Ekonomija je izuzetno korisna kao oblik zaposlenja za ekonomiste. –John Kenneth Galbraith
Ranije u ovoj knjizi opisao sam nepovezanost i osamljenost društva u kojem su gotovo sav društveni kapital, skoro svi odnosi, pretvoreni u plaćene usluge; u kojem udaljeni stranci zadovoljavaju skoro sve naše materijalne potrebe; u kojem uvijek možemo “platiti nekom drugom da to uradi”; u kojem prešutno saznanje “ne trebam te” prožima sva društvena okupljanja ostavljajući ih ispraznima i nebitnima. Takav je vrhunac civilizacije, krajnja točka stoljećima rastućeg obilja: osamljeni ljudi u kutijama koji žive u svijetu stranaca, ovisni o novcu, zarobljeni dugovima – i pretvarajući prirodna bogatstva planete i društveni kapital u prah i pepeo kako bi tako i ostalo. Mi nemamo zajednicu jer je zajednica satkana od darova. Kako možemo stvoriti zajednicu kada plaćamo za sve što nam treba?
Zajednica nije tek neki dodatak našim drugim potrebama, nije zasebni sastojak za sreću, skupa s hranom, skloništem, muzikom, dodirom, intelektualnom stimulacijom i drugim oblicima fizičke i društvene hrane. Zajednica proizlazi iz zadovoljavanja tih potreba. Zajednica nije moguća unutar grupe ljudi koji jedno drugo ne trebaju. Stoga, svaki život koji teži neovisnosti o drugim ljudima za zadovoljavanje nečijih potreba jeste život bez zajednice.
Darovi koji čine tkivo zajednice ne mogu biti samo površnosti; oni moraju zadovoljavati stvarne potrebe. Jedino tada nadahnjuju na zahvalnost i stvaraju obaveze koje povezuju ljude. Teškoća stvaranja zajednice danas je u tome što kada ljudi sve svoje potrebe zadovoljavaju novcem, ništa ne preostaje za davanje. Ako nekome date proizvod koji se negdje prodaje, tada ste mu ili dali novac (uštedjevši mu trošak da to sam kupi) ili mu dajete nešto što mu ne treba (u protivnom bi to već i sam kupio). To nije dovoljno ni za stvaranje zajednice, osim ukoliko je, u prvom slučaju, primatelju potreban novac. Zbog toga siromašni ljudi razvijaju puno jače zajednice no što to čine bogati. Oni imaju više nezadovoljenih potreba. To je bila jedna od mojih najvećih spoznaja u mom razdoblju siromaštva nakon kojeg je slijedilo izdavanje knjige Uspon čovječanstva ( The Ascent of Humanity). Iz nužde sam naučio primati bez straha od kročenja u obavezu. Pomoć koju sam primio ponovo je u meni probudila iskonsku zahvalnost iz ranog djetinjstva, spoznaju da za svoje preživljavanje i postojanje u potpunosti ovisim o mreži davanja koja me okružuje. To me je također osnažilo da postanem darežljiviji budući da sam iskusio i preživio bruku bankrota, gubitka stana i spavanja s djecom u dnevnim sobama drugih ljudi i naučio sam da je u redu primati takvu pomoć. Možda je jedna korist od tegobnih ekonomskih vremena koja podrivaju našu iluziju normalnog u tome što će u sve više i više ljudi ponovo buditi tu iskonsku zahvalnost rođenu iz nužde da se primaju darovi bez plaćanja. Kao i u ranom djetinjstvu, razdoblja bespomoćnosti ponovo nas povezuju s principom darivanja. Drugi ljudi koje poznajem imali su slične spoznaje kada ih je ozbiljna bolest učinila bespomoćnima.
Kada sam shvatio da do rastvaranja zajednice dolazi zbog monetizacije funkcija koje su nekada bile dio mreže darivanja, nisam u početku vidio nikakav drugi način za oporavak zajednice do napuštanja novčane ekonomije i pritom ekonomskog i industrijskog sustava masovne proizvodnje. Nisam mogao vidjeti niti jedan drugi način za ponovo uspostavljanje zajednice do da se ponovo stvari nastave raditi “na težak način”: raditi stvari bez strojeva. Ako zajednica umire kada stranci rade sve stvari koje nam trebaju, tada, da bi se ona obnovila, mislio sam, moramo se vratiti lokalnom i nužno proizvodnji niže tehnologije – proizvodnji koja ne zahtijeva globalnu podjelu rada.
