije svih vrsta. Nažalost, novac prenosi samo određene vrste informacija (uglavnom o mjerljivim darovima, potrebama i željama). Da bismo postigli zdravlje, mi stoga trebamo druge načine “organ”-iziranja i koordiniranja ljudske aktivnosti.
Danas imamo eksploziju inovacija u kreiranju decentraliziranih, ne-hijerarhijskih vidova suradnje i vlasništva. Oni su neka vrsta podstrukture za buduću ekonomiju darivanja krugova u krugovima. Na konzervativnijem dijelu spektra nalaze se kompanije u vlasništvu zaposlenika sa tradicionalnim strukturama upravljanja kojih u SAD-u ima nekoliko stotina srednjih ili velikih. Malo više su radikalna poduzeća koja koriste demokratske ili kolaborativne metode upravljanja kompanijom: različiti kolektivi i zadruge. Možda najznačajniji od njih je Mondragon Cooperative u Španjolskoj koji obuhvaća preko 250 kompanija i oko 90000 zaposlenika/vlasnika i predstavlja jednu od najvećih španjolskih kompanija. Osnovan u vrijeme režima fašističkog diktatora Franka, na neki je način uspio eksplicitno poduprijeti i utjeloviti princip “suvereniteta rada” i druge vrijednosti participativne demokracije. Ostavljam čitatelju da sazna više o ovom fascinantnom poduzeću, pioniru participativnog upravljanja i kooperativnog vlasništva.
Kreirajući nove vidove organizacija koje mogu prihvatiti nemjerljivo, mi tek ulazimo u doba eksperimentiranja. Mnogi od tih eksperimenata ne uspijevaju i neće uspjeti, na primjer prisilna kolektivizacija sa središnjim upravljanjem od strane birokrata u Komunističkom bloku. Dok mi probavljamo lekcije iz prošlosti i današnje pokušaje, nesumnjivo će se pojaviti mnogi novi oblici suradnje. (1)
Monetarni prijedlozi koje sam izložio u ovoj knjizi potaknut će netradicionalne strukture vlasništva i upravljanja. Baš kao što će eliminirati ostvarivanje profita od pasivnog vlasništva nad novcem, zemljom i zajedničkim dobrima općenito, tako će i obeshrabriti ostvarivanje profita od pasivnog vlasništva nad korporacijama koje su danas sredstvo za kontrolu spomenutih imovina.
Pojava kolaborativnih struktura darivanja iz temelja će promijeniti iskustvo zaposlenja. Danas su interesi radnika i vlasnika temeljito u sukobu. U interesu je vlasnika da radnici obavljaju maksimalnu količinu posla za što je moguće manju plaću. U interesu je svakog pojedinog radnika da radi što je moguće manje za maksimalnu plaću. Dobar menedžment može ublažiti ovu fundamentalnu oprečnost vežući plaću za “učinak” i apelirajući na profesionalni ponos, lojalnost ili timski duh, ali osnovna kontradikcija ostaje. Zaposlenici obično dobivaju nagrade za svoj uspjeh u uredskoj politici, prije nego za autentične doprinose, dok “timski duh” prepoznaju kao interni PR što on i jest. “Ako smo u tome uistinu zajedno,” pitaju se, “kako to da ja mogu biti otpušten u bilo kojem času, a vlasnik ne može biti? Bilo koja trajna vrijednost koju stvorim je njihova.” U ovom svijetu bilo koji zaposlenik koji se uistinu identificira sa svojim poslodavcem je budala. To postaje očito kad god se kompanija smanjuje ili pojednostavnjuje. “Ja sam lojalno služio dvadeset godina; kako me možete otpustiti?” Kako je jedan direktor osiguranja objasnio jednom zaposleniku, “Ako želiš lojalnost, nabavi si psa.” Naravno, nisu svi poslodavci tako bezosjećajni, ali disciplina tržišta čini da meko srce otvrdne.
Dakle, disciplina tržišta će se promijeniti. Kada se novac poravna s društvenim i ekološkim dobrom i kako se budu pojavljivale nove strukture koje nagrađuju doprinos zajedničkom blagostanju, odnosi na poslu izgubit će duh međusobne eksploatacije. Dogodit će se pomak u raison d’être poslovnih organizacija. Mjerljivi doprinosi za dobro društva i planete dobivat će novčane nagrade, a nemjerljivi doprinosi povećat će statusne nagrade, zahvalnost i dobar glas posredstvom novih društvenih i simboličkih struktura koje se danas pojavljuju.
Takve inovacije su val budućnosti. Na svim područjima će model bogatstva stečenog vlasništvom ustupiti mjesto bogatstvu stečenom davanjem. Želja za posjedovanjem i kontrolom, želja je sebstva odvojenosti, sebstva koje teži manipulirati drugima za svoju vlastitu korist, izvlačiti bogatstvo iz prirode i ljudi i svega što je drugo. Povezano sebstvo postaje bogato dajući, u potpunosti igrajući svoju ulogu u hranjenju onoga što se širi izvan njega samog. Dok kročimo u povezano sebstvo pojavljuju se organizacijske strukture koje su usklađene s njim. One izjednačavaju samo-interes pojedinca s interesom organizacije i interes organizacije s interesom društva i planete. Za razliku od klasičnih kolektivističkih modela, one omogućavaju obilno izražavanje izuzetnih darova pojedinca, no te darove usmjeravaju prema dobru svih.
