Mi smo živjeli s pretpostavkom da bi ono što je bilo dobro za nas bilo dobro i za svijet. Bili smo u krivu. Mi moramo promijeniti svoje živote tako da bude moguće da živimo sa suprotnom pretpostavkom, da ono što je dobro za svijet bit će dobro i za nas. A to zahtijeva da se potrudimo upoznati svijet i naučiti što je dobro za njega. – Wendell Berry
Višak bogatstva je sveti trust kojim je njegov vlasnik za svoga života dužan upravljati u korist zajednice. – Andrew Carnegie
Dhàrma bogatstva
Budimo jasni: svrha ne-akumulacije nije odrješenje vlastite krivnje za zločine civilizacije utemeljene na novcu. To je samo ego. Ne dobivate moralne bodove za siromaštvo; ne-akumulacija nije cilj sama za sebe niti sama po sebi. Cilj je uživanje u istinskom bogatstvu, bogatstvu povezanosti i protjecanja, a ne lažnom bogatstvu imanja. No što ako imate bogatstvo koje premašuje ono što se možete podijeliti tijekom običnog života?
Savjesnoj osobi takvo bogatstvo može više ličiti na teret nego na dar. Mi smo dužni, i drago nam je, ispravno koristiti ono što nam je dano. Bogatstvo nije nikakva iznimka. Oni koji su blagoslovljeni i prokleti velikim bogatstvom nemaju ništa više razloga da se odreknu svojih dužnosti nego što ima bilo tko da prezirno odbije darove, odgovornosti i prilike da služi onome s čim smo svi rođeni.
Preveliko bogatstvo, bilo naslijeđeno od obitelji ili iz nekog ranijeg vremena u vlastitom životu, nosi sa sobom želju da se dobro upotrijebi. To je dhàrma, poziv na služenje. Potratiti ga na bižuteriju, pokloniti ga nerazumno ili se posvetiti njegovom uvećavanju, sve su to načini odbijanja tog poziva. Izazov prevelikog bogatstva je da se od njega daje na način koji je prekrasan. To može potrajati godinama ili desetljećima i obuhvaćati dugoročno planiranje i stvaranje čitavih organizacija ili se to može dogoditi jednim plemenitim činom. Na bilo koji način, to je ona vrsta investicije koja je u skladu s budućom ekonomijom u kojoj status dolazi od davanja, a ne imanja, a sigurnost ne dolazi od akumulacije, već od bivanja jezgrom protjecanja. To je potpuno drugačiji mentalitet od tradicionalne paradigme investiranja koju izjednačavamo s povećanjem bogatstva.
Prvobitno sam mislio da bismo se trebali u potpunosti riješiti riječi i koncepta investiranja. Onda sam razmotrio etimologiju te riječi: to znači obući, kao uzeti goli novac i staviti ga u novo ruho, nešto materijalno, nešto stvarno u fizičkom i društvenom smislu. Novac je goli ljudski potencijal – kreativna energija koja još nije “odjevena” u materijalne ili društvene konstrukcije.
Ispravna investicija je odjenuti novac u sveto ruho: iskoristiti ga za stvaranje, zaštitu i održavanje stvari koje nam danas postaju svete. To su one iste stvari koje će činiti glavni stup ekonomije sutrašnjice. Ispravna investicija je stoga praksa za svijet koji dolazi, psihološka praksa i praktična priprema istovremeno. Ona nas privikava na novi mentalitet bogatstva – pronalaženje načina za produktivno davanje – ona stvara i učvršćuje te kanale koji bi mogli opstati, čak i kada današnji novčani sustav propadne. Novac kakav poznajemo mogao bi nestati, ali odnos zahvalnosti i obaveze će ostati.
Ako si želite priuštiti trunak poetske spekulacije, sve što sam rekao u prethodnom paragrafu također vrijedi za onaj drugi “nadolazeći svijet” – zagrobni svijet. Da biste to razumjeli, ne morate vjerovati u zagrobni život. Zamislite se na samrtnoj postelji shvaćajući da ništa nećete ponijeti sa sobom. Upravo kao što financijske investicije neće preživjeti ekonomski kolaps, tako i kraj života znači kraj svih naših akumulacija. Što će vas razveseliti u tom času? Sjećanje na sve što ste dali. U smrt sa sobom nosimo samo ono što smo dali. Kao u kulturi darivanja, to je ono što će biti naše bogatstvo. Dajući, mi spremamo zalihe blaga u raju. Kada se stopimo sa Svime, tada primamo ono što smo svemu dali.
Za ljude s malo novca najljepši način da ga koriste vjerojatno počinje tako da nahrane sebe i svoju djecu i da zadovolje određene osnovne potrebe ljudskog života. Onkraj sebe i svojih najmilijih, međutim, prekrasna upotreba novca zahtijeva nešto što bismo možda mogli nazvati “investiranje”. U svetoj ekonomiji investiranje ima značenje koje je skoro suprotno od onoga koje ima danas. Danas je investiranje ono što ljudi rade da bi očuvali svoje bogatstvo. U svetoj ekonomiji investiranje je ono što radimo da bismo podijelili svoje bogatstvo.
Kao i ne-akumulacija, taj koncept je toliko jednostavan da bi ga čak i dijete moglo razumjeti. On glasi, “Ja imam više novca no što ga mogu upotrijebiti pa ću ga dati nekom drugom da ga upotrijebi.” To je investicija ili zajam. A banka ili drugi investicijski posrednik je netko tko je vješt u pronalaženju nekog drugog da ga upotrijebi. Bankarstvo u svojoj svetoj dimenziji, kaže, “Ja ću ti pomoći da nađeš nekoga tko tvoj novac može prekrasno upotrijebiti.” Jednom sam ovu ideju izložio jednom stvarnom bankaru kojeg sam upoznao na jednoj konferenciji i njemu su suze potekle na oči – suze prepoznavanja duhovne suštine njegovog poziva.
