Unatoč svetim obećanjima naroda da će jednom zauvijek odagnati rat, unatoč zaklinjanja milijuna “nikada više rata”, unatoč svim nadama u bolju budućnost, mogu reći ovo: Ako postojeći monetarni sustav zasnovan na kamati i kamati na kamatu ostane u funkciji, usuđujem se danas predskazati da ćemo za manje od dvadeset i pet godina imati novi, još gori rat. Unaprijed mogu jasno vidjeti nadolazeći razvoj događaja. Postojeći stupanj tehnološkog napretka ubrzo će rezultirati rekordnim dostignućem industrije. Jačanje kapitala biti će brzo, unatoč ogromnim gubicima za vrijeme rata, a kao posljedica prevelikih zaliha [novca] kamatna stopa će padati [ sve dok novčani špekulanti ne odbiju dalje snižavati svoje kamate]. Tada će se gomilati velike zalihe novca [uzrokujući očekivanu deflaciju], ekonomske aktivnosti će opadati, a povećat će se broj nezaposlenih koji će tumarati ulicama … unutar tih nezadovoljnih masa rađat će se divlje, revolucionarne ideje, a s njima će se množiti i otrovna biljka zvana “Super nacionalizam”. Niti jedna zemlja neće razumjeti drugu, a kraj jedino može biti ponovni rat. – Silvio Gesell (1918)
Mi smo suočeni s jednim paradoksom. U jednu ruku, novac je zapravo obilježje zahvalnosti i povjerenja, posrednik u susretu darova s potrebama, promicatelj razmjene između onih koji na drugi način ne bi mogli ništa dobiti. Kao takav trebao bi nas sve učiniti bogatijima. No, on to ipak ne čini. Umjesto toga donio je nesigurnost, siromaštvo i likvidaciju naših kulturalnih i prirodnih zajedničkih dobara. Zašto?
Uzrok tih stvari leži duboko u samom srcu današnjeg novčanog sustava. One su inherentne načinima na koje se novac danas stvara i cirkulira, a središnji dio tog sustava je lihvarstvo, poznatije kao kamata. Lihvarstvo je sama antiteza darivanja jer umjesto da onaj koji ima više no što mu je potrebno, daje drugima, lihvarstvo teži da moć vlasništva iskoristi kako bi se steklo još više – da uzima od drugih umjesto da im daje. I kao što ćemo vidjeti, to je upravo suprotno od darivanja, po svojim posljedicama kao i po svojoj motivaciji.
Danas je lihvarstvo ugrađeno u samu strukturu novca od trenutka svog nastajanja. Novac nastaje kada Sustav federalnih rezervi (Federal Reserve- Fed) (ili Evropska centralna banka – ECB ili neka druga centralna banka) na slobodnom tržištu kupi vrijednosne papire koji nose kamatu (tradicionalno su to trezorski zapisi, ali u zadnje vrijeme i sve vrste hipotekarnih vrijednosnih papira i drugog financijskog smeća). Fed ili centralna banka taj novi novac stvara od čistog zraka, pomakom pera (ili pritiskom na tastaturu računala). Na primjer, kada je Fed 2008. godine od Deutsche banke kupio hipotekarne vrijednosne papire u iznosu 290 milijardi dolara nije za to koristio postojeći novac; stvorio je novi novac u vidu računovodstvene stavke na računu Deutsche banke. To je prvi korak u stvaranju novca. Što god da Fed ili centralna banka kupuju, to su uvijek vrijednosni papiri koji nose kamatu. Drugim riječima, to znači da je stvoreni novac uvijek popraćen odgovarajućim dugom, a taj dug je uvijek mnogo veći od iznosa stvorenog novca.
Upravo opisana vrsta novca poznata je kao “monetarna baza” ili M0. Ona postoji kao rezerva banke (i fizička gotovina). Drugi korak nastaje kada banka daje zajam nekoj tvrtki ili pojedincu. I ovdje se ponovo stvara novi novac u vidu računovodstvene stavke na računu zajmoprimca. Kada banka nekoj tvrtki izda 1 milijun dolara ona taj iznos ne odbija sa nekog drugog računa; ona jednostavno taj iznos upisuje kao postojeći. Stvoren je novi novac u iznosu od milijun dolara – i više od milijun dolara duga. (1) Taj novi novac se naziva M1 ili M2 (ovisno o vrsti računa na koji se upisuje). To je zapravo novac koji biva potrošen na robu i usluge, kapitalnu opremu, zapošljavanje i tako dalje.
Gornji opis procedure stvaranja novca, iako široko prihvaćen, nije u potpunosti točan. U dodatku to analiziram detaljnije. Za sada će ovo biti dostatno jer je dovoljno točno za svrhu opisivanja učinaka lihvarstva.
Jedna ekonomska parabola
Lihvarstvo istovremeno generira endemsku oskudicu i pokreće mašinu neprestanog rasta koja proždire svijet. Da bih objasnio kako to čini, započet ću parabolom koju je smislio izuzetni ekonomski vizionar Bernard Lietaer pod naslovom “Jedanaesti krug” u svojoj knjizi Budućnost novca.
Jednom davno u malom selu Zaleđe ljudi su običavali sve svoje transakcije obavljati trampom. Svakog sajmenog dana hodali su naokolo s pilićima, jajima, šunkama i kruhom i upuštali se u podugačke međusobne pregovore kako bi razmijenili što im je trebalo. U ključnim razdobljima godine kao što je žetva ili kadgod je netko morao raditi velike popravke na štali stradaloj od oluje, ljudi su nanovo oživljavali tradiciju međusobnog pomaganja koju su donijeli iz stare domovine. Oni su znali da ako jednoga dana budu imali problem, drugi će njima pomoći zauzvrat.
Jednog sajmenog dana došao je jedan stranac u sjajnim crnim cipelama i s elegantnim bijelim šeširom i promatrao cijeli proces s podrugljivim smiješkom. Kada je ugledao jednog seljaka koji trči naokolo pokušavajući uhvatiti šestero pilića koje je želio zamijeniti za veliku šunku, nije se mogao suzdržati da se ne nasmije. “Jadni ljudi,” rekao je, “tako su primitivni.” Seljakova žena ga je čula i prigovorila mu, “Mislite li da bi vi znali bolje vladati pilićima?” “Pilićima, ne,” odgovorio je stranac, “No postoji mnogo bolji način da se izbjegne sva ta gnjavaža.” “Da, a koji to?” upitala je žena. “Vidiš ono tamo drvo?” odgovorio je stranac. “Pa, otići ću tamo i čekati da jedan od vas donese veliku goveđu kožu. Tada neka mi priđe svaka obitelj i objasnit ću taj bolji način.”
Tako se i dogodilo. Uzeo je goveđu kožu i izrezao od nje savršene kožnate krugove i na svaki utisnuo fino izrađen, otmjeni mali žig. Potom je svakoj obitelji dao 10 krugova i objasnio da svaki predstavlja vrijednost jednog pileta. “Sada možete razmjenjivati i cjenkati se s tim krugovima umjesto s nespretnim pilićima,” objasnio je.
To je imalo smisla. Svi su bili impresionirani čovjekom sa sjajnim cipelama i zanosnim šeširom.
“Usput,” dodao je nakon što je svaka obitelj primila svojih 10 krugova, “vratit ću se za godinu dana i sjesti pod ovo isto drvo. Hoću da mi svaki od vas donese natrag 11 krugova. 11-ti krug je znak priznanja za tehnološko poboljšanje koje sam vam upravo omogućio.” “Ali otkuda će doći 11-ti krug?” pitao je seljak sa šestero pilića. “Vidjet ćete,” rekao je čovjek s umirujućim osmjehom.
Pretpostavivši da populacija i njena godišnja proizvodnja tijekom sljedeće godine ostanu potpuno iste, što mislite što se moralo dogoditi? Ne zaboravite, 11-ti krug nikada nije napravljen. Znači, konačni ishod je da će, čak i u slučaju da su svi uspjeli dobro voditi svoje poslove, jedna od svakih 11 obitelji izgubiti sve svoje krugove kako bi osigurali 11-ti krug za desetero drugih.
Tako kada je oluja zaprijetila žetvi jedne od obitelji ljudi su postali manje darežljivi sa svojim vremenom da bi pomogli pokupiti žetvu prije no što je pogodi nesreća. Uz to što je bilo prikladnije na sajmovima razmjenjivati krugove umjesto pilića, nova igra imala je također jednu nenamjeravanu popratnu pojavu, a ta je da aktivno obeshrabruje spontanu suradnju koja je u selu bila tradicionalna. Umjesto toga, nova novčana igra generirala je sustavnu protustruju natjecanja među učesnicima.
