Kada više ne znamo što da radimo,može biti da smo stigli do našeg pravog posla, a kada više ne znamo kojim putom treba ići, započeli smo svoj pravi put. Um koji nije zbunjen, nije uposlen. Potok zapriječen u svom toku, onaj je koji pjeva. – Wendell Berry
U uvodu, posvećujući svoj rad “ljepšem svijetu za koji nam naša srca kažu da je moguć”, govorio sam o otporu uma prema mogućnosti svijeta mnogo drugačijeg od onoga što smo oduvijek poznavali. Mnogo stoljeća i milenija zaista nas je naviklo na svijet goleme i rastuće nejednakosti, nasilja, ružnoće i borbe. Toliko smo se na to navikli da smo zaboravili da je ikada išta drugo postojalo. Ponekad neki izlet u netaknutu prirodu, u tradicionalnu kulturu ili senzorno bogatstvo prikriveno iza osiromašenog modernog svijeta, podsjeti nas na ono što je izgubljeno, a to podsjećanje boli, kao sipanje soli na ranu Razdvojenosti. Takva nam iskustva tek pokazuju što je moguće, što je postojalo i može postojati, ali nam ne pokazuju kako stvoriti takav svijet. Suočeni s ogromnim snagama ustrojenim da bi održale status quo, naši umovi dršću u muci. Kratkotrajni bljeskovi ljepšeg svijeta koje možda možemo uhvatiti u prirodi, na posebnim okupljanjima, na muzičkim festivalima, u ceremoniji, u ljubavi i u igri tim su više obeshrabrujući kada vjerujemo da nikada ne mogu biti više do privremenih predaha u srce-slamajućem, novcem-gonjenom svijetu na kojeg smo navikli.
Primarni cilj ove knjige je poravnanje logike uma sa saznanjem srca: ne samo rasvijetliti ono što je moguće, već i put prema tome. Kada koristim riječ moguće, to nije u smislu “možda”, kao u “To bi se možda moglo dogoditi samo kada bismo imali puno sreće.” Ja mislim moguće u smislu samoopredjeljivanja: ljepši svijet kao nešto što možemo sami stvoriti. Izložio sam mnogo dokaza o mogućnosti tog svijeta: neizbježnu propast novčanog sustava ovisnog o eksponencijalnom rastu, pomak u svijesti prema povezanom sebstvu i sukreativnom partnerstvu sa zemljom i mnoge načine na koje se nužni dijelovi svete ekonomije već pojavljuju. To je nešto što možemo stvoriti. Možemo stvoriti i već stvaramo. A s obzirom na to koliko se zla i rugobe postojećeg svijeta može pripisati novcu, možete li zamisliti kako će svijet izgledati kada se novac transformira?
Ja ga ne mogu zamisliti, ne u potpunosti, iako ponekad o njemu imam vizije od kojih mi zastaje dah. Možda nije stvar u tome da ga ne mogu zamisliti; možda je stvar u tome da ga se ne usuđujem zamisliti. Vizija uistinu svetog svijeta, svete ekonomije, čini još jasnijom veličinu naše sadašnje patnje. No, podijelit ću s vama svoje vizije, čak i najspekulativnije dijelove, najnaivnije, nepraktične, snovite dijelove. Nadam se da to neće kompromitirati kredibilnost, ako postoji, koju sam sagradio izlažući koncepte svete ekonomije na koherentan, logički način.
U ovoj sam knjizi iznio mnogo primjera za načine na koje sveta ekonomija koju opisujem, ne samo da je moguća, već se ustvari počela pojavljivati. Stari načini još uvijek prevladavaju, no oni se raspliću sve bržim tempom. Ovu sam knjigu pisao između prve faze ovog Velikog rasplitanja – financijskog sloma 2008. – i druge, koja će po mom mišljenju započeti kroz godinu ili dvije. Nitko ne može predvidjeti kako će se to odvijati. Ovisno o geopolitičkim događanjima, pa čak i prirodnim katastrofama, stari režim bi mogao biti u stanju održavati privid normalnosti još nekoliko godina. No, kraj Doba lihvarstva je blizu, kraj Priče o usponu, kraj Doba razdvojenosti. Rađanje novog doba, teška iskušenja sazrijevanja ljudske rase, mogu biti pomalo zbrkana. To će vjerojatno uključivati popratne pojave ekonomskih krahova – fašizam, građanski nemir i rat – no ja mislim da će to mračno doba biti mnogo kraće i uglavnom mnogo blaže no što bi se moglo razumno očekivati.