Tisuću godina od danas, kada novac bude toliko različit od onoga što poznajemo da ga možda nećemo ni prepoznati kao novac, osnovna ideja investiranja će i dalje ostati. Razlog tome je to što će nam, zahvaljujući fundamentalnom obilju svemira i beskonačnosti ljudske kreativnosti, često biti dostupan protok darova daleko veći od naših neposrednih potreba. Uvijek ćemo imati potrebna sredstva – tijekom vremena sve veća – da stvorimo čudesa kroz kolektivno ljudsko nastojanje i u partnerstvu s Ljubavnicom Zemljom. Na najosnovnijoj razini sveto investiranje je jednostavno hotimično kanaliziranje ovog preobilja u kreativne svrhe. Ono počinje zadovoljavanjem potreba i nastavlja se stvaranjem ljepote.
Ukrasti od Petera da se plati Paulu
Ispravna investicija odaje duh darivanja. Nažalost, današnje investiranje odlikuje suprotni duh: ono je ili motivirano ekstrakcijom, a ne darivanjem bogatstva, ili je uzvratni dar specificiran unaprijed ili iznuđen naknadno ili oboje. Današnje investiranje kaže, “Ja ću ti dati da koristiš ovaj novac, ali samo ako mi zauzvrat daš više.” Bilo da se radi o investiranju u dionice ili o zajmu, ja ostvarujem profit kroz moje ekskluzivno posjedovanje svetog resursa sa ciljem kontrole sve veće količine. Druga stvar po kojoj se to vidi je to što poticaj za uzvratni dar nije zahvalnost. Unatoč tome kako glasi poruka predsjedavajućeg u godišnjem izvještaju, upravni odbor ne određuje iznos dividende u duhu zahvalnosti milijunima svojih bezimenih investitora.
Čak i prije no što se iskristalizira ekonomija koja oživotvoruje suštinske principe darivanja, mi je možemo započeti živjeti. Ispravno investiranje – investiranje u skladu s duhom i logikom Dara – moguće je upravo sada. Ideje koje se spremam izložiti postat će mnogo jasnije nakon tranzicije u novu ekonomiju, a priče koje se nadvijaju nad tom ekonomijom – povezano sebstvo i Ljubavnica Zemlja – će ih podržati. Da bi se danas primijenile te ideje, potrebna je vjera, vizija i hrabrost. Niti jedna osoba ili institucija koja je još uvijek uronjena u staru priču neće vam dati za pravo. Ono što vam se ja spremam ponuditi iz njihove je perspektive bezumno.
Ono što ću opisati mnogo je radikalnije od “društveno odgovornog investiranja” ili “etičkog investiranja”. Iako su te ideje koraci u pravom smjeru, one u sebi skrivaju unutarnje proturječje. Težeći pozitivnom financijskom povratu, one pospješuju konverziju svijeta u novac.
Tradicionalno investiranje koje je savršeno obranjivo u kontekstu Uspona nastoji doprinijeti rastu područja novca i dio tog doprinosa dobiva kao nagradu. Rizični kapitalista (venture capitalist) prepoznaje brzorastuće prilike i osigurava novac za njihovo ostvarenje. U ekonomiji trajnog stanja ili odrasta taj model više nije primjeren, a neprimjerenim ga smatra i sve više ljudi iz klase investitora – pa se stoga okreću prema drugačijem investicijskom cilju: restauraciji i ne sve efikasnijoj eksploataciji prirodnog i društvenog zajedničkog dobra.
Da ponovim: u okviru takve restauracije investitori ne mogu zaraditi novac. Svaka shema “društveno odgovornog investiranja” koja obećava normalnu stopu povrata podržava laž bilo svjesno ili ne. To ću ilustrirati sa dva primjera.
Nakon što sam održao jedan govor protestirala je jedna vrlo pametna i suosjećajna žena aktivna u društveno odgovornom investiranju, “Sigurno ne stoji da sve profitabilne investicije doprinose likvidaciji javne dobrobiti. Što ako ja investiram u kompaniju koja ima odličan novi pronalazak za, recimo, jeftine, prenosive fotonaponske punjače? Ja pomognem u kapitaliziranju te kompanije; oni prodaju mnogo uređaja; svi zaradimo novac; a od toga i planeta ima koristi.” Lijepo, no ako je kompanija prodala uređaje po nižoj cijeni (npr. uz profitnu maržu upravo dovoljnu za financiranje istraživanja i razvoja ireinvestiranje dobiti) ne bi li za planetu bilo još korisnije da uređaj bude još pristupačniji? Cilj da se isplaćuje kamata ili dividende investitorima, da im se osigura pozitivna stopa povrata, proturječan je s ciljem da kompanija bude društveno i ekološki “odgovorna”.
Da pojasnim – ja ne predlažem da poduzetnici unište vlastiti posao poslujući s pozitivnom nulom. Ja govorim o investiranju, ne o zarađivanju. Jedna je stvar primiti nagradu za dobro urađen posao u svijetu; sasvim je druga dodavati novac novcu na temelju posjedovanja novca. U gornjem primjeru bilo bi u redu da se naplaćuje dovoljno za održavanje posla, dobre plaće zaposlenika i financiranje proširenja, istraživanja i tako dalje. No, povrh toga korporacije moraju zaraditi dodatni iznos koji odlazi investitorima u obliku kamatnih plaćanja ili dividendi. Odakle dolazi taj dodatni iznos? Iz istog izvora odakle danas dolazi sav novac: kamatonosnog duga i pretvaranja svijeta u novac. Zato, ako stvarno želite doprinijeti dobrobiti svijeta, ne tražite povrat od svoje investicije. Nemojte pokušavati davati i uzimati u isto vrijeme. Ako želite uzeti (a možda imate dobre razloge za to), onda uzmite, ali nemojte se pretvarati da dajete.
