Pojava života u svemiru mogla bi se usporediti s nekom vrstom buđenja, skoro kao da – dok oživljava – sam prostor, sama tvar se razbuđuje, budi i upravo je to buđenje prostora u različitim stupnjevima – ustvari u beskonačno mnogo raznih stupnjeva – ono što prepoznajemo kada vidimo život u prostoru, kada vidimo život u građevinama, na padini planine, u umjetničkom djelu, u osmjehu na licu neke osobe. – Christopher Alexander
Veći dio ove knjige bio je o novcu što je danas uobičajena tema “ekonomije”. Međutim, na dubljoj razini ekonomija bi trebala biti o stvarima, naročito o stvarima koje stvaraju ljudska bića, zašto ih stvaraju, tko ih dobiva na korištenje i kako cirkuliraju.
Kada se vozim američkim predgrađima s njihovim restoranima brze hrane, ogromnim četvrtastim dućanima i parcelama koje kao da su oblikovane kalupom za kolače, ili bacim pogled na arhitekturu modernih poslovnih zgrada i stambenih nebodera, ne mogu nego čuditi se ružnoći svega toga. U usporedbi sa šarmom i intenzivnom vitalnošću koja prožima starije objekte i strukture, naš je svijet duboko osiromašen. Čudim se, s ogorčenjem na granici bijesa, da nakon tisuća godina napretka u materijalnoj tehnologiji možemo živjeti u jednom tako ružnom svijetu. Jesmo li stvarno toliko siromašni da si ne možemo priuštiti bolje? Što je bila svrha sveg tog žrtvovanja, sve te destrukcije, ako smo u finijim stvarima života, prekrasnim i jedinstvenim, siromašniji od srednjevjekovnog seljaka? Gledajući artefakte prošlih vremena, zadivljen sam njihovim zračenjem, intenzivnom kvalitetom života u njima. Danas je gotovo sve što koristimo jeftino, pa makar bilo i skupo, zaudara na lažnost, indiferentnost i vještinu prodavanja.
Počnimo na primjeru zgrada i primijenimo to na ostale umjetne stvari. Općenito imamo dva osnovna tipa zgrada. Prvi je bezobzirno utilitaristički: skladišta, supermarketi, outlet prodavaonice i tako dalje, a cilj im je što je moguće jeftinije služiti funkciji. Estetika nema važnosti. Drugi tip građevina ipak pokušava inkorporirati estetske elemente, no oni su prilično nevažni dodaci temeljnoj funkcionalnoj učinkovitosti, poput lukova na trjemovima kuća u predgrađu, koji nemaju strukturnu ulogu ili ustvari postoje na štetu funkcije.
Ova dva tipa građevina korespondiraju s dva razorna pogrešna shvaćanja o ljepoti. Prvo je da je ljepota nusproizvod odanosti utilitarnom i praktičnoj učinkovitosti. Kako to kaže arhitekt ChristopherAlexander,
Zbog našeg još uvijek prevladavajućeg stava dvadesetog stoljeća, studenti su uvjereni da se “ljepota” događa kao rezultat brige za praktičnu učinkovitost. Drugim riječima, ako to napraviš praktično i učinkovito, onda iz toga slijedi da to postaje lijepo. Forma slijedi funkciju! … Oni – često najracionalniji i najinteligentniji studenti – gaje gotovo moralističku strast u svojoj želji da dokažu da su te prekrasne stvari morale biti proizvedene čistim funkcionalnim razmišljanjem. (1)
Moderni izgrađeni okoliš obilato demonstrira da to nije slučaj, da ljepota ne proizlazi nužno iz potrage za učinkovitim. Ipak, isto tako nije istina da je ljepota nevažna za funkcionalnu učinkovitost kao što impliciraju ukrasne imitacije na toliko mnogo suvremenih zgrada. To je druga zabluda o ljepoti: da je to nešto ekstra, nešto odjelito od funkcije. Odavde povlačimo distinkciju između estetskog i praktičnog, lijepe umjetnosti i primijenjene umjetnosti. Umjetnost, kao i um, kao i duh, postaje ezoteričan svijet koji se ne smije okaljati brigama o praktičnosti. U skladu s tim, svijet umjetnosti se slabo isprepliće sa svijetom trgovine, a posebno s tim sažetkom svjetovnosti: novcem.