Na takvo razmišljanje navode me svi prosvijetljeni ljudi koje stalno susrećem! Mi ljudi smo mnogo toga naučili u zadnjih pola stoljeća i naša je svijest u svom razvoju dosegla kritičnu točku. To će biti jednako kao sa transformacijom na osobnoj razini. Kada prelazimo u novi način bivanja, možda ćemo još jednom ili dvaput revidirati staro i pokušati se ponovo smjestiti u maternicu; no kada to napravimo shvaćamo da nam ona više ne odgovara, a stanje bivanja koje smo nastanjivali godinama postaje nepodnošljivo nakon nekoliko dana ili tjedana. Tako će to biti sa čovječanstvom općenito – nekoliko kratkih godina mraka i nemira. Možda će ova faza ubrzane tranzicije biti ono o čemu sam ranije spekulirao, brzo nizanje mini-doba kojima se završava milijunima godina dugo doba oruđa, stotinama tisuća godina dugo doba vatre, desetinama tisuća godina dugo doba simboličke kulture, milenij dugo doba ratarstva, stoljećima dugo doba mašina i desetljećima dugo informacijsko doba. Singularitet je blizu, a potom tranzicija kvalitativno dublja od bilo koje prije nje.
Kad sam već ušao u područje spekulacije, želio bih opisati još nekoliko aspekata svete ekonomije za koje vjerujem da će se odvijati tijekom sljedeća dva stoljeća. Ova knjiga opisuje promjene koje možemo stvoriti u sljedećih dvadeset godina, a u nekim slučajevima u sljedećih pet. Što je sa sljedećih dvije stotine godina? (Ja sam oprezan – možda bih trebao razmišljati puno šire!)
Nužna posljedica ne-gomilanja darova i društvene prirode darivanja je da bogatstvo u kulturama darivanja ima tendenciju da bude javno transparentno. Svi znaju tko je kome što dao, tko ima koliko, tko gomila, a tko je darežljiv. Prevedeno u modernu novčanu dinamiku to znači da bi svi monetarni posjedi i transakcije trebali biti javno transparentni. S pojavom novca nova tajnovitost je počela inficirati bogatstvo što je prije bilo nemoguće. Kada su bogatstvo predstavljali zemlja, ovce, stoka, nije bilo skrivanja nečijeg bogatstva, a time ni izbjegavanja društvenih očekivanja koje ono nosi. No, novac se može nagomilavati u podrumu, zakopati u zemlju, pohraniti na brojne bankovne račune, držati u tajnosti, držati u privatnosti. Da bi se poništili negativni efekti novca, ova karakteristika novca mora nestati.
Prijelaz sa fizičke gotovine na elektronsku valutu čini to izvedivim, ali, naravno, proširuje spektar totalitarne kontrole. Želimo li da vlada ima mogućnost nadzora nad svakom transakcijom kao dio Potpune informacijske osviještenosti? Vjerojatno ne – osim ako svaki trošak vlade ne bude također dostupan oku javnosti. To neće funkcionirati ako financijske radnje nekih ljudi i institucija budu javne, a drugih tajne. Novac mora biti univerzalno transparentan.
Očito je da će sustav u kojem je svaka transakcija i svaki saldo računa dostupan oku javnosti radikalno promijeniti poslovnu praksu. Ako ste ikada bili u biznisu, zamislite, ako želite, da svaki klijent, svaki dobavljač i konkurent zna vaše stvarne troškove? Međutim, novčana transparentnost prirodno se uklapa poslovne modele nadahnute darom kojima sam se bavio u Poglavlju 21, a koji zahtijevaju da pošteno iskažete svoje troškove i povrh toga pozovete na darivanje. Više nitko neće moći lagati o svojim troškovima kako bi ostvario profit od neznanja druge strane.
Ideju o poslovanju bez financijske privatnosti mnogi ljudi će smatrati veoma prijetećom. Budući da je danas novac toliko povezan sa sebstvom, osjećali bismo se izloženi, ranjivi – kao što bismo u današnjem društvu uistinu i bili: izloženi zavisti i prosudbi i ranjivi od kriminalne iznude i potraživanja nametljivih rođaka. No, u drugačijem kontekstu financijska transparentnost dio je načina bivanja koje je otvoreno, puno povjerenja, nesuzdržano i plemenito – bivanje osobe koja se nema čega plašiti, koja se u društvu osjeća ugodno. Štoviše, financijska transparentnost otežala bi mnoge kriminalne aktivnosti.
Što se tiče razvoja događaja u vezi svete ekonomije, postoje naznake da se već krećemo u tom smjeru, ne samo digitalizacijom valute, već i s novim “društvenim valutama” s različitim online sustavima ocjenjivanja koji su po svojoj prirodi javni. Napokon, novac je znak zahvalnosti društva za nečije darove, pa je prikladno da sami ti znakovi isto tako budu javni.