Drugi primjer će ovo još bolje razjasniti. Razmotrite jedan od najpoticajnijih tipova društveno odgovornog financiranja: mikrokredite za žene u Južnoj Aziji. Ti programi su očito postigli ogromni uspjeh omogućujući ženama u Indiji i Bangladešu nove izvore prihoda uz izuzetno nisku stopu neplaćanja. Ako je ikada postojao primjer za “činiti dobro radeći dobro”, to je to. Vi posudite 500 dolara nekoj ženi u Indiji da kupi kravu muzaru. Ona prodaje mlijeko svojim suseljanima i zaradi dovoljno da nahrani svoju obitelj i otplati kamatu i glavnicu zajma. Zvuči izvrsno, no razmislite na čas: odakle dolazi novac za vraćanje duga? Dolazi od seljaka. A odakle njima novac? Oni ga zarađuju prodajući neke druge robe ili usluge – drugim riječima, kroz pretvaranje nekog dijela društvenog ili prirodnog općeg dobra u novac, kao što je opisano u Poglavlju 4. Učinak je isti poput onog ozloglašenog “poreza na kolibu” koji su Britanci (i druge kolonijalne sile) koristile za uništenje samodostatnih lokalnih ekonomija u Africi u kolonijalno doba. (1) To je jednostavno bio mali godišnji porez, plativ jedino u nacionalnoj valuti, koji je natjerao domaće ljude da za tu valutu prodaju svoju radnu snagu i svoju lokalnu robu. Lokalne ekonomije su se ubrzo raspale i pretvorile u tržište za britansku robu i izvor radne snage i sirovina.
Žena od svoje krave dobiva puno više mlijeka no što njena obitelj može konzumirati. Kome će dati višak? Zato što mora otplaćivati novčani zajam, htjela to ili ne, dat će ga onome tko je voljan platiti za mlijeko. Kada bi krava bila besplatna, žena ne bi bila primorana zaraditi novac, pa bi mlijeko možda mogla distribuirati kanalima tradicionalne mreže darivanja. S financijskom obavezom koja joj visi nad glavom, ona to ne može čak i kada bi htjela. Slijedeći ovu nit dalje, tko su oni koji su voljni i sposobni platiti za mlijeko? To su oni koji sami zarađuju gotovinski prihod. Ljudi kojima je mlijeko potrebno ne mogu ga odbiti, ako uglavnom žive u ekonomiji darivanja. Ulazak novog “biznisa” u selo gura selo dalje od tradicionalnih mreža reciprociteta, prema svijetu novca.
Kada ne bi bilo kamate na zajam, unos od 500 dolara u zajednicu ne mora možda biti loša stvar. U modernim osiromašenim zajednicama čest je slučaj da ljudi imaju robe i usluge za razmjenu, ali im zbog sloma kulture darivanja nedostaju načini razmjene. Prvobitni vlasnik krave mogao bi iskoristiti novac da seljacima plati za stvari koje mu trebaju, a kada novac kruženjem dođe natrag do žene koja je kupila kravu, mnoge potrebe su do tada zadovoljene, a ništa nije izgubljeno. Čak i ako se novac vrati natrag investitoru, bar ništa novca nije otišlo iz sela.
Potpuno je drugačija priča kada zajam nosi kamatu. Pozajmljivanje novca ovoj ženi uz kamatu ekvivalentno je izvlačenju novca iz njenog sela. Zamislite ovo razmišljanje, “Ah, u ovom selu ima bogatstva koje još nije pretvoreno u novac. Ja ću uzeti jedan dio tog novca! Učinit ću ih svojim dužničkim robovima.” Nije baš jako milosrdan impuls.
Jedna od ključnih privlačnosti lokalnih valuta je ta da one osiguravaju da novac ostaje u zajednici. Kamatonosni zajam u internacionalno konvertibilnoj valuti čini suprotno – on isisava novac iz zajednice. Žena prodaje mlijeko lokalnoj sirani koja sir prodaje stolaru koji ženi gradi štalu za kravu i tako dalje. Novac cirkulira i cirkulira, ali ne može zauvijek ostati u zajednici jer dug treba otplatiti. Što se tiče kamate, ona se može platiti samo ako lokalni ljudi nešto prodaju vanjskom svijetu. Pritisak na ženu da plati kamatu prenosi se na zajednicu u formi cijene mlijeka. To je pritisak koji ljude u siromašnim zemljama primorava da rade u tvornicama i na plantažama. U novčanoj ekonomiji gdje su propale prvobitne mreže darivanja, potreban vam je novac za život. Prodat ćete što god možete – svoj rad, svoje vrijeme, svoj okoliš – kako biste ga dobili.
Ekonomisti će vam reći da sve dok lokalna ekonomija raste brže od kamatne stope na zajam za mliječnu kravu (ili ustvari, ukupni iznos zajmova izdanih selu), selo može otplatiti glavnicu i kamatu i ipak postati bogatije. Drugim riječima, ako cijelo selo, poput žene s kravom, proda nove robe i usluge po većoj stopi no što je kamatna stopa, bit će u stanju da otplaćuje i prosperira. No, sada se ponavlja isto pitanje: odakle dolazi novac? Na globalnoj razini, investiranje temeljeno na kamati primorava na natjecanje i vječito iscrpljivanje društvenog, prirodnog, kulturalnog i duhovnog općeg dobra – pretvaranje ekonomije darivanja u novčanu ekonomiju. (2)
Kako je samo očito da sveto investiranje ima malo zajedničkog s obrtanjem profita. Ako želite pomoći selu onda dajte ženi kravu. Ili, ako tako zahtijeva njen ponos, posudite joj novac uz nultu kamatu (što je dar korištenja novca). Ako vam je umjesto toga više stalo do novčanog bogatstva, onda to učinite i zaboravite pretvaranje. Istinita je ona izreka: ne možete služiti dvojici gospodara. U oba primjera koja sam dao u nekom trenutku na vidjelo izlaze proturječni programi i treba se odlučiti: služiti bogu ili Mamonu. No, taj izbor više ne vrijedi u svetoj ekonomiji. To dvoje će biti ujedinjeno – dio većeg ponovnog ujedinjenja suprotnosti koji opravdava izraz Doba ponovnog ujedinjenja za opis nadolazećeg vremena.