Prva zabluda o ljepoti odgovara svjetonazoru kartezijanske znanosti; druga, svjetonazoru kartezijanske religije. Prva odgovara vjerovanju da su ljepota, život i duša sekundarna svojstva, epifenomen, nemjerljivi i stoga nisu stvarni. Rastavite li neki organizam na dijelove, dobivate tek pregršt tvari, pregršt elemenata, malo ugljika, malo dušika, malo fosfora … gdje je onaj sastojak koji možete nazvati život ili duh? Mentalitet religije, u drugu ruku, izgleda površan kada protuslovi znanosti govoreći da je duh stvarni sastojak života koji znanost ne vidi. No, na dubljoj razini se slaže: slaže se da duh nije inherentan tvari već zauzima odvojeni nematerijalni svijet. Oboje se slažu da, ako postoji nešto kao duh života, to je nešto odvojeno od tvari, neki dodatni sastojak. Paralelni mentalni sklop postavlja ljepotu kao dodatni sastojak povrh funkcije.
I tako čak i one stvari koje danas koristimo, koje pokušavaju biti lijepe kao i funkcionalne, obično nose određenu neautentičnost. Ljepota izgleda kričava, efektna; ne zadire jako duboko. Prava ljepota, koju bih mogao nazvati život ili duša, zadire do samog srca nekog objekta i neodvojiva je od njegove funkcije, nije sekundarna za savršenost funkcije. Ona pobuđuje paradoksalan osjećaj, “Ovo je ljepše no što bi moralo biti, a ipak ne može biti nikako drugačije.” To je identično onome što osjećam kada promišljam ljepotu stanice i zalaska sunca ili matematičkog objekta poznatog kao Mandelbrotov broj. Nema razloga za takvu ljepotu, takav red iz kaosa – to liči na čudesan, a ipak besplatan dar. Svijet bi se i dalje okretao da su zalasci sunca ružni, a jagode ne baš tako ukusne, ne bi li? A ipak ništa od toga ne bi moglo biti drugačije.
Nije da fokusiranje na funkcionalnost istovremeno uzrokuje i ljepotu; stvar je u tome da su kreativni principi i kreativni duh koji se unose u izradu nečeg lijepog isti oni koji to čine funkcionalnim. To počinje nakanom da nešto izradimo najbolje što znamo. Htio sam ovdje upotrijebiti riječ savršeno, no savršeno nosi konotacije točnosti i nepokolebljive regularnosti koje imaju malo zajedničkog s ljepotom, životom ili dušom i ustvari čine neki objekt bezdušnim. Recimo onda da je nakana da budemo savršeno vjerni sluge kreaciji koja se kroz nas rađa.
Integrirana težnja za utilitarnošću i ljepotom otkriva da isti principi često leže u temeljima jednog i drugog. Christopher Alexander u svojoj dubokoj knjizi Priroda reda (The Nature of Order) iznosi petnaest takvih principa. Tih petnaest temeljnih svojstava karakteriziraju istovremeno prirodne sustave i uzvišena djela arhitekture i umjetnosti. Oni uključuju razine razmjera, čvrsta središta, pozitivni prostor, lokalne simetrije, duboka ispreplitanja i neodređenost, granice, hrapavost, gradijente i mnogo drugih. No, ključ njegove koncepcije cjelovitosti, reda i života, je koncept središta: entiteti koji, kao i elementi, doprinose stvaranju cjeline, ali za razliku od elemenata, sami su stvoreni kao cjeline. (2) “Cjelina je sačinjena od dijelova; dijelove stvara cjelina”. Sve što ima kvalitetu životnosti bit će sastavljeno od središta unutar središta unutar središta, cjelina unutar cjeline, svaka stvara sve ostale.
