Poglavlje 19, Ne-akumulacija

Sveta ekonomija: Poglavlje 19, Ne-akumulacija

Kada akumulacija kapitala više ne bude imala značajnu političku ulogu, dogodit će se velike promjene moralnog kodeksa. Tada ćemo biti u stanju riješiti se mnogih pseudo-moralnih principa koji su nas opsjedali dvije stotine godina, prema kojima smo neke od najodvratnijih ljudskih osobina uzdizali na poziciju najviših vrlina. – John Maynard Keynes     

Budi milosrdan prije no što te bogatstvo učini gramzivim. –Sir Thomas Browne

Koncepciju bogatstva sam u ovoj knjizi formulirao kao tok radije nego kao akumulaciju. To nije nova ideja: bogatstvo je postalo akumulacija tek pojavom ratarske civilizacije. Budući da su lovci-sakupljači nomadi, uz vrlo malo iznimaka, posjedi su im doslovce opterećenje. No, ratar je sedentaran; štoviše, njegov opstanak ovisi o skladištenju hrane, posebno u slučaju ratarstva baziranog na žitu. Lovci-sakupljači održavali su populaciju ispod nivoa zasićenosti nemodificiranog ekosustava; u vrijeme suše ili poplave oni su se mogli lako seliti ili prilagođavati. To ne vrijedi za ratara. Za ratara, iza sedam plodnih godina lako može slijediti sedam gladnih što je značilo da je držanje velikih zaliha hrane najbolja sigurnost. Akumulirati i pohraniti bio je najbolji oblik sigurnosti; iz toga su potekli bogatstvo, status i mnogo drugih navika koje danas prepoznajemo kao vrline; štedljivost, žrtvovanje, štednja za crne dane, dobre radne navike, revnost i marljivost.

Živeći bez zaliha hrane, lovci-sakupljači nisu radili više no što je potrebno da bi zadovoljili neposredne potrebe i uživali su dugačka razdoblja dokolice. Dokolica ratara nosi malu dozu krivnje – mogao bi malo više raditi spremajući malo više zaliha, za svaki slučaj. Na imanju uvijek ima nešto što treba napraviti. Mi smo danas naslijedili i do ekstrema doveli stavove ratara uključujući ratarsku definiciju bogatstva. (1) Nakon ratarstva ti stavovi (radna etika, žrtvovanje sadašnjice za budućnost, akumulacija i kontrola) su u Doba stroja dostigli svoju sljedeću razinu manifestacije (2) što je dovelo do akumulacije bogatstva o kakvom nije sanjao ni najbogatiji faraon.

A danas se nalazimo u takozvanom Informacijskom dobu koje je samo još jedno intenziviranje istih stavova i u kojem se opaža akumulacija bogatstva, suprotstavljeno siromaštvo i otuđenje od prirodnog svijeta koje daleko premašuje sve što mu je prethodilo. Mnogi promatrači ukazivali su kako svako takvo “doba” eksponencijalno rastućim tempom dostiže zadnje doba koje mu je prethodilo (ustvari se preklapa s njim). Grubo govoreći, doba ratarstva trajalo je tri milenija, industrijsko doba tri stoljeća, informacijsko doba tri desetljeća. (3) Mnogi osjećaju da smo danas na rubu singularnosti: možda se nadiranje novih doba teleskopski sklapa u godine, mjesece, dane, te napokon postaje tranzicija u potpuno novu eru, nešto neznano i kvalitativno drugačije od bilo čega što je bilo prije. Mi možda još ne znamo mnogo o tome, no jedna stvar koja je sigurna u vezi nadolazećeg Doba ponovnog sjedinjenja jest da čovječanstvo više neće polagati pravo na izuzeće od prirodnih zakona.