Društveno odgovorne investicije koje obećavaju dobru stopu povrata su “krađa od Petera da bi se platilo Paulu” – sa prisvajanjem provizije od transakcije za sebe. Nadam se da je prethodno objašnjenje bilo nepotrebno za većinu mojih čitatelja. Napokon, osnovni zdravi razum kazuje nam da je ideja o dobrom radu motiviranom profitom problematična. Profit se ponekad može dogoditi slučajno, ali dar koji dolazi s iznuđenim potraživanjem većeg uzvratnog dara, nije uopće dar, nego prijevara ili pljačka.
Jeste li vi stvarno takvi da u svom životu namećete bezdušno razdvajanje poslovnih od drugih ljudskih odnosa? Kada investirate novac s kamatom vi indirektno nekom siromašnom momku poručujete, “Ne tiče me se što moraš učiniti da bi došao do novca – daj mi taj novac!” Vaša garancija depozita za nekog drugog je prijetnja ovrhom. Vi se možda ne ponašate kao Ebenezer Scrooge, ali nekog drugog plaćate za to.
Ako su kamatonosne investicije u osnovi neetične, pridonoseći pljačkanju prirodnog i društvenog općeg dobra, onda je očigledno da ne bismo smjeli investirati novac s kamatom. Isto vrijedi za bilo koju investiciju koja potiče proširenje domene roba i usluga. Kao društveno odgovorni investitori, vi ne želite pridonositi monetizaciji života i prirode.
Od tog principa se ne može pobjeći. Ponekad dobivam mailove od ljudi iz financijske djelatnosti koji čitaju moje radove i izlažu svoje ideje o društveno i ekološki odgovornom investiranju. Ja im tada predlažem svoju vlastitu ideju: investicijski fond čiji je izričiti cilj nulti povrat od investicije. Iz nekog razloga niti jedan financijski profesionalac kojem sam ovo predložio nije mi se ponovo javio! Međutim, u novčanoj ekonomiji s negativnom kamatom, nulti povrat na investiciju bio bi smatran prilično povoljnim.
Ja ne zagovaram doba altruizma u kojem se odričemo osobne koristi za zajedničko dobro. Ja zapravo predviđam sjedinjenje osobne koristi i zajedničkog dobra. Na primjer, kada ljudima u svojoj zajednici dajem novac, ja stvaram osjećaje zahvalnosti koji bi ih mogli motivirati na uzvratni dar meni ili daljnji dar nekom drugom. Na svaki način, ja učvršćujem zajednicu koja me održava. Kada smo sastavni dio zajednice darivanja, mi svoju zahvalnost prirodno usmjeravamo, ne samo prema najbližem davatelju, već prema zajednici u cijelosti i brinemo se o njenim najpotrebitijim članovima (dar ide za potrebama). Naša želja za davanjem mogla bi jednako tako biti izražena darivanjem nekog u zajednici tko sam nije nama dao ništa. Stoga bilo koji dar, čak i onaj bez očekivanja direktnog uzvraćanja, možemo gledati kao oblik “investicije”. Mi ipak uzimamo goli novac i, ako se radi o dobroj investiciji, oblačimo ga u nešto lijepo. Loša investicija ga oblači u nešto ružno. To je upravo tako jednostavno.
Valuta budućnosti s negativnom kamatom izjednačit će duh darivanja s ekonomskim koristoljubljem, a zajmovi s nultom kamatom više neće ličiti na žrtvovanje. Napokon, ustrajanje na novcu donosi povrat manji od nule. U vremenu koje nam preostaje do trenutka prevlasti takvog sustava očigledno je da je posuđivati novac bez kamate, ili ga poklanjati, protivno racionalnom koristoljublju. To je, međutim, vrlo kratkovidno koristoljublje jer dok se postojeći novčani sustav može raspasti u sljedećih nekoliko godina, veze zahvalnosti koje stvaraju darovi oduprijet će se svakom društvenom previranju. Ako ste jedan od onih zabrinutih zbog Naftnog vrhunca ili nekog drugog scenarija propasti, najbolja sigurnost koju možete imati je skloniti se u mrežu darivanja. Odmah započnite davati. Deset milijuna dolara moglo bi za nekoliko godina biti tek toliko papirnatih listića. To je još jedan način na koji bi ono što dajete u “ovom svijetu” moglo biti vaše blago u sljedećem.
Ako želite stvoriti svijet obilja, svijet zahvalnosti, svijet darivanja, možete početi koristeći današnji novac, dok još uvijek postoji, kako bi stvorili više zahvalnosti u svijetu. Ako imamo dovoljno veliki rezervoar zahvalnosti tada naše društvo može odoljeti gotovo svemu. Još jednom, mi živimo u svijetu fundamentalnog obilja kojeg kroz naša vjerovanja i običaje umjetno prikazujemo siromašnim. Tako smo strašno uništili planetu i duh da će biti potrebna cijela bujica naših darova da bi ih zacijelila. Bujica darova dolazi iz zahvalnosti. Stoga ćete svoj novac najbolje investirati tako da generirate zahvalnost. Nije važno da li će vas zahvalnost prepoznati kao darovatelja. Napokon, pravi objekt zahvalnosti je Darovatelj svih naših vlastitih darova, našeg svijeta, naših života.