Ljudsko biće nije iznimka. Upravo kao što je društvo sastavljeno od ljudskih bića, jednako je tako ljudsko biće proizvod društva. Sjećate li se istine o povezanom sebstvu: mi smo naši odnosi. Pomičući se jednu razinu prema unutra, mogli bismo isto reći za odnose između sebe i svojih organa. To je univerzalna istina života. Ekonomija koja je živa, koja je sveta, koja je proširenje ekologije, mora imati ista svojstva. A svaki objekt te ekonomije, svaki objekt koji ljudska bića stvore i cirkuliraju, mora utjelovljivati vezu sa svime što ga okružuje. Naša današnja ekonomija je ekonomija odvojenosti: standardni artikli koji nemaju nikakvu vezu s pojedinim korisnikom, zgrade koje nemaju nikakvu vezu sa zemljom na kojoj se nalaze, maloprodajne trgovine koje nemaju nikakvu vezu s lokalnom proizvodnjom i proizvodi načinjeni bez svijesti o njihovim učincima na prirodu i ljude. Ništa od toga nikako ne može biti lijepo, živo ili cjelovito.
Iako bismo mogli opisati njihova svojstva, ljepota, život ili duša, ne mogu se svesti na formulu. Ona bi se mogla naći u jednostavnosti, kao Shaker namještaj, ili u kićenosti kao Masdi-i-Shah ili mauzolejMelvana. Alexander nudi neke pouzdane načine za njeno prepoznavanje. Uspoređujući objekte, možemo se upitati, “Koji od ovih ima više života?” “Koji od ovih više odražava moje sebstvo?” Pobuđuje li taj objekt osjećaj širenja ljudskosti – ili ga umanjuje?”
Sukladno tome, da bismo stvorili objekte s dušom, objekte za bogat i prekrasan život, moramo u njih uložiti život, sebe i ljudskost; drugim riječima, moramo u njih uložiti nešto od našeg sebstva. Bez obzira na novčani sustav koji imamo, ako taj sustav ne potiče ili ne dozvoljava ovu vrstu kreativnog procesa, nećemo živjeti u svetoj ekonomiji. Iz istih razloga, njegujući u sebi spoznaju o svetosti koja je inherentna materijalnosti i radeći u skladu s tom svetošću, mi postavljamo društvene i psihičke temelje jedne ekonomije u kojoj sve više jedni za druge radimo stvari koje su prekrasne, osobne, životne i posjeduju dušu.
Težnja ovoj vrsti bogatstva nije bio javni prioritet ni u kojem dijelu ideološkog spektra nekoliko stotina godina. Socijalisti dvadesetog stoljeća, na primjer, odbijali su drangulije ili ugađanja koja nisu promicala mjerljivu materijalnu dobrobit dajući prednost zdepastom utilitarizmu racionalne učinkovitosti u svojim grandioznim projektima maksimiziranja proizvodnje obilja jeftinih roba za mase. Ista strogost koja se očekivala od socijalističkih drugova proteže se i na današnje progresivne aktiviste koji bi se navodno trebali uzdržati od ugodnog života u težnji za altruističkim idealima. Vladajući kapitalizam nije mnogo drugačiji: on je ponovno stvorio i usavršio bolno ružne, utilitarističke građevine i objekte socijalizma. Sjećam se kako sam kao dijete slušao o užasima života u Sovjetskom savezu. Navodno je postojala samo jedna vrsta dućana, gigantska drogerija bez prozora u kojoj su bezvoljni, mrzovoljni funkcionari prodavali jeftino izrađenu, generičku robu. To jako podsjeća na Wal-Mart. Oh, i roditelji su morali svoju djecu, već od druge godine života, slati u obavezne državne dječje vrtiće – čak je i roditeljstvo bilo ukinuto. Danas je ovdje skoro jednako dok ekonomska nužda preuzima ulogu državne prisile. U svakom slučaju, stvorili smo materijalni svijet lišen duše, beživotan, koji ubija život. A sve to zbog čega? Potjere za učinkovitošću, grandioznog projekta maksimiziranja proizvodnje potrošnih roba, želje za dominacijom i kontrolom nad životom koja leži u temeljima svega. To je trebao biti raj tehnologije, život pod kontrolom i mi konačno uviđamo što to ustvari jest: trgovački centar, roboti na blagajnama, beskonačno parkiralište, istrebljivanje svega što je divlje, živuće, neuredno i sveto.