Akumulacija je svakako jedno od kršenja prirodnog zakona koje je nespojivo s novim ljudskim bićem i njegovim odnosom s prirodom. Gomilanje resursa iznad razine onoga što je pojedinac sposoban konzumirati nije nepoznato u prirodi, već je rijetko, a mnogi načini skladištenja hrane (npr. vjeverice koje skrivaju orahe i lješnjake) imaju druga objašnjenja. (4) Općenito govoreći, prirodni sustavi odlikuju se protokom resursa, a ne akumulacijom. Životinjske stanice ne pohranjuju više šećera no što je nužno za nekoliko sekundi, one vjeruju u kontinuiranu opskrbu svog univerzuma, tijela.

Za pojavu zgrtanja kod ljudi evolucijski biolozi nude dva objašnjenja iz perspektive genetičkog determinizma. Prvo je da ono daje sigurnost, prednost preživljavanja. Lovci-sakupljači, kao i druge vrste, također bi to radili, tvrde oni, ali nisu znali kako. Drugo je objašnjenje da je razmetljivo nagomilavanje i konzumacija resursa vrsta predstave kojoj je cilj privlačenje partnera za parenje. Kao što kaže biolog Walter K. Dodds,

Konzumacija i demonstriranje kontrole nad resursima od strane muškaraca i žena eskalira (doprinosi grozničavoj rastrošnosti) zbog toga što je pretjerano prisvajanje resursa karakteristika spolnog odabiranja. U društvu s visokim životnim standardom nije dovoljno jednostavno demonstrirati kontrolu nad resursima dovoljnim za osiguranje preživljavanja za vas, vašeg spolnog partnera i vaše potomstvo. Da biste privukli spolne partnere vi morate imati kontrolu nad više resursa no što ih kontroliraju vaši potencijalni suparnici. (5)

Ako prihvaćamo premise konvencionalne genetičke teorije (čija je kritika izvan opsega ove knjige), ta logika izgleda neoboriva. Ipak, na suptilnoj razini taj argument se zasniva na cirkularnom rezoniranju koje na prirodu projicira naše postojeće okruženje oskudice, tjeskobe i natjecanja. Sposobnost za akumulaciju i prekomjernu konzumaciju resursa je reproduktivna prednost samo u društvu gdje resursi nisu podjednako raspodijeljeni. U kulturi koja se temelji na dijeljenju darova blagostanje vaše djece ne ovisi toliko o tome da li je vaš spolni partner veliki lovac ili plodan sakupljač. Štoviše, antropološki dokazi proturječe Doddsovoj tezi. U skladu s tim, lovci-sakupljači i primitivni ratari proizvodili su manje dajući prednost dokolici pred akumulacijom i kontrolom resursa. (6) U razmetljivom pokazivanju bogatstva nije bilo natjecanja potaknutih genima; čak naprotiv, zgrtanje nije donosilo visok status, već bruku. Dapače, rašireno dijeljenje resursa odavalo je veličinu proizvodnog kapaciteta. Ako je išta bilo genetski odabrano, bila bi to sklonost da se dijeli i doprinosi dobrobiti plemena. Malo pretjerujući mogli bismo reći da je u zajednici darivanja racionalno koristoljublje identično s altruizmom.

Pogrešne intuicije diskretnog i odvojenog sebstva tako su nas duboko zarazile da ih često ,u prerušenom obliku, smatramo aksiomatskom istinom. Pitajući, “Što je ljudska priroda?” mi projiciramo unatrag na izmišljeno vrijeme kada je vrijedilo “svaki čovjek za sebe”, ili možda prije, svaka obitelj za sebe, i smatramo da su se zajednice razvile kasnije kao unaprjeđenje sirovog stanja prirode. Značajno je da su se dva plodna filozofa u tom području, Hobbes i Rousseau koji su imali suprotne stavove o životu i stanju prirode, slagali po tom pitanju. Za Hobbesa, život je bio “samotan, siromašan, gadan, brutalan i kratak” (naglašavanje moje), a bio je samotan i za Rousseau-a:

Budući da u tom primitivnom stanju ljudi nisu imali ni kuća ni koliba niti ikakve vrste imovine; svatko je živio gdje je mogao, rijetko duže od jedne noći; spolovi su se sparivali bez plana, kao da su ih slučaj, prilika ili sklonost spojili zajedno, nisu imali ni neku veliku potrebu za riječima kojima bi jedan drugome prenijeli svoje planove; a rastajali su se jednako ravnodušno. Majka  je davala svojoj djeci da sišu prvo zbog sebe same; a poslije, kada ih je zavoljela iz navike, zbog njih samih: no čim bi bili dovoljno snažni da krenu u potragu za vlastitom hranom, napuštali bi ju svojevoljno; i kako nisu imali gotovo nikakav drugi način da ne izgube jedni druge, osim da se stalno imaju na oku, uskoro su postajali potpuno nesposobni da se prepoznaju kada bi se slučajno ponovo sreli. (7)

 

Bilo da je to tada bilo istina ili ne, sada je svakako istina da akumulacija, bar do neke mjere, doprinosi našoj sigurnosti, pa čak i našoj spolnoj privlačnosti. No, ne za dugo. Mentalitet akumulacije poklapa se s usponom odvojenosti, a također završava zajedno s Dobom odvojenosti. Akumulacija nema nikakvog smisla za prošireno sebstvo ekonomije darivanja.

Jedna važna tema u mom cjelokupnom radu je integracija stavova lovca-sakupljača u tehnološko društvo – upotpunjavanje, a ne transcendencija prošlosti. U ovoj sam knjizi već opisao monetarni ekvivalent ne-akumulacije (propadajuća valuta), ne-vlasništva ( ukidanje ekonomskih renti) i smanjene proizvodnje (dokolica i odrast). Mnogi ljudi i na osobnoj razini doista osjećaju sklonost prema tim vrijednostima kao pristalice pokreta za “dobrovoljnu jednostavnost” i propitivanja prirode posla. Prije svog vremena ti su ljudi pioniri u jednom drevnom i novom načinu bivanja koji će uskoro postati norma.

Bill Kauth, osnivač Svetih ratnika i drugih organizacija, međunarodno je poznat društveni izumitelj i bogataš, iako ne u nekom uobičajenom smislu. On posjeduje vrlo malo: jedan stari automobil, nekoliko osobnih stvari, nikakvu financijsku imovinu, koliko ja znam. Prije više godina, kaže mi, položio je osobni zavjet koji naziva “kresanje dohotka,” kojim se obavezao da nikada neće zaraditi više od 24.000 dolara godišnje. No, unatoč tome, kaže on, “Jeo sam u nekim od najboljih svjetskih restorana, putovao na mnoga prekrasna mjesta na zemlji i imao nevjerojatno bogat život.”

U doba odvojenog sebstva mi nosimo zrno cinizma i sumnje koje daje boju našim percepcijama o drugim ljudima i organizacijama. Kada čujemo nadahnutog govornika ili sudjelujemo u transformativnomseminaru mi se potajno (ili ne tako potajno) pitamo, “Kako ovaj tip zarađuje od ovoga? U čemu je trik?” Smjesta prepoznajemo svako licemjerje kao što su “donacije” koje su ustvari obavezne. Naše sumnje su često sasvim opravdane. Suviše vjerskih kultova, duhovnih pokreta i višerazinskih marketinških organizacija završi tako da se ljudi na vrhu obogate i mi se pitamo, “Je li to ono o čemu se tu radi?” Bill Kauthje pokušao pronaći način da iskoristi značajnu dinamiku višerazinskog marketinga eliminirajući pritom “faktor pohlepe” i kaže da je kresanje dohotka jedina stvar koja je imalo obećavala.