Da bismo se pripremili za tu ekonomiju i da danas živimo u njenom duhu, umjesto da investiramo novac s ciljem stvaranja još više novca, mi pomičemo fokus investiranja koristeći akumulirani novac kao dar koji on jest: dar starog svijeta novome, dar predaka za budućnost. To je analogno darovima života, majčinom mlijeku, hrani i osjetilnoj stimulaciji i svim stvarima koje od nas izgrađuju odrasle ljude, a koje primamo kako bismo ušli u punoljetnost i dalje davali od tih darova. Pitanje je stoga, kako koristiti novac u spoznaji dara. Ako niste investitor, tada je to pitanje ispravnog načina života.
Stare akumulacije za nove svrhe
Pitanje “Što da bogati pojedinci rade sa svojom gomilom novca?” vodi širem pitanju: Što je nama kao društvu činiti s bogatstvom akumuliranim kroz tisuće godina? Što je, uostalom, to bogatstvo, ako ne, ili ne više, “odgođena potrošnja”?
Hajdemo također ponovno razmotriti suštinu novca. Što je točno to što se akumulira u tim ogromnim akumulacijama novca? Novac se sastoji od ritualnih talismana kojima koordiniramo ljudska smjeranja i aktivnost. Oni koji posjeduju akumulaciju novca imaju na raspolaganju sredstva za usmjeravanje i organiziranje rada društva. Povećanje novca može doći samo po cijenu nemonetiziranog svijeta, no trošenje novca može obnoviti taj svijet samo ukoliko to trošenje nije investicija koja teži daljnjoj komodifikaciji društvenog i prirodnog općeg dobra. Novac se može koristiti za čistu sječu šume uz pomoć šumskih strojeva; jednako tako se može koristiti za očuvanje i zaštitu šume. Prvi način je stvaranje novca: drugi način je uništavanje novca (jer ne generira daljnje robe ili usluge). Na bilo koji način, novac pruža mogućnost za koordinaciju ljudske aktivnosti u velikim razmjerima.
Slika nekog tko sjedi na vrhu kapitala akumuliranog kroz stoljeća eksploatacije posebno je relevantna za baby-boom generaciju, posljednju koja je postala punoljetna u vrijeme zenita naše civilizacije. Oni stoje u oba svijeta, jednom nogom u starom, a drugom u novom. Oni imaju pristup (mnogi od njih) gomili bogatstva iz starog svijeta, no dovoljno su mladi da se njihova svijest pomakla u smjeru novog. Moja generacija, prije zvana Generacija X, je drugačija. Mnogi od nas, čak i iz obrazovanih krugova, nikada nisu kročili u stari svijet. U trenutku kada smo postali punoljetni, taj svijet je već tako očigledno bankrotirao da se nismo mogli privoljeti da u njemu tražimo svoju sreću. Za nekoga tko je dostigao punoljetnost šezdesetih ili sedamdesetih, još je uvijek bilo moguće da vjeruje u projekt uspona; još je uvijek bilo moguće da u potpunosti sudjeluje u Priči o ljudima: osvajanje svemira, osvajanje atoma, gospodarenje univerzumom, prema naprijed i prema gore. Pretpostavljam da sam bio rođen 1957., a ne 1967. (ili da mi otac nije kao tinejdžeru dao da čitam Tiho proljeće, 1984 i Narodnu povijest Sjedinjenih država), slijedio bih Program i danas bih bio profesor matematike na nekom sveučilištu. No, nije bilo suđeno. Do osamdesetih, kada sam postao punoljetan, naša priča o ljudima više nije bila privlačna. Ja i milijuni poput mene načelno smo otpali. Naravno da ovdje prekomjerno poopćavam, no ja mislim da ima istine kada se govori da, dok su djeca iz pedesetih i šezdesetih postala microsoftovi programeri milijunaši, djeca iz sedamdesetih i osamdesetih se igraju s Linuxom. Ovime se microsoftovim milijunašima ne želi pripisati moralna slabost! U njihovo vrijeme još je uvijek bilo moguće da dinamičnog, maštovitog dvadesetogodišnjaka uzbuđuje ono što se događalo u komercijalnoj softverskoj industriji. Isto vrijedi za središnje političke, akademske, umjetničke, znanstvene, medicinske i slične institucije. Naravno, neizbježni rasplet Priče o usponu već je tada bio očit za one koji su imali oči da ga vide, kao što je bio očit misticima tisućama godina. Za većinu je ipak kriza bila predaleka, a ideologija ljudske prevlasti preduboko usađena da bi ih odvratila od punog sudjelovanja u projektu uspona.
Društvena dinamika o kojoj govorim djelomično je dio amero-centričkog fenomena, no ja mislim da se može poopćiti na svijet koji je na rubu novog doba. Kao i američki pripadnici baby-boom generacije, svijet sjedi na vrhu ogromne hrpe bogatstva, finalnog proizvoda deset-tisućljetne kulture i tehnologije. Mi imamo silnu industrijsku infrastrukturu; imamo ceste i avione; imamo ogroman postojeći aparat koji je stoljećima bio namijenjen ekspanziji ljudskog carstva i osvajanju prirodnog. Došlo je vrijeme da oruđa separacije, dominacije i kontrole usmjerimo prema cilju ponovnog ujedinjenja, zacjeljivanja svijeta. Upravo kao što bogati pripadnik baby-boom generacije ili nasljednik baštine iz prošlosti može svoje bogatstvo usmjeriti prekrasnom cilju i ne brinuti o tome da je to bogatstvo na neki način okaljano svojim porijeklom, isto tako i mi imamo priliku i obavezu da akumulirane plodove naše dominacije nad zemljom upotrijebimo na prekrasan način. To vrijedi čak i za odvratne eksploatacijske tehnologije – kao što su genetičko inženjerstvo i nuklearna fisija – koje su program kontrole dovele do vrhunca oholosti. U doba kamate, to jest doba rasta, primarna motivacijska sila iza svake nove tehnologije bila je otvaranje novih područja za pretvaranje prirodnog i društvenog bogatstva u novac. Genetičko inženjerstvo omogućilo je da genom postane iskoristivi prirodni resurs, kao što je parna mašina omogućila vađenje podzemnih slojeva ugljena, a željezni plug oranje zbijenog i obraslog površinskog sloja tla. Kako će izgledati tehnologija kada se primijeni u suprotne svrhe – obnavljanje zdravlja planete?