Druga osnovna značajka novca kakvog poznajemo jest njegova homogenost: bilo koji dolar jednak je bilo kojem drugom dolaru. Stoga novac nema povijest, nema priču koja mu pripada. Osim što homogenizira sve što dotakne, ova značajka novca također isključuje to iz materijalnog i društvenog svijeta. U prošlim vremenima, pak, darovi su bili jedinstveni objekti koji su nosili priče. U ceremoniji darivanja često bi se prepričavala cjelokupna povijest dara (iz nekog iskonskog poriva to radimo i danas; volimo pričati gdje smo to kupili ili kako je to baka dobila kao vjenčani poklon). Homogenost i anonimnost novca (moji dolari jednaki su tvojima) čine ga stoga nekompatibilnim s principima dara i sa dvije značajke svetosti koje sam opisao u uvodu: jedinstvenost i povezanost.
Stoga ja predviđam da će novac naposljetku izgubiti svoju homogenost i steći sposobnost da sa sobom nosi svoju povijest. U slučaju elektronskog, transparentnog novca, danom dolaru mogu se u elektronskoj bazi podataka pridružiti sve transakcije u kojima je ikada sudjelovao. Kada nešto plaćate mogli biste tako odabrati hoćete li koristiti novac od svoje plaće ili novac koji vam je dao prijatelj, a čak ako se on nalazi na istom bankovnom računu, to će biti drugačiji novac. Dječje pronicljivo razmišljanje da banka drži “vaš novac” i vraća vam one iste fizičke novčanice kada podižete novac, postalo bi istina. (Ovaj sustav nije u proturječju s nastankom kredita – novac se još uvijek može rađati, cirkulirati neko vrijeme i umrijeti.)
Povijest civilizacije, rastuće razdvojenosti i njene neizbježne transcendencije kroz dugo razdoblje rastućeg ponovnog sjedinjenja, također je put od prvobitnog obilja do ekstrema oskudice i onda natrag prema obilju na višoj razini složenosti. Ja sam ovdje pisao o ekonomiji obilja koja se pojavljuje uz pomoć digitalnih medija zahvaljujući ukidanju posredovanja i smanjenju marginalnih troškova proizvodnje “sadržaja” gotovo na nulu. Promatrajući dugoročno, ta ekonomija obilja koja je danas ograničenog opsega postat će predložak za nova carstva obilja. Jedno od njih bit će energija, ostvarujući snove vizionara atomskog doba koji su predskazivali energiju “prejeftinu da bi se mjerila i naplaćivala”.
Danas, dok ponestaju naftne rezerve, zajedno s kapacitetom zemlje da apsorbira emisije fosilnih goriva, kao da smo suočeni sa suprotnim. U dogledno vrijeme obilje energije može nastati iz prepoznatih ekoloških izvora kao što su tehnologije za korištenje solarne energije, energije vjetra i konzervaciju, no ja mislim da kada čovječanstvo uđe u istinski duh obilja, postat će dostupni beskrajni novi izvori energije koji su izvan vidokruga današnje konvencionalne znanosti. To neće biti posljedica progresivnog napredovanja tehnologije, već pomaka u percepciji. Ustvari, tehnologije za “slobodnu energiju” postoje već bar jedno stoljeće, sve od radova Nikole Tesle. (1) Danas postoji bar pet do deset različitih energetskih tehnologija koje naizgled krše drugi zakon termodinamike. Ako istražujete to područje, otkrit ćete prljavu povijest konfisciranih istraživanja, uništenih karijera, pa čak i misterioznih smrti istraživača. Bez obzira da li je ikada postojala ili još uvijek postoji aktivna zavjera za održanje oskudice energije, čovječanstvo na nekoj razini nije bilo spremno za dar obilja energije i vjerojatno neće biti spremno još nekoliko desetljeća pred nama, sve dok duboko i temeljito ne uđemo u duh dara. Kada je J. P. Morgan uništio Teslinu karijeru, to je možda bio pokušaj održavanja umjetne oskudice i ostvarivanja profita od nje, kao u nedavnom slučaju industrije gramofonskih ploča i filmske industrije. No, možda su veće sile bile na djelu; možda je Morgan na nekoj razini čak bio svjestan da čovječanstvo nije bilo spremno za Teslin dar. U svakom slučaju, naše vladajuće paradigme, ukorijenjene u odvojenosti i oskudici, konstitucijski nisu sposobne obuhvatiti tehnologije slobodne energije koje se odbacuju kao nemoguće, lažljive i sanjarske.
Ako naše vanjsko iskustvo na neki način odražava našu psihologiju, možda pojava obilja energije za čovječanstvo očekuje nekog izumitelja koji će ostaviti sve nade za patentiranje svog izuma i ostvarivanje profita od njega i umjesto toga ga objaviti u javnoj domeni. Tako bi se premostile uobičajene optužbe za šarlatanizam i zapljena patenata od strane Ministarstva obrane. Može li netko očekivati da ogradi i posjeduje nešto što je fundamentalno besplatni dar univerzuma?