Sumnja da je svaka dobra stvar “ustvari samo način da netko na meni zaradi” ima svoj unutarnji pandan kada dovodimo u pitanje svoje vlastite motive. A opet, ponekad je ta sumnja u sebe sama dobro utemeljena. Događalo mi se nekada da je sve što sam ikada radio izgledalo kao da ima neku bazičnu motivaciju; kao da su svi moji darovi proračunati pokušaji da nekoga impresioniram ili iznudim uslugu, sva moja darežljivost patetični pokušaj da zadobijem odobravanje, svaki moj odnos motiviran tajnom shemom o profitu. Izgledalo je kao da niti jednom u životu nisam učinio nešto vjerodostojno darežljivo; uvijek sam u duši njegovao tajni prioritet veličanja sebe sama. Ovo stanje gnušanja nad samim sobom ima arhetipske odjeke formulirane u mitu i religiji. Pada mi na pamet propovijed Jonathana Edwardsa”Grešnici u rukama bijesnog boga” kao i doktrina o potpunoj izopačenosti čovjeka Johna Calvina. U Budizmu je to ponižavajuća spoznaja o tome koliko nečija djela dolaze od ega, čak i ponajprije, sam pokušaj nadilaženja ega!

Slažem se s Billom da je kresanje dohotka moćan način za eliminiranje sumnje koja truje organizacije i ideje s potencijalom transformacije života. Na sličan način to funkcionira i na unutarnjoj razini, otklanjanjem sumnje u naše vlastite motivacije daje snagu našim riječima. To nama samima, kao i drugima, potvrđuje iskrenost naših motiva i oslobađa ljude za prihvaćanje naših darova. Billov zavjet bio je duboko osobni zavjet koji on nije obznanio drugima sve dok mi nekoliko desetljeća kasnije nije dozvolio da o tome pišem. Ja sam u početku mislio da bi za njega bilo puno važnije da ga podijeli s drugima, no nakon dubljeg razmišljanja promijenio sam mišljenje. Esencijalna energija tog zavjeta zračit će iz njega bez obzira govorio on o njemu ili ne. Štoviše, ako ga javno otkrije, tada riskira sumnju (bilo od drugih ili sebe sama) da je pravi motiv taština: da se prikaže dobrim, da zadobije odobravanje. Bill je, međutim, odao da je u jednom trenutku taj koncept namjeravao proširiti na cijelu zajednicu kako bi se osnažilo međusobno povjerenje i međuovisnost.

Korisni psihološki i društveni učinci kresanja dohotka naveli su me da o njemu razmislim u kontekstu svete ekonomije, u prošlosti i budućnosti. Čitajući o pred-modernim kulturama otkrio sam da se umjesto kresanja dohotka široko provodilo nešto više nalik na “kresanje imovine” što ja nazivam ne-akumulacijom. Prisjetite se aljaskog plemena spomenutog u Poglavlju 18: prekršaj nije biti uspješan lovac; prekršaj je ne podijeliti meso.

Ne-akumulacija oblikuje društva lovaca-sakupljača u kojima je vladalo veliko obilje, ali nije bilo akumulacije, i u kojima su ugled stjecali oni koji su najviše davali. Da bi se najviše dalo, trebalo je i najviše primiti, bilo od prirode ili od drugih ljudi. Veliki lovac, vješt umjetnik ili muzičar, poduzetan, zdrav i onaj koji ima sreće, imali bi više za dati. U svakom slučaju, ova vrsta ugleda svima je na korist. Jedino kada se visoki prihod prenosi u akumulaciju, frivolnu potrošnju ili društveno destruktivnu potrošnju, ima smisla ograničavati ga. Drugim riječima, problem nije u visokom prihodu; problem je u posljedicama prihoda koji zaglavi u nekoj točki svoje cirkulacije, akumulirajući se i stagnirajući.