Kada čovječanstvo kao cjelina doživi isti pomak svijesti kroz koji je prošlo toliko mnogo pojedinaca u zadnjih nekoliko desetljeća i koji ih je izbacio iz Matrice, tko zna u koje svrhe ćemo usmjeriti tehnologije profita? Kada čovječanstvo više ne bude pod prisilom da povećava svoje carstvo, svoju ćemo kolektivnu inventivnost i vjekovima nakupljano znanje, informacije i tehnologiju usmjeriti u svrhe usklađene sa sviješću o ekologiji, povezanosti i zacjeljivanju. To ne znači da se tehnologija neće promijeniti. Tehnologije koje su danas dominantne odstupit će u marginalne primjene, dok će marginalne tehnologije, uključujući one koje se danas odbacuju ili ismijavaju, doći u prvi plan.
Bilo da se radi o upotrebi akumulirane tehnologije ili akumuliranog novca, želimo biti sigurni da ih ne koristimo na stari način: kao oruđe za postizanje veće odvojenosti od prirode ili većeg financijskog bogatstva. Zato predlažem koncept upotrebe novca kojim se uništava novac. Pod tim mislim upotrebu novca za obnovu i zaštitu prirodnog, društvenog, kulturalnog i duhovnog zajedničkog dobra iz kojeg je novac prvobitno nastao. Posljedica toga je ubrzavanje kolapsa i ublažavanje njegove žestine. Lihvarski novac podliježe imperativu rasti-ili-umri. Svaka stvar za koju zabranimo da se pretvori u robu široke potrošnje ubrzava propast lihvarskog novca; ona “izgladnjuje zvijer”. Sužava se područje unutar kojeg se mogu širiti (monetizirane) robe i usluge. Svaka šuma koju spasimo da se ne pretvori u kubike drvne građe, svaki komad zemlje na kojem zabranimo građenje, svaka osoba koju naučimo da liječi samu sebe i druge, svaka starosjedilačka kultura koju izoliramo od kulturalnog imperijalizma jedno je mjesto manje za novčanu kolonizaciju. Nastojanja liberala i reformista, iako nemoćna da zaustave progresivno napredovanje Mašine, nisu bila uzaludna. Ograničenja u vezi zagađivanja, na primjer, sačuvala su da se bar dio neba ne pretvori u novac. Standardi o radu spriječili su da se bar jedan dio blagostanja radnika ne pretvori u novac. Antiratni pokreti čine ratni biznis manje profitabilnim. Kritike desničara na mjere za zaštitu okoliša, zaštitu rada i protiv rata, su ispravne – te mjere stvarno škode ekonomskom rastu. Ako odem i pripadnike neke starosjedilačke kulture uvjerim da je naturalna poljoprivreda ponižavajuća i primitivna i potaknem ih da umjesto toga rade u tvornici i uključe se u tržišnu ekonomiju, tada BDP raste (stvorio sam “priliku za investiranje”). S druge strane, ako nadahnem ljude da napuste svoje dobro plaćene poslove i “vrate se zemlji”, tada BDP opada. Ako stvorim zajednicu u kojoj više ne plaćamo za čuvanje djece, već međusobno brinemo za djecu jedno drugog, tada BDP opada. A, ako Utočište za divlje životinje na Aljasci uspijemo zaštiti od eksploatacije nafte, to su deseci milijardi dolara koji se nikada neće materijalizirati. Zato kažem da koristimo novac kako bismo ga uništili. Ponekad oruđe gospodara može demontirati gospodarevu kuću.
Iz drugog kuta gledanja, ta nastojanja za zaštitu dijela zajedničke dobrobiti podižu “dno” na koje moramo pasti prije no što se iskristalizira transformacija u novi svijet. Ja namjerno koristim jezik oporavljanja od ovisnosti. Dinamika lihvarskog novca je dinamika ovisnosti koja zahtijeva sve veće doze (općeg dobra) kako bi održala normalnost, pretvarajući sve veći dio baze blagostanja u novac za jedan fiks. Ako imate prijatelja ovisnika, ništa mu neće pomoći uobičajena “pomoć” poput novca, zamjenskog auta za onaj koji je slupao ili zamjenskog posla za onaj koji je izgubio. Svi će ti resursi jednostavno pasti u crnu rupu ovisnosti. Isto je tako s nastojanjima naših političara da produlje doba rasta.
Zahvaljujući naporima generacija dobročinitelja, još ćemo uvijek imati dio naše božanske baštine. Još ima dobroga u tlu; još uvijek tu i tamo ima zdravih šuma; još uvijek ima riba u nekim dijelovima oceana; još uvijek ima ljudi i kultura koje nisu potpuno rasprodale svoje zdravlje i kreativnost. Taj preostali prirodni, društveni i duhovni kapital je ono što će nas pronijeti kroz tranziciju i činiti bazu za izlječenje svijeta.