No, bilo bi smiješno odreći se stvari koje danas imamo samo zato da bismo imali zajednicu. To bi bilo i uzaludno jer bismo na nekoj razini osjetili pretencioznost. Zadovoljene potrebe ne bi bile stvarne potrebe; bile bi umjetne. Obmana je reći, “Mogao bih ove daske ispiliti stolnom pilom za jedan sat, no hajde da umjesto toga upotrijebimo dvoručnu pilu i uradimo to za dva dan jer će nas to učiniti više međuovisnima.” Umjetna ovisnost nije rješenje za umjetnu odvojenost koju imamo danas. Rješenje nije manje učinkovito zadovoljiti već zadovoljene potrebe kako bismo bili prisiljeni pomagati jedan drugome. Zapravo, rješenje je zadovoljiti potrebe koje danas čame nezadovoljene.
Želja za zajednicom nije ono što će motivirati renesansu tradicionalnih zanata i proizvodnje niske tehnologije. Obustavljanje skrivenih subvencija za energetski intenzivnu centraliziranu proizvodnju i transport poduprijet će tu renesansu, ali je neće silom nametnuti. Mi ćemo se vratiti lokalnoj proizvodnji iz želje da poboljšamo život i zadovoljimo nezadovoljene potrebe – želja da postanemo bogatiji. Ljudi koji kažu, “Bolje da ponovo naučimo koristiti ručne alate jer će nafta postati tako skupa da ćemo to morati.” prepuštaju se nekoj vrsti fatalizma. Oni se nadaju da ćemo biti prisiljeni vratiti se ispravnom zarađivanju. Ja mislim da ćemo to sami odabrati. Kriza proizašla iz odvojenosti sve će nas većom silom gurati prema tom izboru, no ako mi kao vrsta stvarno želimo održati ružan, masovno proizveden način života, to vjerojatno možemo još dugo vremena u budućnost, sve dok ne iscrpimo sam temelj biosfere. Neće nas spasiti Peak Oil! Umjesto toga ćemo odabrati revitalizaciju lokalne proizvodnje manjih razmjera s većim utroškom radne snage, kao jedini način da zadovoljimo važne ljudske potrebe. To je jedini način da obogatimo svoje živote u postignemo Novi materijalizam koji opisujem u sljedećem poglavlju.
Vidite, taj osjećaj “ja tebe ne trebam” bazira se na iluziji. U stvari, mi trebamo jedni druge. Unatoč tome što smo sposobni platiti za sve što nam treba, ne osjećamo se zadovoljni; ne osjećamo da su stvarno zadovoljene sve naše potrebe. Osjećamo se prazni, gladni. A zato što je ta glad prisutna kod bogatih jednako kao i kod siromašnih, znam da je to glad za nečim što novac ne može kupiti. Možda ipak na kraju postoji nada za zajednicu, čak i usred monetiziranog društva. Možda ona leži u onim potrebama koje kupljene stvari ne mogu zadovoljiti. Možda upravo onih stvari koje najviše trebamo nema među proizvodima masovne proizvodnje, ne mogu se kvantificirati ili komodificirati i zato su inherentno izvan svijeta novca.