Ova parabola počinje ukazivati kako se, kao posljedica kamate, u našoj ekonomiji natjecanje, nesigurnost i pohlepa međusobno isprepliću. One ne mogu biti eliminirane dokle god su životne potrebe izražene u novcu vezanom uz kamatu. No, nastavimo sada s pričom da pokažemo kako kamata također stvara stalnu potrebu za neprestanim ekonomskim rastom.
Postoje tri osnovna načina kako bi mogla završiti Lietaerova priča: neizvršenje, porast zalihe novca ili redistribucija bogatstva. Jedna od svakih jedanaest obitelji mogla bi bankrotirati i svoje farme prepustiti čovjeku sa šeširom (bankaru) ili bi on mogao nabaviti novu goveđu kožu i napraviti još novca ili bi seljaci mogli bankara pribiti na stup srama i odbiti da otplate krugove. Svaka ekonomija zasnovana na lihvarstvu suočava se s istim izborima.
Pa sada zamislite da su se seljaci okupili oko čovjeka sa šeširom i rekli, “Gospodine, molimo vas, bi li nam mogli dati dodatne krugove kako niti jedan od nas ne bi morao bankrotirati?”
Čovjek kaže, “Hoću, ali samo onima koji me mogu uvjeriti da će mi ih natrag otplatiti. Budući da svaki krug vrijedi jedno pile, posuditi ću nove krugove onim ljudima koji imaju više pilića od broja krugova koje mi već duguju. Na taj način, ako ne otplate krugove, mogu im umjesto toga oduzeti njihove piliće. Oh, a zato jer sam tako dobar čovjek, čak ću stvoriti nove krugove za ljude koji nemaju dodatne piliće ovoga časa, ako me mogu uvjeriti da će uzgojiti više pilića u budućnosti. Dakle, pokažite mi svoj poslovni plan! Pokažite mi da ste vrijedni povjerenja (jedan od seljaka može napraviti ‘kreditna izvješća’ da bi vam pomogao u tome). Posuđivat ću uz stopu od 10 posto – ako ste pametan uzgajivač, vi svoje jato možete povećati za 20 posto godišnje, platiti meni dug i još se obogatiti.”
Seljaci su upitali, “To zvuči u redu, no budući da nove krugove stvarate s još 10 posto kamate, još uvijek neće biti dovoljno da vam na kraju platimo.”
“To neće biti problem,” kaže čovjek. “Vidite, kada dođe vrijeme ja ću već stvoriti još više krugova, a kada oni stignu na naplatu, stvoriti ću još više. Uvijek ću biti voljan da posuđujući stvaram nove krugove. Naravno, vi ćete morati proizvoditi više pilića, no sve dok nastavljate povećavati proizvodnju pilića, neće biti problema.”
Prilazi mu jedno dijete i kaže, “Oprostite gospodine, moja obitelj je bolesna i nemamo dovoljno krugova da kupimo hranu. Možete li meni izdati par novih krugova?”
“Žao mi je,” kaže čovjek, “ali ne mogu to učiniti. Vidiš, ja stvaram krugove samo za one koji mi ih mogu otplatiti. Pa, ako tvoja obitelj ima neke piliće da ih da u zalog kao kolateralno jamstvo ili ako možeš dokazati da si sposoban raditi malo više da bi uzgojio više pilića, onda će mi biti drago da ti dam krugove.”
Uz nekoliko nesretnih iznimaka, sistem je neko vrijeme dobro funkcionirao. Seljaci su dovoljno brzo uzgajali svoja jata pilića i uspijevali dobiti dodatne krugove koji su im bili potrebni kako bi isplatili čovjeka sa šeširom. Iz određenih razloga, bilo zbog loše sreće ili nesposobnosti, neki su uistinu bankrotirali, a njihovi sretniji ili efikasniji susjedi preuzeli su njihove farme i njih unajmili kao radnu snagu. No, sveukupno, jata su rasla 10 posto godišnje zajedno sa zalihom novca. Selo i njegova jata toliko su narasli da su se čovjeku sa šeširom pridružili mnogi drugi slični njemu, svi užurbano izrezujući nove krugove i izdajući ih svakome tko je imao dobar plan za uzgoj više pilića.
S vremena na vrijeme pojavljivali su se problemi. Prije svega, postalo je očito da nitko ustvari ne treba sve te piliće. “Već nam je muka od jaja,” žalila su se djeca. “Svaka soba u kući ima sada krevete od perja,” žalile su se domaćice. Kako bi održali rast konzumacije proizvoda od pilića seljaci su se domislili raznoraznim lukavstvima. Postalo je moderno svaki mjesec kupovati madrace od perja i veće kuće u koje bi ih smjestili i imati sve veća dvorišta puna pilića. Između sela je dolazilo do sporova koji su se rješavali velikim bitkama bacanjem jaja. “Moramo stvoriti potražnju za više pilića!” vikao je načelnik koji je bio šogor čovjeka sa šeširom. “Na taj ćemo se način svi dalje bogatiti.”
Jednoga dana jedna stara seljanka primijetila je drugi problem. Dok su prije polja uokolo sela bila zelena i plodna, sada su bila smeđa i zapuštena. Sva vegetacija je uklonjena da bi se sijalo žito za prehranu pilića. Jezerca i potoci, nekada puni riba, sada su bile kaljuže smrdljivog đubra. Rekla je, “To mora prestati! Ako nastavimo uvećavati naša jata, uskoro ćemo se utopiti u pilećim govnima!”
Čovjek sa šeširom odvukao ju je postrance i rekao joj umirujućim glasom, “Ne brini, dolje niz put ima drugo selo s obiljem plodnih polja. Ljudi iz našeg sela planiraju s njima ugovoriti proizvodnju pilića. Ako oni ne pristanu … pa, nas ima više. Uostalom, ne misliš valjda ozbiljno da se zaustavi rast. Pa kako bi tvoji susjedi isplatili svoje dugove? Kako bih ja mogao stvarati nove krugove? Čak bih i ja bankrotirao.”
I tako, jedno po jedno, sva su se sela pretvorila u smrdljive kaljuže oko ogromnih jata pilića koje nitko ustvari nije trebao, a sela su se međusobno borila za nekoliko preostalih zelenih prostora koja bi mogla podržavati još nekoliko godina rasta. Ipak, unatoč njihovom usrdnom trudu da održe rast, tempo se počeo usporavati. Kako se rast usporio, dug je počeo rasti u omjeru prihoda dok mnogi ljudi nisu sve svoje preostale krugove trošili samo da bi isplatili čovjeka sa šeširom. Mnogi su bankrotirali i morali su raditi za minimalnu nadnicu za poslodavce koji su sami jedva namirivali svoje obaveze prema čovjeku sa šeširom. Sve je manje i manje bilo ljudi koji su si mogli priuštiti da kupuju pileće proizvode što je održavanje potražnje i rasta učinilo još težim. Usred super-obilja pilića koje je uništavalo okoliš, sve je više ljudi jedva preživljavalo i to je dovelo do paradoksa oskudice usred obilja.
I to je kako danas stoje stvari.
Imperativ rasta
Nadam se da je jasno kako ova priča preslikava stvarnu ekonomiju. Kao posljedica kamate, iznos novca koji se duguje u svakom je trenutku veći od iznosa novca koji već postoji. Da bi stvorili novi novac potreban za funkcioniranje cijelog sustava, mi moramo uzgojiti više pilića – drugim riječima, moramo stvoriti više “roba i usluga”. Prvenstveni način da se to postigne je da se počne prodavati nešto što je jednom bilo besplatno. To znači pretvoriti šumu u drvenu građu, muziku u proizvod, ideje u intelektualno vlasništvo, socijalni reciprocitet u plaćene usluge. Potaknuta tehnologijom, komodifikacija nekada nemonetarnih roba i usluga ubrzala se tijekom proteklih nekoliko stoljeća do današnje točke kada je vrlo malo toga ostalo izvan carstva novca. Ogromna zajednička dobra, bilo zemlja ili kultura, ograđena su i rasprodana kako bi se održao korak s eksponencijalnim rastom novca. To je duboki razlog zašto šume pretvaramo u drvnu građu, pjesme u intelektualno vlasništvo i tako dalje. To je ono zbog čega se sada dvije trećine svih američkih obroka priprema izvan kuće. To je ono zbog čega se narodni biljni lijekovi zamjenjuju farmaceutskim lijekovima, zašto je skrb o djeci postala plaćena usluga, zašto je pitka voda postala kategorija napitka s najvećim porastom prodaje.
