Čudna je naša situacija ovdje na zemlji. Svaki od nas dolazi u kratki posjet ne znajući zašto, iako ponekad izgleda s božanskom svrhom. Sa gledišta svakodnevnog života, međutim, postoji jedna stvar koju ipak znamo: da smo ovdje radi drugih. – Albert Einstein
Vjerovanje u zahvalnost
Uvijek iznova postavlja se pitanje: Kako u današnjoj novčanoj ekonomiji mogu dijeliti svoje darove, a ipak zarađivati dovoljno za život? Neki od onih koji postavljaju ovo pitanje su umjetnici, iscjelitelji ili aktivisti koji očajnički traže način da “budu plaćeni” za ono što rade. Drugi imaju uspješan biznis ili struku, ali su počeli osjećati da nešto nije u redu s načinom na koji naplaćuju svoje usluge.
Uistinu, naplaćivanjem usluga ili čak materijalne robe krši se duh Darivanja. Kada pređemo u mentalitet darivanja, naša djela tretiramo kao darove drugim ljudima ili svijetu. Protivno je prirodi dara unaprijed specificirati uzvratni dar jer tada to više nije davanje, već prije trampa, prodaja. Štoviše, mnogi, pogotovo umjetnici, iscjelitelji i muzičari, svoj rad vide kao svet, inspiriran božanskim izvorom i obdaren beskonačnom vrijednošću. Pripisivati mu cijenu izgleda kao obezvređivanje, svetogrđe. Ali umjetnik svakako zaslužuje kompenzaciju za svoj rad, zar ne?
Ideja iza riječi “kompenzacija” je da ste radeći prinijeli žrtvu u vidu svog vremena. Utrošili ste ga na rad umjesto na nešto što želite činiti. Jedan drugi kontekst u kojem koristimo tu riječ su parnice, kada, na primjer, netko traži odštetu za nanesenu povredu, bol i patnju.
U ekonomiji koja zaslužuje pridjev “sveta” rad više neće biti povreda nanesena nečijem vremenu ili životu; to više neće biti pitanje boli i patnje. Sveta ekonomija prepoznaje da ljudska bića žele raditi: ona žele svoju životnu energiju uložiti u manifestiranje svojih darova. U ovoj koncepciji nema mjesta za “kompenzaciju”. Rad je radost, razlog za zahvalnost. U najboljem slučaju, rad je iznad cijene. Ne zvuči li vam bogohulno govoriti, recimo, o kompenziranju Michelangela za oslikavanje Siktinske kapele ili Mozarta za komponiranje Rekvijema? Niti jedan konačni iznos novca nije dovoljan u zamjenu za božansko. Kada se radi o najuzvišenijim djelima, jedini primjereni način da ih se daje jest da ih se poklanja. Čak ako je trenutno malo tko od nas na razini Mozartovog genija, svi smo mi sposobni za sveta djela. Svi smo sposobni da uz pomoć svojih vještina kanaliziramo nešto veće od nas samih. Nešto se kroz nas oblikuje koristeći nas kao instrumente za svoju manifestaciju na zemlji. Uviđate li koliko je koncept “kompenzacije” tuđ za takvu vrstu rada? Možete li osjetiti sramotnost prodavanja svetog djela? Bez obzira na cijenu, vi ste se jeftino prodali i jeftino ste prodali izvor iz kojeg je dar potekao? Ja to volim reći ovako: “Neke stvari su predobre da bi se prodavale. Možemo ih samo poklanjati.”
Čitatelju se smjesta nameću pitanja. Unatoč gore rečenog, mogli biste se čak uhvatiti da razmišljate, “Ali zar umjetnik ne zaslužuje kompenzaciju za svoje djelo?” Intuicije odvajanja sežu tako duboko! Pa hajde da to sročimo drugim riječima: “Ne zaslužuje li davatelj prekrasnih darova da zauzvrat primi jednako velike darove?” Odgovor je “da”, ukoliko se pod “zaslužuje” misli na bilo što. U svetoj ekonomiji će se to dogoditi putem mehanizma zahvalnosti prije nego prinudom. Stav prodavatelja kaže, “Dat ću ti ovaj dar, ali samo ako mi za njega platiš, samo ako mi daš onoliko koliko ja mislim da dar vrijedi.” (No, bez obzira na cijenu, prodavatelj se uvijek osjeća prevarenim.) Nasuprot tome, stav davatelja kaže, “Dat ću ti ovaj dar – i pouzdajem se u tebe da ćeš mi ti dati onoliko koliko misliš da je primjereno.” Ako daš veliki dar i on nema za posljedicu nikakvu zahvalnost, onda je to možda znak da si ga dao krivoj osobi. Duh darivanja odgovara na potrebe. Cilj davanja nije generiranje zahvalnosti; to je znak, pokazatelj, da je dar dan dobro, da je zadovoljio neku potrebu. To je još jedan razlog zbog kojeg se ne slažem s određenim duhovnim učenjima koja kažu da istinski plemenita osoba neće ništa željeti zauzvrat, čak ni zahvalnost.