Ne-akumulacija je svjesna nakana da se ne akumulira više od skromnog iznosa imovine. Ona se ne rađa iz želje da se bude krepostan, već iz razumijevanja da je bolji osjećaj davati nego zadržavati, da je navodna sigurnost akumulacije obmana i da pretjerani novac i imovina opterećuju naše živote. Ona je duboko izjednačena s duhom darivanja čiji je osnovni princip da dar mora kružiti. Prisjetite se Maussa: “Općenito, čak i ono što je primljeno i stečeno na ovaj način – na bilo koji način – ne zadržava se za sebe, osim ako se bez toga ne može.” Drugim riječima, ako ti treba, koristi. Ako ne, daj dalje. To je tako očigledan princip da ga čak i dijete razumije. Zašto za sebe zadržati nešto što ne možeš koristiti? Samo nas ono “što ako” tjera da zadržavamo i gomilamo: Što ako u budućnosti ne budem imao dovoljno? U kulturi darivanja događa se to da će vam netko dati ono što vam treba. U kulturi gomilanja “što ako” strah je samo-ispunjavajući, stvarajući upravo one uvjete ranjivosti i oskudice koje podrazumijeva.

Budući da mi uistinu živimo u kulturi gomilanja i novčanog sustava koji potiče oskudicu, mogli biste pomisliti da ne-akumulacija danas nije praktična. Mogli biste čeznutljivo pomisliti kako bi bilo lijepo kad bi svi tako radili, ali ne rade, pa je bolje da se zaštitite. Sve je to vrlo logično. Ne mogu ponuditi neki racionalni argument koji bi to osporio. Sve što mogu je predložiti vam da čitajući ovo poglavlje uočite da li vas nešto dira u srce mimo razuma. Pogledajte kuda su nas doveli razum, praktičnost i igranje na sigurno. Možda je vrijeme da poslušamo to drugo nešto.

Ja obično ne zagovaram nagle, herojske tranzicije. Ako ste bogati, možda je dobar način da nježno usvojite ne-akumulaciju tako da na svoje vlastito akumulirano bogatstvo smjesta primijenite ležarinu, umanjujući ga 5 posto godišnje. To će se ionako dogoditi u svetoj ekonomiji – zašto odmah ne početi živjeti u njoj?

Siromašni ljudi su, naravno, uvijek živjeli u ne-akumulaciji. Ekonomija je danas nameće i srednjoj klasi budući da većina ljudi kupuje stvari na kredit umjesto da za njih štedi. Dok kamatonosni dugovi više neće dominirati ekonomskim životom u budućnosti, zastarijevanje štednje, što se već uvelike događa za ogromnu većinu Amerikanaca, prethodnik je ne-akumulativne ekonomije.

Veliko gomilanje kapitala još uvijek ima svoju ulogu, a postoje i ljudi koji imaju dar za korištenje novca kao medija svete kreativnosti, kao ritualni talisman za koordinaciju ljudske aktivnosti i fokusiranje ljudskih smjeranja. Novac je taj koji odlučuje hoće li sutra pet tisuća ljudi sagraditi neboder, očistiti odlagalište otrovnog otpada ili stvoriti film visoke tehnologije. Naravno, postoje i drugi rituali kojima koordiniramo ljudsku aktivnost, od kojih neki prizivaju priče i moći starije i od novca, no novac je ipak moćan alat. To je bit “svetog investiranja”, teme sljedećeg poglavlja. Vi koji imate bogatstvo u svojim rukama, pozivam vas da razmišljate u terminima onoga što ćete stvoriti kolektivnim ljudskim djelovanjem. Ili, kako možete novac upotrijebiti na najljepši način?