Otvorene kolaborativne strukture proširene ekonomije darivanja nadilaze staru opoziciju između pojedinca i grupe. Kada kažem da će se izuzetni individualni darovi usmjeriti prema dobru svih, neki će čitatelji možda protestirati, “Ali zar ne bi individualna izvrsnost trebala biti nagrađena?” Konzervativni prijatelji će smjesta postati sumnjičavi prema mojim idejama pretpostavljajući da one podrazumijevaju podređivanje pojedinačnog. Oni misle da u sustavu koji obeshrabruje akumulaciju i izvrsnost okreće u korist svih, ne bi bilo nikakvog poticaja ili nagrade za uzvišenost. Istovremeno, tradicionalna ljevica prihvaća neke osnovne premise, razlikujući se samo u uvjerenju da je podređivanje pojedinačnog dobro i nužno. Prema tom stavu, čestita osoba radi u plemenitoj samopožrtvovnosti za zajedničko dobro, prezirno odbijajući bilo kakvo uzvraćanje ili nagradu.
Oba ova stava dolaze iz paradigme odvojenosti koja drži da je “više za tebe, manje za mene.” Više za grupu znači manje za pojedinca. No, u kulturi darivanja to jednostavno nije istina. Veliki davatelj dragocjenih darova može se uzdići do najvišeg vrhunca časti i uživati u svemu što je u ljudskoj moći da daruje. Takva je priroda i snaga zahvalnosti. Nažalost, spoznaje kulture darivanja su nama danas strane jer iako žive duboko u našim srcima, one su odsutne iz ekonomskih i ideoloških struktura našeg društva. Sljedeći dio ove knjige opisuje kako obnoviti spoznaje i prakse kulture darivanja počevši na osobnoj razini.
Bankrot ekonomije odvojenog sebstva danas je jasno vidljiv. U kapitalističkom svijetu u kojem je dozvoljena individualna akumulacija, mi smo iskusili, ne obilno izražavanje naših darova, već njihovo potiskivanje, njihovo porobljavanje i njihovu zloupotrebu u svrhu uzimanja i kontroliranja jer te aktivnosti su one koje današnji novčani sustav iznuđuje i nagrađuje. Još gore, ove tobožnje nagrade su bile obmana: novac, ono što se njime kupuje i njegovo gomilanje kao zamjena za povezanost, ljubav, ljepotu, igru, značenje i svrhu. U ne-kapitalističkom svijetu nismo se proveli ništa bolje. Bilo da dolazi iz komunističke ideologije ili vjerskih učenja, samoodricanje je nijekanje života; zanijekani život uvijek se izražava imitacijskim formama koje nanose iste posljedice, ili gore, kao što je izravno uzdizanje odvojenog sebstva.
Doba odvojenosti se, međutim, bliži kraju i mi počinjemo iznova učiti kako živjeti istinu naše povezanosti. Sve što sam do sada izložio u ovoj knjizi pretpostavlja (i podupire) pomak u našoj svijesti bez kojega ništa od svete ekonomije ne bi bilo izvedivo. Ipak, ja ne zahtijevam takav pomak – ja ga promatram, svjedočim mu i, volio bih tako misliti, doprinosim mu. On se događa dok čitate ove retke, a dogodit će se to brže kako se brojne krize proistekle iz Odvojenosti nadvijaju nad nama. Svijet se mijenja i mi se mijenjamo s njim. Ne samo da moramo stvoriti ekonomske strukture povezanog sebstva koje živi u sukreativnom partnerstvu sa zemljom; mi već sada možemo naučiti kao misliti i živjeti u njima.
Napomene
1. Jedan model vrijedan pažnje je Better Means (www.bettermeans.com) koji svoj rad opisuje kao “model otvorenog poduzeća”. Strateške odluke, pitanja rada, kompenzacija i imovina, sve se određuje kroz procese samo-regulirajućeg ocjenjivanja i glasanja. Oni koji doprinose najveću vrijednost – što određuju oni sami, oni koji s njima rade na projektima i oni koji su izglasali projekt prije svega – dobivaju kredite koji se mogu razmijeniti za novac. Krediti također daju doprinositelju privremeno vlasništvo u kompaniji koje traje onoliko vremena koliko je prošlo od stjecanja kredita do trenutka kada su bili zamijenjeni za novac. Stoga je vlasništvo dano onima koji doprinose i postepeno iščezava kada netko prestane doprinositi. The Better Means model otvorenog poduzetništva koristi se danas u poduzećima i neprofitnim organizacijama. Još uvijek u fazi usavršavanja, taj model sadrži neke ključne koncepte otvorenog koda i P2P pokreta kao što su “lijeni konsenzus” (lazy consensus), “agilno upravljanje projektom” (agile project management), “procjena ravnopravnih” (peer evaluation), “povratna informacija o reputaciji” (reputation feedback) i mnogo drugih.