Hajdemo to sada postaviti praktički. Nakon što sam se neko vrijeme hrvao s tim pitanjem shvatio sam da unatoč lošem osjećaju zbog naplaćivanja svog rada, dobar je osjećaj primiti novac od ljudi koji osjećaju zahvalnost za to što su ga primili. Stupanj zahvalnosti jedinstven je za svaku osobu. Ja ne mogu unaprijed znati koliko će vama biti dragocjena ova knjiga; čak ni vi to ne možete znati unaprijed. Zbog toga je protivno duhu darivanja platiti unaprijed za nešto nepoznato. Lewis Hyde to vrlo pronicljivo ilustrira ovako:
Sada je možda jasnije zašto sam gore rekao da naknada za uslugu ima tendenciju da isključuje snagu zahvalnosti. Stvar je u tome da konverzija, u općenitom smislu, ne može biti unaprijed utvrđena. Mi ne možemo predvidjeti plodove našeg rada; čak ne možemo znati hoćemo li ga obaviti do kraja. Zahvalnost zahtijeva neplaćeni dug, a mi ćemo biti motivirani da nastavimo s radom sve dok osjećamo taj dug. Ako se prestanemo osjećati dužni, odustajemo i to s pravom. Prodavati transformativni dar stoga znači falsificirati odnos; to podrazumijeva da je uzvratni dar učinjen, iako to ustvari ne može biti prije no što je završila transformacija. Unaprijed plaćena naknada suspendira težinu dara i onemogućava njegovu ulogu agenta promjene. Terapije i duhovni sustavi koji se nude na tržištu zato će imati tendenciju da energiju potrebnu za konverziju izvlače iz averzije prema boli, a ne od privlačnosti višeg stanja. (1)
U skladu s tim, ja sam poduzeo sve što sam mogao da svoj rad obavljam sukladno duhu dara. Na primjer, u najvećoj mogućoj mjeri omogućio sam online besplatni pristup mojim pisanim radovima, zvučnim i video snimkama, pozivajući čitatelje da zauzvrat daju dar koji odražava stupanj njihove zahvalnosti. Taj dar ne mora ići meni. Ako je to zahvalnost prema univerzumu koji je moj rad učinio dostupnim, na primjer, možda je tada primjereniji način davanja “plati dalje” (pay-it-forward).
Sličan model koristim za svoje javne govore. Kada me upitaju za govornički honorar ja kažem da ne naplaćujem honorar. Obično tražim da mi se nadoknade putni troškovi; povrh toga, kažem nešto kao, “To je do vas. Dajte mi bilo koji iznos ili uopće ništa odnosno iznos koji vam ostavlja osjećaj bistrine, ravnoteže i primjerenosti, iznos koji odražava vašu zahvalnost što sam došao da budem s vama.” To nije formula, to je duh koji se prilagođava svakoj pojedinoj situaciji. Ako oni imaju standardni honorar za govornike, ja neću nužno inzistirati da budem iznimka. Dapače, ponekad mi otvorena ponuda govori o tome koliko oni žele to što im ja mogu ponuditi. Svoje darove želim davati tamo gdje su željeni, a novac je jedan od nekoliko načina da se saopći ta želja.
Važno je da “živjeti u darivanju” ne pretvorite u fetiš ili standard vrline. Nemojte to raditi s ciljem da budete dobri. Radite to s ciljem da se dobro osjećate. Ako se uhvatite kako se radujete velikom debelom čeku (kao što se meni događa), to je u redu! Mi ljudi smo oduševljeni kada primamo velike darove. Čak i ako se uhvatite da se osjećate jadno, ogorčeno i lakomo (opet, poput mene ponekad), samo na to obratite pažnju. Put natrag do dara je dugačak, toliko smo se od njega udaljili. Ja sebe vidim kao jednog od mnogih istraživača novog (i drevnog) teritorija koji uči iz otkrića drugih i iz vlastitih grešaka.
Kada vodim radionice duhovne obnove naplaćujem samo smještaj i hranu i druge tekuće troškove i pozivam na davanje darova. (2) Trebalo mi je neko vrijeme da uđem u stanje svijesti u kojem taj model uistinu “funkcionira”. Ako zamjeram onima koji ne daju ništa, ako pod izgovorom uzvišenih principa pokušavam prinuditi ili manipulirati ljude da daju više no što to diktira istinska zahvalnost ili, ako suptilno namećući osjećaj “krivnje” navodim ljude na davanje aludirajući na svoje teškoće, žrtvu ili pravo u ime siromaštva, tada uopće ne živim u duhu darivanja. Umjesto toga živim u suptilnoj vrsti mentaliteta oskudice ili prosjačenja i protok darova, koji kao da odražava to stanje, presušuje takoreći smjesta. Ne samo da se ljudi sustežu od davanja, već presušuje i moje vlastito vrelo darova.