Ja ne vjerujem da će tehnologija spasiti čovječanstvo. Čitajući moje knjige, mnogi ljudi me pitaju da li sam čuo za Venus Project, pokret koje se oslanja na isto osnovno poimanje problema današnjeg novčanog sustava. Iako se slažem s duhom tog projekta, mislim da se Venus Project prepušta istom tehnološkom utopijanizmu koji nas ispunjava romantičnom nadom još od doba ugljena. No, kao što sam opisao u Poglavlju 2, obilje nam je uvijek bilo na raspolaganju. Naše su percepcije, a ne naša sredstva, to što izaziva oskudicu.
Dozvolite da se izrazim poetski. Na kraju Poglavlja 11 napisao sam,
Kroz duhovnu tradiciju provlači se jedna misao koja kaže da i mi dajemo suncu; zapravo da sunce nastavlja sjati samo zbog naše zahvalnosti. Drevni rituali u čast suncu nisu bili samo s ciljem iskazivanja zahvalnosti – njihov je cilj bio da održe sunčev sjaj. Solarna energija je svjetlost zemljine ljubavi koja se reflektira natrag na nas. I tu je na djelu krug darivanja.
Može li onda biti da će, dok kročimo u mentalitet obilja i darežljivosti povezanog sebstva, sebstva koje ljubavlju povezuje ja i ti, sunce sjati još sjajnije? Da će nam postati dostupna nova “sunca” – novi izvori beskrajne darežljivosti svemira – reflektirajući natrag našu ljubav? Mi smo rođeni u zahvalnost; to je naš primarni odgovor na dar samog života. Dok živimo u toj zahvalnosti, što znači da živimo u duhu dara, i dok šire otvaramo kanale darežljivosti, neizbježno je da će isto tako rasti protok darova prema unutra.
Nakon energije, tko zna u kojim drugim područjima ćemo iskazivati fundamentalno obilje svemira? Materiji? Vremenu? Svijesti? Ja znam samo to da smo mi ljudi tek započeli otkrivati naše darove i koristiti ih za prekrasne svrhe. Mi smo sposobni za čuda – što je dobro s obzirom da ih današnje stanje planete nužno treba.
Ja ne mogu predvidjeti kako će se odvijati Doba ponovnog sjedinjenja u linearnom vremenu. No, sigurno znam da će na kraju našeg životnog vijeka moja generacija živjeti u svijetu nezamislivo ljepšem no što je bio onaj u koji smo se rodili. I to će biti svijet koji će godinu za godinom postajati vidljivo sve bolji. Ponovo ćemo posaditi šume na grčkim otocima koji su ogoljeni prije više od dvije tisuće godina. Obnovit ćemo saharsku pustinju da ponovo bude bujna livada kao što je nekoć bila. Rad će značiti, “Kako najbolje mogu dati od svojih darova?” umjesto, “Kako da zaradim za život?” Prijelaz državne granice bit će iskustvo dobrodošlice, ne ispitivanja. Rudnici i kamenolomi jedva će postojati jer ćemo reciklirati ogromne akumulacije materijala iz industrijskog doba. Živjet ćemo u nastambama koje su proširenje nas samih, jesti hranu uzgojenu od ljudi koji nas poznaju i koristiti stvari koje su najbolje što su ljudi u punom procvatu svojih talenata mogli napraviti. Živjet ćemo u bogatstvu intimnosti i zajednice koja danas jedva da postoji, a za koju nam čežnja u našem srcu kaže da mora postojati. A većinu vremena najglasnija buka koju budemo čuli bit će zvukovi prirode i dječji smijeh.
Fantastično? Um se boji nadati ičemu što je suviše dobro. Ako ovaj opis pobuđuje bijes, očajanje ili tugu, onda je dirnuo u našu zajedničku ranu, ranu odvojenosti. Ipak, saznanje o onom što je moguće živi i dalje u svakome od nas, neugasivo. Vjerujmo tom saznanju, održimo jedno drugo u njemu i organizirajmo naše živote oko njega. Imamo li uopće izbora dok se stari svijet ruši? Hoćemo li se zadovoljiti ičim manjim od svetog svijeta?
Napomene
- Znakovito je da kada je J. P. Morgan srezao financiranje Teslinog projekta bežičnog prijenosa energije (koji bi, prema Tesli, osigurao praktički bezgraničnu energiju), on nije dovodio u pitanje znanost. On nije iskazivao ni najmanju sumnju u funkcioniranje izuma. On ga je odbio jer je vidio da bi bilo nemoguće na njemu zaraditi, govoreći, “Ono što ne mogu mjeriti, ne mogu prodati.” Teslini raniji izumi, poput izmjenične struje, uklapaju se u ekonomiju oskudice i mentalitet kontrole, pa su ih stoga financijske sile entuzijastički usvojile.