Svaki organizam u prirodi, svaka stanica u tijelu, može izdržati samo određenu količinu prolaza energije. Isto je s nama. Od prevelikog protoka kanal se može rasprsnuti. Prevelika akumulacija predstavlja tumor. Frivolne kupovine, kao dvorac u koji nikada ne idete ili petnaesti Rolls-Royce, simptomi su prekomjernog dohotka. Organizam očajnički nastoji raspršiti tok energije, puštajući i zadržavajući u isto vrijeme. Ono što rasipni bogataš stvarno želi učiniti je pokloniti kako bi uravnotežio davanje i primanje, no umjesto toga on samo kupuje stvari i zadržava ih za sebe. Koji je to strah koji ga tjera da zadržava čak i kada pušta? To je strah koji upravlja odvojenim sebstvom, samim u svemiru. Akumulacija je način uvećavanja sićušnog odvojenog sebstva. No, na kraju, to uvećanje je očita laž. Ovaj svijet napuštamo kao što smo u njega ušli: goli.

Većina bižuterije bogatih zamjena je za ono što stvarno trebaju – sportski auti zamjena za slobodu, palače kompenzacija za izgubljene veze umanjenog sebstva, statusni simboli umjesto istinskog poštovanja od sebe ili drugih. Tužna je to igra, šarada bogatstva. Čak i sigurnost koju ono navodno donosi je prevara jer životne muke imaju način da prodru u tvrđavu bogatstva pogađajući njene stanovnike izopačenim oblicima istih onih društvenih nevolja koje pogađaju sve ostale. Naravno da možete zamisliti različite medicinske opasnosti i tome slično u kojima bogatstvo može spasiti život, pa što? Svi ćemo ionako umrijeti i bez obzira koliko dugo živjeli doći će trenutak kada ćete pogledati na svoje protekle godine, a one će izgledati kratke, bljesak munje u mrklini noći, i shvatit ćete da svrha života ipak nije preživjeti u maksimalnoj sigurnosti i udobnosti, već da smo ovdje da dajemo, da stvaramo ono što je za nas lijepo.

Da ne bi pomislili kako prakticirajući ne-akumulaciju, ja činim nekakvu plemenitu stvar, dozvolite mi da vas uvjerim da kada sam počeo živjeti na ovaj način nisam imao osjećaj samopožrtvovnosti, nego prije lakoće i slobode. Ja sam osoba sasvim prosječne darežljivosti i daleko od svetosti. Ovo što vam nudim nije plemenita ideja; ona je praktična. Prvo zato jer moje srce održava laganim i slobodnim. Drugo jer znam da kada dajem tada ću i dobiti. Treće, zato jer ću živjeti u stalnom bogatstvu povezanosti, širenju kruga sebstva koje se događa kroz darivanje. Četvrto jer vjerujem da ću živjeti prekrasno čak i u materijalnim mjerilima. Na primjer, ja volim more i godinama sam sanjao da jednoga dana živim u kući na obali. Taj san je bio toliko živ da sam čuo galebove i osjećao miris soli u zraku. Nekada sam mislio da bih morao zaraditi užasno puno novaca da to ostvarim. Sada vjerujem da, iako možda nikada neću “posjedovati” kuću kraj mora, netko će me pozvati u neku takvu kuću, da dođem “bilo kada”, a kada vlasnik bude rekao “Osjećaj se kao kod svoje kuće,” mislit će to iz dubine svog srca.

Ako svijet primi moj rad s entuzijazmom, tada ja očekujem da ću primiti mnogo darova, mnogo više no što mogu sam iskoristiti. Kakvo bi to bilo rasipanje akumulirati veliku imovinu, dionice i obveznice, investicije i portfelja, podrume i tavane pune stvari! Čemu akumulirati kada u svijetu ima toliko viška za dijeljenje? Bilo da se propadajuća valuta i ekonomija darivanja pojave u vrijeme naših života ili ne, mi možemo u njima živjeti upravo sada. Novac možemo, koristim Gesellov izraz, svesti na ulogu kišobrana, slobodno ga uzajmljujući ili dajući ga prijateljima kojima je potreban. Naravno, nema garancije da ću novac, kao ni druge darove koji mi trebaju, dobiti uvijek kada ih trebam. Očekujem da ću ponekad ostati potpuno bez novca, no to me neće puno brinuti. S druge strane, mogao bih skapati od gladi i požaliti što nisam više akumulirao i zaštitio ušteđevinu. No sumnjam u to, a za mene sloboda od brige i tjeskobe – otvoren, neprekinut, lagan osjećaj otpuštanja – daleko nadmašuje rizik. Ako želite garancije, onda samo naprijed, akumulirajte, dok ne otkrijete da je obećana sigurnost priviđenje, da životne peripetije imaju način da provale u tvrđavu bogatstva.