Ustanovio sam da sve dotle dok je moja nakana u vezi darova autentična, pritjecanje darova je ravno istjecanju ili ga premašuje. Ponekad je sredstvo uzvratnog dara tajnovito, indirektno u vezi, ili sasvim nepovezano, s bilo čim što sam dao, a ipak nekako, kada dođe, nosi nešto od duha originalnog dara. Ponekad samo neznatni trag sinkronosti i simbol povezuju dar koji sam primio s darom koji sam dao. Racionalni um kaže da uzvratni dar nema ništa s onim što sam dao – “To bih ionako dobio” – no srce osjeća drugačije.
Zato što uzvratni dar dolazi kasnije, kročeći u zarađivanje bazirano na darivanju, mi neko vrijeme živimo u vjeri. Bez garancije povrata spoznajemo jesmo li to uistinu željeli. Ego se bori i koprca pokušavajući pronaći zajamčenu korist. Ako ne novac, možda bih mogao oglašavati svoju darežljivost kako bih dobio priznanje. Možda bih si mogao potajno čestitati i osjećati se superiorno u odnosu na one koji su manje u darivanju od mene. Iz mog iskustva, svaki novi korak u darivanje je zastrašujući. Otpuštanje mora biti stvarno inače neće biti povrata.
Poslovanje u darivanju
Primijenimo ovaj model na druge vrste poslovanja. Danas postoji mnoštvo poduzeća koja na kreativne načine implementiraju ekonomiju darivanja. Ja ne držim da je moj vlastiti model najbolji ili jedini način življenja u darivanju. Mi krčimo putove za novu vrstu ekonomije i bit će iskušenja i grešaka dok ne nađemo pravi. Ponudit ću nekoliko primjera ljudi koji vode poslove u skladu s jednim ili oba principa darivanja koje sam opisao: (1) “Cijenu” (uzvratni dar) određuje primatelj, a ne davatelj. (2) Uzvratni dar se odabire nakon primanja inicijalnog dara, ne prije.
Karma Clinic u Berkeley-u, u Kaliforniji, već dvije godine liječi ljude uz pomoć holističke medicine na bazi darivanja. Nakon konzultacija ili tretmana klijent dobiva “račun” na kojem piše,
“Vaša konzultacija je plemeniti dar od nekoga tko je došao prije vas. Ako želite dati-dalje u tom duhu, možete to učiniti na način koji sami odaberete. Novčani ili drugi darovi mogu se ostaviti u kutiji za darove u kancelariji Karma klinike ili poslati poštom na … ” U Ashlandu, u Oregonu, osnovana je druga klinika bazirana na darivanju pod nazivom Drvo darivanja (Gifting Tree). Nesumnjivo postoje i mnoge druge diljem zemlje i izgleda da prilično dobro posluju: Victoria Attunement Center je poslovao potpuno na bazi donacija od 1982. godine do 1988. godine i prema njegovom osnivaču Willu Wilkinsonu bio je financijski potpuno neovisan sa oko 300 posjeta klijenata mjesečno.
Model darivanja primjenjuje se i u restoranima. Restoran One World u Salt Lake City-u u funkciji od 2003.; SAME (So All May Eat – tako da svi mogu jesti) Cafe u Denveru u funkciji od 2008.; Better WorldCafe u New Jersey-u otvoren 2009.; Karma Kitchen u Berkley-u; i mnogi drugi rade u potpunosti na bazi donacija – a mnogi od njih poslužuju organsku hranu u kioscima.
Nedavno je ta ideja dospjela u središte pažnje kada je lanac nacionalnih restorana Panera Bread otvorio lokal plati-koliko-želiš u St. Louisu, u Missouri-u. Jelovnik je potpuno jednak kao i u drugim lokalima, no cijene su samo smjernice. Mušterije se mole da plate koliko misle da je primjereno: natpis na šanku kaže, “Uzmite što vam treba, ostavite svoj pravedni udio.” Ako taj eksperiment bude uspješan, kompanija planira proširiti taj model na lokacije širom zemlje. Pitam se da li su svjesni da, ne samo da uvode novi model građanske vrline, nego i model poslovanja budućnosti.