Imperativ stalnog rasta, svojstven novcu koji se bazira na kamati, ono je što pokreće neumorno pretvaranje života, svijeta i duha u novac. Zatvarajući opaki krug, što više života pretvorimo u novac to nam je više novca potrebno za život. Lihvarstvo, a ne novac, je poslovičan korijen svakog zla.
Hajde da malo detaljnije ispitamo kako se to događa. Upravo kao i čovjek sa šeširom, banka ili bilo koji drugi zajmodavac obično će pristati da vam posudi novac samo ako postoji razumno očekivanje da ćete ga natrag otplatiti. To očekivanje bi se moglo temeljiti na očekivanom budućem dohotku, zalogu ili dobroj kreditnoj sposobnosti. Ozbiljne posljedice neplaćanja učvršćuju to očekivanje. Otplata duga ne ovisi samo o sposobnosti da se to učini nego i o raznim oblicima socijalnog, ekonomskog i pravnog pritiska. Sudovi mogu odrediti konfiskaciju imovine kako bi se zadovoljile ugovorne dugovne obaveze i, iako više nemamo dužničke zatvore (2), dužnici prekršitelji žrtve su beskonačnih šikaniranja od strane naplatnih agencija, a također i uskrate stanova, zaposlenja i sigurnosnih odobrenja. Mnogi ljudi također osjećaju moralnu obavezu da otplate svoje dugove. To je prirodno: u ekonomiji darivanja također, oni koji su primili osjećaju društveni i moralni pritisak da daju.
Novac za otplatu glavnice i kamate dolazi od prodaje robe i usluga ili može doći od daljnjeg posuđivanja. Svaki puta kada koristite novac vi u biti garantirate, “Ja sam izvršio uslugu ili pribavio robu u ekvivalentnoj vrijednosti onoga što kupujem.” Svaki puta kada posuđujete novac vi kažete da ćete pribaviti ekvivalentnu robu/uslugu u budućnosti. U teoriji to bi trebalo svima koristiti jer to omogućava povezivanje darova s potrebama, ne samo kroz prostor i profesiju nego također i kroz vrijeme. Novac zasnovan na kreditu razmjenjuje sadašnju robu za robu u budućnosti. To se ne kosi s principima darivanja. Ja primam sada; dati ću kasnije.
Problem počinje s kamatom. Zbog toga što dug opterećen kamatom prati sav novi novac, u svakom trenutku iznos duga premašuje iznos postojećeg novca. Nedostatak novca tjera nas na međusobno natjecanje i prepušta nas stalnom, ugrađenom stanju oskudice. To je kao igra muzičkih stolica u kojoj nikada nema dovoljno mjesta da bi svi bili sigurni. Pritisak duga endemičan je za sustav. Iako neki mogu otplatiti svoje dugove, cjelokupni sustav zahtijeva opće i rastuće stanje zaduženosti.
Stalni bazični pritisak duga znači da će uvijek biti ljudi koji su nesigurni ili očajni – ljudi pod pritiskom da prežive, spremni da posijeku zadnju šumu, uhvate zadnju ribu, nekome prodaju tenisicu, likvidiraju ono malo socijalnog, kulturalnog ili duhovnog kapitala što je još preostalo. Nikada ne može doći vrijeme kada ćemo dostići “dovoljno” jer u dužničkom sustavu koji se zasniva na kamati kreditom se razmjenjuje ne samo “sadašnja roba za buduću robu” nego sadašnja roba za više robe u budućnosti. Da bi namirili dug ili samo živjeli, vi uzimate postojeće bogatstvo od nekog drugog (odatle natjecanje) ili stvarate “novo” bogatstvo crpeći iz zajedničkog dobra.
Evo konkretnog primjera koji ilustrira kako to funkcionira. Recimo da odete u banku i kažete, “G. bankaru, ja bih želio kredit od milijun dolara da mogu kupiti ovu šumu kako bih je zaštitio od sječe. Na taj način neću generirati nikakav prihod od šume tako da neću moći platiti kamate. No, ako vi zatrebate novac natrag, mogao bih prodati šumu i vratiti vam milijun dolara.” Nažalost, bankar će morati odbiti vaš prijedlog, iako njegovo srce želi reći da. No, ako odete u banku i kažete, “Želio bih milijun dolara da kupim ovu šumu, iznajmim buldožere, posiječem je i prodam drvenu građu za ukupno 2 milijuna dolara od kojih ću vama platiti kamatu od 12 posto i za sebe također ostvariti pristojan profit” tada će se pronicavi bankar složiti s vašim prijedlogom. U prvom slučaju ne stvaraju su nikakve nove robe niti usluge. To je razlog zašto se nudi mnogo plaćenih poslova koji predstavljaju suučesništvo u pretvaranju prirodnog i socijalnog kapitala u novac, a malo poslova se nudi u spašavanju zajedničkog dobra i zaštiti prirodnih i kulturalnih bogatstava.
Općenito, neumoljivi pritisak na dužnike da priskrbe robe i usluge organski je pritisak prema ekonomskom rastu (definiran kao rast roba i usluga razmijenjenih za novac). Evo još jednog načina da se gleda na to: budući da je dug uvijek veći od zalihe novca, stvaranje novca stvara buduću potrebu za još više novca. Količina novca mora s vremenom rasti; novi novac ide onima koji će proizvesti robe i usluge; zbog toga i količina roba i usluga mora rasti s vremenom.
Dakle, nije samo da očita neograničenost novca, uočena još od vremena drevnih Grka, zahtijeva i iznuđuje taj rast. Mnogi ekonomisti smatraju da je taj endemski rast-pritisak dobra stvar. Oni kažu da on stvara motivaciju za inovacije, progres, zadovoljavanje više potreba sa sve većom učinkovitošću. Ekonomija koja se temelji na kamati fundamentalno je i nepromjenljivo ekonomija rasta i većina ekonomista i vjerojatno svi kreatori politike, osim vrlo radikalnih ekstremista, ekonomski rast vide kao dokazivanje uspjeha.
Cijeli sustav novca koji donosi kamatu dobro funkcionira dokle god je količina roba i usluga koji se razmjenjuju za novac usklađena s rastom. Ali što se događa ako nije? Drugim riječima, što se događa ako je stopa ekonomskog rasta niža od kamatne stope? Kao i ljudi u paraboli, mi moramo to uzeti u obzir u svijetu koji izgleda dostiže granice rasta.
Koncentracija bogatstva
Zbog toga što je ekonomski rast uvijek niži od kamatne stope, ono što se općenito događa u takvim uvjetima nije tajna. Ako dužnici ne mogu u cijelosti otplaćivati kamatu od novog bogatstva koji stvaraju, oni moraju sve više i više svog postojećeg bogatstva prenositi na svoje kreditore i/ili založiti sve veći i veći dio svog tekućeg i budućeg prihoda za servisiranje duga. Nema drugog načina kada je prosječni povrat od investicije niži nego kamatna stopa koja se plaća da bi se došlo do investiranog kapitala. Za određeni dio dužnika insolventnost je neizbježna.
Insolventnost nije nužno loša stvar, bar u teoriji: ona ima negativne posljedice za one odluke koje ne promiču opće dobro – to jest, koje ne rezultiraju efikasnijom proizvodnjom roba koje ljudi žele. Zajmodavci će paziti da ne posuđuju nekome ako je mala vjerojatnost da će taj doprinositi ekonomiji, a zajmoprimci će biti pod pritiskom da djeluju na načine koji stvarno doprinose ekonomiji. Čak i u sustavu s nula-kamata ljudi bi mogli postati insolventni ako donose glupe odluke, no taj sustav ne bi u sebi sadržavao organsku potrebu za insolventnošću.
Izuzevši ekonomiste, nitko ne voli insolventnost – najmanje kreditori jer njihov novac je taj koji nestaje. Jedan način sprečavanja insolventnosti, barem privremeno, jest posuditi zajmoprimcu još više novca tako da bi mogao nastaviti otplaćivati prvobitni dug. To može biti opravdano ako je zajmoprimac zapao u privremene poteškoće ili ako ima razloga vjerovati da je na vidiku čak i veća produktivnost za otplatu svih dugova. No često će zajmodavci ubaciti dobar novac nakon lošeg samo zato jer ne vole upisivati gubitke uslijed insolventnosti, što zapravo njih same može dovesti do bankrota. Sve dok zajmoprimac još uvijek otplaćuje, zajmodavac se može praviti da je sve u redu.