Sveti objekt utjelovljuje nešto od beskonačnog. On je stoga intrinzično antitetičan robi koja je definirana konačnom listom mjerljivih specifikacija. I, kao što smo vidjeli, homogenost novca uzrokuje isto u svemu što dotakne, povlačeći sve u domenu novca. Stoga sužavanje domene novca, opisano u Poglavlju 14, nosi mogućnost oslobađanja sve većeg broja stvari iz okova potrošne robe. Napokon, mi smo se zasitili proizvedene robe, rezultata standardizirane masovne proizvodnje i razmjera učinkovitosti. Naša golema prekapacitiranost ukazuje da ne trebamo tu učinkovitost, kao ni toliko masovne proizvodnje. Uhvaćeni u zamku ludila novca koji zahtijeva stalni rast, mi kompulzivno proizvodimo sve više i više jeftinih, ružnih stvari koje nam ne trebaju, dok istovremeno patimo od oskudice stvari koje su prekrasne, jedinstvene, osobne i živuće. Ta oskudica pak tjera na stalnu potrošnju, očajničku potragu za ispunjavanjem praznine koju je ostavilo materijalno okruženje lišeno povezanosti.
Dotičući ovu temu u Poglavlju 2, napisao sam, “Jeftinoća naših stvari dio je njihovog obezvrjeđivanja koje nas baca u jeftin svijet gdje je sve generičko i potrošno.” Već dugo vremena mi sve manje marimo za naše stvari. Mi u bogatim zemljama se više čak ne gnjavimo popravljanjem većine stvari, budući da je obično jeftinije kupiti nove. Međutim, ta jeftinoća je u velikoj mjeri iluzija uzrokovana eksternalizacijom troškova. Kada budemo morali plaćati stvarnu cijenu iscrpljivanja darova prirode, materijali će nam postati dragocjeniji, a ekonomska logika će podupirati, a ne se osporavati, želju našeg srca da svijet tretiramo s poštovanjem, a kada primamo darove prirode da ih valjano koristimo.
Najzad, sveta ekonomija je stoga dio ozdravljenja podjele između duha i materije, podjele između ljudskog i prirodnog i podjele između umjetnosti i rada, koje već tisućama godina definiraju našu civilizaciju. Na svom putu odvojenosti mi smo razvili zapanjujuće kreativne tehnološke i kulturalne alate koji nikada ne bi postojali da se nismo udaljili od naše prvobitne cjelovitosti. Sada nam ostaje da obnovimo tu cjelovitost i uvedemo ju u novu domenu, da uz pomoć nanotehnologije i društvenih medija stvorimo nove stvari koje će sadržavati isti život, ljepotu i dušu koju su stari majstori stvarali bradvom i pjesmom. (3) Ne prihvaćajmo manje od toga. S kojim ciljem su se žrtvovali naši preci, ako ne da stvore prekrasan svijet?