Na internetu, naravno, buja ekonomija darivanja ogromnog opsega. Verzije svih vrsta glavnih tipova proizvodnog softvera dostupne su bez naplate. Na primjer, uredski paket OpenOffice, zajednički pothvat stotina programera volontera, dostupan je bez naplate. Oklijevam ovdje koristiti riječ “besplatan” jer ta riječ implicira gotovo nepriznavanje uzvratnog dara. OpenOffice organizacija svakako prima donacije i potiče one koji su presnimili softver da doprinesu na razne načine.
Mnogo muzičkih grupa također nudi svoju muziku “besplatno” online. Najistaknutiji pionir poslovnog modela darivanja snimljene muzike bio je sastav Radiohead, koji je 2007. ponudio svoj album InRainbows na bazi plati-koliko-hoćeš. Iako je skoro dvije trećine onih koji su skinuli album odabralo da ne plati ništa, stotine tisuća ih je ipak odabralo da za to plati nekoliko dolara, a još je više milijuna kopija kupljeno na iTunes, u obliku CD-a i putem drugih kanala. Kritičari nisu uvažili taj uspjeh smatrajući ga anomalijom koju je omogućio status ikone sastava Radiohead, ipak osnovni model se i dalje širi, posebno u muzičkoj industriji, dok tradicionalni kanali distribucije postaju sve manje praktični za većinu sastava.
Zapanjujuće je da postoji čak i odvjetnička tvrtka koja je u svoje poslovanje inkorporirala element plati-koliko-hoćeš. Valorem Law Group, parnička odvjetnička tvrtka sa sjedištem u Chicagu, dodala je na svoje račune opciju “prilagodba vrijednosti”. Na dnu računa, iznad prazne rubrike “Ukupno za platiti”, nalazi se rubrika s naznakom “Prilagodba vrijednosti”. Klijent tu upisuje pozitivni ili negativni broj i na taj način prilagođava konačni iznos naknade. Izuzetno se divim ovoj tvrtki jer je sa zakonske točke gledišta ova opcija potpuno bezumna. Netko bi mogao “prilagoditi” račun za puni iznos i ne platiti ništa, a tvrtka vjerojatno ne bi imala nikakvu pravnu zaštitu.
Hajdemo sada poopćiti ove primjere u široko primjenljiv poslovni model. Osnove su prilično jednostavne. Prva smjernica je ne naplaćivati novac osim za pokrivanje vlastitih direktnih troškova. To uključuje marginalne troškove i raspodijeljene fiksne troškove, ali bez nepovratnih troškova. Tako na primjer, ako nekome instalirate vodovodnu instalaciju, naplatit ćete materijal (s nultom maržom), gorivo za prijevoz do mjesta i možda poludnevni iznos vaših tekućih plaćanja za kapitalnu opremu (npr. kredit za kamion, poslovni kredit itd.). Klijentu ćete objasniti da mu darujete svoje vrijeme, rad i stručno znanje. Račun bi mogao sadržavati ukupnu cijenu i onda praznu liniju s oznakom “dar”, a ispod toga liniju s oznakom “ukupno”.
Jedna varijanta ovoga modela je da slijedite Valorem i iskazujete normalnu cijenu koja je odraz tržišne cijene s rubrikom ispod toga koja nosi oznaku “prilagodba vrijednosti”. Većina ljudi će vjerojatno jednostavno platiti tržišnu cijenu, no vi im možete objasniti da je oni mogu prilagoditi ukoliko su posebno zadovoljni ili nezadovoljni obavljenim poslom.
Druga je varijanta je da se ne zaračuna ništa, već da se prikažu različite stavke kao što su “trošak materijala”, “raspodijeljeni trošak poslovnih izdataka”, “sati rada”, “tržišna cijena dotične usluge” i tako dalje. Na taj način primatelj može odabrati da ne plati ništa, čak ni materijale, ali bar ima tu informaciju. Ta informacija, poput napomene u Karma Clinic, je ranije spomenuta “priča o daru”. Tradicionalno su darove pratile priče koje su primatelju pomagale da cijeni njihovu vrijednost.
Poslovni model dara zapravo nije tako daleko od standardne poslovne prakse kako biste mogli pomisliti. Danas je uobičajena pregovaračka taktika da se kaže, “Gledaj, ovo su moji troškovi; ne mogu ići niže od toga.” (3) Nije tako ogromna promjena perspektive kada se kaže, “Ovo su moji troškovi. Možeš mi platiti više u ovisnosti o vrijednosti koju vjeruješ da si primio.” Često će klijent imati prilično dobar pojam o tržišnoj cijeni roba ili usluga koje nudite i, ukoliko u poslovnim odnosima ima imalo istinske ljudskosti, vjerojatno će platiti približno toliko. Ako on ili ona ipak plati premiju iznad bazičnog troška, to možete interpretirati kao naznaku prisutne zahvalnosti. Ako je netko zahvalan za to što ste dali, željet ćete dati više. Ako je netko nezahvalan, znat ćete da dar nije u potpunosti prihvaćen i vjerojatno ćete odlučiti da toj osobi više ne dajete.