To je u biti situacija u kojoj se svjetska ekonomija nalazi zadnjih nekoliko godina. Nakon godina ili čak desetljeća tijekom kojih su kamatne stope daleko premašivale ekonomski rast, bez kompenzacijskog povećanja insolventnosti, mi se suočavamo s prijetnjom ogromnog duga. Vlada, po nalogu financijske industrije (tj. kreditora, vlasnika novca) daje sve od sebe da spriječi insolventnost i knjigovodstveno zadrži punu vrijednost dugova nadajući se da će obnovljeni ekonomski rast omogućiti da i dalje budu servisirani. (3) “Rastom ćemo izaći iz duga”, nadaju se oni.
Dakle, na političkoj razini postoji jednaki pritisak za stvaranjem “ekonomskog rasta” kao i na osobnoj ili poslovnoj razini. Zajmoprimac je pod pritiskom da nešto proda, ako ništa drugo onda svoju radnu snagu, kako bi namaknuo novac da plati dug. To je ono što u suštini rade i politike sklone rastu – one čine lakšim ovo “prodavanje nečega”; to jest one olakšavaju pretvaranje prirodnog, kulturalnog i drugog kapitala u novac. Kada olabavimo kontrolu zagađivanja mi olakšavamo pretvaranje životvorne atmosfere u novac. Kada subvencioniramo ceste kroz prašume mi olakšavamo pretvaranje ekosustava u novac. Kada Međunarodni monetarni fond (MMF) vrši pritisak na vlade da privatiziraju socijalnu skrb i srežu troškove oni požuruju pretvaranje socijalnog kapitala u novac.
To je razlog da su u Americi demokrati i republikanci jednako pohlepni za “otvaranjem novih tržišta”, “provođenjem prava na intelektualno vlasništvo” i tako dalje. To je također razlog da su bilo koji dio zajedničkog dobra koji nije na raspolaganju za eksploataciju, kao što je nafta u Alaskan Wildlife Refuge, lokalne prehrambene ekonomije zaštitile pristojbama ili da prirodni rezervati u Africi moraju trpjeti stalne napade političara, korporacija i krivolovaca. Ako novčano carstvo prestane rasti tada se srednji prolaz između insolventnosti i polarizacije bogatstva potpuno sužava što rezultira socijalnim nemirima i na koncu revolucijom. Bez rasta nema druge alternative kada dugovi beskonačno rastu u konačnom svijetu.
Kada se taj rast, to pretvaranje zajedničkog dobra u novac, događa po stopi bržoj od kamatne stope onda je sve u redu (bar iz financijske perspektive, ako već ne iz ljudske i ekološke). Ako postoji dovoljna potražnja za pilićima i dovoljno prirodnih sredstava za njihovu prehranu, seljaci mogu posuđivati po stopi od 10 posto i povećavati svoja jata po stopi od 20 posto. Konvencionalnim jezikom rečeno, kapitalno ulaganje donosi povrat veći od troškova kapitala; dakle, zajmoprimac ostvaruje bogatstvo preko onog dijela koji vraća kreditoru. Tako je to bilo u danima naseljavanja bijelaca kada je još bilo obilje toga bez vlasnika, zrelog za uzimanje. To je još uvijek tako u društvima u kojima društveni odnosi još uvijek nisu potpuno monetizirani – ekonomskim rječnikom to se kaže “nerazvijena tržišta”. Samo uz ekonomski rast “zaplovit će svi brodovi” – kreditori će postati sve bogatiji, a i zajmoprimci će također prosperirati.
No, čak i u dobrim vremenima rast je rijetko dovoljno brz da bi održao korak s kamatom. Zamislite sada da seljaci svoja jata mogu povećavati samo 5 posto godišnje. Umjesto da dijelom novog rasta otplaćuju bankare, oni sada moraju cijeli rast (u prosjeku) trošiti za otplatu plus dio svog postojećeg bogatstva i/ili buduće prihode. Koncentracija kapitala – prihoda i imovine – neizbježna je prirodna posljedica bržeg rasta duga od roba i usluga.
Još su od vremena Aristotela ekonomski mislioci su prepoznavali esencijalni problem. Aristotel je primijetio da budući da je novac “jalov” (tj. on ne ostavlja potomstvo kao što to čine stoka ili žito) nepravedno ga je posuđivati uz kamatu. Rezultirajuća koncentracija bogatstva viđena je već mnogo puta još prije 350. godine prije Krista i dogodit će se mnogo puta poslije toga. Ponovo se dogodila u doba Rimljana. Sve dok se carsko naglo širilo, osvajajući nove zemlje i poreze, sve je funkcioniralo dovoljno dobro i nije bilo ekstremne koncentracije bogatstva. Tek kada se širenje carstva usporilo ta koncentracija bogatstva se pojačala i nekadašnja široka klasa malih zemljoposjednika, okosnica legija, ušla je u dužničko ropstvo. Nije potom prošlo dugo da je carstvo postalo ekonomija ropstva.
Ne moram ponovo prežvakavati paralele između Rima i današnjeg svijeta. Kako se rast danas usporava mnogi pojedinci, kao i nacije, ulaze u stanje slično rimskom dužničkom ropstvu. Sve veći dio prihoda odlazi za servisiranje duga, a kada to nije dovoljno već postojeća imovina se daje u zalog i potom oduzima dok ne ostane ništa. Na taj je način neprestano padala tržišna vrijednost nekretnina, sa 85 posto u 1950. do oko 40 posto danas (uključujući onu trećinu koja posjeduje svoje kuće slobodno i čisto od duga). Drugim riječima, ljudi više ne posjeduju svoje kuće. Većina ljudi koje poznajem ne posjeduje ni svoje vlastite aute nego ih u biti unajmljuju od banaka putem kredita. Čak i korporacije rade pod nečuvenim pritiskom tako da veliki dio njihovih prihoda odlazi bankama i dioničarima. Isto vrijedi i za većinu nacija s njihovim napuhanim omjerima duga prema BDP-u. Na svakoj razini mi smo sve više robovi duga, plodovi našeg rada odlaze kreditorima.
Čak i ako niste opterećeni dugom, kamatni troškovi ugrađeni su u cijenu gotovo svega što kupujete. Na primjer, oko 10 posto američkih vladinih rashoda (i poreznih prihoda) izdvaja se za kamatu nacionalnog duga. Ako unajmite stan, veći dio cijene najma odlazi za pokrivanje najvećeg troška vašeg gazde – hipoteku na imovinu. Kada jedete u restoranu cijene djelomično održavaju cijenu kapitala koju plaća vlasnik restorana. Štoviše, troškovi restorana za električnu energiju, nabavu hrane i najam također uključuju kamatu koju ti dobavljači plaćaju na kapital i tako dalje u nizu. Sav taj novac je vrsta danka, poreza na sve što kupujemo, koji ide vlasnicima novca.
Kamata obuhvaća otprilike šest komponenata: premiju rizika, trošak podizanja kredita, premiju inflacije, premiju likvidnosti, premiju dospijeća i premiju bezrizične kamate. (4) Složenija diskusija učinaka kamate mogla bi ukazati na razlike između ovih komponenata i zaključiti da su samo zadnje tri – a posebno zadnja – lihvarske. Bez njih koncentracija bogatstva više ne postoji jer taj dio novca ne ostaje u rukama zajmodavaca. (No nužnost rasta bi i dalje postojala.) Međutim, u našem postojećem sustavu svih šest komponenti doprinosi važećim kamatnim stopama. To znači da oni koji imaju novac mogu povećavati svoje bogatstvo jednostavno na temelju toga što imaju novac. Ukoliko zajmoprimci ne mogu svoje bogatstvo povećavati jednako tako brzo, što je moguće jedino u rastućoj ekonomiji, tada će se bogatstvo koncentrirati u rukama zajmodavaca.
Dozvolite mi da to kažem jednostavno: dio kamatne stope kaže, “Ja imam novac, a ti ga trebaš zbog toga ću ti naplatiti pristup novcu – samo zato jer mogu, samo zato jer ga imam, a ti nemaš.” Kako bi se izbjegla polarizacija bogatstva, ovaj dio mora biti manji od ekonomske stope rasta; u protivnom, samo posjedovanje novca omogućava nekome da povećava bogatstvo brže od prosječne granične učinkovitosti investiranja proizvodnog kapitala. Drugim riječima, brže se bogatite posjedujući nego proizvodeći. U praksi je to gotovo uvijek slučaj jer kada se ekonomski rast ubrzava, vlast povećava kamatne stope. Opravdanje je sprječavanje inflacije, no to je također sredstvo da se održi povećavanje bogatstva i moći vlasnika novca. (5) Odsutnost redistributivnih mjera povećava koncentraciju bogatstva u dobrim kao i u lošim vremenima.