Financijski neovisna osoba nije lišena zajednice zato jer sve svoje potrebe zadovoljava novcem – ona je lišena zajednice jer svoje potrebe zadovoljava jedino uz pomoć novca. Preciznije, ona pokušava novac koristiti da bi zadovoljila potrebe koje novac ne može zadovoljiti. Novac, bezličan i generički, može sam po sebi zadovoljiti samo one potrebe koje su isto takve. Novac može zadovoljiti potrebu za kalorijama, X grama proteina, Y miligrama vitamina C – bilo čega što se može standardizirati i izmjeriti. Ali novac sam po sebi ne može zadovoljiti potrebu za prekrasnom hranom koju je pripremio netko kome je stalo. Novac može zadovoljiti potrebu za skloništem, no on ne može sam po sebi zadovoljiti potrebu za domom koji je organsko proširenje sebe. Novac može praktički kupiti svako oruđe, ali ne ono koje sobom nosi priču o njegovom tvorcu kojeg osobno poznajete i koji poznaje vas. Novac može kupiti pjesme, ali ne onu otpjevanu baš za vas. Čak i ako unajmite band da svira u vašoj kući, bez obzira koliko mnogo platili, nema garancije da će stvarno pjevati vama, a ne se samo pretvarati. Ako vam je majka pjevala uspavanke ili ako vam je ikada ljubavnik pjevao serenadu, onda znate o čemu govorim i kakvu duboku potrebu to ispunjava. Ponekad se to čak događa na koncertu, kada se band ne prenemaže nego stvarno svira za tu publiku ili stvarno, toj publici. Svaka takva izvedba je jedinstvena, a njena posebna, magična kvaliteta iščezava pri snimanju. “Morao si biti tamo.” Istina, možda smo novcem platili da prisustvujemo takvom jednom događaju, ali dobili smo više no što smo platili kada band uistinu svira za nas. Ne osjećamo da je transakcija završena i zatvorena, da su sve obaveze ispunjene, kao u čisto novčanoj transakciji. Osjećamo dugotrajnu povezanost jer se dogodilo primanje. Niti jedan život ne može biti bogat bez takvih iskustava koji možda dolaze posredstvom novčanih transakcija, ali koje niti jedan iznos novca ne može garantirati.
Situacija u Americi, najviše monetiziranom društvu koje je svijet ikada poznavao, je ova: neke od naših potreba su više nego prekomjerno zadovoljene dok druge ostaju tragično nezadovoljene. Mi u najbogatijim društvima imamo previše kalorija, čak iako skapavamo od gladi za prekrasnom, svježom hranom; imamo prevelike kuće, ali nedostatak prostora koji istinski utjelovljuje našu individualnost i povezanost; posvuda smo okruženi medijima dok skapavamo od gladi za autentičnom komunikacijom. Nude nam zabavu svake sekunde u danu, ali nam nedostaje prilika za igru. U posvemašnjem carstvu novca, mi smo gladni svega što je intimno, osobno i jedinstveno. Mi više znamo o životu Michaela Jacksona, princeze Diane i Lindsay Lohan nego o našim vlastitim susjedima, s posljedicom da ustvari ne poznajemo nikoga i jedva da nas netko poznaje.
Stvari koje najviše trebamo su one stvari koje su nas počele najviše plašiti, poput avanture, intimnosti i autentične komunikacije. Skrećemo pogled i držimo se udobnih tema. Privatnost i diskretnost smatramo vrlinama tako da nitko ne vidi naše prljavo rublje – ili čak naše čisto rublje; naše donje rublje smatra se ružnim što se na čudan način odražava u raširenoj američkoj zabrani rasprostiranja rublja da se suši napolju. Život je postao privatna stvar. Intimnost i povezanost nam uzrokuju nelagodu, a one su danas među našim najvećim nezadovoljenim potrebama. Duboka je čovjekova potreba da ga se uistinu vidi i čuje, da ga se uistinu poznaje. Naša glad za tim je toliko sveprisutna, toliko dijelom našeg iskustva života, da mi ne znamo što je to što nam nedostaje, baš kao što riba ne zna da je mokra. Nama je potrebno daleko više intimnosti no što bilo tko smatra normalnim. Uvijek gladni za njom, mi utjehu i okrepu tražimo u najbližim dostupnim zamjenama: televiziji, šopingu, pornografiji, izuzetnoj konzumaciji – bilo što da ublaži bol, da se osjećamo povezani ili da projiciramo sliku po kojoj nas drugi mogu vidjeti i poznati ili se bar sami možemo vidjeti i poznati.
Jasno je da tranzicija u svetu ekonomiju prati tranziciju u našoj psihologiji. Zajednica koja u današnjem načinu izražavanja obično znači blizinu ili samo mrežu, mnogo je dublja vrsta povezanosti od toga: to je dijeljenje svog bića, proširenje svog sebstva. Biti u zajednici znači biti u osobnom, međuovisnom odnosu, a to ima cijenu: našu iluziju neovisnosti, našu slobodu od obaveza. Ne možete imati oboje. Ako želite zajednicu, morate pristati na obaveze, ovisnost, vezanost, privrženost. Vi ćete davati i primati darove koji ne možete tek negdje kupiti. Neće vam biti lako da nađete drugi izvor. Vi trebate jedni druge.