Prevedeno u poslovni odnos, to znači da ćete odlučiti da s nekim, tko vam plaća malo ili nimalo iznad troška, više nećete poslovati, nego ćete radije poslovati s nekim tko, koristeći novac kao znamen, priopćava visok stupanj zahvalnosti. Upravo tako i treba biti. Neki ljudi trebaju naše darove više nego drugi. Ako imate kruha, želite ga dati nekome tko je gladan. Pokazivanje zahvalnosti pomaže nam da se usmjerimo prema najboljem iskazivanju svojih darova. Tako će, baš kao i danas, poduzeće imati tendenciju da posluje s onima koji najviše plaćaju (iako nenovčani izrazi zahvalnosti mogu također ulaziti u igru). To se razlikuje od poslovanja s onima koji nude najbolju cijenu. Ta razlika je ključna. Držeći se duha darivanja, cijena se ne nudi prije vremena. Prvo se nudi dar, a tek nakon što je primljen uzvraća se povratnim darom.
Ne mogu odoljeti da ne istaknem paralelu između tog pristupa i raznih studija iz teorije igara o altruizmu i iteriranim problemima zatvorenikove dileme. Za pozadinu ove teme pogledajte “tit-for-tat” uWikipediji. U suštini, u mnogim situacijama kada postoje ponovljene interakcije između diskretnih entiteta s različitim nagradama za surađivanje i izdaju, optimalna strategija je prvo surađivanje, a odmazda samo protiv nekoga tko zadnji puta nije surađivao. Analogno zaključivanje me navodi da mislim da bi poslovni model koji sam ocrtao mogao vremenom ustvari biti financijski uspješniji od standardnog modela. (4)
Budući da nam je mentalitet darivanja danas toliko stran, poslovanje u darivanju ponekad zahtijeva malo edukacije. Ustanovio sam da ako neki događaj oglašavam kao “uz donacije”, ljudi ga ponekad tretiraju kao nešto bezvrijedno misleći, “Mora da nije jako vrijedno ili jako važno kad za to ne naplaćuje.” Kasnit će ili uopće neće doći ili će doći s malim očekivanjima. Plaćanje pristojbe vrsta je rituala koji šalje poruku nesvjesnom da je to “nešto vrijedno” ili “ja to radim za zbilja”. I mnogi drugi još uvijek eksperimentiraju kako bi našli bolje načine poticanja blagodati plaćanja, a i dalje ostali odani duhu darivanja. Mi smo na početku novog doba pa će nam trebati malo prakse i eksperimentiranja.
Očito je da u vrijeme pisanja ove knjige većina korporacija i vlasnika poduzeća nije spremna zakoračiti u poslovni model zasnovan na darivanju. To je u redu – možete ih malo pogurnuti! Jednostavno to implementirajte jednostrano “kradući” njihove proizvode, na primjer, ilegalno skidajući ili kopirajući digitalni sadržaj poput pjesama, filmova, softvera i tako dalje. Onda, ako se osjećate zahvalni kreatorima toga, pošaljite im nešto novca. Ja bih bio prilično zadovoljan kada biste isto učinili s ovom knjigom. Doduše, to bi bilo teško učiniti ilegalno jer se ja ne pozivam na standardna autorska prava (kladim se da niste pažljivo pročitali stranicu o autorskim pravima, no ovdje to nisu uobičajene prazne riječi), a sadržaj je dostupan online bez naplate. Usprkos tome, ako ipak uspijete “ukrasti” ovu knjigu, bit će mi drago primiti od vas iznos koji odražava vašu zahvalnost – za razliku od iznosa za koji ja ili izdavač pretpostavljamo da odražava njenu vrijednost za vas. Iskustvo čitanja je za svaku osobu jedinstveno: za neke to može biti gubitak vremena, drugima može promijeniti život. Nije li apsurdno od svakoga primiti identičan uzvratni dar?
Sveta zanimanja
Model dara posebno prirodno dolazi za ona zanimanja u kojima je vrijednost koja se isporučuje nešto neopipljivo. Muzičari, umjetnici, prostitutke, iscjelitelji, savjetnici i učitelji, svi nude darove koji su poniženi kada im dodjeljujemo cijenu. Kada je ono što nudimo za nas sveto, tada je jedini častan način da se to ponudi kao dar. (5) Niti jedna cijena ne može biti dovoljno visoka da odražava svetost beskonačnog. Tražeći određeni govornički honorar, ja umanjujem svoj dar. Ako ste pripadnik neke od gornjih profesija, možda biste mogli razmotriti eksperimentiranje s poslovnim modelom darivanja – ali upamtite, ako taj model primjenjujete kao pametnije sredstvo da “budete plaćeni”, to neće funkcionirati. Ljudi mogu otkriti lažni dar, dar koji nije dar, nego nosi agendu dobiti.