Općenito je pravilo da što više novca imate to vam se manje žuri da ga potrošite. Još od vremena starih Grka ljudi su stoga imali ono što je Keynes nazivao “preferenciju likvidnosti”: preferenciju prema novcu u odnosu na robu, osim kada je roba bila hitno potrebna. Ova preferencija je neizbježna kada novac postaje univerzalno sredstvo i cilj. Kamata pojačava preferenciju likvidnosti ohrabrujući one koji već imaju novac da ga zadrže. Oni kojima je sada potreban novac moraju plaćati onima kojima nije za korištenje njihovog novca. Ta otplata – kamata na zajam – mora doći od budućih prihoda. To je još jedan način da se shvati kako kamata izvlači novac od siromašnih za bogate.
Možda bi se moglo opravdati plaćanje kamate na dugoročne, nelikvidne, rizične investicije jer je takva kamata ustvari vrsta kompenzacije za odricanje od likvidnosti. To je u skladu s principima darivanja po tome da kada dajete dar često dobivate veći dar zauzvrat (ali ne uvijek i nikada s potpunom sigurnošću; odatle rizik). No u sadašnjem sustavu, čak i depoziti po viđenju s jamstvom države i kratkoročne bezrizične državne vrijednosnice nose kamatu omogućujući “investitorima” da ostvaruju profit dok u biti novac drže za sebe. Bezrizična komponenta dodana je kao skrivena premija na sve druge zajmove osiguravajući da oni koji posjeduju imaju sve više i više. (6)
Dvostruki pritisak koji sam opisao – prema porastu sfere novca i prema polarizaciji bogatstva – dva su aspekta iste sile. Ili novac raste proždirući sferu nemonetiziranog ili ždere sam sebe. Kako se prvo iscrpljuje tako se drugo povećava i koncentracija bogatstva eskalira. Kada se to događa pojavljuje se drugi pritisak za spas sustava: redistribucija bogatstva. Konačno, stalno rastuća polarizacija bogatstva i bijede nije održiva.
Redistribucija bogatstva i klasni rat
Bez redistribucije bogatstva u kamatnom novčanom sustavu koji se temelji na dugu, socijalni kaos je neizbježan, osobito kada se rast uspori. Usprkos tome, redistribucija bogatstva se uvijek događa protiv volje bogatih jer njihovo je bogatstvo ono koje se redistribuira. Ekonomska politika, dakle, odražava uravnotežujući čin između redistribucije i očuvanja bogatstva s tendencijom prema minimalnoj količini redistribucije nužnoj za održavanje socijalnog reda.
Liberalne vlade tradicionalno teže ublažavanju koncentracije bogatstva uz pomoć redistributivnih mjera kao što su progresivni porez na dohodak, porez na nekretnine, programi socijalne skrbi, visoki minimalni dohoci, sveobuhvatna zdravstvena skrb, besplatno visoko školovanje i drugi socijalni programi. Te mjere su redistributivne jer iako porez disproporcionalno opterećuje bogate, rashodi i programi koriste svima jednako, čak favoriziraju siromašne. Oni neutraliziraju prirodnu tendenciju koncentraciji kapitala u sustavu koji se temelji na kamati. Oni su također, bar kratkoročno, protivni interesima bogatih zbog čega se u sadašnjoj konzervativnoj političkoj klimi takve mjere karakteriziraju kao klasni rat.
Protiveći se redistributivnim mjerama, konzervativne vlade izgleda koncentraciju bogatstva vide kao dobru stvar. Možda biste i vi da ste bogati jer koncentracija bogatstva znači više za vas, a manje za sve druge. Plaćena pomoć u kući je jeftinija. Vaše relativno bogatstvo, moć i privilegije su veće. (7) Vlade koje služe (kratkoročnim) interesima bogatih zagovaraju stoga suprotno od gore spomenutih distributivnih mjera: jednaku poreznu stopu na dohodak, smanjenje poreza na nekretnine, ograničavanje socijalnih programa, privatizirano zdravstvo i tako dalje.
- godine Sjedinjene države i mnoge druge zemlje bile su suočene s izborom: ili nježno redistribuirati bogatstvo kroz socijalnu potrošnju i oporezovati bogate ili pustiti da se koncentracija bogatstva nastavi do točke revolucije i nasilne redistribucije. Do 1950-tih mnoge su zemlje usvojile socijalni kompromis osmišljen u New Deal-u: bogati ostaju na vrhu, ali putem oporezivanja moraju prepustiti jedan iznos kao nadoknadu za profite od vlasništva i kapitala. Kompromis je funkcionirao neko vrijeme, sve dotle dok je rast bio visok kao što je to bilo ranih 1970-tih.
Međutim, čak i ovo nježno rješenje nosi mnoge neželjene posljedice. Visok porez na dohodak penalizira one koji mnogo zarađuju, a ne one koji samo mnogo posjeduju. On također pokreće beskonačnu bitku između poreznih organa i građana koji obično na kraju pronalaze načine da izbjegnu plaćanje bar dijela svojih poreza, angažirajući u tom procesu tisuće odvjetnika i računovođa. Je li to dobro korištenje ljudskih resursa? Štoviše, to je sustav u kojem jednom rukom dajemo vlasnicima novca dok drugom uzimamo.
U sustavu koji se temelji na kamati klasni rat je neizbježan bilo u prigušenom ili eksplicitnom obliku. Kratkoročni interesi vlasnika bogatstva u suprotnosti su s interesima klase dužnika. Dok ovo pišem vaga je prevagnula na stranu bogatih jer su njihovi politički predstavnici u većini zapadnih zemalja demontirali mozaik redistributivnih socijalnih programa sastavljenih 1930-ih godina. U vrijeme nakon II svjetskog rata visok rast sakrivao je inherentnost klasnog rata, no ta era je završila. Sve dok novčani sustav ne doživi fundamentalnu promjenu, možemo očekivati intenziviranje klasnog rata u godinama koje dolaze. Cilj ove knjige je promijeniti osnovna početna pravila i u potpunosti otkloniti osnovu za klasni rat.
Dok se raspada društveni ugovor osmišljen 1930-ih i razine duga dosežu krizne proporcije, možda bi mogle postati nužne radikalnije mjere. U davnim vremenima neka su društva polarizaciju bogatstva rješavala periodičnim poništavanjem dugova. Primjeri uključuju Solonovu sisahteju (Seisachtheia), “skidanje tereta”, reformu kojom se poništavaju dugovi i ukida dužničko ropstvo i Jubilarnu godinu drevnih Hebreja. “Na kraju svakih sedam godina on će učiniti oslobađanje. A ovo je način oslobađanja: Svaki kreditor koji je posudio svome susjedu oslobodit će ga; neće tražiti povrat duga od svog susjeda ili njegova brata; zato jer se to zove oslobođenje Gospodinovo” (Ponovljeni zakon Deuteronomy 15:1-2). Obje ove drevne prakse bile su mnogo radikalnije od bankrota jer je dužnik mogao zadržati svoju imovinu i zalog. Za vrijeme Solona čak je i zemlja vraćana prvobitnim vlasnicima.
Skorašnji primjer poništavanja duga bio je djelomični otpis vanjskih dugova osiromašenih zemalja pogođenih katastrofama. Na primjer, MMF, Svjetska banka i Inter-američka banka za razvoj poništili su vanjski dug Haitija 2008. godine. Desetljećima je postojao širi pokret za poništenje duga Trećeg svijeta općenito, no do sada je imao malo utjecaja.
Povezani oblik redistribucije je bankrot u kojem se dužnik oslobađa obaveze, obično nakon zaplijene većeg dijela imovine od strane kreditora. Nominalno to je ipak prijenos imovine sa kreditora na dužnika jer je iznos imovine manji od duga koji se duguje. U zadnje vrijeme u Sjedinjenim državama postalo je puno teže objaviti pravi osobni bankrot jer zakoni (prepravljeni po nalogu izdavatelja kreditnih kartica) sada prisiljavaju dužnika na plan otplate koji dio njegovog prihoda dodjeljuje kreditoru do daleko u budućnosti. (8) Dugovi sve više postaju neizbježni, doživotno polaganje prava na rad dužnika koji ulazi u stanje robovanja. Za razliku od Sisahteje i Jubileja, bankrot prenosi imovinu kreditoru koji onda kontrolira i fizički i financijski kapital. Bivši dužnik nema drugog izbora nego ponovo ući u dug. Bankrotstva su samo štucanja u koncentraciji kapitala.