Na dubokoj razini razlika između akumulacije i ne-akumulacije je lažna razlika koja se prokrijumčarila kroz tvrdnje o oskudici i odvojenosti. Misaoni sklop dara osjeća obilje svijeta kao osobno obilje i živi iskustvo života koje ga potvrđuje. Misaoni sklop odvojenosti vidi darove, zajmove i ušteđevinu kao tri vrlo različite stvari, no jesu li one zaista takve? Ako se nalazim u životnoj fazi u kojoj primam više no što mogu iskoristiti, mogao bih to pokloniti i time generirati zahvalnost ili bih to mogao pozajmiti drugima, oslanjajući se na obavezu umjesto zahvalnosti ili bih mogao jednostavno štedjeti novac uopće se naizgled ne oslanjajući na druge ljude. No, ova tri izbora nisu tako različita kako se možda čine. Prvo, kao što je već rečeno, vrlo nejasna linija razdvaja zahvalnost i obavezu, a u kulturi darivanja jedno učvršćuje drugo. Bilo da je zahvalnost ono što nekoga pokreće da daje onima koji su dali ili je to društveni sporazum koji je, naposljetku, utemeljen na vrlo jednostavnom principu zahvalnosti (ispravnost davanja onima koji daju), rezultat je isti. Što se tiče štednje i investiranja, u novčanom sustavu koji se poput našeg bazira na kreditu, to se nimalo ne razlikuje od pozajmljivanja. Štedni račun je za banku kredit-po-viđenju. Poput zajma, novčana štednja kaže, “Ja sam drugima dao u prošlosti i mogu ih pozvati da u budućnosti oni daju meni.” Čak i u slučaju dionica ili fizičkih roba, akumulacija ovisi o društvenim konvencijama vlasništva.

U nekom smislu, dakle, nemoguće je da primatelj darova akumulira. Sve dok dajem naočigled društva, gradit ću izvor obilja za budućnost. (Čak i kada to nije naočigled društva, ja vjerujem da će nam univerzum vratiti ono što smo dali, možda u nekom drugom obliku, zapravo umnogostručeno stotinu puta.) Na kraju, dakle, bit ne-akumulacije leži u namjeri sa kojom se novac daje, posuđuje, investira ili štedi. U duhu darivanja, mi se usredotočujemo na svrhu i puštamo da ono što ćemo dobiti zauzvrat bude sekundarno, samo primisao. U duhu akumulacije mi težimo osigurati i maksimizirati povrat i puštamo da destinacija dara, zajma ili investicije služi tome cilju.  Ovo prvo je stanje slobode, obilja i povjerenja. Ovo drugo je stanje tjeskobe, oskudice i kontrole. Svatko tko živi u prvome je bogat. Svatko tko živi u drugome je siromašan bez obzira koliko bogatstvo on ili ona posjeduju.