U svim gornjim profesijama sredstvo za prijenos neopipljivog je nešto opipljivo, a upravo je to prvo, nemjerljivo, ono što prirodno želi obitavati u carstvu dara. To je zapravo istina za sve profesije. Uvijek je prisutno nešto što je iznad kvantifikacije, iznad potrošne robe, a time i iznad cijene. Svaka je profesija stoga sveta. Pogledajte primjer poljoprivrede. Što hranu – nešto opipljivo – čini sredstvom za sveto?
Uzgojio ju je netko kome je duboko stalo do njene hranjive i estetske kvalitete. Uzgojena je na način koji obogaćuje tlo, vodu i život općenito. Njena proizvodnja i obrada doprinose zdravom društvu.
Drugim riječima, sveta hrana se ugnijezdila u mrežu prirodnih i društvenih odnosa. Uzgojena je s ljubavlju prema ljudima i zemlji, a ta ljubav nije apstraktna ljubav, već ljubav za ovu zemlju i ove ljude. Mi ne možemo voljeti anonimno što je možda razlog da me je anonimno milosrđe koje ne stvara povezanost uvijek ostavljalo nekako hladnim. Netko je uzgojio svetu hranu za mene!
Kada svoj rad vidimo kao svet, mi ga nastojimo raditi dobro zbog njega samog, a ne “dovoljno dobro” zbog nečeg vanjskog kao što je tržište, pravilnik o građenju ili ocjena. Graditelj koji radi sveti posao upotrijebit će materijale i postupke koji su možda bili stoljećima sakriveni u zidovima, da ih nitko ne vidi. On iz toga ne izvodi nikakvu racionalnu korist, samo zadovoljstvo što to čini ispravno. Isto tako vlasnik poduzeća koja isplaćuje plaće iznad tržišnog egzistencijalnog minimuma ili proizvođač koji daleko premašuje ekološke standarde. Oni nemaju nikakvo racionalno očekivanje koristi, no na neki način ipak stječu korist, ponekad na načine koji su potpuno neočekivani. Neočekivani dobici potpuno su u skladu s prirodom Dara: kako kaže Lewis Hyde, dar “nestaje iza ugla”, “u misterij” i mi ne znamo kako će doputovati natrag do nas.
Drugi način da uvidimo neočekivane plodove koji proizlaze iz misterija je da kada živimo u duhu darivanja, događa se čarolija. Mentalitet darivanja je neka vrsta vjere, vrsta prepuštanja – a to je preduvjet za pojavu čuda. Iz Dara postajemo sposobni za nemoguće.
U Oregonu sam upoznao čovjeka koji je vlasnik kompanije za upravljanje nekretninama i specijalizirao se za ustanove za starije ljude nižih primanja. “Ovo je,” kaže on, “nemoguć posao.” Izvrgnuta višestrukim konfliktnim pritiscima medicinskih ustanova, osiguravajućih kompanija, vladinih propisa, siromaštva štićenika i općih financijskih previranja, njegova je djelatnost bila u kriznom stanju. U tjednu mog posjeta dvojica najvećih suparnika zvala su ga moleći da preuzme njihove objekte koji su bili u gubitku. No, na neki je način ovaj čovjek izgradio profitabilni, napredni biznis, motivirajuće radno mjesto i humane životne sredine koje su model za tu djelatnost. Kako je to uspio? “Svaki dan,” kaže on, “dolazim u ured da bi se suočio s gomilom nemogućih problema. Ne mogu smisliti nikakav način da ih riješim. Zato radim jedinu stvar koju mogu: poklonim se u služenju. I onda, kao čarolijom, rješenja mi padaju u krilo.”