Mnogo ekstremnija je potpuna repudijacija duga – odbijanje plaćanja duga ili prijenosa zaloga kreditoru. Obično, naravno, kreditor može tužiti i iskoristiti silu države radi zaplijene dužnikove imovine. Repudijacija duga moguća je tek onda kada se pravni sustav i legitimnost države počinju raspadati. (9) Takav rasplet razotkriva novac i imovinu kao društvene konvencije što oni i jesu. Lišen svega što se zasniva na konvencionalnim interpretacijama simbola, Warren Buffet nije ništa bogatiji od mene, osim što mu je kuća možda veća. Čak i to je stvar konvencija do one mjere do koje je ona stečena njegovom zaslugom.
Trenutno, repudijacija duga nije opcija za privatne građane. No, naizgled, sasvim drugačije stoje stvari za suverene nacije. U teoriji, zemlje s otpornom domaćom ekonomijom i resursima koje mogu trampiti sa susjedima, jednostavno mogu ne platiti svoje suverene dugove. U praksi, one to rijetko čine. Vladari, demokratski ili drugi, obično su u savezu s globalnim financijskim establišmentom i za to primaju bogate nagrade. Ako se tome opiru, suočavaju se s raznim vrstama neprijateljstava. Štampa se okreće protiv njih; tržišta obveznica okreću se protiv njih; obilježava ih se kao “neodgovorne”, “ljevičarske” ili “nedemokratske”; njihova politička opozicija dobiva podršku globalnih institucija moći; čak mogu postati mete državnog udara ili invazije. Svaka vlada koja se opire pretvaranju svog socijalnog i prirodnog kapitala u novac biva podvrgnuta pritisku i kažnjena. To se dogodilo na Haitiju kada je se Aristide opirao neoliberalnim mjerama i bio svrgnut državnim udarom 1991. i ponovo 2004.; to se dogodilo u Hondurasu 2009.; to se događa diljem svijeta, stotine i stotine puta. (To nije uspjelo na Kubi i ne tako davno u Venezueli koja je za sada izbjegla fazu invazije.) U najnovije vrijeme, u listopadu 2010. državni udar je zamalo uspio i u Ekvadoru – Ekvador je zemlja koja je odbila platiti 3,9 milijardi dolara duga 2008. i nakon toga ga restrukturirala po 35 centi za dolar. Takva je sudbina svake zemlja koja se opire režimu duga.
Bivši ekonomista John Perkins u knjizi Ispovijest ekonomskog ubojice (Confessions of an Economic Hit Man) opisuje osnovnu strategiju: prvo podmićivanje vladara onda prijetnje onda udar i onda, ako sve drugo propadne, invazija. Cilj je natjerati zemlju da prihvati i izvrši plaćanje kredita – ode u dug i ostane tamo. Bilo da se radi o pojedincima ili nacijama, dug obično nastaje nekim mega-projektom – aerodrom ili cestovni sustav ili neboder, obnova kuće ili visokoškolsko obrazovanje – koji obećava velike buduće nagrade, a ustvari doprinosi bogatstvu vanjskih sila i aktivira zamku duga. U davnim danima su instrumenti carstva bili vojna sila i nametnuti porez; danas je to dug. Dug prisiljava nacije i pojedince da svoju produktivnost usmjeravaju prema novcu. Pojedinci kompromitiraju svoje snove i rade poslove koji im omogućuju da otplaćuju dugove. Nacije svoju egzistencijalnu poljoprivredu i lokalnu samo-održivost koje ne generiraju stranu valutu pretvaraju u izvozne robne usjeve i eksploatacijsku proizvodnju koji to čine. (10) Haiti je bio u dugu od 1825. kada je bio prisiljen Francuskoj nadoknaditi imovinu (tj. robove) izgubljenu u pobuni robova 1804. Kada će otplatiti svoje dugove? Nikada. (11) Kada će bilo koja zemlja Trećeg svijeta otplatiti svoj dug i proizvodnju namijeniti vlastitom narodu? Nikada. Kada će većina vas otplatiti svoje studentske kredite, kreditne kartice i hipoteke? Nikada.
Ipak, bilo na suverenoj ili osobnoj razini, vrijeme repudijacije duga moglo bi biti bliže no što mislimo. Legitimnost statusa quo polako se troši i kada samo nekolicina dužnika odbiju plaćati svoj dug, drugi će ih slijediti. Postoji čak zdrava pravna osnova za repudijaciju: princip odioznog duga koji kaže da su prevarom iznuđeni dugovi nevažeći. Nacije mogu osporiti dugove kojima su ih zadužili diktatori u tajnom dogovoru s kreditorima u cilju vlastitog bogaćenja i bogaćenja svojih pajdaša ugovarajući beskorisne mega-projekte koji nisu služili naciji. Pojedinci mogu osporiti potrošačke i hipotekarne zajmove koji su im prodani uz pomoć obmanjujućih praksi posuđivanja. Možda će uskoro doći vrijeme kada ćemo se otresti naših tereta.
Inflacija
Zadnji način redistribucije bogatstva je putem inflacije. Inflacija je, nominalno, prikriveni parcijalni oblik anuliranja duga zato jer omogućava otplatu duga u valuti koja je manje vrijedna no što je bila u vrijeme prvobitnog zajma. To je izjednačavajuća sila koja istovremeno umanjuje vrijednost novca i duga kroz neko vrijeme. Međutim, stvari nisu tako jednostavne kako možda izgledaju. Kao prvo, inflaciju obično prati povećanje kamatnih stopa zbog toga što monetarni organi povećavaju stope da bi se “borili protiv inflacije” i zato jer će potencijalni zajmodavci radije investirati u robu koja je otporna na inflaciju nego posuđivati svoj novac po stopi manjoj od stope inflacije. (12)
Standardna ekonomija kaže da je inflacija rezultat povećanja zaliha novca bez odgovarajućeg povećanja u zalihama roba. Kako onda povećati zalihe novca? Tijekom 2008. – 2009. Federalne rezerve srezale su kamatne stope skoro na nulu i jako povećale monetarnu bazu bez uzrokovanja neke znatnije inflacije. To je bilo zato jer banke nisu povećale posuđivanje kojim novac dospijeva u ruke ljudi i firmi koje bi ga trošile. Umjesto toga sav novi novac ležao je u višku bankovnih rezervi ili je bio pljusnut u tržišta kapitala; odatle povećanje cijena dionica od travnja do kolovoza 2009. (13)
S obzirom na nedostatak kredibilnih zajmoprimaca i ekonomski rast, nije čudo da su niske kamatne stope malo doprinijele poticanju posuđivanja. Čak i da je Fed kupio svaku trezorsku obveznicu na tržištu, deseterostruko povećavajući monetarnu bazu, inflacija se možda još uvijek ne bi dogodila. Da bi se dogodila inflacija novac mora biti u rukama ljudi koji će ga trošiti. Je li novac kojeg nitko ne troši još uvijek novac? Je li novac koji škrtac sprema u rupu i zaboravlja, još uvijek novac? (14) Naša njutnovsko-kartezijanska intuicija vidi novac kao stvar; ustvari on je odnos. Kada je on koncentriran u rukama nekolicine mi postajemo manje srodni, manje povezani sa stvarima koje održavaju i obogaćuju život.
Sanacijski programi Feda uglavnom su novac davali u ruke banaka gdje je i ostao. Da bi novac došao do ljudi koji će ga trošiti u vremenima ekonomske recesije, nužno je zaobići proces privatnog stvaranja kredita koji kaže “Pristup novcu imat će onaj koji će ga proizvoditi još više.” Glavni način da se to postigne je kroz fiskalne stimulanse – to jest, vladinu potrošnju. Takva potrošnja je uistinu potencijalno inflatorna. Zašto je inflacija loša? Nitko ne voli kada cijene rastu, no, ako jednako brzo rastu plaće, kakva je šteta učinjena? Šteta je učinjena samo onim ljudima koji imaju štednju, oni koji imaju dugove ustvari su na dobitku. Ono čega se ljudi boje je inflacija cijena bez inflacije plaća. Ako rastu i cijene i plaće onda je inflacija, u biti, porez na neiskorišten novac, redistribucija bogatstva bogatih i neutraliziranje učinaka kamate. (15) Kasnije ćemo se vratiti na taj blagotvorni aspekt inflacije nakon što razmotrimo novčane sustave s negativnom kamatom.