Mi smo rođeni kao stvaratelji koji su ovdje kako bi ostvarili obilne ekspresije svojih darova. Fundamentalna veza između ljepote i funkcije sugerira paralelnu harmoniju između preživljavanja i ekspresije naših darova. Stara podjela između zarađivanja za život i umjetničkog rada raspast će se, već se raspada. Tako mnogi od nas, sve više i više nas, odbija tu podjelu. Niti jedan objekt neće biti previše beznačajan da ne bi zaslužio našu brigu, naše poštovanje i naš trud da ga načinimo valjano. Mi ćemo nastojati – već nastojimo – da sve stvari usadimo u cjelinu. Svi pokreti koje sam opisao u ovoj knjizi nose nas prema svijetu koji je prekrasan. Društvena dividenda, internalizacija troškova, odrast, ekonomija darivanja i obilja, sve nas udaljuje od mentaliteta borbe, preživljavanja, a time i utilitarne učinkovitosti i vodi prema našem istinskom stanju zahvalnosti: poštovanju za ono što smo primili i želji da damo jednako ili bolje od naše nadarbine. Mi želimo svijet ostaviti ljepšim no što je bio kada smo u njega ušli.
Koliko svijet može biti prekrasan? Jedva se usuđujemo to zamisliti. Tračak toga spazio sam kada mi je bilo devetnaest godina u muzeju National Palace na Tajvanu. Tamo su bili eksponati koji, da ih nisam vidio vlastitim očima, ne bih vjerovao da mogu postojati. Posebno se sjećam čajnika, carevog čajnika, stvar takve ljepote i savršenosti da se činilo da u sebi čuva božju dušu. Pravo bogatstvo bi bilo kada bi svi živjeli okruženi takvim stvarima, stvarima koje su načinili majstori na vrhuncu svog genija. Ne vjerujem da je takvo majstorstvo dostupno samo nekolicini; to je prije zbog toga što su naši darovi toliko potisnuti da samo nekolicina postigne to majstorstvo. Na sreću, mi imamo evidenciju prošlosti da nas podsjeća na ono što je moguće. Kada gledam velika djela, kao što je taj čajnik, pomislim, “Više ne postoji čovjek poput ovog koji je ovo izradio.” Takva stvar premašuje mogućnosti bilo kojeg ljudskog bića u ovom degeneriranom dobu. No, ta mogućnost još uvijek živi u našoj ljudskosti i mi smo na putu njenog obnavljanja.
Christopher Alexander priča priču o svom posjetu hramu Tofuku u Japanu, remek-djelu arhitekture, u kojem tumara uz kamenito stepenište koje se sužava između dvije ograde i onda završava ostavljajući mu kao jedini izbor da sjedne na posljednju stepenicu – savršeno mjesto, mirno i svježe nakon dugog uspona. Plavi vilinski konjic sjedne do njega. On piše,
Odjednom sam bio siguran da su ljudi koji su gradili ovo mjesto sve to napravili namjerno. Bio sam siguran – bez obzira kako neobično ili nevjerojatno to zvučalo danas dok ovo ponovo pričam – da su to mjesto napravili znajući da će doći vilinski konjic i sjesti kraj mene. Kako god to sada zvučalo, u vrijeme kada se dogodilo, dok sam sjedio na tim stepenicama u mojoj glavi nije bilo nikakve sumnje da su ljudi koji su napravili to mjesto imali takvu razinu vještine kakvu do tada nisam doživio. Sjećam se da sam zadrhtao kada sam postao svjestan vlastitog neznanja. Osjetio sam postojanje razine vještine i znanja koja premašuje sve na što sam do tada naišao. (s. 437)
Takva vještina, koja nadilazi ono što smatramo mogućim, pritajena je u svima nama danas. Veliki projekt čovječanstva će je vratiti i na njoj sagraditi svijet.
Napomene:
- Alexander, Christopher. The Nature of Order: Book One; The Phenomenon of Life. Berkeley: Center for Environmental Structure (2002): s. 423.
- U stvari, čak i fizikalni elementi, koji ni približno nisu diskretni blokovi od kojih je sačinjena tvar, istovremeno sačinjavaju cjelinu i od nje su stvoreni. Elektron postoji samo u odnosu. To je univerzalni princip; ružnoća je rezultat koji dobivamo kad se pretvaramo da je drugačije.
- Ja ne kažem da bismo trebali prestati koristiti bradvu i pjesmu, već da bi cjelokupni spektar naše tehnologije trebalo usmjeriti prema obogaćivanju duhovnog života.