Onaj koji se klanja u služenju je umjetnik. Vidjeti rad kao svet znači klanjati se u služenju i postati instrument toga rada. Točnije i pomalo paradoksalno, mi postajemo instrumenti onoga što stvaramo. Bilo da se radi o materijalnoj, ljudskoj ili društvenoj kreaciji, mi ponizno služimo nečemu što već postoji samo se još nije manifestiralo. Zato umjetnik ima strahopoštovanje prema svom djelu. Ja imam taj osjećaj kada naglas čitam iz knjige Uspon čovječanstva (The Ascent of Humanity): “Nije moguće da sam ja to napisao.” Ta knjiga je svoja vlastita tvorevina, rođena kroz mene, no moja kreacija jednako kao što je dijete kreacija svojih roditelja ili biljka špinata kreacija seljaka. Oni prenose impuls života i pružaju im mjesto za rast, ali ne razumiju niti trebaju razumjeti detalje dijeljenja stanica. I ja sam njegovao svoju knjigu u nastajanju svime što mi je bilo na raspolaganju i tegobno je porađao od mjesta njenog začetka do mojeg uma u fizičkoj formi i intimno su mi bliske sve njene nijanse, a ipak imam trajan osjećaj da je ona već postojala, da je izvan dosega moje domišljatosti. Može li roditelj legitimno preuzeti zaslugu za postignuća svog djeteta? Ne može. To je oblik krađe. Niti ću ja preuzeti zaslugu za ljepotu mojih ostvarenja. Ja sam u njihovoj službi.
Oduljio sam ovo da bih pokazao da ista logika koju su kršćanski očevi, Thomas Paine i Henry George primjenjivali na zemlju jednako tako vrijedi za plodove ljudskog rada. Oni postoje izvan nas – mi smo upravitelji u njihovoj službi jednako kao što smo zapravo upravitelji zemlje, a ne njeni vlasnici. Kao što su oni dani nama, tako mi dalje dajemo njima. Zbog toga nas privlači raditi poslove u duhu Dara. Osjećamo se dobro i ispravno jer nas to dovodi u poravnanje s istinom. To nas otvara za protok bogatstva preko granica naše namjere. Takvo je porijeklo svih velikih ideja ili izuma: “Došlo mi je.” Kako onda možemo smatrati da to posjedujemo?” To možemo samo poklanjati i tako držati otvorenim kanal kroz koji ćemo i dalje primati svete darove u raznim oblicima od drugih ljudi i svega što jest.
Kao inicijativu za prijelaz na poslovni model darivanja, uočite da za mnoge svete profesije stari model više ne funkcionira. Ovdje u malom mjestu Harrisburg u Pennsylvaniji, koje nije baš najnaprednije mjesto na svijetu, ipak postoji doslovno na stotine holističkih, komplementarnih i alternativnih terapeuta koji se oglašavaju u lokalnom listu Holistic Health Networker. Stotine. A vjerojatno, bar polovica njih su po ulasku u svoje programe proučavanja biljaka ili terapijske joge ili naturopatske programe ili hipnoterapiju, anđeosko iscjeljivanje, iscjeljivanje kristalima, polarnu terapiju, Reiki, kranio-sakralnu terapiju, holističku prehranu, terapijsku masažu ili drugi program, imali na umu karijeru u nekom uredu ili holističkom centru zdravlja zamišljajući “klijente” za “seanse” od 85 ili 120 dolara po osobi. Nemoguće je da će više od šačice njih ostvariti taj san. Ipak, škole i programi obuke nastavljaju proizvoditi nove terapeute. Prije ili kasnije, većina njih će morati napustiti model klijent-seansa i okrenuti se darivanju svojih usluga. (6)
Ono što se događa u tim profesijama počinje se događati mnogo šire. Mogli bismo to pripisati prekapacitiranosti, dubini dugova, “padajućem graničnom prinosu od investicija” ili nekom drugom ekonomskom faktoru, no činjenica je da je stari model profita u krizi. Kao i holistički terapeuti koje sam opisao, uskoro svi zajedno nećemo imati izbora već da usvojimo drugačiji model en masse.
U staroj ekonomiji ljudi su jurili za poslom i karijerom u cilju zarađivanja za život. Sa stanovišta preživljavanja ništa nije suviše sveto da bi se prodalo, da se naplati u novcu. Ako radite sa svrhom preživljavanja, kao na primjer u rudniku olova u Kini, tada neće izgledati neispravno pregovarati i zahtijevati najbolju moguću cijenu za svoj rad. Gledajući na drugi način, vlastito preživljavanje i preživljavanje onih koje volimo samo je po sebi sveto nastojanje.
Rado bih unio notu nježnosti i realizma u ovu diskusiju. Molim vas nemojte misliti da ja zagovaram neki sveti standard altruizma ili samopožrtvovnosti. Prihvaćanje smanjenja plaće nećete vam donijeti rajske nagrade. Ako je trenutno vaša glavna briga preživljavanje ili sigurnost, “rad” za vas vjerojatno neće biti aleja za izražavanje vaših darova. Vaš posao pružat će vam upravo takav osjećaj, “posla” – nečeg što radite prvenstveno za novac i napustili biste ga ili radikalno promijenili kada ne bi bilo nikakvog financijskog pritiska. A čak i ako možda vidite neki smisao u tome da vas deru, da živite život za koji vas netko plaća, a ne svoj vlastiti, život roba koji je prisiljen da radi ili umre, to ne znači da biste “morali” nadvladati svoje strahove i ostaviti posao vjerujući da će sve biti u redu. Življenje u darivanju nije još jedna stvar koji biste trebali raditi kako biste bili dobra osoba. Strah nije novi neprijatelj u vašem neprestanom ratu protiv sebe, nasljednik zloduha grijeha i ega. Sveta ekonomija je dio šire revolucije u ljudskom bivanju: iznutra je to kraj rata protiv sebe; izvana je to kraj rata protiv prirode. To je ekonomska dimenzija novog doba, Doba ponovnog ujedinjenja.