Standardna teorija kaže da vlada može financirati inflatornu potrošnju bilo kroz oporezivanje ili deficitarnu potrošnju. Zašto bi potrošnja financirana porezom bila inflatorna? Na koncu, time se samo uzima novac jednih i daje drugima. Ona je inflatorna samo ako uzima novac od bogatih i daje ga siromašnima – onima koji će ga brzo potrošiti. Na isti način, deficitarna potrošnja je inflatorna samo ako novac odlazi onima koji će ga trošiti, a ne, na primjer, velikim bankama. U oba slučaja inflacija je više posljedica ili simptom redistribucije bogatstva nego sredstvo da se ta redistribucija postigne. (16)
Inflacija se, dakle, ne može promatrati kao nešto različito od osnovnih oblika redistribucije bogatstva. Nije slučajno da su politički konzervativci, tradicionalno čuvari bogatih, najgorljiviji protivnici deficita. Oni se protive deficitarnoj potrošnji koja nastoji novac staviti u ruke onih koji duguju, a ne onih koji posjeduju. Ako im to ne uspije, jednom kada se deficitarna potrošnja već dogodila, oni se zalažu za ograničavanje troškova, povećanje kamatnih stopa i otplatu javnih dugova, što je u suštini obrnuta redistribucija bogatstva. Prizivajući sablast inflacije, oni navode svoje razloge čak kada još nema nikakve naznake stvarne inflacije.
U principu, svaka vlada sa suverenom valutom može stvarati neograničene količine novca bez potrebe za oporezivanjem, jednostavno štampajući ga ili prisiljavajući centralnu banku da kupuje obveznice s nultom kamatom. Da, to bi bilo inflatorno – plaće i cijene bi rasle, a relativna vrijednost pohranjenog bogatstva bi padala. To što vlade umjesto toga koriste mehanizam obveznica koje nose kamatu kako bi stvarale novac, ključni je indikator prirode našeg novčanog sustava. Ovdje, u samom srcu suverenih moći vlade, iskazuje se priznanje vlasnicima novca.
Zašto bi vlada morala plaćati kamatu bogatima za suverenu privilegiju izdavanja valute? Od drevnih vremena pravo na izdavanje kovanog novca smatrano je svetom ili političkom funkcijom koja je utvrđivala specifičnu lokaciju društvene moći. Jasno je gdje danas počiva ta moć. “Dozvolite mi da izdajem i kontroliram novac nacije i nije me briga tko donosi njene zakone,” rekao je Meyer Rothschild. Novac danas služi privatnom bogatstvu. To je uistinu fundamentalni princip lihvarstva. No, doba lihvarstva se primiče kraju; uskoro će novac služiti drugome gospodaru.
Više za tebe je manje za mene
Sustavni uzroci pohlepe, suparništva i tjeskobe, danas tako prevladavajuće, proturječe nekim učenjima New Age-a s kojima se redovito susrećem – “Novac je samo jedan oblik energije,” “Svatko može uživati novčano obilje, ako jednostavno usvoji stav obilja.” Kada nam učitelji New Age-a govore da “oslobodimo svoja ograničavajuća vjerovanja o novcu,” da “odbacimo mentalitet oskudice,” da se “otvorimo protoku obilja” ili da postanemo bogati kroz moć pozitivnog mišljenja, oni ignoriraju jednu važnu stvar. Njihove ideje se napajaju iz valjanog izvora: razumijevanja da je oskudica našeg svijeta tvorevina naših kolektivnih vjerovanja, a ne fundamentalna stvarnost; međutim one su inherentno neusklađene s novčanim sustavom kakvog imamo danas.
Evo lijepo sročenog primjera tog načina razmišljanja iz knjige Duša novca (The Soul of Money) Lynn Twist:
Novac sam po sebi nije ni dobar ni loš, novac sam po sebi niti ima niti nema moć. Naša interpretacija novca, naša interakcija s njim je ono u čemu je podvala i u čemu nalazimo stvarnu priliku za pronalaženje sebe i osobnu transformaciju. (17)
Lynn Twist je vizionarski filantrop i mnoge je inspirirala da novac koriste za dobro. No, možete li si zamisliti kako bi te riječi mogle zvučati nekome tko ima očajničku potrebu za novcem? Kada sam prije nekoliko godina bio u besparici sjećam se da su me živcirali dobronamjerni duhovni prijatelji koji su mi govorili da je moj problem moj “stav oskudice”. Kada propada ekonomija jedne cijele zemlje poput Latvije ili Grčke i milijuni ljudi bankrotiraju, hoćemo li za to kriviti njihov stav? Što je sa siromašnom, gladnom djecom – imaju li i oni mentalitet oskudice?
Dalje u knjizi Twist opisuje otrovne stavove o oskudici na sljedeći način:
“To je kao dječja igra muzičkih stolica, kada je broj stolica za jedan manji od broja igrača. Vi ste usredotočeni da ne izgubite i da ne budete onaj koji na kraju gužve ostane bez stolice.” (18)
No, kao što sam opisao, novčani sustav je kao igra muzičkih stolica, luđačka gužva u kojoj neki nužno ostaju izostavljeni. Međutim, na dubljoj razini, Twist je u pravu. U pravu je utoliko da je novac izdanak našeg stava oskudice – stav koji počiva na još dubljim temeljima: osnovnim mitovima i ideologijama naše civilizacije koje ja nazivam Priča o sebstvu i Priča o svijetu. No, ne možemo samo promijeniti naše stavove o novcu; također moramo mijenjati i novac koji je, na koncu, oličenje naših stavova. Najzad, rad na sebi neodvojiv je od rada u svijetu. Jedno zrcali drugo; jedno je sredstvo za drugo. Kada mijenjamo sebe mijenjaju se također naše vrijednosti i djela. Kada činimo nešto u svijetu rađaju se unutarnja pitanja s kojima se moramo suočiti ili ostajemo neučinkoviti. To je razlog što osjećamo duhovnu dimenziju planetarne krize što Andrew Harvey naziva “Sveti aktivizam”.
Novčani sustav kakav imamo danas manifestacija je mentaliteta oskudice koji već stoljećima dominira našom civilizacijom. Kada se promijeni mentalitet promijenit će se novčani sustav utjelovljujući novu svijest. U našem sadašnjem novčanom sustavu matematički je nemoguće da više od manjine ljudi živi u obilju zato jer proces stvaranja novca podržava sustavnu oskudicu. Napredak jednog čovjeka je siromaštvo drugoga.
Jedan od principa “programiranog napretka” je otpuštanje krivice koja proizlazi iz vjerovanja da možemo biti bogati samo ako je netko siromašan, da više za mene znači manje za tebe. Problem je u tome što je to istina u današnjem novčanom sustavu!Više za mene je manje za tebe. Domena monetiziranog raste na račun prirode, kulture, zdravlja i duha. Krivica koju osjećamo u vezi s novcem sasvim je opravdana. Naravno, novcem možemo stvoriti prekrasne stvari, vrijedne organizacije i plemenite svrhe, no, ako namjeravamo zaraditi novac s tim ciljevima na pameti, na nekoj razini mi krademo od Petera da platimo Paulu.
Molim shvatite da ja ovime ne želim odvraćati od otvaranja za protok obilja. Naprotiv – ako dovoljno ljudi to radi, novčani sustav će se promijeniti u skladu s novim vjerovanjem. Današnji novac počiva na temeljima Odvojenosti. To je jednako posljedica koliko i uzrok naše percepcije sebe kao diskretnih i odvojenih subjekata u svemiru koji je Drugi. Otvaranje za obilje može se dogoditi samo kada otpustimo taj identitet i otvorimo se za bogatstvo našeg istinskog , povezanog bića. Taj novi identitet ne želi sudjelovati u lihvarstvu.
Evo jednog ekstremnog primjera koji ilustrira nedostatak u “programiranom napretku” i, indirektno, u sadašnjem novčanom sustavu. Prije nekoliko godina jedna me je žena upoznala sa specijalnom organizacijom “Gifting” kojoj se bila pridružila. U osnovi organizacija funkcionira tako da vi “darujete” 10000 dolara osobi koja vas pozove. Onda nađete četvero ljudi od kojih svaki vama daruje 10000 dolara i onda svaki od njih ide dalje i taj koncept darivanja se prenosi na po četvero novih ljudi koji im daruju 10000 dolara svaki. Svi na kraju dobivaju po 30000 dolara. Program organizacije opisivao je to kao manifestaciju univerzalnog obilja. Sve što je potrebno jest ispravan ekspanzivni stav. Ne trebam ni reći da sam i ja željno prihvatio priliku. Samo se šalim. Umjesto toga upitao sam ženu, “Ali, ne uzimate li vi samo novac od svojih prijatelja?”