U ovom sam poglavlju kružio oko pitanja što su točno te potrebe koje ostaju nezadovoljene u monetiziranom svijetu. Dao sam mnogo primjera stvari koje zadovoljavaju duboke potrebe – pjesme nama pjevane, dom koji je proširenje sebstva, hrana pripremljena s ljubavlju. No, koji je opći princip? Bilo da imamo potrebu za materijalnom okrepom ili duhovnom (npr. dodir, igra, priča, muzika, ples), nijedno nije nepobitno slobodno od novca. Dodir možemo kupiti; priče možemo kupiti (npr. kada idemo u kino); kupujemo muziku i video igre da se igramo; čak možemo kupiti i seks. No, što god kupili, posredstvom toga se ili prenosi nešto nemjerljivo ili se ne prenosi, a ta nemjerljiva stvar je ona za kojom stvarno čeznemo. Kada ona nedostaje, što god da kupili čini se prazno. Ne zadovoljava nas. Ako je ona prisutna, pa makar kupili sredstvo putem kojeg se prenosi, znamo da smo dobili neizmjerno više no što smo platili. Drugim riječima, znamo da smo dobili dar. Kuhar koji uloži posebnu brigu u pripremanje nečeg posebnog, muzičar koji svira iz dubine srca i inženjer koji je prekomjerno dizajnirao proizvod samo zato što to želi učiniti dobro, neće posebno profitirati od svog dodatnog truda. Oni su u duhu dara i mi to možemo osjetiti – odatle želja da se prenesu “naše pohvale kuharu”. Njihovo ponašanje nije ekonomično i postojeći novčani sustav baziran na natjecanju odstranjuje ga kao korov. Ako ste ikada radili u tom sustavu, znate na što mislim. Ja govorim o neumoljivom pritisku da se stvari rade tek dovoljno dobro, a ne bolje.
Što je ta nemjerljiva dodatna stvar koja se ponekad prenosi posredstvom kupljenog i pretvara to u dar? Koja je to potreba uglavnom nezadovoljena u modernoj civilizaciji? Sažeto rečeno, suštinska potreba koja je danas nezadovoljena, fundamentalna potreba koja poprima tisuću oblika, je potreba za svetim – iskustvom jedinstvenosti i povezanosti koje sam opisao u uvodu.
Ekolozi često izjavljuju da teško možemo održati naše načine života ovisne o intenzivnom iskorištavanju resursa, podrazumijevajući da bismo to željeli samo kada bismo si to mogli priuštiti. Ja se ne slažem. Ja mislim da ćemo vlastitom pozitivnom odlukom krenuti prema više ekološkom načinu života. Umjesto da kažemo, “Baš šteta što moramo napustiti naše gigantske domove u predgrađu zbog toga što koriste previše energije,” mi više nećemo željeti te domove jer ćemo prepoznati i odgovoriti na našu potrebu za osobnim, povezanim, svetim obitavalištima u uskoj zajednici. Isto vrijedi za ostatak modernogkonzumerističkog načina života. Mi ćemo ga ostaviti po strani jer više ne možemo podnijeti prazninu, ružnoću. Mi skapavamo od gladi za duhovnom hranom. Mi skapavamo za životom koji je osoban, povezan i sadržajan. Vlastitim izborom uložit ćemo našu energiju u tom smjeru. Kada to učinimo zajednica će se iznova pojaviti, zbog toga jer ta duhovna hrana može doći samo kao dar, kao dio mreže darova u kojoj mi sudjelujemo kao davatelj i primatelj. Bez obzira da li on dolazi posredstvom nečeg kupljenog, dar je neumanjivo osoban i jedinstven.
Kada koristim riječ duhovno, ne mislim da je to po svojim osobinama suprotno od materijalnog. Imam malo strpljenja za bilo koju filozofiju ili religiju koja teži transcendiranju materijalnog svijeta. Zapravo, razdvajanje duhovnog od materijalnog ima presudnu ulogu u našem krajnje opakom tretiranju materijalnog svijeta. Sveta ekonomija tretira svijet kao više svet, ne manje. Ona je više materijalistička nego naša današnja kultura – materijalistička u smislu duboke i brižne ljubavi prema našem svijetu. Zato kada govorim o zadovoljavanju naših duhovnih potreba, to nije da bismo stalno odbacivali jeftine, generičke stvari koje ubijaju planetu dok meditiramo, molimo se i brbljamo o anđelima, duhu i Bogu. To je da tretiramo odnos, protok i sam materijalni život kao svete. Zato jer oni to jesu.