Ako ste investitor, vrijeme je da svoj fokus u potpunosti usmjerite na stvaranje povezanosti, generiranje zahvalnosti te spašavanje i zaštitu opće dobrobiti. Vrijeme za svjetonazor očuvanja bogatstva je završilo. Očuvanje bogatstva priziva na pamet hordu štakora koji se penju jedan na drugog da bi dosegli vrh jarbola broda koji tone. Umjesto toga mogli bi surađivati i skupljati komade s broda da sagrade splav koja je sposobna za morsku plovidbu.
Ispravno zarađivanje
Isti principi koji se odnose na ispravno investiranje odnose se i na ispravno zarađivanje; zapravo, ispravno zarađivanje i ispravno investiranje dvije su strane istog novčića. Ako ispravno investiranje koristi novac kao dar kako bi podržalo stvaranje ljepšeg svijeta, tada ispravno zarađivanje prihvaća taj dar radeći taj posao.
Tradicionalno zaposlenje prima novac za pomaganje u proširivanju monetiziranog carstva. Mi otkrivamo da u cilju zarađivanja novca moramo sudjelovati u konverziji dobrog, istinskog i lijepog u novac. Uzrok tome je novčani sustav – zasluga na koncu ide onima koji najučinkovitije stvaraju nove robe i usluge (ili ih uzimaju od onih koji ih stvaraju). Novčani sustav utemeljen na kamati vrši sustavni pritisak da se zajednička dobrobit pretvori u novac, a najveća nagrada ide onima koji to rade najefikasnije. Želite se obogatiti? Izumite način efikasnijeg rušenja stabala. Kreirajte marketinšku kampanju koja će uvjeriti druge narode da piju Coca Colu umjesto autohtonih napitaka. Uviđajući unutarnji mehanizam globalne ekonomije, mnogi idealistički nastrojeni mladi ljudi odlučuju da ne žele u njoj sudjelovati. Stalno dobivam njihova pisma. “Ne želim u tome sudjelovati. Želim raditi ono što volim na način koji nikome ne šteti. No, u tome nema novca. Kako da preživim?” Kako ćete preživjeti, da ne spominjemo pristup velikim iznosima novca da bi se napravile lijepe stvari, u svijetu koji nagrađuje destrukciju upravo onih stvari koje vi želite stvoriti?
Na sreću, danas ima ljudi koji će vam dati novac da napravite stvari koje neće generirati još više novca. To su baš oni ljudi (ili organizacije ili vlade) koji slijede gore opisan duh “ispravnog investiranja”. Naravno, život od milostinje drugih nije rješenje, ako oni moraju raditi tim više (na poslu destrukcije) kako bi zaradili novac da ga daju vama. Ipak, kao što sam spomenuo, čovječanstvo posjeduje velike zalihe bogatstva u mnogim oblicima, akumulaciju stoljeća eksploatacije, koje se sada mogu okrenuti drugim svrhama, na primjer za očuvanje i obnavljanje prirodnog, društvenog, kulturalnog i duhovnog kapitala. Time se neće stvarati više novca; stoga, tko god to plaćao, on daje dar.
Drugim riječima, ključ za “ispravno zarađivanje” je živjeti od darova. To može biti u suptilnom obliku. Na primjer, recimo da prodajete proizvode pravedne trgovine. Kada netko kupi takav proizvod po cijeni nekoliko puta većoj no što je cijena ekvivalentnog proizvoda iz izrabljivačkih tvornica, razlika u cijeni je u biti dar. (3) Kupac nije morao toliko platiti. Isto vrijedi ako je vaš posao instaliranje solarnih bojlera ili gradnja skloništa za beskućnike. Mnogi tradicionalni poslovi socijalne službe, kao socijalni rad, poučavanje i tako dalje, imaju udjela u energiji dara sve dok ne pridonose efikasnijem radu sveproždirućemašine, na primjer obrazujući djecu da budu efikasni proizvođači i bezumni potrošači. Izvor novca može biti kupac, fondacija ili čak i vlada. Ono što ga čini darom je motiv – da nema za cilj postići najnižu cijenu i generirati više novca zauzvrat. Tradicionalno zaposlenje je suprotno: ja ti plaćam plaću i ostvarujem profit od tvoje produktivnosti (od kurentne robe i usluga) koja premašuje tvoju plaću. Tradicionalno zaposlenje pomaže u pretvaranju svijeta u novac.
Na suptilan način svako nastojanje koje sužava carstvo novca koristi darove. Ako nudite tečajeve za prekvalifikaciju, obuku holističkih iscjelitelja ili poučavate permakulturu, vi konačno sužavate carstvo roba i usluga. Prateći novac koji dobivate od takvih pothvata natrag do njegovog ishodišta negdje duž tog puta netko je napravio “lošu investiciju” kršeći princip koji danas vlada stvaranjem novca: “Novac ide onima koji će ga još više stvoriti.” Nije slučajno da se izokretanjem konverzije života i svijeta u novac danas može malo zaraditi.
Ako ste naklonjeni principima, mogli biste reći da ispravno zarađivanje slijedi dva principa. Ono vaše vrijeme, energiju i darove koristi za nešto što unapređuje, čuva i obnavlja neki aspekt zajedničke dobrobiti, a novac (ili uzvratni dar) koji dolazi zauzvrat ne zahtijeva nanošenje štete prirodi i ljudima. Ili jednostavnije rečeno, ono je na dobrobit drugih bića i ne nanosi im štetu. Međutim, ja ne živim po principima; niti to preporučam. Da li bih trebao izračunati relativne troškove i koristi od štampanja ove knjige? Za to se koristila drvena pulpa s jedne strane; knjiga bi mogla inspirirati ljude za stvaranje održivog sustava s druge strane. Ljudi su vješti u tumačenju svojih izbora na način koji je u skladu s njihovim principima; ako je raskorak prevelik, oni mijenjaju svoje principe i prave se da su ih imali oduvijek.