U budućnosti, kada se uspostave društveni mehanizmi za eliminiranje ekonomskih renti (tj. profita od pukog posjedovanja zemlje, novca i sl.), način života će biti u skladu s ekonomskom logikom, ne samo duhovnom logikom. Kada novac ionako propada onda ga je bolje pozajmiti drugima uz nultu kamatu nego ga držati više no što vam treba. Štoviše, kada mentalitet obilja postane prevladavajući, zamaglit će se razlika između zajma, dara i investicije. Mi ćemo biti sigurni u saznanju da bez obzira na postojanje formalnog sporazuma o uzvraćanju dara, stvorena je jedna obaveza, ako ne s određenom osobom onda s društvom ili čak svemirom. Ta spoznaja je prirodna posljedica nove Priče o sebstvu – povezanom sebstvu – koja leži u temeljima svete ekonomije u koju prelazimo. Više za tebe je više za mene. Iz duhovne perspektive to je oduvijek bilo istina, čak i na vrhuncu Doba odvojenosti. Iz ekonomske perspektive, to bilo istina u drevnoj kulturi darivanja i ponovo postaje istina dok gradimo nove ekonomske institucije u cilju ponovnog stvaranja ekonomije darivanja u modernom kontekstu.

Te nove, ekonomske institucije usklađene s darivanjem ujedno su i uzrok i posljedica promjene u općim stavovima. Kada dovoljno ljudi započne živjeti u ne-akumulaciji oni će sagraditi psihički temelj na kojem te nove ekonomske institucije mogu stajati. Praktički govoreći, ljudi će prepoznati nove vrste novca kao nešto što odražava njihove vrijednosti i duhovne intuicije. Oni će “shvatiti”; usvojit će ih s entuzijazmom. To se već događa: unatoč ogromnim strukturalnim destimulansima za korištenje komplementarnih valuta, ljudi ih još uvijek smatraju uzbudljivima i privlačnima. Unatoč tome što ima malo ekonomskih razloga za njihovo korištenje, ljudi to ipak žele, intuitivno shvaćajući da su te valute u skladu s novom Pričom o sebstvu u koju kroče. Naše duhovne intuicije već nam unaprijed daju znakove o istini nadolazećih vremena: imovina je teret, istinsko bogatstvo dolazi od dijeljenja, ono što činimo drugima, činimo sebi samima.

Napomene

1. Molim vas da uočite da je ta dihotomija između dobavljača hrane i poljoprivrednika umjetna. Jedan se postepeno pretvara u drugog i prvobitni stavovi dobavljača hrane teško umiru; zapravo neki od njih zadržali su se i do danas. Švedski farmer, srednjevjekovni seljak i Bantu pastir uživali su podjednako ležeran tempo života kao lovac-sakupljač.
2. Doba stroja zajedno s Industrijskom revolucijom nije toliko različito od doba ratarstva već je prije njegova dopuna. Njegovi počeci sežu do graditeljskih društava drevnog svijeta čije su piramide i spomenici zahtijevali jednaku podjelu rada i jednaku standardizaciju proizvoda, procesa i ljudskih funkcija koje karakteriziraju moderni tvornički sustav. Također su imale za posljedicu jednaki ljudski jad, naporan rad i siromaštvo.
3. Prije ovoga bih stavio 30.000 godina dugo doba simboličke kulture (toliko je otprilike stara najranija figurativna umjetnost – a prema jednom gledištu također i simbolički jezik), 300.000 godina dugo doba vatre i 3.000.000 dugo kameno doba.
4. Na primjer, vjeverice ustvari sade drveće djelujući tako kao posrednici u razmnožavanju drveća. Drvo hrani vjevericu, a vjeverica pomaže drvetu da se reproducira, upravo kao odnos između osa i stabla smokve i između nebrojenih drugih vrsta. Uočavajući takve odnose lako je razumjeti zašto su prvi ljudi prirodu shvaćali u terminima Dara.
5. Dodds, Walter Kennedy. Humanity’s Footprint: Momentum, Impact and our Global Environment. New York, Columbia University Press. 2008. s. 123.
6. Vidi Marshall Sahlins Stone Age Economics (New York. Routledge: 2003) u vezi brojnih pojava smanjene proizvodnje.
7. Rousseau, Jean Jacques. A Dissertation on the Origin of Inequality among Men, prijevod na engleski G.D.H. Cole (1754). dio 1.