Stoga, ako se nađete da dalje robujete na poslu radeći za novac, radeći to “dovoljno dobro” radije nego “prekrasno koliko je meni moguće”, ja vas pozivam da promijenite taj posao kada i samo kada za to budete spremni. Možda ćete trenutno svoj posao gledati kao dar sebi, dar koji vam daje osjećaj sigurnosti toliko dugo koliko je potrebno da taj osjećaj postane vaša druga priroda. Strah nije neprijatelj, unatoč tome što govore mnogi duhovni učitelji. “Suprotnost ljubavi”, kaže jedan. “Smrznuta radost”, kaže drugi. Zapravo, strah je čuvar koji nas drži na sigurnom mjestu u kojem rastemo; mogli biste čak reći da je strah dar. Na kraju, kako rastemo strahovi koji su nas nekada čuvali počinju nas ograničavati i mi se želimo iznova roditi. Neizbježno je da se to dogodi. Vjerujte u sebe sada i nastavit ćete vjerovati u sebe kada vas vaša želja pokrene da transcendirate stare strahove i uđete u šire, svjetlije carstvo. Kada dođe trenutak rođenja nećete se moći zaustaviti.
Okončanje borbe da se bude dobar također znači da davanje ne uključuje osjećaj žrtvovanja ili samo-poricanja. Mi dajemo jer tako želimo, ne zato jer bismo trebali. Zahvalnost, spoznaja da smo primili i želja da damo zauzvrat, naše je urođeno zadano stanje. Kako da to ne bude kada su život, dah i svijet darovi? Kada su čak i plodovi našeg vlastitog rada izvan dosega naše domišljatosti? Živjeti u darivanju znači ponovo se sjediniti s našom pravom prirodom.
Dok ulazite u mentalitet darivanja pustite da vas vode osjećaji. Neka vaše davanje dođe iz zahvalnosti, a ne želje da dosegnete neki standard vrline. Možda će prvi koraci biti mali: dodavanje nečeg sa strane, činjenje malih usluga bez očekivanja nagrade. Možda ćete, ako vodite poduzeće, mali dio poslovanja pretvoriti u model darivanja. Koje god korake poduzeli, znajte da se pripremate za ekonomiju budućnosti.
Napomene
- Hyde, Lewis. The Gift: Imagination and the Erotic Life of Property, New York: Vintage Books (2007.) s. 66.
- Zašto ja uopće naplaćujem da bih pokrio troškove? Zato jer događanja vidim kao sustvaranja. Svi mi pridonosimo nešto da bismo omogućili da se događanje desi. To nije u domeni zahvalnosti; to je u domeni sustvaranja, prikupljanje sredstava za realizaciju neke namjere.
- Naravno, stvarni troškovi su obično niži no što itko otkriva, a drugi faktori ulaze u igru, poput fiksnih troškova nekorištenja opreme i zaposlenika ukoliko se ne postigne sporazum.
- Ovi principi vrijede samo ako se poslovni odnosi događaju unutar zajednice. U slučajevima kada su sve interakcije jednokratne transakcije između stranaca, model darivanja je manje praktičan. Ovo je općenito bilo istina i u drevnim kulturama darivanja; kada se odvijala trampa to se događalo između stranaca. Ustanovio sam, doduše, da većina ljudi poštuje duh darivanja čak i kada su u pitanju jednokratne transakcije. Je li moguće da mi osjećamo da smo uistinu svi dio jedne sveobuhvatne zajednice i da se naši darovi, čak i oni anonimni, događaju po svjedočenju?
- Značajno je da su se neke od ovih profesija tradicionalno obavljale na granici između plaćanja i darivanja. Umjetnici i muzičari dobivali su potporu od pokrovitelja koji bi im u osnovi davali novac kako bi ovi mogli raditi. To je ljudima poput Mozarta omogućilo da prežive u vremenima prije postojanja autorskih prava. Elitne prostitutke odavno su radile po sličnom modelu primajući darove od svojih redovnih mušterija.
- Ovo je trend prema univerzalizaciji medicine, migracija liječenja iz novčane ekonomije natrag u društveno opće dobro.