Zbog toga, kada se radi o ispravnom zarađivanju, ja vjerujem dobrom i lošem osjećaju. Mogli biste upitati, što ako mi dobar i ispravan osjećaj daje oglašavanje zubne paste ili rad za fond za omeđivanje rizika ili projektiranje nuklearnog oružja? Ja bih vam rekao, onda to radite. Prvo, budući da vaša svijest o svijetu raste, takav posao možda više neće davati dobar i ispravan osjećaj. Drugo, zbog toga što ćete naučiti da vjerujete tom osjećaju, on će vas i dalje voditi kada dođe vrijeme da napustite taj posao i radite nešto hrabro. Treće, zato jer je poricanje naših unutarnjih žudnji u ime principa dio priče o Usponu, o nadvladavanju prirode. Ideja da su naše želje zle, da ih moramo pobijediti u ime nečeg većeg, unutarnji je odraz te priče. To je isti onaj mentalni sklop koji se uzdržava od darežljivosti jer što ako si to ne mogu priuštiti? Povjerenje u samog sebe koje ja zagovaram neodvojivo je od osnovne premise ove knjige, opisano u Poglavlju 1: mi smo rođeni s osjećajem zahvalnosti, rođeni s potrebom i željom da dajemo.
Drugim riječima, uzdajte se da nije vaša istinska želja da se povinujete pretvaranju svijeta u novac. Uzdajte se da sa svojim životom želite raditi prekrasne stvari.
U ispravnom zarađivanju stoga predlažem da se orijentiramo prema našoj potrebi i želji da dajemo. Predlažem da na svijet gledamo na način, “Postoji li kakva prilika da dam?” ili “Kako najbolje mogu dijeliti svoje darove?” Imajte tu namjeru na umu i ukazat će se neočekivane prilike. Ubrzo svaka situacija u kojoj svoje životne darove ne dajete za nešto što je dobro, postaje vam nepodnošljiva.
U redu je ako je “ono što mi daje dobar i ispravan osjećaj” tek skrb da nahranim svoju obitelj. Ključ je u stavu služenja. Ako se pokušavate okrivljavanjem natjerati na ispravno zarađivanje, vjerojatno ćete završiti s njegovom krivotvorinom. Čitave nevladine organizacije (NGO-ovi) ponekad nisu ništa drugo do ogromni projekti taštine, usavršeni načini koji ljudima omogućuju samo-odobravanje. Sve je to ego. Svrha ispravnog zarađivanja nije toliko u tome da steknete pozitivnu sliku o sebi. Ljude koji to rade iz tog razloga sasvim je lako prepoznati po njihovoj sumnjičavosti, licemjerstvu i samoproglašenoj pravičnosti. Svrha ispravnog zarađivanja je da svoju energiju ulažete u nešto što volite. Taj koncept bi trebao davati osjećaj oslobađanja, a ne moralnog tereta, ne kao još jedna stvar koju biste trebali učiniti ispravno kako biste bili dobri.
Da biste dublje ušli u ispravno zarađivanje, ponizno se predajte služenju svaki dan. Vjerujte svojoj želji za davanjem, sjetite se dobrog osjećaja koji to donosi i budite otvoreni za prilike da to činite, pogotovo ako su baš na rubu vaših snaga. A, ako prelaze granice vaših snaga, nemojte mučiti sami sebe. Strahovi koji blokiraju vašu darežljivost nisu vaš neprijatelj. Oni čine čahuru sigurnosti. Kako rastemo, strahovi koji su nas nekada štitili počinju nas ograničavati; postajemo netrpeljivi prema njima i želimo ih se osloboditi. Ta netrpeljivost nosi novu hrabrost. Danas se ovaj proces odrastanja događa čovječanstvu općenito. Program Uspona koji nam je nekada izgledao dobar i ispravan – pomicanje granica znanosti, osvajanje svemira, pobjeda nad prirodom – više ne izgleda ispravno jer je posljedice te ambicije teško više ignorirati. Mi smo kolektivno ušli u krizni trenutak kada je staro postalo nepodnošljivo, a novo se još nije ukazalo (ne kao zajednička vizija, iako za mnoge pojedince jest).
Stoga, kada se radi o ispravnom zarađivanju i ispravnom investiranju, budimo nježni. Vjerujmo u prirodnu želju za davanjem, u nama samima i drugima, i vjerujmo u proces prirodnog rasta koji nas na to potiče. Umjesto da nas motivira osjećaj krivnje u nama i drugima (i da se opiremo svojoj pobožnosti), mi možemo ponuditi prilike i podršku za davanje i možemo biti velikodušni u priznavanju i slavljenju darova drugih. Druge možemo gledati ne kao sebične, pohlepne, neupućene ili lijene ljude koji to jednostavno “ne razumiju”, već kao božanska bića koja žele davati svijetu; to možemo uvidjeti i tome se obraćati i znati to tako čvrsto da naša spoznaja o tome služi kao poziv, nama i drugima, da kročimo u tu istinu.
Napomene
- Vidi, e.g., Pakenham, Thomas. The Scramble for Africa, London. Abacus. pp. 497-98.
- Malo upozorenje: u teoriji, ako kamatna stopa nije veća od premije za rizik nenamire, onda neće biti potrebe za ekonomskim rastom i monetizacijom općeg dobra. Međutim, relevantne komponente realne kamatne stope su premija za nelikvidnost i kamatna stopa na tržištu novca koje određuje ponuda, potražnja i vladina monetarna politika. To omogućava profit od samog posjedovanja novca koji je neodrživ na temelju argumenata u Poglavljima 4 i 5.
- Svjestan sam toga da je “pravedna trgovina” u mnogim slučajevima postala trgovačka marka koji prikriva uobičajenu eksploataciju rada i komodifikaciju kulture, no princip još uvijek vrijedi.