“Ne,” odgovorila je, “jer će i oni na kraju dobiti 30000 dolara sve dok potpuno vjeruju u principe darivanja.”
“Ali oni će taj novac uzeti od svojih prijatelja. Na kraju neće više biti ljudi, a zadnji koji se pridružio izgubit će 10000 dolara. Vi u biti uzimate taj novac od njih, kradete ga i pritom se služite jezikom darivanja.”
Možda će vas iznenaditi da mi se žena nikada više nije javila. Njeno ogorčenje i poricanje odražavaju isto ono što osjećaju oni koji uživaju korist od novčane ekonomije kao cjeline što samo po sebi strukturalno nalikuje njenoj piramidalnoj shemi. Da bi to shvatili zamislite da svaka ulaznica od 10000 dolara nastaje kao dug koji nosi kamatu (što u stvari i jest). Vi morate sakupiti više ljudi ispod sebe ili gubite svoju imovinu. Jedini način kako oni “na dnu” mogu izbjeći siromaštvo je da nađu još više ljudi koje će uvući u novčanu ekonomiju, na primjer kolonizacijom – hm, mislim “otvaranjem novih tržišta za slobodnu trgovinu” – ili kroz ekonomski rast: pretvaranje odnosa, kulture, prirode i tako dalje, u novac. To odgađa neizbježno, a neizbježno – pojačana polarizacija bogatstva – diže svoju ružnu glavu kad god se rast uspori. Ljudi koji su ostali držeći torbu s dugom nemaju načina da ga otplate: nema više nikoga od koga bi uzeli novac i ničega što bi pretvorili u novi novac. To je, kao što ćemo vidjeti, korijen ekonomske, socijalne i ekološke krize s kojom se danas suočava naša civilizacija.
Napomene
- Namjerno sam izostavio pitanja poput zahtjeva u vezi graničnih rezervi, kapitala i tako dalje, koji ograničavaju sposobnost banke za proširenje kredita jer nisu direktno relevantni za diskusiju o kamati u ovom poglavlju.
- Ustvari oni se krišom vraćaju u nekim državama SAD-a gdje ljudi idu u zatvor zbog neodazivanja na sudske pozive zbog neplaćanja dugova. Vidi članak Marthe White, “Američki novi dužnički zatvor” ( America’s New Debtor Prison) u Daily Finance 07/15/10.
- Čak i nakon što postane očito da je ta dužnička imovina smeće i da dugovi nikada neće biti otplaćeni, institucije čine sve što mogu da bi sakrile tu činjenicu i zadržale nominalnu vrijednost dugova.
- Ustvari kamata se ne sastoji od “komponenti” – to je analitička fikcija – no možemo se praviti da je to tako. Većina institucija navodi samo tri od pet komponenti kamate. Ja neću ovdje davati definicije – sami ih možete potražiti – osim za onu najrelevantniju, premiju bezrizične kamate. To je ekvivalentno stopi za kratkoročne vrijednosnice američke vlade (T-zapisi) koje u biti imaju nulti rizik i potpunu likvidnost. Netko bi mogao reći da tu također postoji rizik, no ako se stvari raspadnu do točke da vlada SAD-a nije u stanju štampati novac, tada nijedna klasa imovine ne bi bila sigurna.
- Novi način za odražavanje kamatnih stopa iznad stope rasta je nova moć Fed-a da ponudi kamatu na bankovne rezerve. Trenutno je ona blizu nuli, Fed planira povećati te stope kada ekonomija počne rasti (vidi, npr. Keister i McAndrews, “Zašto banke zadržavaju tako mnogo prekomjernih rezervi?” Why Are Banks Holding So Many Excess Reserves?). Time će se osigurati da bilo koje novo bogatstvo stvoreno kroz ekonomski rast doprinosi bankama i obvezničarima koji uživaju korist od Fed-ovih promotivnih zajmova za likvidnost.
- Zadnjih godina, širenjem kategorije bezrizičnih investicija tako da obuhvaćaju razne vrste financijskog smeća koje vlada odlučuje podupirati, situacija je postala puno gora. Osiguravajući solventnost financijskih institucija koje se upuštaju u rizike i likvidnost njihove financijske ponude, vlada je efektivno povećala bezrizične nagrade za posjedovanje novca i ubrzala koncentraciju bogatstva. Stope Fed fondova ili T-zapisa više nisu mjerilo za bezrizičnu kamatu. Pojam moralnog hazarda koji se pojavio u kontekstu financijskih institucija “prevelikih da propadnu”, nije samo moralno pitanje. Kada rizične spekulacije s visokom kamatom ustvari nisu rizične tada će oni koji imaju novac za upuštanje u takve spekulacije povećavati svoje bogatstvo puno brže od (i na račun) svih ostalih. Moralni hazard prečica je za ekstremnu koncentraciju bogatstva.
- Tvrdnje konzervativaca da će stavljanje novca u ruke bogatih potaknuti povećana ulaganja, više poslova i napredovanje sviju vrijedi samo ako je stopa povrata od tako investiranog kapitala veća od uobičajene kamatne stope za bezrizične kamatne investicije. Kao što pokazuje nepopustljiva koncentracija bogatstva u odsutnosti redistribucije, takve prilike su rijetke i postati će još rjeđe, ako ne i sasvim nestati što se više približavamo granicama rasta.
- Štoviše, neke vrste dugova, kao što su studentski krediti i porezni dugovi, ne mogu biti otpušteni putem bankrota.
- U krizi hipotekarne dokumentacije SAD-a 2010. godine ima znakova takvog raspleta. Ovdje je dovedena u pitanje mreža sporazuma koji čine hipoteku. Hipoteke su bile rascjepkane na toliko mnogo dijelova da je postalo teško dokazati tko je uistinu vlasnik imovine. Korpus ugovora, zakona, odredbi i praksi dokumentiranja počeo se urušavati pod težinom vlastite složenosti.
- Nije slučajno da politika Svjetske banke dozvoljava poljoprivredne kredite za razvoj izvoznih usjeva. Usjevi koji se konzumiraju unutar zemlje ne generiraju stranu valutu za otplatu dugova.
- Od vremena pisanja ovog poglavlja vanjski dug Haitija je poništen zahvaljujući svjetskoj naklonosti zbog nesretnih prilika nakon potresa.
- Štoviše, mnogi današnji krediti imaju varijabilne kamatne stope često vezane za indeks inflacije ( sada postoje čak i trezorske obveznice vezane za indeks inflacije).
- Od srpnja 2008. do srpnja 2009. monetarna baza se udvostručila od 838 milijardi dolara do 1,6 bilijuna, no pritom se M1 povećao za manje od 20 posto, a M2 za manje od 10 posto. M1 i M2 su ustvari prilično uske mjere zalihe novca, no Fed više ne objavljuje statistike za opsežniji M3. Neki vanjski ekonomisti ga ipak pokušavaju pratiti, poput Johna Williamsa koji procjenjuje da je M3 porastao oko 5 posto u istom razdoblju (www.shadowstats.com). U trenutku pisanja ovog poglavlja (2010.) stagnacija porasta novčanih zaliha ne pokazuje znakove popuštanja.
- Ekonomisti pokušavaju izaći na kraj s tim pitanjem uz pomoć koncepta “brzina novca”. Kao što je opisano u Dodatku, detaljnija analiza dovodi u pitanje distinkciju između zalihe novca i brzine novca.
- Postoje neki drugi negativni učinci inflacije poput “troškova menija” (zbog potrebe za mijenjanjem cijena), teškoća obračunavanja i ostali. U slučaju jako visoke inflacije – iznad knjigovodstvene cijene roba – ona može rezultirati zgrtanjem zaliha. Ova razmatranja imaju ulogu u osmišljavanju novčanog sustava s negativnom kamatom.
- Jedina vrsta inflacije koja nema za posljedicu redistribuciju bogatstva proizlazi iz pomanjkanja roba uzrokovanog ratom ili embargom. U tom scenariju, koji ponekad vodi u hiperinflaciju, ne postoji izjednačavajući efekt jer bogati jednostavno zgrću robe otporne na inflaciju.
- Lynn Twist, The Soul of Money: Reclaiming the Wealth of Our Inner Resources. 2006, s. 19.
- Ibid., s. 49.